Psoriasis – visible killer

Psorijaza je jedna od najčešćih kroničnih kožnih bolesti s prevalencijom od 1,6 – 3 % u općoj populaciji, stoga je ta bolest vrlo važan javnozdravstveni problem. Riječ je o upalnom imunosno posredovanom poremećaju koji se na koži očituje eritematoskvamoznim plakovima na predilekcijskim mjestima. Psorijaza nije životno ugrožavajuća bolest, ali kardiovaskularni rizični čimbenici povezani s njom mogu dovesti do letalnog ishoda. Metabolički sindrom češće se dijagnosticira u pacijenata sa psorijazom u odnosu na opću populaciju, i to ponajviše u pacijentica starijih od 40 godina koje dugo boluju od teškog oblika bolesti. Etiologija razvoja metaboličkih poremećaja nije još u potpunosti razjašnjena, ali postoje dokazi da metaboličke promjene nisu isključivo posljedica dugotrajno aktivne kožne bolesti, već da i prethode prvoj pojavi bolesti. Imunosni odgovor posredovan T-pomoćničkim (engl. T helper, Th) Th1 i Th17 limfocitima sustavno prisutan u pacijenata sa psorijazom pridonosi razvoju ili pogoršanju šećerne bolesti, arterijske hipertenzije i pretilosti. Terapija psorijaze temelji se na liječenju kožne bolesti i komorbiditeta, a prilagođena je pojedinom pacijentu. Primjena metotreksata i bioloških lijekova poput infliksimaba, adalimumaba i etanercepta povezana je s nižim stopama mortaliteta, infarkta miokarda i moždanog udara te s poboljšanjem endotelne funkcije u odnosu na pacijente liječene drugim terapijskim mogućnostima. Pristup pacijentu sa psorijazom mora biti sveobuhvatan i multidisciplinaran te uključivati liječenje psorijaze uz prevenciju, rano prepoznavanje i odgovarajuće liječenje komorbiditeta.Psoriasis is one of the most common chronic skin diseases with the prevalence of 1.6-3% in general population, therefore it is an important public health issue. It is an inflammatory immunomediated disorder that manifests as a eritematosquamous dermatosis with plaques on predilection areas. Psoriasis is not a life-threatening disease itself, however cardiovascular risk factors connected to it may lead to a lethal outcome. Metabolic syndrome is diagnosed in patients with psoriasis more often than in general population, especially in female patients older than 40 years old with a longer and more severe form of psoriasis. Etiology of the metabolic changes is still not completely understood, although there is evidence that metabolic changes are not exclusively the result of long active disease, but can precede the first onset of symptoms. T helper (Th) Th1- and Th17-cells-mediated immunological response systemically present in psoriasis contributes to the development or deterioration of diabetes mellitus, high blood pressure and obesity. Treatment of psoriasis is based on the management of skin disease and its comorbidities adjusted to individual patient. Use of methotrexate and biological agents such as infliximab, adalimumab and etanercept has shown lower rates of mortality, myocardial infarction and stroke with improvement of endothelial function in regards to patients treated with other therapeutical options. Approach to a patient suffering from psoriasis needs to be comprehensive and multidisciplinary, involving the management of psoriasis, prevention, early diagnosis and adequate management of its comorbidities

Successful treatment of pityriasis lichenoides et varioliformis acuta in a patient with chronic hyperuricemia

