Cancer stem cells

Stanice raka su temelj bolesti: one iniciraju tumor i vode u progresiju tumora, noseći mutacije onkogena i tumor-supresorskih gena, koje definiraju rak kao genetsku bolest. Dobroćudni tumori su najčešće promjene s dobrom prognozom za život. Zloćudne promjene mogu biti izlječiva bolest ako se otkriju u ranom stadiju i ako odmah zatim uslijedi odgovarajuća terapija. Često terapija malignih tumora ne uspijeva u potpunosti izliječiti bolest, ali može produžiti životni vijek, a najčešće se radi o nekoliko godina života. U tijelu svakoga čovjeka povremeno se razvijaju abnormalne stanice i pod uobičajenim okolnostima imunosni sustav tijela pomno traga za njima i uništava ih. Svojim načinom života odlučujemo hoće li se one aktivirati i hoće li ih naše tijelo poraziti. Da bi se pojavio rak, mora doći do ometanja rada imunosnog sustava. Zanimljivo je otkriće da između bolesti i stresa postoji snažna veza. Povezanost stresa i bolesti je tako snažna, da prema razini stresa u čovjekovu životu je moguće predvidjeti pojavu bolesti. Emocije mogu utjecati na razvoj bolesti kao i emocionalne reakcije na stres, koje mogu dovesti do sklonosti raku. To je otkriće od iznimne važnosti za ljude oboljele od raka jer pokazuju da učinci emocionalnog stresa mogu oslabiti imunosni sustav. Tako da prava prevencija protiv raka nije njegovo rano otkrivanje, već promjena navika i načina življenja kako se bolest uopće ne bi pojavila.Cancer cells are the basis of disease: they initiate tumor and lead to tumor progression, carrying mutations in oncogenes and tumor-supressor genes that define cancer as a genetic disease. Benign tumors are usually changes with a good prognosis for life. Malignant lesions may be treatable disease if detected at an early stage and, if followed immediately after appropriate therapy. Therapy of malignant tumors often fails to completely cure the disease but can extend life span, usually just a few years. Abnormal cells occasionaly develop in the body of every man and under normal circumstances, the immune system of the body carefully searches for them and destroys them. Their way of life decide whether they are activated and whether our body will be able to defeat them. For cancer to develop, there must be a disruption of the immune system. It is interesting to find that between illness and stress there is a strong connection. Association between stress and disease is so strong, that the level of stress in a person's life, it is possible to predict the occurrence of disease. Emotions can affect the development of disease and emotional responses to stress, which may lead to a tendeny to cancer. This discovery is of a great importance for people suffering from cancer because it shows that the effects of emotional stress can weaken the immune system. So that real prevention against cancer is not early detection, but rather changes in habits and lifestyle so that the disease would not occur

The Negative Impact of the Cruising Industry on the Environment

Tourism and travel make a vital contribution to the global economy and are considered particularly important for developing countries. The cruise industry, as part of the tourist offer, created in the beginning by demand from North America, had a dynamic growth for over nearly 40 years. Many studies show that today there is still an increased demand for a form of vacation spent on a cruise ship. For this reason, new cruise destinations are increasingly being developed and cruise ships are getting bigger, which has an increasing impact on the environment. The paper explores the causes and consequences of dynamic cruise industry growth on environment. The aim of the research is to identify the challenges facing the cruising industry when it comes to environmental impact. The research was conducted on the basis of available secondary data sources

