Respect for the rights of the child as an indicator of the quality of student-teacher relationship

U ovoj se disertaciji istražuje odnos između poštovanja prava djeteta i pedagoškog odnosa učenika i učitelja. Opravdanost istraživanja odnosa između dviju varijabli temelji se na teorijskoj pretpostavci da sa stajališta pedagogije pravu djeteta valja pristupati iz perspektive pedagoškog odnosa. Istraživanje se sastoji od teorijskog i empirijskog dijela. U teorijskome istraživanju analizirani su konstrukti prava djeteta i odnos između učenika i učitelja, tzv. pedagoški odnos. Na temelju zaključaka teorijskog istraživanja kao problem istraživanja formuliralo se nedostatno poznavanje odnosa između poštovanja prava djeteta i kvalitete odnosa između učenika i učitelja, a kao opći cilj istraživanja postavljeno je istraživanje povezanosti između dviju varijabli. Empirijsko istraživanje uključivalo je postupke anketiranja i grupnog intervjuiranja. Anketiranje, čiji je cilj bio utvrđivanje procjena poštovanja prava djeteta od strane učitelja, kvalitete odnosa s učiteljima te povezanosti između dviju varijabli, obuhvatilo je 538 učenika i učenica četvrtog i osmog razreda osnovne škole, koji su pohađali, za potrebe istraživanja prigodno odabranih, trinaest osnovnih škola u Gradu Zagrebu i Zagrebačkoj županiji. Rezultati kvantitativnog istraživanja pokazuju da anketirani učenici i učenice smatraju da njihovi učitelji i učiteljice odnosno razrednici i razrednice načelno poštuju prava djeteta, pri čemu odnose s njima procjenjuju dominantno toplima i podržavajućima. U pogledu odnosa između poštovanja prava djeteta i kvalitete odnosa učenika i učitelja rezultati pokazuju da je poštovanje prava djeteta pozitivno povezano s pozitivnom dimenzijom odnosa učenika i učitelja (s podrškom), a negativno s negativnim dimenzijama toga odnosa (s negativnom interakcijom, prinudom, isključivanjem i autoritarnošću). Drugim riječima, procjene anketiranih učenika i učenica govore da što češće učitelji poštuju prava djeteta, to je njihov odnos s učenicima kvalitetniji. Grupno intervjuiranje, čiji je cilj bio postizanje dubljeg uvida u konkretna iskustva učenika o poštovanju njihovih prava i o odnosima s učiteljima te u odnos između dviju varijabli, obuhvatilo je 88 učenika i učenica četvrtog i osmog razreda osnovne škole, odabranih, na temelju dobrovoljnog pristanka, u pet osnovnih škola uključenih i u kvantitativni dio. Kvalitativno istraživanje rezultiralo je živopisnijim opisom odnosa učenika prema pravima djeteta i odnosima s učiteljima za koje smatraju da poštuju njihova prava, ali i s učiteljima za koje smatraju da ih ne poštuju. Opisi osobina ličnosti i ponašanja učitelja za koje učenici i učenice smatraju da poštuju prava djeteta pokazali su se podudarnima obilježjima empirijskoga modela kvalitetnoga odnosa između učenika i učitelja te teorijskim konstruktima pedagoškoga odnosa u tradiciji duhovnoznanstvene pedagogije i kritičke znanosti o odgoju. Na temelju svih rezultata zaključeno je da između poštovanja prava djeteta i dobre kvalitete odnosa između učenika i učitelja postoji pozitivna korelacija. Istraživanje je potvrdilo valjanost teorijskih pretpostavki o izgledu pedagoškoga odnosa u tradiciji pedagogijske teorije, a s obzirom na dokazanu i elaboriranu povezanost prava djeteta s pedagoškim odnosom, i pedagošku relevantnost toga pojma. Pedagoška relevantnost prava djeteta mogla bi se tako očitovati u njihovome potencijalu da služe kao pokazatelji kvalitete odnosa između učenika i učitelja.This dissertation explores the relationship between respecting the rights of the child and the student-teacher pedagogical relationship, the research of which is justified on the grounds of the theoretical assumption that from the pedagogical standpoint the concept of the right of the child should be approached from the perspective of the pedagogical relationship. The research consists of a theoretical and an empirical part. In the first part of the theoretical research the concept of the right of the child is analyzed in relation to the concept of the human right as well as from the perspective of childhood and the child’s difference as compared to the adult, resulting in the elaboration of an approach to the right of the child from the pedagogical perspective. In the second part of the theoretical research the focus is transferred to the second construct of interest in the research, the student-teacher relationship, with the quality of this relationship defined from the perspectives of three most influential theoretical orientations in pedagogy: humanistic, critical and empirical pedagogy. Based on the conclusions of the theoretical research, the problem of the empirical research is formulated as a lack of knowledge about the relationship between respecting the rights of the child and the student-teacher relationship quality, with the aim of investigating the relationship between the two variables more thoroughly. The empirical part of the research also consists of two parts, a quantitative and a qualitative part. The quantitative research has included a total of 538 fourth and eighth grade students who attended, for the purpose of this research conveniently selected, thirteen elementary