Cilj: Prikazati slučaj pacijenta s pityriasis lichenoides et varioliformis acuta, s predstavljanjem dijagnostičkih i terapijskih izazova ovog kliničkog entiteta. Prikaz slučaja: Tridesetogodišnji pacijent upućen je na Kliniku za dermatovenerologiju zbog kožnih promjena popraćenih svrbežom u trajanju od mjesec i pol dana. Crvene papule i papulokruste bile su prisutne na trupu, gornjim i donjim ekstremitetima, no na gornjim i donjim ekstremitetima bile su brojnije i jače izražene nego na trupu. Pacijent je naveo da je povremeno uzimao febuksostate za liječenje kronične hiperuricemije tijekom posljednje četiri godine. Započeta je lokalna terapija kombinacijom betametazona i gentamicina te peroralnim desloratadinom. U krvnoj slici uočene su neutropenija, povišene vrijednosti kolesterola lipoproteina niske gustoće i povišene vrijednosti urata. Učinjena je biopsija kožne promjene, a pacijentu je preporučen doksiciklin uz nastavak liječenja betametazonom i gentamicinom. Patohistološki nalaz opisivao je ulcerirani epidermis s edemom, granulacijskim tkivom i ekstravazacijom eritrocita u dnu ulceracije. Prema bazi ulceracije i subepidermalno nalazili su se infiltrati limfocita i histiocita, a epidermis je na rubovima ulceracije bio nepravilno hiperplastičan s izraženom spongiozom. Time je potvrđena dijagnoza pityriasis lichenoides et varioliformis acuta. Po završetku liječenja doksiciklinom došlo je do potpune regresije kožnih promjena i sniženja vrijednosti urata. Zaključci: U pacijenata s dijagnozom pityriasis lichenoides et varioliformis acuta potreban je povećan oprez u dijagnosticiranju i liječenju te redovito praćenje stanja zbog širokog spektra diferencijalnih dijagnoza i mogućnosti postavljanja krive dijagnoze. Nužna su daljnja istraživanja o etiopatogenetskoj osnovi ove bolesti s ciljem upotrebe tih znanja u uspješnijem liječenju.Aim: To report a case of a patient with pityriasis lichenoides et varioliformis acuta, emphasising the challenges in the diagnosis and treatment of this clinical entity. Case report: A 30-year-old patient was referred to the Department of Dermatology and Venereology due to skin changes accompanied by itching persisting for one and a half month. Red papules and papulocrusts were found on the trunk, upper and lower limbs, but in a larger number and more severely affecting the trunk than the limbs. The patient stated the occasional use of febuxostat for the treatment of chronic hyperuricemia that has been diagnosed four years prior. Treatment with desloratadine and a combination of bethametasone and gentamicin was started. The laboratory results showed neutropenia, high levels of low density lipoprotein cholesterol and high levels of urate. The biopsy of the skin lesion has been done. Doxycycline treatment and continuing treatment with bethametasone and gentamicin were recommended to the patient. Pathohistological finding described ulcerated epidermis with oedema, granulation tissue and erythrocyte extravasation in the floor of the ulceration. Lymphocytic and histiocytic infiltrates were found in the base of the ulceration and subepidermally. The epidermis on the edge of the ulceration was irregularly hyperplastic and showed spongiosis. The diagnosis of pityriasis lichenoides et varioliformis acuta has been confirmed. Upon completion of doxycycline treatment skin changes were in regression and urate levels decreased. Conclusions: Not only caution in diagnosis and treatment, but also regular follow-up is necessary in patients diagnosed with pityriasis lichenoides et varioliformis acuta because of a wide range of differential diagnoses and a possibility of misdiagnosis. Further research on the etiopathogenesis of this disorder is needed in order to improve treatment outcomes