Izgradnja parkirališta u funkciji organiziranja cestovnog prometa

avršni rad orijentiran je na izgradnju parkirališta u funkciji organiziranja cestovnog prometa. U prvom dijelu, uvodu, definiran je znanstveni problem istraživanja, predmet i objekti istraživanja, koji su potkrijepljeni grafičkim i tabličnim prikazima. U sljedećim poglavljima naveden je prostor kao temeljni čimbenik racionalnog organiziranja parkiranja u gradovima, te podjela uličnih ( otvorenih) parkirališta i izvanuličnih (zatvorenih) parkirališta, osnovni principi planiranja površina za posebne korisnike parkirališta, dimenzioniranje optimalnih veličina parkirališnih mjesta, vrste naplata na parkiranjima, te osnovne mjere pravljenja parkirališnih mjesta. Također objašnjen je pojam parking garaže te osnovni tipovi parking garaža, uloga garažno - parkirnih objekata u rješavanju problema parkiranja, oblici građenja i oprema garažno - parkirnih objekata, te ekonomska opravdanost ulaganja u parkirne objekte i sustavi naplaćivanja koje se vrše na parkirališnim mjestima. U radu je spomenut grad Zagreb kao glavni grad u Hrvatskoj sa najvećim brojem parkirališnih mjesta gdje je napravljena paralela sa gradom Gospićom, koji je tek u početnoj fazi označivanja parkirališnih mjesta, te će u budućnosti sigurno doći do sustava naplaćivanja i tako će se racionalnije koristiti parkirališna mjesta, odnosno više će se koristiti javni prijevoz od individualnog odnosno automobila.This thesis is oriented on parking construction as function of road transport organization. Scientific research problem is defined in the introduction, as well as objects of investigations, confirmed with graphs and data tables. In the next part of thesis, the parking area is indicated as the basic factor for rational organization of parking in cities, together with division on street's (open) to out-street's (closed) parking. Basic principles of parking area planning for specific parking users, optimization of parking dimensions, types of payment are presented too. The concept of parking garage with basic types of garages, their role for solving parking problem, types of garages construction and equipment, together with economical justification of investment in parking payment equipment is explained. Gospić is compared with Zagreb, the capital town in Croatia with the biggest number of parking places, as small town in the initial phase of parking places marking, but, certainly, with more rational using of parking places and public transport in future, by use of parking payment system

MOTIV BOGA-JARCA U HEAVY METAL-GLAZBI. VAŽNOST I ZNAČENJE BOGA PANA, PREMA PRIKAZU U BLACK METAL PROJEKTU – ARCKANUM

Since its emergence as a recognizable artistic endeavor, heavy metal has brought and enabled an authentic aesthetics in the wider culture: not only has it shaped its own unmistakable sonic “landscape”, but it has also shaped forms of visual presentation. Taken together, heavy metal has an adequate language for the communication of the ideas and motifs that are in its foundations. As art is one of the ways in which human beings gain an understanding of the self and the world (the other ways are philosophy, science, mythology, etc.) it is no surprise the art engages with various ways of perceiving. It is not only that these different ways correspond with each other, but are often the subject of one another as well. Heavy metal music is no exception as it also relies and draws its content from the phenomena of the world at large, and from introspection as well: the realms of the psyche. The mythical motif of the goat-like god Pan is a motif relating to both the outside world and the psyche: it expresses many things: divinity, humanity, nature, animalism, horror, psychosis, sexuality, countermovement and contrast as well as the cultivation of the individual and the community in the arts of dance and music. Claiming that Pan as motif has attained a significant place in the art of heavy metal as a symbol is an understatement, given that the discursive approximation and the exegesis of the Pan Mythos can indeed clarify the overall aesthetic and form of heavy metal and some of its numerous subgenres specifically. The aim of this article is to provide a comparative analysis of the descriptions of the goat-god Pan originating in ancient culture, with its form and meaning in the domain of heavy metal; most notably in the artistic endeavour Arckanum.Već prvom pojavom heavy metala na način prepoznatljivoga umjetničkog pokušaja, ovaj glazbeni pravac stekao je svoju autentičnu poziciju na kulturnoj pozornici društva; ponajviše oblikujući svoj vlastiti zvučni „pejzaž“, ali i kroz vizualnu prezentaciju. Ta i takva cjelina umjetničkoga izražavanja razvila se u odgovarajući jezik za komuniciranje ideja i motiva koji se nalaze u temeljima ovoga pokreta. S obzirom na to da je umjetnost jedna od metoda kojom čovjek dospijeva do razumijevanja samoga sebe i okolnoga svijeta (druge takve metode su: filozofija, znanost, mitologija itd.), ne iznenađuje da ona korespondira s artefaktima iz drugih sredstava za dohvaćanje smisla. Ne samo što ove metode međusobno korespondiraju nego su često jedna predmet druge. Heavy metal-glazba kao ekspresivna umjetnost u tome nije iznimka, pa i ona crpi svoj predmet, kako iz pojavnosti okolnoga svijeta, tako i iz introspekcije slika i oblika koji su prisutni u ljudskoj psihi. Jedno takvo obličje je i mitski motiv jarcolikoga boga Pana, podrijetlo kojega seže do kulture grčke antike, a koji izražava različite aspekte, kao što su: božanstvo, ljudskost, prirodnost, animalnost, strava, psihoza, seksualnost, kontrarnost i kontrastnost te kultivacija u plesnome i glazbenome umijeću. Malo bi bilo reći kako taj, značenjima nabijen, motiv Pana ima svoje značajno mjesto u umjetnosti heavy metala. Diskurzivno primicanje k mitu o Panu i njegova egzegeza mogla bi rasvijetliti cjelokupno estetsko i kulturološko oblikovanje heavy metala, a posebno nekih od brojnih podžanrova koji mu pripadaju. Cilj članka je pružiti komparativnu analizu opisa jarca-boga Pana kakvi potječu iz kulture antike, s oblikom i značenjem ove figure unutar domene metal-glazbe; a značajnije s onima iz umjetničkoga pothvata imenovanoga Arckanum