schools in the City of Zagreb and Zagreb County. The questionnaire explored students’ perceptions of the respect of the rights of the child by their teachers as well as the quality of their relationships with the teachers. The results show that the students estimate that their teachers generally respect their rights, while they view the relationships with the teachers as predominantly warm and supportive. The comparison of the differences between the estimates of students of different demographic and other characteristics show that the age and academic achievement of student, size of the school the student attends, urbanization of the location of the school, and gender of the teacher have an effect on the perception of the respect for the rights of the child. The results suggest that younger students, students with better academic achievements, students who attend smaller schools and in less urbanized locations, and students whose teachers are female tend to perceive that their teachers respect the rights of the child more often than the teachers of older students, students with poorer academic achievements, students who attend bigger schools and in more urbanized locations, and students whose teachers are male, as perceived by those students. The results further show that the same independent variables affect the perception of the quality of the student-teacher relationship, whereby younger students, girls, students with better academic achievements, students who attend bigger schools and in less urbanized locations, and students whose teachers are female tend to perceive the quality of their relationship with teachers as better than the quality of the relationship as perceived by older students, boys, students with poorer academic achievement, students who attend smaller (but not very small) schools and in more urbanized locations, and students whose teachers are male. Concerning the relationship between respecting the rights of the child and the student-teacher relationship quality, the results show that respecting the rights of the child correlates positively with the positive dimension of the student-teacher relationship quality (support), and negatively with the negative dimensions of the relationship quality (negative interaction, pressure, exclusion, dominance). In conclusion, the respondents’ estimates suggest that the more often the teacher respects the rights of the child, their relationship with their students is perceived as better in quality. The qualitative research included a total of 88 fourth and eighth grade students, selected on the basis of voluntary consent, in five elementary schools involved in the quantitative part of the research. The students were interviewed in groups (a total of nine groups), with the aim of achieving a deeper insight into students’ experiences of their rights in school and the relationships with their teachers. Group interviews resulted in a more vivid description of the way the respondents perceive their rights and the relationships with their teachers. The respondents perceive the teachers who they think respect their rights as kind, caring, intelligent, benevolent, patient and consistent. They think such teachers take time to get to know their students, take interest in their opinions and perspectives, involve students in decision-making processes and help them in class, as well as advocate their best interests and defend them from harm. In addition to being warm and gentle, such teachers posses a healthy authority, based not on coercion but on establishing reasonable boundaries, as described by the respondents. On the other hand, the respondents perceive the teachers who they think violate their rights as cold and rough, prone to yelling and arguing in class and venting personal frustrations on students. They think such teachers are unreliable due to their inconsistency and reluctance to forgive, as well as due to breaking promises and rules. Furthermore, they perceive such teachers as unfair and prone to punishing students without explanation and looking into whether the accused is in fact guilty of the charge, while at the same time privileging their favorites. The descriptions of personality traits and behaviors of the teachers who their students perceive as respecting their rights prove to match the characteristics of the empirical model of the student-teacher relationship of a good quality, as well as the theoretical constructs of the pedagogical relationship in the traditions of humanistic and critical pedagogy. Based on the overall research results, it is concluded that respecting the rights of the child correlates positively with the student-teacher relationship of a good quality. The research confirmed the validity of the theoretical assumptions about the appearance of the pedagogical relationship in the pedagogical tradition, as well as the pedagogical relevance of the rights of the child, given the proven and elaborated correlation between respecting the rights of the child and the student-teacher relationship quality. The pedagogical relevance of the concept of the rights of the child could be manifested in its potential to serve as an indicator of the student-teacher relationship quality

