Fiziološki i tehnički zahtjevi igranja malog nogometa 4 protiv 4 i 8 protiv 8 kvalitetnih mladih nogometaša

Eight elite male soccer players from a Premier League Soccer Academy completed 4 v 4 and 8 v 8 games. The physiological responses to match-play were determined for each player by recording their heart rates during all the games and filming each player to determine individual work-rate profiles and evaluate technical actions. Mean ± SD heart rate for 4 v 4 and 8 v 8 matches were not significantly different (4 v 4, 175 ± 10 beats/min; 8 v 8, 168 ± 6 beats/min). Total distance covered during games was also similar (4 v 4, 778 ± 160 m; 8 v 8, 693 ± 103; P>0.05). The total distance covered by walking, jogging and sprinting did not significantly differ with the number of players included in the game. Significant differences were not-ed for utility (backward and sideways) movements (P<0.05) with greater distances covered in 4 v 4 (140 ± 68 m) than 8 v 8 (107 ± 51 m) games. Reductions in the number of players significantly (P<0.05) increased the number of individual ball contacts per game from 13 ± 7 in 8 v 8 to 36 ± 12 in 4 v 4. The data from this investigation suggest that the number of players involved does not seem to be a crucial determinant in the demands of match-play. This observation is in contrast to more technically related actions that are significantly influenced by player number.Uvod Igranje sportske igre na igralištu manjemu od propisanoga pravilima igre vrlo je ekonomičan trenažni sadržaj s aspekta vremena jer je to dobra prilika za tehnički, taktički i fizički razvoj igrača. Promjene u strukturi trenažne jedinice imaju određene posljedice u vidu fizičkih i tehničkih zahtjeva koji se postavljaju pred igrače. Utjecaj takovih promjena do sada se još nije sustavno istraživao, osobito ne u radu s djecom. Cilj je ovoga istraživanja procijeniti fiziološke i tehničke zahtjeve koje pred mlade kvalitetne nogometaše postavlja igranje malog nogo-meta 4 protiv 4 i 8 protiv 8. Metode Osam kvalitetnih mladih igrača iz Akademije nogometne premijer lige (aritmetička sredina ± stan-dardna devijacija: dob 7 ± 1 godina, tjelesna visina 1,3 ± 0,2 m, tjelesna masa 25,3 ± 3,8 kg, trenažno iskustvo 2 ± 1 godina) odigralo je dvije malonogemetne utakmice 4 protiv 4 i 8 protiv 8. Svaka utakmica trajala je 10 minuta. Fiziološke reakcije svakog ispitanika na zahtjeve igre praćene su monitorom srčane frekvencije (Polar Electro, Kempele, Finska). Svaki je igrač i snimljen tijekom utakmica video kamerom (Sony CCDTRV218, Japan), kako bi se kasnije mogao načiniti radni profil svakog ispitanika. Kasnije su snimljene vrpce analizirane pomoću ručnog notacijskog sustava u kojemu su se bilježile i tehničke akcije i kretanje igrača po terenu. Rezultati, rasprava i zaključak Aritmetičke sredine i standardne devijacije srčane frekvencije nisu se statistički značajno razlikovale u igri 4 protiv 4 i 8 protiv 8 (4 v 4, 175 ± 10 otk/min; 8 v 8, 168 ± 6 otk/min). I vrijednosti ukupno prijeđene udaljenosti u obje utakmice, procijenjene izračunavanjem duljine koraka u raznim vrstama kretanja, bile su slične (4 v 4, 778 ± 160 m; 8 v 8, 693 ± 103; p>0,05). Ukupne udaljenosti prevaljene hodanjem, trčkaranjem i sprintanjem nisu se razlikovale bez obzira na broj igača u igri. Značajne razlike su dobivene za pomoćna kretanja (unatrag i bočno) (p<0,05) kojima su prevaljene veće udaljenosti u igri 4 protiv 4 (140 ± 68 m) nego u igri 8 protiv 8 (107 ± 51 m). Međutim, kada su se te udaljenosti izrazile kao postotak ukupno prevaljenih udaljenosti, dobiveni su vrlo slični akcijski profili svih igrača za svaku utakmicu. Naime, igrači su, u postotku tijekom utakmice, hodali, trčkarali, sprintali ili izvodili pomoćne kretnje 24 %, 44%, 19% i 13 % u igri 4 protiv 4 te 27%, 48%, 10% i 15 % u igri 8 protiv 8. Tehnički zahtjevi, predstavljeni aritmetičkom sredinom i standardnom devijacijom broja dodira s loptom, ovisili su o broju igrača u utakmici. Smanjenje broja igrača značajno (p<0,05) povećava broj pojedinačnih dodira s loptom po utakmici s 13 ± 7 u igri 8 protiv 8 na 36 ± 12 u igri 4 protiv 4. Podaci dobiveni u ovom istraživanju ukazuju na to da igranje na manjem igralištu s manjim brojem igrača predstavlja fiziološki dosta zahtjevnu aktivnost za mlade igrače. Čini se, međutim, da broj igrača u utakmici nije presudna determinanta tih fizioloških zahtjeva kada se radi o mladim igračima ispitivane dobi. Taj nalaz je u suprotnosti s tehničkim zahtjevima na koje broj igrača u igri znatno utječe. Dobiveni rezultati upućuju na zaključak da aktivnosti koje uključuju manji broj igrača mogu predstavljati učinkovitiji multikomponentni trenažni podražaj, zadržavajući podjednaku razinu kardio-vaskularnoga opterećenja (stresa)