Korespondencija Francesca Maturanzia s Nikolom Modruškim

This article discusses the correspondence between a Croato-Dalmatian prelate at the papal curia, Nicholas bishop of Modruš, and a Perugian humanist Francesco Maturanzio, who for more than two years, from the spring of 1472 until the summer of 1474, enjoyed the loose patronage of the bishop. Maturanzio spent most of this period studying Greek on Rhodes and the majority of the letters are in fact his reports to the patron in faraway Rome on his own personal affairs and the turbulent political events in the East. The article analyzes and contextualizes the correspondence while chronicling Francesco Maturanzio’s and Nicholas of Modruš’s client-patron relationship. Finally, the appendix includes an edition of the correspondence.Ovaj rad se bavi korespondencijom hrvatsko-dalmatinskog biskupa Nikole Modruškog (oko 1425–1480) s uglednim perugianskim humanistom Francescom Maturanziom (1443–1518), koji je u mladosti nešto više od dvije godine, od proljeća 1472. do ljeta 1474, uživao biskupov patronat. Korespondenciju čini četrnaest pisama, od čega trinaest Maturanziovih i jedno Modruškog. Najveći dio pisama, njih deset, pisan je u razdoblju između proljeća 1473. i proljeća 1474, u vrijeme kad je Maturanzio boravio na Rodu, a Modruški u Rimu. Pisma su sačuvana u prijepisu, kao dio Maturanziova epistolara, koji je većinom prepisao ili sam Maturanzio ili njemu bliska osoba, a koji se danas čuva u Vatikanskoj knjižnici pod signaturom MS Vat. lat. 5890. Rad analizira korespondenciju Maturanzija i Modruškog rekonstruirajući njihov klijentsko-patronatski odnos. Francesco Maturanzio postao je dijelom pratnje Nikole Modruškog u proljeće 1472. u Veneciji, u vrijeme kad je Modruški u gradu nadgledao izgradnju papinskih galija koje je trebao voditi do Brindisija kako bi se ondje našao s vrhovnim zapovjednikom papinskog brodovlja, kardinalom Olivierom Carafom. Papinsko je brodovlje zajedno s mletačkim i napuljskim trebalo sudjelovati u pomorskoj ekspediciji protiv Osmanlija, koordinirajući pritom svoje akcije s Uzun Hasanom, vladarom Turkmenā Bijele ovce i glavnim rivalom Osmanlija na Istoku. Maturanzio je Modruškog pratio u Grčku kako bi ondje ostao učiti starogrčki jezik. Tijekom njihove plovidbe sastavio je prvu zbirku pohvalnih pjesama u čast svojega patrona, koju je po svemu sudeći predao Modruškom pri njegovu povratku u Italiju nakon završetka ekspedicije u jesen 1472. godine. Posvetni primjerak nije sačuvan, no prijepis pjesama te zbirke iz 1472. godine nalazi se u rukopisu koji sadrži Maturanziovo pjesništvo iz različitih razdoblja života, MS Ottob. lat. 2011 u Vatikanskoj knjižnici. Maturanzio, koji je na Rodu učio grčki s metropolitom Metrofanom, Modruškom je počeo pisati pisma u proljeće 1473. U tim pismima, u kojima svoj odnos s Modruškim redovito formulira kao odnos klijenta i patrona, posebno se ističu dvije teme: vijesti i molbe privatne prirode; izvještaji o političkoj situaciji na Istoku. Od pisama opsegom i ambicijom posebno se ističe Epist. 5, pisana 26. kolovoza 1473, koje je Maturanzio uobličio kao historiografski komentar uz politička događanja iz ljeta 1473, huius aestatis commentaria, kako ga dvaput naziva. U svojim ciceronovski stiliziranim pismima Maturanzio se pokazuje kao vrsni latinist koji se vješto oslanja na citate i aluzije na djela antičkih autora, kako latinskih tako i grčkih. Na taj niz od devet pisama pisanih s Roda (Epist. 1–2 i 4–10) Modruški je odgovorio samo jednom, no, čini se, više zbog otežane komunikacije, nego možebitne nezainteresiranosti za Maturanziovo stanje. To jedino pismo Modruškog (Epist. 