Pineal parenchymal tumor of intermediate differentiation – case report

Cilj: Prikazati slučaj pacijentice s pinealnim parenhimnim tumorom intermedijarnog stupnja diferencijacije gradus II, s naglaskom na patohistološku dijagnozu ovog kliničkog entiteta. Prikaz slučaja: Tridesetosmogodišnja pacijentica primljena je na Kliniku za neurokirurgiju Kliničkog bolničkog centra Rijeka radi operativnog liječenja ciste pinealne regije. Osnovni i jedini simptomi bile su glavobolje unatrag četiri godine. Magnetska rezonanca mozga ukazivala je na cističnu tvorbu pinealne regije. Učinjena je osteoklastična subokcipitalna medijana kraniotomija s ekstirpacijom ciste pinealne regije te je bioptički uzorak poslan na patohistološku analizu. Histološki je utvrđeno oskudno tkivo mozga infiltrirano umjereno celularnim tumorskim tkivom građenim od difuzno raspoređenih, malih uniformnih stanica oskudne citoplazme s tendencijom stvaranja perivaskularnih acelularnih područja i diskretnim pineocitomatoznim rozetama. Jezgre tumorskih stanica bile su ovalne, monomorfnog izgleda s mjestimičnom blagom polimorfijom. Mitotska aktivnost bila je niska i iznosila je manje od 0,5%. U bioptičkom uzorku bilo je nekoliko manjih žarišta kalcifikacije, ali bez prisustva nekroze. Imunohistokemijska analiza pokazala je izrazitu difuznu obojenost na neuron specifičnu enolazu (engl. neuron-specific enolase, NSE) i znakove neuroendokrine diferencijacije o čemu svjedoči snažna difuzna obojenost na sinaptofizin. Na temelju histološke slike i imunohistokemijskog profila zaključeno je da pregledani materijal predstavlja pinealni parenhimni tumor intermedijarnog stupnja diferencijacije - WHO gradus II. Pacijentica se nakon operacije osjećala dobro i otpuštena je na kućno liječenje. Zaključci: Jedino ispravno postavljena patohistološka dijagnoza može dovesti do odgovarajućeg izbora terapije i ispravnog kliničkog pristupa bolesniku s pinealnim parenhimnim tumorom intermedijarnog stupnja diferencijacije. Daljnja molekularna istraživanja bila bi od koristi patologu u postavljanju standarda i izradi smjernica, koje bi pomogle u postavljanju točne dijagnoze.Aim: To report a case of a patient with the pineal parenchymal tumor of intermediate differentiation grade II, with emphasis on histopathological diagnosis of this clinical entity. Case report: A 30-year-old patient was admitted at the Clinic for Neurosurgery within the Clinical Hospital Centre Rijeka in order to surgically remove a cyst in the pineal region. The only and main symptoms were headaches in the past four years. Magnetic resonance was performed to visualize the pineal cyst. Osteoclastic suboccipital median craniotomy with extirpation of the cyst had been done and the biopsy specimen was sent to the Pathology Department of the Clinical Hospital Centre Rijeka. Histologically, the tissue of the brain was infiltrated by a moderately cellular tumor tissue consisting of diffusely distributed small uniform cells with scarce cytoplasms and with the tendency to form perivascular acellular areas with discrete pineocytomatous rosettes. Nuclei of the tumor cells were oval and monomorphic with an occasional mild polimorphism. Mitotic activity was low and measured less than 0,5%. The biopsy specimen included several smaller foci of calcification without the presence of necrosis. Immunohistochemistry showed strong diffuse positivity for neuron-specific enolase and synaptophysin, which suggests neuroendocrine differentiation. According to the histological findings and immunohistochemistry profile the pineal parenchymal tumor of intermediate differentiation - WHO gradus II has been diagnosed. The patient was feeling well after the operation and had been dismissed for further home treatment. Conclusions: Only precisely determined histopathological diagnosis will result in adequate choice of therapy and accurate clinical approach to any patient with this type of tumor. Further molecular research needs to be conducted in order to form standardized guidelines which would help in process of confirming the exact diagnosis

Dataset DIABOLYC

Završni skup podataka sadržava informacije o metodologiji istraživanja i eksperimentalnih pokusa, pojedinostima analiza i sve neophodne informacije o korištenim materijalima u istraživanju.· tekstualni dokument s pojedinostima uvjeta i postupaka provedenih eksperimenata (eksperimentalni protokol) · dokument s tablicom korištenih materijala (reagencija i antitijela

VIRAL INFECTIONS - RISK FACTOR FOR THE DEVELOPMENT OF DIABETES MELLITUS TYPE 2?