Poboljšavanje adaptacije na trening izdržljivosti nutricionističkim intervencijama: potencijalne koristi od “niskougljikohidratnog” treninga

Skeletal muscle responds to endurance exercise via increased transcription of metabolic and stress-related genes ultimately to yield increased steady-state levels of specific proteins. These changes in transcriptional activity are highly dependent on the mode, duration, intensity and frequency of the contractile stimulus. One of the major challenges for exercise physiologists over the coming decades is to identify the exercise ‘signal(s)’ that are responsible for initiating the adaptive response and the precise signal transduction pathways which mediate the adaptive processes. In this regard, it is now becoming apparent that cellular energy status may have an important role to play in this process. For example, many stress-and metabolic-related genes are enhanced when the exercise is commenced under reduced pre-exercise muscle glycogen levels and attenuated when glucose is ingested during exercise. Taken together, such findings suggest that training under conditions of reduced carbohydrate availability from both endogenous and exogenous sources may provide an enhanced stimulus for inducing beneficial adaptations of skeletal muscle. This hypothesis is in marked contrast to the widely held belief that intense training periods should be supported by a high carbohydrate diet in order to maintain training intensity and replenish energy stores for future training sessions. This paper will outline the current thinking regarding the potential for carbohydrate availability to modulate the adaptations typically observed following periods of endurance training. Relevant data from the literature and our own laboratory is presented with a view to providing some potential advantages and disadvantages of training with reduced carbohydrate availability for both athletes and coaches.Trening izdržljivosti opći je naziv za bilo koju ponavljanu fizičku aktivnost kojoj je cilj usavršavanje sposobnosti organizma da zadrži intenzitet rad tijekom dužeg perioda. Dugotrajne vježbe dovest će do mnogobrojnih promjena koje poboljšavaju dopremanje i iskoristivost kisika te na taj način dolazi do povećanja potencijala aerobnog metabolizma i poboljšanja izvedbe u aerobnim uvjetima rada. Navedene promjene uključuju izmjene u strukturi i funkciji srčano-žilnog, dišnog i mišićno-skeletnog sustava. Skeletni mišići odgovaraju na vježbe izdržljivosti povećanjem transkripcije metaboličkih gena i gena povezanih sa stresom da bi, naposljetku, izazvali povećano stabilno stanje specifičnih proteina. Ti adaptacijski odgovori dovode do poboljšanja stanične funkcijei koja služi za održavanje ravnoteže između energetskih