3) otkriva, naime, kako se Modruški i u Rimu osjećao odgovornim za mladoga humanista te prikazuje biskupa kao relativno utjecajnog posrednika u papinskoj kuriji koji se po povratku s ekspedicije osjećao frustriranim zbog neispunjenih ambicija. Maturanzio se u Italiju vratio u ljeto 1474. Svoje putovanje je detaljno opisao u pismu kojim je iz Vicenze obavijestio Modruškog o svom povratku (Epist. 11). Na poziv Modruškog Maturanzio ga je posjetio u Fanu, gdje je biskup u to vrijeme služio kao upravitelj grada. Nadajući se da će konačno postati punopravnim članom njegova kućanstva, Maturanzio je Modruškom tom prilikom posvetio novu zbirku pjesama, koja je pored drugog ciklusa pohvalnih pjesama uključivala i ciklus pjesama posvećenih blagdanima Djevice Marije. Te se pjesme iz 1474. godine danas nalaze u istom rukopisu Maturanziove poezije kao i one iz 1472. godine, a zajedno s korespondencijom jasno svjedoče o velikim nadama koje je perugianski humanist polagao u Modruškog. Iako Modruški u to vrijeme nije u svojem kućanstvu imao mjesta za još jednog humanista pored svojeg tajnika Bernardina Bennatija, ipak je Maturanziju pomogao da dobije mjesto u kućanstvu sipontskog nadbiskupa i novoimenovanog upravitelja njegove rodne Perugie Niccolòa Perottija (Epist. 12–13), kojem je Maturanzio sljedeće tri godine služio kao tajnik i učitelj njegovih nećaka. Ljeto 1474. tako je označilo kraj labavog klijentsko-patronatskog odnosa Maturanzija i Modruškog, no humanist se biskupu javio i kasnije, u vrijeme kad je Modruški bio upravitelj Perugii susjednog Spoleta (između 1475. i 1477), moleći ga da intervenira u jednom sudskom slučaju koji se vodio na području njegove jurisdikcije (Epist. 14). O prirodi njihovih kasnijih kontakata, do kojih je moralo doći za vrijeme kad je Modruški živio u Perugii kao vicelegat cijele provincije Umbrije (1478), zasad nemamo izvora. U radu se donosi još nekoliko nepoznatih ili manje poznatih podataka o samom Nikoli Modruškom, ali i o drugim humanistički obrazovanim hrvatsko- dalmatinskim klericima i redovnicima koji su boravili u Italiji. Svraća se pozornost na dosad nepoznato pismo iz siječnja 1474. godine rapskog biskupa Leonella Chiericatija koji je prisustvovao pogrebu kardinala Pietra Riarija te se zatim pohvalno izrazio o pogrebnom govoru Nikole Modruškog za kardinala. Upozorava se na pismo Giovannija Lorenzija iz 1485. godine, sačuvano u istom rukopisu kao Chiericatijevo, u kojem se govori o bijesnoj reakciji Alviza Cipika, hrvatsko-dalmatinskog klerika i humanista na papinskoj kuriji, na činjenicu da po smrti kardinala Pietra Foscarija nije naveden u njegovoj oporuci: Cipiko navodno nije samo klevetao pokojnog kardinala po Rimu nego je čak htio i poništiti njegovu oporuku. Naposljetku, ističe se i veza Francesca Maturanzija s Ivanom Polikarpom Severitanom kojem je Maturanzio 1510. u Perugi napisao epigram o podrijetlu rimskog gramatičara Donata. U prilogu rada donosi se izdanje korespondencije Maturanzija i Modruškog. Uzimajući u obzir kvalitetu prijepisa i mogućnost da je posrijedi Maturanziova ruka, u izdanju je zadržana ortografija predloška, pri čemu se ispravljaju tek malobrojne greške u prijepisu. Uz svako pismo naznačeni su mjesto i vrijeme nastanka (ako nisu izričito datirana, taj je podatak u uglatim zagradama), pridodan je kratak opis sadržaja pisma i naposljetku referencija na raspon folija u rukopisu i poredak među pismima epistolara. Pisma su podijeljena na paragrafe, redovi su obrojčani, a uz kritički aparat pisma prati i aparat izvora

Nikola Modruški i latinski prijevodi Izokratovih Nikoklu i Demoniku: pitanja autorstva, izvora i posvete

