This article discusses the correspondence between a Croato-Dalmatian prelate at the
papal curia, Nicholas bishop of Modruš, and a Perugian humanist Francesco Maturanzio,
who for more than two years, from the spring of 1472 until the summer of 1474, enjoyed
the loose patronage of the bishop. Maturanzio spent most of this period studying Greek
on Rhodes and the majority of the letters are in fact his reports to the patron in faraway
Rome on his own personal affairs and the turbulent political events in the East. The article
analyzes and contextualizes the correspondence while chronicling Francesco Maturanzio’s
and Nicholas of Modruš’s client-patron relationship. Finally, the appendix includes an
edition of the correspondence.Ovaj rad se bavi korespondencijom hrvatsko-dalmatinskog biskupa Nikole
Modruškog (oko 1425–1480) s uglednim perugianskim humanistom Francescom
Maturanziom (1443–1518), koji je u mladosti nešto više od dvije godine, od proljeća
1472. do ljeta 1474, uživao biskupov patronat. Korespondenciju čini četrnaest
pisama, od čega trinaest Maturanziovih i jedno Modruškog. Najveći dio pisama,
njih deset, pisan je u razdoblju između proljeća 1473. i proljeća 1474, u vrijeme
kad je Maturanzio boravio na Rodu, a Modruški u Rimu. Pisma su sačuvana
u prijepisu, kao dio Maturanziova epistolara, koji je većinom prepisao ili sam
Maturanzio ili njemu bliska osoba, a koji se danas čuva u Vatikanskoj knjižnici
pod signaturom MS Vat. lat. 5890. Rad analizira korespondenciju Maturanzija i
Modruškog rekonstruirajući njihov klijentsko-patronatski odnos.
Francesco Maturanzio postao je dijelom pratnje Nikole Modruškog u proljeće
1472. u Veneciji, u vrijeme kad je Modruški u gradu nadgledao izgradnju papinskih
galija koje je trebao voditi do Brindisija kako bi se ondje našao s vrhovnim
zapovjednikom papinskog brodovlja, kardinalom Olivierom Carafom. Papinsko
je brodovlje zajedno s mletačkim i napuljskim trebalo sudjelovati u pomorskoj
ekspediciji protiv Osmanlija, koordinirajući pritom svoje akcije s Uzun Hasanom,
vladarom Turkmenā Bijele ovce i glavnim rivalom Osmanlija na Istoku. Maturanzio
je Modruškog pratio u Grčku kako bi ondje ostao učiti starogrčki jezik.
Tijekom njihove plovidbe sastavio je prvu zbirku pohvalnih pjesama u čast svojega
patrona, koju je po svemu sudeći predao Modruškom pri njegovu povratku u
Italiju nakon završetka ekspedicije u jesen 1472. godine. Posvetni primjerak nije
sačuvan, no prijepis pjesama te zbirke iz 1472. godine nalazi se u rukopisu koji
sadrži Maturanziovo pjesništvo iz različitih razdoblja života, MS Ottob. lat. 2011
u Vatikanskoj knjižnici.
Maturanzio, koji je na Rodu učio grčki s metropolitom Metrofanom, Modruškom
je počeo pisati pisma u proljeće 1473. U tim pismima, u kojima svoj odnos s
Modruškim redovito formulira kao odnos klijenta i patrona, posebno se ističu dvije
teme: vijesti i molbe privatne prirode; izvještaji o političkoj situaciji na Istoku.
Od pisama opsegom i ambicijom posebno se ističe Epist. 5, pisana 26. kolovoza
1473, koje je Maturanzio uobličio kao historiografski komentar uz politička događanja
iz ljeta 1473, huius aestatis commentaria, kako ga dvaput naziva. U svojim
ciceronovski stiliziranim pismima Maturanzio se pokazuje kao vrsni latinist koji
se vješto oslanja na citate i aluzije na djela antičkih autora, kako latinskih tako i
grčkih. Na taj niz od devet pisama pisanih s Roda (Epist. 1–2 i 4–10) Modruški
je odgovorio samo jednom, no, čini se, više zbog otežane komunikacije, nego
možebitne nezainteresiranosti za Maturanziovo stanje. To jedino pismo Modruškog (Epist. 3) otkriva, naime, kako se Modruški i u Rimu osjećao odgovornim
za mladoga humanista te prikazuje biskupa kao relativno utjecajnog posrednika
u papinskoj kuriji koji se po povratku s ekspedicije osjećao frustriranim zbog
neispunjenih ambicija.