zahtjeva na sustav i kapaciteta koji zadovoljavaju te potrebe te na taj način dovode do poboljšanja u sportskoj izvedbi. Način prehrane je moćan modulator adaptacije skeletnih mišića, izazvane vježbama izdržljivosti. Nekoliko istraživanja pokazalo je da smanjena uporaba ugljikohidrata može pojačano potaknuti adaptacije skeletnog mišića izazvane vježbanjem. Ti rezultati upućuju na na to kako je dostupnost substrata i njihovo korištenje iz endogenih i egzogenih izvora, osobito onih povezanih s ugljikohidratima, vrlo važan faktor utjecaja na adaptacijske reakcije skeletnog mišića na vježbanje. Takvi podaci sugeriraju da pažljivo raspoređeni periodi treninga u uvjetima niskog unosa ugljikohidrata mogu biti korisni za poticanje adaptacija skeletnog mišića te poboljšanje kasnije izvedbe. Posljednji podaci iz našeg laboratorija ispitali su utjecaj šestotjednog visokointenzivnog intervalnog programa treninga, koji se provodio u uvjetima niske koncentracije mišićnog glikogena, s egzogenom suplementacijom ugljikohidratima i bez nje, na adaptaciju skeletnog mišićja čovjeka i izvedbu vježbi. Uzorci mišićne biopsije, koja se provodila nakon treninga, otkrila je znatnije povećanje aktivnosti sucino dehidrogenaze (SDH) u ispitanika koji su trenirali s niskom razinom glikogena i bez suplementacije ugljikohidratima u usporedbi s ispitanicima koji su trenirali u drugačijim uvjetima (više zalihe glikogena i suplementacija ugljikohidratima). Slična poboljšanja zabilježena su između grupa i tijekom izvedaba vježbe, što sugerira da, iako dostupnost ugljikohidrata može potencijalno utjecati na prilagođavanje suptilne stanične promjene, taj se potencijal ne može prenijeti i na adaptaciju izvedbe cijelog tijela. Podaci o kojima se raspravlja u ovom članku mogu biti važni za sportsku populaciju budući da dokazuju kako pažljivo raspoređeni periodi treninga u uvjetima niskog unosa ugljikohidrata mogu biti korisni za poticanje oksidativne adaptacije skeletnog mišića. Vježbanje tijekom kojega se unosi manje ugljikohidrata vjerojatno dovodi do povećanja potencijalnih važnih putova (iako to još nije precizno razjašnjeno) povezanih s prilagođavanjem tih adaptacija, koje mogu u konačnici dovesti do poboljšane metaboličke kontrole. Bilo kako bilo, ograničena dostupnost potkrepljujućih podataka u literaturi, zajedno s nekim nedoumicama vezanima uz primjenjivost tih podataka na drugim populacijama, za sada priječe konačnu potvrdu korisnosti takvog trenažnog pristupa. Sve navedeno upućuje na to da su potrebna dodatna istraživanja prije nego se sa sigurnošću može zaključiti o primjerenosti ove trenažne metode

Poboljšavanje adaptacije na trening izdržljivosti nutricionističkim intervencijama: potencijalne koristi od “niskougljikohidratnog” treninga