Are future pedagogues trained for pedagogical counseling? Analysis of professional cores at pedagogy studies in Croatia

Cilj je provedene analize stručnih jezgri studijā pedagogije u Hrvatskoj istražiti uključuju li one ishode i sadržaje koji se odnose na osposobljavanje budućih pedagoga za pružanje pedagoškoga savjetovanja različitim dionicima (djeci, odgojiteljima, učiteljima, roditeljima) odgojno-obrazovnoga procesa u školama i drugim odgojno-obrazovnim ustanovama u kojima se pedagozi po završetku studija najčešće zapošljavaju. Postupkom analize dokumentacije, kojom se kombinira analiza sadržaja i tematska analiza, analizirano je ukupno 176 obveznih stručnih predmeta koji se ostvaruju na studijima pedagogije na pet sveučilišta u Hrvatskoj. Rezultati analize pokazali su da su na gotovo svim studijima pedagogije, na obje studijske razine, zastupljeni ishodi i sadržaji o pedagoškom savjetovanju, ali su malobrojni i skromnoga sadržajnog opsega. Usto, takvi su ishodi i sadržaji zastupljeniji na diplomskim studijima pedagogije. Rezultati analize općenito upućuju na to da je osposobljavanje za pedagoško savjetovanje na studijima pedagogije u Hrvatskoj nedostatno osobito u kontekstu prije provedenih istraživanja. U njima se dosljedno pokazuje kako hrvatski pedagozi smatraju da je pedagoško savjetovanje jedan od njihovih najučestalijih poslova, a pedagoško-savjetodavna kompetencija jedna od najvažnijih.The goal of the analysis of professional cores at pedagogy studies in Croatia is to investigate whether they include the outcomes and content of training future pedagogues for pedagogical counseling to various participants (children, educators, teachers, parents) of educational work in schools and other educational institutions in which pedagogues are most often employed after completing their studies. A total of 176 compulsory vocational subjects, which are taken at pedagogy studies at five universities in Croatia, were analyzed using the documentation analysis procedure, which combines content analysis and thematic analysis. The results of the analysis showed that in almost all studies of pedagogy, at both study levels, outcomes and content on pedagogical counseling are represented, but they are few and modest in scope. Such courses are more common in graduate studies. The results of the analysis generally indicate that there is insufficient training for pedagogical counseling at pedagogy studies in Croatia, especially in the context of previously conducted research. They consistently show that Croatian pedagogues consider pedagogical counseling to be one of their most frequent jobs, and pedagogical-counseling competence to be one of the most important