The article examines the uncredited Latin translations of Isocrates’ parenetic orations To Nicocles and To Demonicus, located in Rome, Biblioteca dell’Accademia dei Lincei e Corsiniana, MS Corsin. 43.E.3 (127). In addition to the translations the manuscript contains two works of Nicholas of Modruš, a Croatian bishop who from 1464 until 1480 enjoyed a successful career at the papal curia. The bishop’s authorship of the translations has long been under question. The article revisits this problem by drawing on new palaeographic evidence, comparing the versions from the Corsinian manuscript to earlier translations of the orations, and proposing a possible solution to the question of the unnamed dedicatee of To Nicocles. Finally, it includes the editio princeps of the To Nicocles translation, and a new edition of the To Demonicus (published with errors by Karl Müllner in 1903 and attributed erroneously to Niccolò Sagundino).Anonimni prijevodi Izokratovih hortativnih govora Nikoklu i Demoniku koji se nalaze priloženi kao zasebni svežanj MS Corsin. 43.E.3 (127) u Biblioteca dell’Accademia Nazionale dei Lincei e Corsiniana, u rukopisu koji sadrži djela hrvatskog biskupa i intelektualca Nikole Modruškog, više od stotinu godina po¬stavljaju probleme vezane uz pitanja autorstva i posvete. Započinjući od nedavnog istraživanja Antonija Rolla, koji je dokazao da je Nikola ipak učio grčki jezik, ovaj članak nudi odgovore na ta pitanja, te smješta rukopis u kontekst ranijih prijevoda. Prvo, upućuje se na biskupove interlinearne intervencije u corsinijanskom rukopisu. One su promakle ranijim istraživačima, a predstavljaju ključan dokaz da je riječ o biskupovim vlastitim prijevodima; nisu, naime, posrijedi samo emendacije pisarskih pogrešaka nego i stilske preinake teksta. Analizom rukopisa pokazuje se da je riječ o biskupovu vlastitom primjerku prijevodȃ; oni su, važno je imati na umu, bili izvedeni kao zasebni projekti, pri čemu je Nikoklu bio posvećen neimenovanomu mladom princu. Nadalje, Nikolini prijevodi govora ovdje su uspoređeni s ranijim njihovim prijevodima. Komparativnom analizom uvodnih paragrafa pokazalo se da se biskup uvelike služio prijevodom Carla Marsuppinija (prilikom rada na Nikoklu)i prijevodom Niccola Loschija (kod prevođenja govora Demoniku). Ta činjenica nije razlog za čuđenje, jer su se i drugi suvremeni prevoditelji oslanjali na ranije prijevode tih dvaju tekstova. Naposljetku, članak razmatra posvetu Nikolina prijevoda Nikoklu i pitanje identiteta adresata prijevoda. Budući da rukopis ne sadrži naslove tekstova, identitet adresata mora se razaznati iz sadržaja posvetnog pisma. Iz njega je pak jasno da je riječ o vrlo mladu vladaru, koji je tek nedavno došao na vlast, pri čemu posebnu pozornost treba pridati činjenici da Nikola predstavlja Nikokla ne kao kralja Cipra (kao što su ga točno bili imenovali svi raniji prevoditelji), nego kao kralja Sicilije. Čini se da je takva manipulacija trebala učiniti tekst relevantnijim za adresata, politički vezanoga uz Napuljsko Kraljevstvo, kojemu je službeni naziv bio Regnum siciliae. Razmatrajući imena potencijalnih kandidata koji bi odgovarali opisu iz posvetnog pisma a pritom mogli imati kontakte s Modruškim, – poput kalabrijskog vojvode Alfonsa, Costanza Sforze, Iacopa IV. Appianija i Bernardina Frankapana – zaključuje se da je najvjerojatnije posrijedi ipak bio Giovanni della Rovere d’Aragona, nećak pape Siksta IV., vojvoda Arce i Sore u Napuljskom Kraljevstvu, kojeg je kralj Ferrante poradi bliskih veza s papom Sikstom i posinio. Prijevod Nikoklu, koji bismo prema ovoj identifikaciji mogli datirati u razdoblje 1476./1477., kad je Nikola vršio dužnost upravitelja Spoleta, predstavljao bi tako, uz Pogrebni govor za Petra Riarija i obranu crkvene slobode (posvećenu Raffaeleu Sansoniju Riariju), još jedno svjedočanstvo o čvrstim vezama Modruškog s kurijom pape Siksta IV. Kao prilog članku donosi se prvo izdanje Nikolina prijevoda Nikoklu te novo izdanje prijevoda Demoniku, koji je 1903. priredio, uz mnogo pogrešnih čitanja, Karl Müllner pripisujući ga pritom Niccolu Sagundinu