Maturanzio se u Italiju vratio u ljeto 1474. Svoje putovanje je detaljno opisao
u pismu kojim je iz Vicenze obavijestio Modruškog o svom povratku (Epist. 11).
Na poziv Modruškog Maturanzio ga je posjetio u Fanu, gdje je biskup u to vrijeme
služio kao upravitelj grada. Nadajući se da će konačno postati punopravnim
članom njegova kućanstva, Maturanzio je Modruškom tom prilikom posvetio
novu zbirku pjesama, koja je pored drugog ciklusa pohvalnih pjesama uključivala
i ciklus pjesama posvećenih blagdanima Djevice Marije. Te se pjesme iz 1474.
godine danas nalaze u istom rukopisu Maturanziove poezije kao i one iz 1472.
godine, a zajedno s korespondencijom jasno svjedoče o velikim nadama koje je
perugianski humanist polagao u Modruškog. Iako Modruški u to vrijeme nije
u svojem kućanstvu imao mjesta za još jednog humanista pored svojeg tajnika
Bernardina Bennatija, ipak je Maturanziju pomogao da dobije mjesto u kućanstvu
sipontskog nadbiskupa i novoimenovanog upravitelja njegove rodne Perugie
Niccolòa Perottija (Epist. 12–13), kojem je Maturanzio sljedeće tri godine služio
kao tajnik i učitelj njegovih nećaka. Ljeto 1474. tako je označilo kraj labavog
klijentsko-patronatskog odnosa Maturanzija i Modruškog, no humanist se biskupu
javio i kasnije, u vrijeme kad je Modruški bio upravitelj Perugii susjednog Spoleta
(između 1475. i 1477), moleći ga da intervenira u jednom sudskom slučaju koji
se vodio na području njegove jurisdikcije (Epist. 14). O prirodi njihovih kasnijih
kontakata, do kojih je moralo doći za vrijeme kad je Modruški živio u Perugii kao
vicelegat cijele provincije Umbrije (1478), zasad nemamo izvora.
U radu se donosi još nekoliko nepoznatih ili manje poznatih podataka o
samom Nikoli Modruškom, ali i o drugim humanistički obrazovanim hrvatsko-
dalmatinskim klericima i redovnicima koji su boravili u Italiji. Svraća se
pozornost na dosad nepoznato pismo iz siječnja 1474. godine rapskog biskupa
Leonella Chiericatija koji je prisustvovao pogrebu kardinala Pietra Riarija te se
zatim pohvalno izrazio o pogrebnom govoru Nikole Modruškog za kardinala.
Upozorava se na pismo Giovannija Lorenzija iz 1485. godine, sačuvano u istom
rukopisu kao Chiericatijevo, u kojem se govori o bijesnoj reakciji Alviza Cipika,
hrvatsko-dalmatinskog klerika i humanista na papinskoj kuriji, na činjenicu da
po smrti kardinala Pietra Foscarija nije naveden u njegovoj oporuci: Cipiko navodno
nije samo klevetao pokojnog kardinala po Rimu nego je čak htio i poništiti
njegovu oporuku. Naposljetku, ističe se i veza Francesca Maturanzija s Ivanom
Polikarpom Severitanom kojem je Maturanzio 1510. u Perugi napisao epigram o
podrijetlu rimskog gramatičara Donata.
U prilogu rada donosi se izdanje korespondencije Maturanzija i Modruškog.
Uzimajući u obzir kvalitetu prijepisa i mogućnost da je posrijedi Maturanziova
ruka, u izdanju je zadržana ortografija predloška, pri čemu se ispravljaju tek malobrojne greške u prijepisu. Uz svako pismo naznačeni su mjesto i vrijeme nastanka
(ako nisu izričito datirana, taj je podatak u uglatim zagradama), pridodan je kratak
opis sadržaja pisma i naposljetku referencija na raspon folija u rukopisu i poredak
među pismima epistolara. Pisma su podijeljena na paragrafe, redovi su obrojčani,
a uz kritički aparat pisma prati i aparat izvora