Dialog mit den Schülern: Grundmerkmal der interkulturell sensiblen Schule

Postmoderna perspektiva drži da je sve oko nas, a i mi sami, tek slika (a ne objektivno dohvatljiva stvarnost), konstrukcija nastala (među)djelovanjem različitih društveno-povijesnih uvjeta, poput religijskih uvjerenja, znanstvenih kretanja i dominantnih javnih diskursa. No iako se time osporava postojanje apsolutnih istina te relativizira objektivno sagledavanje stvarnosti, to ne znači da društveni konstrukti, poput rase, nisu vrlo stvarni u svojem utjecaju na život nekog društva. Stoga je globalno prepoznata nužnost interkulturnoga pristupa udruženom životu i društvenoj koheziji, koji se često određuje kao sasvim novo poimanje humanog odnosa među ljudima. Taj novi odnos među ljudima prije svega odlikuje istinski dijalog između kultura i između različitih. Svi čimbenici odgoja i obrazovanja, posebice škola, u tom pristupu pokazuju velik transformativni potencijal. Škola koja se brine za najbolji interes svojih učenika i pritom osobitu pozornost posvećuje onima najranjivijima i potencijalno ugroženima, koja pozitivno vrednuje različitosti te dijalog i razmjenu između kultura, je interkulturno osjetljiva. U radu se najprije ukratko obrađuju osobitosti takve škole te se potom argumentira stajalište da je dijalog, koji karakteriziraju zahtjev za ravnopravnim prihvaćanjem dječjeg mišljenja, perspektiva i iskustava i zahtjev za rekonstrukcijom znanja, njezina temeljna odrednica. U zaključnom dijelu rada otvara se pitanje djeteta kao potlačene drugačije osobe i implikacije tog pitanja na odgoj i obrazovanje.Th e postmodern perspective fi nds that everything around us, including our own self, is an image (and not an objectively accessible reality), a construction created by an (inter)action of diff erent socio-historical conditions, such as religious beliefs, scientifi c developments and dominant public discourses. However, although this view denies the existence of absolute truth and makes an objective view of reality relative, it does not imply that social constructs such as race are not very real in their infl uence on a society. A necessity for an intercultural approach to common living and social cohesion has therefore been globally recognised, an approach that has oft en been defi ned as an entirely new conception of the humane relationship between people. Th at new relationship is primarily characterised by a true dialogue between cultures and between the different. All educational factors, and schools in particular, show a signifi cant transformational potential in this approach. A school looking after the best interest of its pupils, giving particular attention to the most vulnerable and potentially threatened, a school positively valuing differences, dialogue and exchange between cultures, is an interculturally sensitive school. Th is paper briefly addresses the specifi cities of such a school and proceeds to argue that a dialogue characterised by the acceptance of the child’s opinions, views and experiences as an equal and by a demand for a re-construction of knowledge is the fundamental quality of such a school. The final section of the paper poses the question of the child as an oppressed diff erent person and the implications of that question for education.Die postmoderne Perspektive glaubt, dass alles um uns herum sowie wir selbst nur ein Abbild (und nicht objektiv erfassbare Wirklichkeit) bzw. eine Konstruktion ist, die durch die Zusammenwirkung verschiedener gesellschaft lich-historischer Bedingungen entstanden ist, wie z.B. religiöser Glaubenssätze, wissenschaftlicher Strömungen und dominanter öff entlicher Diskurse. Obwohl dadurch die Existenz absoluter Wahrheiten verneint und die objektive Erfassung der Wirklichkeit relativisiert wird, bedeutet das aber nicht, dass gesellschaft liche Konstruktionen wie z.B. Rasse nicht sehr real sind in ihrem Einfl uss auf das Leben einer Gesellschaft . Deswegen ist die Notwendigkeit eines interkulturellen Ansatzes bei der Erforschung des sozialen Lebens und gesellschaft licher Kohäsion global anerkannt worden als eine ganz neue Auff assung der humanen Beziehungen zwischen den Menschen. Diese neue Beziehung zwischen den Menschen zeichnet sich vor allem durch den wahren Dialog verschiedener Kulturen und zwischen den Verschiedenen. Alle Erziehungs- und Bildungsfaktoren, vor allem die Schule, zeigen in diesem Ansatz ein großes Transformationspotenzial. Schule, die sich um das beste Interesse ihrer Schüler kümmert und dabei besondere Aufmerksamkeit den Verletzlichsten und potentiell Bedrohten schenkt, die Unterschiede sowie den Dialog und Austausch zwischen den Kulturen positiv bewertet, ist interkulturell sensibel. In der Arbeit werden zunächst Merkmale einer solchen Schule kurz umrissen, und dann wird der Standpunkt argumentiert, dass deren wesentliche Eigenschaft Dialogbereitschaft ist, die durch den Anspruch auf gleichberechtigte Beachtung von Meinungen, Perspektiven und Erfahrungen der Kinder sowie Rekonstruktion des Wissens charakterisiert wird. Im Abschlussteil der Arbeit wird die Frage des Kindes als unterdrückter anderer Person sowie die Implikationen dieser Frage für die Erziehung und Bildung erörtert