Skeletal muscle responds to endurance exercise via increased transcription of metabolic and stress-related genes ultimately to yield increased steady-state levels of specific proteins. These changes in transcriptional activity are highly dependent on the mode, duration, intensity and frequency of the contractile stimulus. One of the major challenges for exercise physiologists over the coming decades is to identify the exercise ‘signal(s)’ that are responsible for initiating the adaptive response and the precise signal transduction pathways which mediate the adaptive processes. In this regard, it is now becoming apparent that cellular energy status may have an important role to play in this process. For example, many stress-and metabolic-related genes are enhanced when the exercise is commenced under reduced pre-exercise muscle glycogen levels and attenuated when glucose is ingested during exercise. Taken together, such findings suggest that training under conditions of reduced carbohydrate availability from both endogenous and exogenous sources may provide an enhanced stimulus for inducing beneficial adaptations of skeletal muscle. This hypothesis is in marked contrast to the widely held belief that intense training periods should be supported by a high carbohydrate diet in order to maintain training intensity and replenish energy stores for future training sessions. This paper will outline the current thinking regarding the potential for carbohydrate availability to modulate the adaptations typically observed following periods of endurance training. Relevant data from the literature and our own laboratory is presented with a view to providing some potential advantages and disadvantages of training with reduced carbohydrate availability for both athletes and coaches.Trening izdržljivosti opći je naziv za bilo koju ponavljanu fizičku aktivnost kojoj je cilj usavršavanje sposobnosti organizma da zadrži intenzitet rad tijekom dužeg perioda. Dugotrajne vježbe dovest će do mnogobrojnih promjena koje poboljšavaju dopremanje i iskoristivost kisika te na taj način dolazi do povećanja potencijala aerobnog metabolizma i poboljšanja izvedbe u aerobnim uvjetima rada. Navedene promjene uključuju izmjene u strukturi i funkciji srčano-žilnog, dišnog i mišićno-skeletnog sustava. Skeletni mišići odgovaraju na vježbe izdržljivosti povećanjem transkripcije metaboličkih gena i gena povezanih sa stresom da bi, naposljetku, izazvali povećano stabilno stanje specifičnih proteina. Ti adaptacijski odgovori dovode do poboljšanja stanične funkcijei koja služi za održavanje ravnoteže između energetskih zahtjeva na sustav i kapaciteta koji zadovoljavaju te potrebe te na taj način dovode do poboljšanja u sportskoj izvedbi. Način prehrane je moćan modulator adaptacije skeletnih mišića, izazvane vježbama izdržljivosti. Nekoliko istraživanja pokazalo je da smanjena uporaba ugljikohidrata može pojačano potaknuti adaptacije skeletnog mišića izazvane vježbanjem. Ti rezultati upućuju na na to kako je dostupnost substrata i njihovo korištenje iz endogenih i egzogenih izvora, osobito onih povezanih s ugljikohidratima, vrlo važan faktor utjecaja na adaptacijske reakcije skeletnog mišića na vježbanje. Takvi podaci sugeriraju da pažljivo raspoređeni periodi treninga u uvjetima niskog unosa ugljikohidrata mogu biti korisni za poticanje adaptacija skeletnog mišića te poboljšanje kasnije izvedbe. Posljednji podaci iz našeg laboratorija ispitali su utjecaj šestotjednog visokointenzivnog intervalnog programa treninga, koji se provodio u uvjetima niske koncentracije mišićnog glikogena, s egzogenom suplementacijom ugljikohidratima i bez nje, na adaptaciju skeletnog mišićja čovjeka i izvedbu vježbi. Uzorci mišićne biopsije, koja se provodila nakon treninga, otkrila je znatnije povećanje aktivnosti sucino dehidrogenaze (SDH) u ispitanika koji su trenirali s niskom razinom glikogena i bez suplementacije ugljikohidratima u usporedbi s ispitanicima koji su trenirali u drugačijim uvjetima (više zalihe glikogena i suplementacija ugljikohidratima). Slična poboljšanja zabilježena su između grupa i tijekom izvedaba vježbe, što sugerira da, iako dostupnost ugljikohidrata može potencijalno utjecati na prilagođavanje suptilne stanične promjene, taj se potencijal ne može prenijeti i na adaptaciju izvedbe cijelog tijela. Podaci o kojima se raspravlja u ovom članku mogu biti važni za sportsku populaciju budući da dokazuju kako pažljivo raspoređeni periodi treninga u uvjetima niskog unosa ugljikohidrata mogu biti korisni za poticanje oksidativne adaptacije skeletnog mišića. Vježbanje tijekom kojega se unosi manje ugljikohidrata vjerojatno dovodi do povećanja potencijalnih važnih putova (iako to još nije precizno razjašnjeno) povezanih s prilagođavanjem tih adaptacija, koje mogu u konačnici dovesti do poboljšane metaboličke kontrole. Bilo kako bilo, ograničena dostupnost potkrepljujućih podataka u literaturi, zajedno s nekim nedoumicama vezanima uz primjenjivost tih podataka na drugim populacijama, za sada priječe konačnu potvrdu korisnosti takvog trenažnog pristupa. Sve navedeno upućuje na to da su potrebna dodatna istraživanja prije nego se sa sigurnošću može zaključiti o primjerenosti ove trenažne metode

Fiziološki i tehnički zahtjevi igranja malog nogometa 4 protiv 4 i 8 protiv 8 kvalitetnih mladih nogometaša