Šećerna bolest, kronična progresivna metabolička bolest, globalni je javnozdravstveni problem. U pojedinaca čije razine glukoze u plazmi ne zadovoljavaju dijagnostičke kriterije za šećernu bolest, a previsoke su da bi se smatrale urednim nalazom postoji stanje koje nazivamo predijabetes. Budući da je predijabetes reverzibilno stanje, u kojem se još uvijek može spriječiti razvoj šećerne bolesti, cilj je mnogih znanstvenika odrediti točku u kojoj stanje predijabetesa prelazi u šećernu bolest. Znanstvenici su prepoznali infekcije kao jedan od potencijalnih rizičnih čimbenika za razvoj šećerne bolesti tipa 2, odnosno kao ‘događaj’ koji pretvara stanje predijabetesa u šećernu bolest. Virusna infekcija dovodi do smanjenja osjetljivosti na inzulin, koji gušterača ne može kompenzirati povećanjem lučenja inzulina, što dovodi do hiperglikemije i naglog nastupa šećerne bolesti u bolesnika s predijabetesom. Ako bi ova saznanja bila ponovljiva u humanim studijama većega opsega, ovo bi zapažanje moglo utjecati na način kako liječnici pružaju zdravstvenu skrb bolesnicima s predijabetesom i s virusnim infekcijama. Virusne infekcije uobičajeno ne zahtijevaju liječenje, no klinički pristup zasigurno bi se promijenio ako bi se time mogao spriječiti njihov utjecaj na toleranciju glukoze. Iako je šećerna bolest značajan zdravstveni problem, tek nam je aktualna pandemija uzrokovana koronavirusom identificiranim 2019. godine otkrila koliko, zapravo, malo znamo o imunološkim mehanizmima infekcije u bolesnika sa šećernom bolesti. Sada postajemo svjesni koliko je važno istraživati mehanizme, koji objašnjavaju imunoendokrinološke odnose, i usmjeriti znanstvene napore upravo u polje imunometabolizma kako bismo dobili što više informacija koje bi nam pomogle u svakodnevnoj skrbi bolesnika sa šećernom bolesti.Diabetes mellitus, chronic progressive metabolic disorder, is a global public-health problem. In individuals whose glucose levels do not reach diagnostic criteria for diabetes mellitus but are too high to be considered normal, there is a condition called prediabetes. Since prediabetes is a reversible condition, in which the development of diabetes mellitus can be prevented, many investigators aim to determine the point at which prediabetes shifts to diabetes. Scientists recognized infection as one of the potential risk factors for the development of diabetes mellitus type 2, more precisely as an ‘event’ that derails glycemic control from prediabetes to diabetes. The viral infection leads to decreased insulin sensitivity, which cannot be compensated by insulin production in the pancreas resulting in hyperglycemia and abrupt onset of diabetes in patients with prediabetes. If these findings were replicable in large-scale human studies, this observation could impact the way clinicians would provide healthcare to patients with prediabetes and viral infection. Viral infections usually do not require treatment, but the clinical approach would change if their impact on glucose tolerance could be prevented. Even though diabetes mellitus is a significant health issue, only current coronavirus disease 2019 pandemic has unfolded how little we know about the immunological mechanisms in patients with diabetes mellitus. We are now becoming aware of how important it is to investigate mechanisms, that elucidate immunoendocrinologic interactions, and to direct scientific efforts particularly in the field of immunometabolism to obtain as many information as possible, that would help us in the daily care of patients with diabetes mellitus

内地の従属的地位へ根本的転換の傾向 : 経済、産業の統制発展を計る : 中間の拓務省苦境 : 外地統治方針

Šećerna bolest, kronična progresivna metabolička bolest, globalni je javnozdravstveni problem. U pojedinaca čije razine glukoze u plazmi ne zadovoljavaju dijagnostičke kriterije za šećernu bolest, a previsoke su da bi se smatrale urednim nalazom postoji stanje koje nazivamo predijabetes. Budući da je predijabetes reverzibilno stanje, u kojem se još uvijek može spriječiti razvoj šećerne bolesti, cilj je mnogih znanstvenika odrediti točku u kojoj stanje predijabetesa prelazi u šećernu bolest. Znanstvenici su prepoznali infekcije kao jedan od potencijalnih rizičnih čimbenika za razvoj šećerne bolesti tipa 2, odnosno kao ‘događaj’ koji pretvara stanje predijabetesa u šećernu bolest. Virusna infekcija dovodi do smanjenja osjetljivosti na inzulin, koji gušterača ne može kompenzirati povećanjem lučenja inzulina, što dovodi do hiperglikemije i naglog nastupa šećerne bolesti u bolesnika s predijabetesom. Ako bi ova saznanja bila ponovljiva u humanim studijama većega opsega, ovo bi zapažanje moglo utjecati na način kako liječnici pružaju zdravstvenu skrb bolesnicima s predijabetesom i s virusnim infekcijama. Virusne infekcije uobičajeno ne zahtijevaju liječenje, no klinički pristup zasigurno bi se promijenio ako bi se time mogao spriječiti njihov utjecaj na toleranciju glukoze. Iako je šećerna bolest značajan zdravstveni problem, tek nam je aktualna pandemija uzrokovana koronavirusom identificiranim 2019. godine otkrila koliko, zapravo, malo znamo o imunološkim mehanizmima infekcije u bolesnika sa šećernom bolesti. Sada postajemo svjesni koliko je važno istraživati mehanizme, koji objašnjavaju imunoendokrinološke odnose, i usmjeriti znanstvene napore upravo u polje imunometabolizma kako bismo dobili što više informacija koje bi nam pomogle u svakodnevnoj skrbi bolesnika sa šećernom bolesti.Diabetes mellitus, chronic progressive metabolic disorder, is a global public-health problem. In individuals whose glucose levels do not reach diagnostic criteria for diabetes mellitus but are too high to be considered normal, there is a condition called prediabetes. Since prediabetes is a reversible condition, in which the development of diabetes mellitus can be prevented, many investigators aim to determine the point at which prediabetes shifts to diabetes. Scientists recognized infection as one of the potential risk factors for the development of diabetes mellitus type 2, more precisely as an ‘event’ that derails glycemic control from prediabetes to diabetes. The viral infection leads to decreased insulin sensitivity, which cannot be compensated by insulin production in the pancreas resulting in hyperglycemia and abrupt onset of diabetes in patients with prediabetes. If these findings were replicable in large-scale human studies, this observation could impact the way clinicians would provide healthcare to patients with prediabetes and viral infection. Viral infections usually do not require treatment, but the clinical approach would change if their impact on glucose tolerance could be prevented. Even though diabetes mellitus is a significant health issue, only current coronavirus disease 2019 pandemic has unfolded how little we know about the immunological mechanisms in patients with diabetes mellitus. We are now becoming aware of how important it is to investigate mechanisms, that elucidate immunoendocrinologic interactions, and to direct scientific efforts particularly in the field of immunometabolism to obtain as many information as possible, that would help us in the daily care of patients with diabetes mellitus