Mikrobiološki profil i antibiotska osjetljivost uzročnika ventilacijske pneumonije u Jedinici intenzivnog liječenja Kliničkog bolničkog centra "Sestre milosrdnice", Zagreb, Hrvatska

Ventilator-associated pneumonia (VAP) is very common in many intensive care Units, but there are still many uncertainties about VAP, especially about the choice of initial empiric antibiotics. The incidence of specific pathogens with different susceptibility patterns causing VAP varies from hospital to hospital. This is the reason why empiric initial antibiotic treatment for VAP should be based not only on general guidelines (that recommend therapy according to the presence of risk factors for multidrug-resistant bacteria), but also on up-to-date information on local epidemiology. The aim of this study was to determine the microbial profile of pathogens causing VAP and their antibiotic susceptibility patterns. The study was conducted in the 15-bed surgical and neurosurgical Intensive Care Unit, Department of Anesthesiology and Intensive Care, Sestre milosrdnice University Hospital Center, Zagreb, Croatia. Retrospective data were collected from September 2009 to March 2013. All patients that developed VAP during the study period were eligible for the study. According to study results, the incidence of VAP was 29.4%. The most commonly isolated bacterium was Staphylococcus aureus (21.1%), followed by Pseudomonas aeruginosa (19.0%) and Acinetobacter species (13.6%). All Staphylococcus aureus isolates were susceptible to vancomycin and linezolid. Pseudomonas aeruginosa showed 100% susceptibility to cefepime and very high susceptibility to piperacillin-tazobactam (96%), ceftazidime (93%) and ciprofloxacin (89%). Ampicillin-sulbactam was highly effective for Acinetobacter species, showing resistance in only 8% of isolates. In conclusion, according to study data, appropriate empiric antibiotic therapy for patients with VAP without risk factors for multidrug-resistant bacteria is ceftriaxone and for patients with risk factors for multidrug-resistant bacteria ampicillin-sulbactam plus cefepime plus vancomycin or linezolid.Ventilacijska pneumonija (VAP) je vrlo česta u jedinicama intenzivnog liječenja, ali još uvijek postoje mnoge nedoumice vezane uz VAP, osobito što se tiče početnog empirijskog odabira antibiotika za liječenja VAP-a. Učestalost pojedinih patogena s različitom osjetljivošću na antibiotike razlikuje se od bolnice do bolnice. To je razlog zbog kojeg bi se empirijska antibiotska terapija trebala temeljiti ne samo na općim smjernicama (koje preporučuju terapiju na temelju prisutnosti rizičnih čimbenika za bakterije rezistentne na više lijekova), nego i na podacima o lokalnoj epidemiologiji. Cilj ovoga istraživanja je bio utvrditi mikrobiološki profil patogena koji uzrokuju VAP i njihovu osjetljivost na antibiotike. Istraživanje je provedeno u 15-krevetnoj Jedinici intenzivnog liječenja Odjela za anesteziologiju, reanimatologiju i intenzivno liječenje Kliničkog bolničkog centra “Sestre milosrdnice”, Zagreb, Hrvatska. Podaci su skupljani retrospektivno od rujna 2009. do ožujka 2013. godine. Svi bolesnici kod kojih se razvila VAP tijekom navedenog razdoblja su uključeni u istraživanje. Prema našim rezultatima, incidencija VAP-a bila je 29,4%. Najčešće izolirana bakterija je bila Staphylococcus aureus (21,1%), iza koje slijede Pseudomonas aeruginosa (19,0%) i Acinetobacter sp. (13,6%). Svi izolati bakterije Staphylococcus aureus su bili osjetljivi na vankomicin i linezolid. Pseudomonas aeruginosa je u 100% izolata bio osjetljiv na cefepim te visoko osjetljiv na piperacilin-tazobaktam (96%), ceftazidim (93%) i ciprofloksacin (89%). Ampicilin-sulbaktam se pokazao vrlo učinkovitim za Acinetobacter sp. s rezistencijom u samo 8% izolata. U zaključku, prema našim rezultatima, empirijska antibiotska terapija za bolesnike s VAP-om bez rizika za bakterije rezistentne na više lijekova je ceftriakson, a za bolesnike s rizičnim čimbenicima za bakterije rezistentne na više lijekova je ampicilin-sulbaktam plus cefepim plus vankomicin ili linezolid