Eight elite male soccer players from a Premier League Soccer Academy completed 4 v 4 and 8 v 8 games. The physiological responses to match-play were determined for each player by recording their heart rates during all the games and filming each player to determine individual work-rate profiles and evaluate technical actions. Mean ± SD heart rate for 4 v 4 and 8 v 8 matches were not significantly different (4 v 4, 175 ± 10 beats/min; 8 v 8, 168 ± 6 beats/min). Total distance covered during games was also similar (4 v 4, 778 ± 160 m; 8 v 8, 693 ± 103; P>0.05). The total distance covered by walking, jogging and sprinting did not significantly differ with the number of players included in the game. Significant differences were not-ed for utility (backward and sideways) movements (P<0.05) with greater distances covered in 4 v 4 (140 ± 68 m) than 8 v 8 (107 ± 51 m) games. Reductions in the number of players significantly (P<0.05) increased the number of individual ball contacts per game from 13 ± 7 in 8 v 8 to 36 ± 12 in 4 v 4. The data from this investigation suggest that the number of players involved does not seem to be a crucial determinant in the demands of match-play. This observation is in contrast to more technically related actions that are significantly influenced by player number.Uvod Igranje sportske igre na igralištu manjemu od propisanoga pravilima igre vrlo je ekonomičan trenažni sadržaj s aspekta vremena jer je to dobra prilika za tehnički, taktički i fizički razvoj igrača. Promjene u strukturi trenažne jedinice imaju određene posljedice u vidu fizičkih i tehničkih zahtjeva koji se postavljaju pred igrače. Utjecaj takovih promjena do sada se još nije sustavno istraživao, osobito ne u radu s djecom. Cilj je ovoga istraživanja procijeniti fiziološke i tehničke zahtjeve koje pred mlade kvalitetne nogometaše postavlja igranje malog nogo-meta 4 protiv 4 i 8 protiv 8. Metode Osam kvalitetnih mladih igrača iz Akademije nogometne premijer lige (aritmetička sredina ± stan-dardna devijacija: dob 7 ± 1 godina, tjelesna visina 1,3 ± 0,2 m, tjelesna masa 25,3 ± 3,8 kg, trenažno iskustvo 2 ± 1 godina) odigralo je dvije malonogemetne utakmice 4 protiv 4 i 8 protiv 8. Svaka utakmica trajala je 10 minuta. Fiziološke reakcije svakog ispitanika na zahtjeve igre praćene su monitorom srčane frekvencije (Polar Electro, Kempele, Finska). Svaki je igrač i snimljen tijekom utakmica video kamerom (Sony CCDTRV218, Japan), kako bi se kasnije mogao načiniti radni profil svakog ispitanika. Kasnije su snimljene vrpce analizirane pomoću ručnog notacijskog sustava u kojemu su se bilježile i tehničke akcije i kretanje igrača po terenu. Rezultati, rasprava i zaključak Aritmetičke sredine i standardne devijacije srčane frekvencije nisu se statistički značajno razlikovale u igri 4 protiv 4 i 8 protiv 8 (4 v 4, 175 ± 10 otk/min; 8 v 8, 168 ± 6 otk/min). I vrijednosti ukupno prijeđene udaljenosti u obje utakmice, procijenjene izračunavanjem duljine koraka u raznim vrstama kretanja, bile su slične (4 v 4, 778 ± 160 m; 8 v 8, 693 ± 103; p>0,05). Ukupne udaljenosti prevaljene hodanjem, trčkaranjem i sprintanjem nisu se razlikovale bez obzira na broj igača u igri. Značajne razlike su dobivene za pomoćna kretanja (unatrag i bočno) (p<0,05) kojima su prevaljene veće udaljenosti u igri 4 protiv 4 (140 ± 68 m) nego u igri 8 protiv 8 (107 ± 51 m). Međutim, kada su se te udaljenosti izrazile kao postotak ukupno prevaljenih udaljenosti, dobiveni su vrlo slični akcijski profili svih igrača za svaku utakmicu. Naime, igrači su, u postotku tijekom utakmice, hodali, trčkarali, sprintali ili izvodili pomoćne kretnje 24 %, 44%, 19% i 13 % u igri 4 protiv 4 te 27%, 48%, 10% i 15 % u igri 8 protiv 8. Tehnički zahtjevi, predstavljeni aritmetičkom sredinom i standardnom devijacijom broja dodira s loptom, ovisili su o broju igrača u utakmici. Smanjenje broja igrača značajno (p<0,05) povećava broj pojedinačnih dodira s loptom po utakmici s 13 ± 7 u igri 8 protiv 8 na 36 ± 12 u igri 4 protiv 4. Podaci dobiveni u ovom istraživanju ukazuju na to da igranje na manjem igralištu s manjim brojem igrača predstavlja fiziološki dosta zahtjevnu aktivnost za mlade igrače. Čini se, međutim, da broj igrača u utakmici nije presudna determinanta tih fizioloških zahtjeva kada se radi o mladim igračima ispitivane dobi. Taj nalaz je u suprotnosti s tehničkim zahtjevima na koje broj igrača u igri znatno utječe. Dobiveni rezultati upućuju na zaključak da aktivnosti koje uključuju manji broj igrača mogu predstavljati učinkovitiji multikomponentni trenažni podražaj, zadržavajući podjednaku razinu kardio-vaskularnoga opterećenja (stresa)