Dataset DIABOLYC

Završni skup podataka sadržava informacije o metodologiji istraživanja i eksperimentalnih pokusa, pojedinostima analiza i sve neophodne informacije o korištenim materijalima u istraživanju.· tekstualni dokument s pojedinostima uvjeta i postupaka provedenih eksperimenata (eksperimentalni protokol) · dokument s tablicom korištenih materijala (reagencija i antitijela

Vitamin D and the skin

Povezanost vitamina D i kože započinje sintezom vitamina D u koži, a neprestano se istražuju i uočavaju novi mehanizmi kojima najistraživaniji vitamin utječe na najveći organ ljudskoga tijela. Cilj je ovoga rada dati pregled dosadašnjih spoznaja o interakciji vitamina D i kože te utjecaju razina vitamina D na kožne bolesti. Po nekim istraživanjima suboptimalne razine vitamina D nalaze se u čak 30 – 90 % stanovništva, a procjenjuje se da postoji manjak vitamina D u oko jedne milijarde ljudi na cijelome svijetu. U 25,6 – 68 % pacijenata sa psorijazom postoji nedostatak vitamina D, a manjak vitamina D nazočan je u čak 97 % pacijenata. Nadalje, niz opservacijskih studija i metaanaliza dokazalo je da su serumske razine kalcidiola niže u djece i odraslih s atopijskim dermatitisom, a pojedina istraživanja dokazala su da u čak 70,5 % pacijenata s vitiligom postoji nedostatak vitamina D. Niske razine vitamina D povezuju se i s progresijom malignog melanoma, no nepoznato je u kojem trenutku izloženosti UV zračenju vitamin D prestaje djelovati protektivno i započinje biti rizični čimbenik za razvoj tumora kože. Unatoč brojnim provedenim istraživanjima, još uvijek nije poznata priroda odnosa vitamina D i pojedinih kožnih bolesti, odnosno je li on uzročnoposljedičan ili slučajan, dok se u drugih dermatoza, poput psorijaze, dokazi o povezanosti s razinom vitamina D primjenjuju u svakodnevnom radu s pacijentima – u dijagnostici i liječenju.The relationship between vitamin D and the skin starts with the synthesis of vitamin D in the skin. New mechanisms on how the most researched vitamin affects the biggest organ in the human body are constantly investigated and observed. The aim is to review the current knowledge on vitamin D and skin interaction, as well as the effect of vitamin D levels on skin diseases. According to some studies, suboptimal vitamin D levels are found in as many as 30 – 90% of the population, with an estimated vitamin D insufficiency in about one billion people worldwide. In 25.6 – 68% of patients with psoriasis, there is a deficiency of vitamin D and insufficiency of vitamin D in as many as 97% of patients. Furthermore, a series of observational studies and meta-analyses have shown that the serum levels of calcidiol are lower in children and adults with atopic dermatitis, and some studies have shown that up to 70.5% of patients with vitiligo have vitamin D deficiency. Low levels of vitamin D are associated with the progression of malignant melanoma, but it is unknown at which point UV exposure ceases to be protective through vitamin D and begins to be a risk factor for the development of skin tumours. Despite many studies that have been conducted, the nature of the relationship between vitamin D and certain skin diseases is still unknown, whether it is causal or accidental, while in others, such as psoriasis, evidence of the correlation with vitamin D levels is used in daily work with patients – in diagnosis and treatment