Specifičnosti sestrinske skrbi kod hitnih stanja u neurokirurgiji

Neurokirurgija je specijalna grana kirurgije koja se bavi liječenjem ozljeda i bolesti središnjeg, autonomnog i perifernog živčanog sustava. Neurokirurško sestrinstvo je grana kirurškog sestrinstva koja se bavi skrbi za pacijenta kroz različita tehnološka i teorijska znanja i vještine iz područja zdravstvene njege neurokirurškog pacijenta. Poslovi medicinske sestre uključuju skrb o pacijentu, skrb o ranama, edukaciju pacijenta i obitelji, poznavanje dijagnostike te procjenu skrbi za pacijente. Cilj skrbi za neurokirurškog pacijenta je pružanje kvalitetne zdravstvene njege koja je usmjerena na pomaganje pacijentu da se vrati u svakodnevni život te da bude produktivan i neovisan što je više moguće. Kvalitetna zdravstvena njega neurokirurškog pacijenta pretpostavlja izvanredno dobro poznavanje anatomije, fiziologije, patologije, neuropatofiziologije, histologije i kliničkog znanja. Razvoj neuroanestezije doveo je do uvođenja specijalnih tehnika monitoriranja pacijenata pa je i za rad medicinskih sestara u neurokirurškim jedinicama potrebna sustavna edukacija. Prema uzroku oštećenja živčanog sustava koji zahtijevaju neurokirurško liječenje, neurokirurgija se može podijeliti na neurotraumatologiju, neuroonkologiju, vaskularnu neurokirurgiju, neurokirurgiju živčanog sustava kao i neurokirurgiju ozljeda kralježnice. Principi zdravstvene njege neurokirurškog pacijenta te intervencije medicinske sestre u prijeoperativnoj, operativnoj i poslijeoperativnoj zdravstvenoj njezi imaju važnu ulogu za daljnji tijek liječenja. Prijeoperativna zdravstvena njega podrazumijeva potpunu psihičku i fizičku pripremu pacijenta za operativni zahvat. Nakon završetka operativnoga zahvata i smještanjem pacijenta u intenzivnu jedinicu, postintenzivnu jedinicu ili neurokirurški odjel započinje poslijeoperativna zdravstvena njega. Poslijeoperativna zdravstvena njega usmjerena je na praćenje pacijentova stanja, otklanjanja ili smanjenja tjelesnih simptoma i pravovremeno prepoznavanje mogućih komplikacija. Cilj poslijeoperativne zdravstvene njege jest u što kraćem roku postići stanje u kojemu pacijent samostalno zadovoljava vlastite potrebe

Kinderrechte zwischen dem Erwachsenenschutz und der eigenen Meinung und Handlung des Kindes