Repeated high-speed running in elite female soccer players during international competition

The purpose of the present study was to provide a detailed analysis of the repeated high-speed demands of competitive international female soccer match-play. A total of 148 individual match observations were undertaken on 107 outfield players in competitive international matches during the 2011-2012 and 2012-2013 seasons, using a computerized tracking system (STATS, Leeds, England). High-speed activity was classified as either sprint activity (SA) or high-speed running (HSR), with thresholds of >25.1 km.h-1 or >19.8 km.h-1 applied respectively. Repeated sprint activity (RSA) was defined as a minimum of two sprints with 20 s or less recovery between sprints and repeated high-speed activity (RHSA) was defined as a minimum of two high-speed runs or sprints with 20 s or less recovery between efforts. HSR bouts occurred ~5 times more frequently than SA bouts. Central defenders completed 50-80 fewer HSR bouts (moderate count ratio (CR): range 0.61-0.70) and 10-20 fewer SA bouts (moderate CR: range 0.53-0.69) than all other playing positions. RSA bouts occurred less frequently than RHSA bouts (33 ± 10 v 1.1 ± 1.1) with 37 % of players failing to complete any RSA bouts. Central defenders completed fewer RHSA bouts compared to all other playing positions (moderate CR: range 0.57-0.69). Consideration of both RHSA and RSA bouts is necessary to ensure a comprehensive understanding of the demands of female match-play. Practitioners can utilise this information to construct position-specific training and testing programmes which are aligned to the RHSA demands of match-play for elite female players

Physical loading in professional soccer players:Implications for contemporary guidelines to encompass carbohydrate periodization

Despite more than four decades of research examining the physical demands of match-play, quantification of the customary training loads of adult male professional soccer players is comparatively recent. The training loads experienced by players during weekly micro-cycles are influenced by phase of season, player position, frequency of games, player starting status, player-specific training goals and club coaching philosophy. From a macronutrient perspective, the periodization of physical loading within (i.e., match versus training days) and between contrasting micro-cycles (e.g., 1, 2 or 3 games per week schedules) has implications for daily carbohydrate (CHO) requirements. Indeed, aside from the well-recognised role of muscle glycogen as the predominant energy source during match-play, it is now recognised that the glycogen granule may exert regulatory roles in activating or attenuating the molecular machinery that modulate skeletal muscle adaptations to training. With this in mind, the concept of CHO periodization is gaining in popularity, whereby CHO intake is adjusted day-by-day and meal-by-meal according to the fuelling demands and specific goals of the upcoming session. On this basis, the present paper provides a contemporary overview and theoretical framework for which to periodize CHO availability for the professional soccer player according to the “fuel for the work” paradigm.</p

The use of principal component analysis for reduction of training load data in professional soccer

