Etnologija između etničke i nacionalne identifikacije

In a paper published after the political changes swept our part of the world in the early nineties I questioned the resistance of the ethnology to political pressures during socialism and the nature of taboos in ethnological research. It came out that ethnicity along with the ethnic identification have been the neglected themes. Therefore it seems necessary to introduce the question of the ethnology into the discourse on ethnic and national identification.Iako je hrvatska etnologija nastala na poticaj nacionalnoga preporodnoga pokreta, pa su mnogi pioniri skupljanja etnografske i folklorne građe bili poznati hrvatski političari, ona se nije bavila etničkom ili nacionalnom identifikacijom. Pod time mislim na istraživanje kulturnih crta i značajki po kojima bi se hrvatska narodna kultura razlikovala od drugih srodnih, bliskih ili daljih narodnih kultura, ponajprije srpske, pa zatim i ostalih europskih. Pokušavam istražiti zašto se to dogodilo. Odgovor je na prvi pogled jasan i jednostavan: politički su pritisci za vrijeme socijalizma ograničavali istraživanje etniciteta i etničkih razlika, pogotovu na području hrvatskih i srpskih odnosa. Bile su to tabu teme koje se nismo usuđivali dirnuti. Pa ipak, postojala su znanja o kulturnim pojavama ili detaljima u običajima, nošnji, usmenoj književnosti, folklornoj glazbi za koje se znalo da su \u27hrvatski\u27. No to nije bilo eksplicite navedeno. Stoga uvodim hipotezu o usmenoj predaji u hrvatskoj etnologiji koju potvrđuje i činjenica da je sve do kraja sedamdesetih godina etnološke radove objavljivalo relativno malo autora, i da se izbjegavalo teorijsko promišljanje kulturnih fenomena. Većina pozitivističkoga znanja bila je u Gavazzijevim predavanjima i raspršenim člancima. Jedino je uoči Drugog svjetskog rata Branimir Bratanić u uputama za održavanje smotri hrvatske narodne kulture pokušao ponuditi modele hrvatskoga folklora koji se su zapravo održali sve do današnjih dana. Hrvatska se etnologija međutim bavila istraživanjem korijena i izvora. No ni tu nije dolazila do konačnoga odgovora na pitanje o nacionalnom identitetu jer se najčešće utvrđivalo da su korijeni balkanski, mediteranski, panonski, ili slavenski. No što u nacionalnom smislu znači to daje podrijetlo nekoj pojavi slavensko? Ono isto tako može biti podlogom za hrvatsku ali i za srpsku ili neku drugu nacionalnu identifikaciju. Nisu postojale teorijske pretpostavke za istraživanje etničke identifikacije. Najnovije istraživanje Renate Jambrešić koja se poslužila zapisima suradnika Instituta za narodnu umjetnost (sada Institut za etnologiju i folkloristiku) iz pedesetih godina na Baniji pokazuje da su građu koja govori o etnonimima i o njihovoj funkciji istraživači smatrali redundantnom; nisu je bilježili u okviru lege artis sastavljenih zbirki nego pretežno u uvodima toj građi kao dio putnih zabilješki. Sadašnje čitanje te građe pokazuje međutim kako se u tom kraju miješanoga stanovništva još sredinom ovoga stoljeća ljudi nisu identificirali kao Hrvati ili Srbi nego su najbliže susjede ili stanovnike obližnjih sela nazivali lokalnim etnonimima ili prema vjerskoj pripadnosti. Polazeći od definicije iz pera Mirjane Gross o nacionalnoj integraciji kao složenom procesu možemo pretpostavljati da iako je taj proces doživio svoje vrhunce u prošlom stoljeću ili na prijelazu stoljeća, on još uvijek nije bio završen u narodu, na terenu koji etnolozi istražuju. To bi mogao biti drugi razlog zbog kojega hrvatska (pozitivistička) etnologija nije istraživala etničku odnosno nacionalnu identifikaciju (jer je na terenu nije nalazila)