The aim of this study was to explore the use of principal component analysis (PCA) in understanding multivariate relationships in soccer training load data. Training load data were collected from 20 professional male soccer players during a 28-week in-season period. Twelve training load variables (total distance, PlayerLoadTM, low-speed running distance, moderate-speed running distance, high-speed running distance, sprint distance, moderate-speed running efforts, high-speed running efforts, sprint efforts, accelerations, decelerations, and changes of direction) were collected during training sessions, with correlation analysis revealing high intercorrelation between most variables (r = 0.04-0.98). Principal component analysis was performed on datasets containing all players and on individual players. On the whole dataset, two principal components were retained explaining a total of 81% of data variance. The first component comprised variables associated with distances in speed zones and the second component changes of direction. Whilst some individual variation existed among players, distances in speed zones were loaded on the first component and inertial movement analysis variables, such as accelerations, decelerations, and changes of direction, were loaded on the second component. These findings evidence the strong relationships between several common training load variables and highlight the risk of data redundancy. By selecting variables from each component, practitioners can reduce the number of variables reported whilst retaining as much of the variation in data as possible

Are Measurement Instruments Responsive to Assess Acute Responses to Load in High-Level Youth Soccer Players?

Purpose: The aim of this study was to assess the short-term responsiveness of measurement instruments aiming at quantifying the acute psycho-physiological response to load in high-level adolescent soccer players. Methods: Data were collected from 16 high-level male youth soccer players from the Under 15 age group. Players were assessed on two occasions during the week: after 2 days of load accumulation (“high load”) and after at least 48 h of rest. Measurements consisted of the Short Recovery and Stress Scale (SRSS), a countermovement jump (CMJ) and a sub-maximal run to assess exercise heart-rate (HRex) and heart-rate recovery (HRR60s). Training load was quantified using total distance and high-speed running distance to express external and sRPE training load to express internal load. It was expected that good instruments can distinguish reliably between high load and rest. Results: Odd ratios (0.74–1.73) of rating one unit higher or lower were very low for athlete-reported ratings of stress and recovery of the SRSS. Standardized mean high load vs. rest differences for CMJ parameters were trivial to small (−0.31 to 0.34). The degree of evidence against the null hypothesis that changes are interchangeable ranged from p = 0.04 to p = 0.83. Moderate changes were observed for HRex (−0.62; 90% Cl −0.78 to −0.47; p = 3.24 × 10−9), while small changes were evident for HRR60s (0.45; 90% Cl 0.08–0.80; p = 0.04). Only small to moderate repeated-measures correlations were found between the accumulation of load and acute responses across all measurement instruments. The strongest relationships were observed between HRex and total distance (rm-r = −0.48; 90% Cl −0.76 to −0.25). Conclusion: Results suggest that most of the investigated measurement instruments to assess acute psycho-physiological responses in adolescent soccer players have limited short-term responsiveness. This questions their potential usefulness to detect meaningful changes and manage subsequent training load and program adequate recovery

Quantification of training and match-load distribution across a season in elite English Premier League soccer players

Objective: To examine training and match loads undertaken by soccer players competing in the English Premier League. Methods: Using a retrospective design, external (GPS) and internal training loads (sessions ratings of perceived exertion [sRPE-TL]) were examined in 26 players across the competition phase of the 2012–2013 English Premier League season. Within-subject linear mixed-models estimated the mean effects (95% confidence interval [CI]) for load data across 6-week mesocycles and 1-week microcycles. Results: Daily sRPE-TL (95% CI range, 15 to 111 AU) and total distance (95% CI range, 179 to 949 AU) were higher during the early stages (mesocycle 1 and 2) of the competition period. Overall, high-speed activity was similar between mesocycles. Across the training week, load was greater on match day and lower pre match-day (G-1) vs. all other days, respectively (p &lt; 0.001). sRPE-TL (~70–90 AU per day) and total distance (~700–800 m per day) progressively declined over the 3 days before a match (p &lt; 0.001). High-speed distance was greater 3 days (G-3) before a game vs. G-1 (95% CI, 140 to 336 m) while very high-speed distance was greater on G-3 and G-2 than G-1 (95% CI range, 8 to 62 m; p &lt; 0.001). Conclusion: Periodisation of in-season training load is mainly evident across the weekly microcycle reflecting the recovery and preparation for matches.</p