Konvencija o pravima djeteta nije nastala preko noći, ona je rezultat stoljetnog promišljanja o djeci i njihovim pravima, kao i razvoja društva, pri čemu se pozicija djeteta mijenjala. Prava djeteta unutar Konvencije mogu se podijeliti na nekoliko načina, a najčešće se dijele na skrbna, zaštitna i prava sudjelovanja. Skrbna i zaštitna prava prije svega govore o ulozi odrasle osobe u skrbi za dijete i zaštiti djeteta od različitih štetnih utjecaja, dok prava sudjelovanja potvrđuju dijete kao osobu koja ima sposobnosti razmišljanja, propitivanja, zaključivanja i samostalnog djelovanja. Ovo je pitanje i pedagoško, jer se direktno dotiče pedagoške odgovornosti za dijete i njegovo odrastanje; stoga se u ovome radu problematizira nastojanje da se pronađe ravnoteža između prava djeteta na skrb i zaštitu djeteta i zahtjeva da se i djetetu omogući sloboda samostalnog djelovanja.Th e Convention on the Rights of the Child has not been made in a day; it is a result of a century-long consideration of children and their rights and of social development during which the role of the child has been changing. Th e rights of the child referred to in the Convention can be grouped in several ways and they are most oft en distinguished as rights to provision, protection and participation. Th e rights to provision and protection primarily refer to the role of adults in caring for and protecting the child from various harmful effects, while the right to participation establish the child as a person with the abilities to think, pose questions, draw conclusions and act autonomously. Th is issue also represents a pedagogical concern, since it directly involves pedagogical responsibility for children and their upbringing. Th e paper therefore problematises the effort to find a balance between the right of the child to provision and protection and the right to freedom of autonomous action.Die Konvention über die Kinderrechte entstand nicht über Nacht, sie ist das Ergebnis jahrhundertlanger Überlegungen über die Kinder und deren Rechte, sowie über die Entwicklung der Gesellschaft , wobei sich die Stellung des Kindes änderte. Die in der Konvention genannten Kinderrechte lassen sich nach mehreren Kriterien einteilen, am häufi gsten werden sie in Sorge-, Schutz-und Teilnahmerechte eingeteilt. Sorge-und Schutzrechte beziehen sich vor allem auf die Verpfl ichtung von Erwachsenen, für das Kind zu sorgen und es vor verschiedenen schädlichen Einfl üssen zu schützen, während Teilnahmerechte das Kind als eine Person bestätigen, die ein Recht auf eigene Meinungen, Befragungen, Schlussfolgerungen und selbständiges Handeln hat. Diese Frage stellt auch eine pädagogische Frage dar, weil sie sich unmittelbar mit der pädagogischen Verantwortung für das Kind und sein Erwachsenwerden befasst. Deswegen werden in dieser Arbeit Bemühungen problematisiert, ein Gleichgewicht zu fi nden zwischen dem Sorge-und Schutzrecht des Kindes und der Forderung, dessen Freiheit bei dem selbständigen Handeln zu gewährleisten

Specifičnosti sestrinske skrbi kod hitnih stanja u neurokirurgiji

Neurokirurgija je specijalna grana kirurgije koja se bavi liječenjem ozljeda i bolesti središnjeg, autonomnog i perifernog živčanog sustava. Neurokirurško sestrinstvo je grana kirurškog sestrinstva koja se bavi skrbi za pacijenta kroz različita tehnološka i teorijska znanja i vještine iz područja zdravstvene njege neurokirurškog pacijenta. Poslovi medicinske sestre uključuju skrb o pacijentu, skrb o ranama, edukaciju pacijenta i obitelji, poznavanje dijagnostike te procjenu skrbi za pacijente. Cilj skrbi za neurokirurškog pacijenta je pružanje kvalitetne zdravstvene njege koja je usmjerena na pomaganje pacijentu da se vrati u svakodnevni život te da bude produktivan i neovisan što je više moguće. Kvalitetna zdravstvena njega neurokirurškog pacijenta pretpostavlja izvanredno dobro poznavanje anatomije, fiziologije, patologije, neuropatofiziologije, histologije i kliničkog znanja. Razvoj neuroanestezije doveo je do uvođenja specijalnih tehnika monitoriranja pacijenata pa je i za rad medicinskih sestara u neurokirurškim jedinicama potrebna sustavna edukacija. Prema uzroku oštećenja živčanog sustava koji zahtijevaju neurokirurško liječenje, neurokirurgija se može podijeliti na neurotraumatologiju, neuroonkologiju, vaskularnu neurokirurgiju, neurokirurgiju živčanog sustava kao i neurokirurgiju ozljeda kralježnice. Principi zdravstvene njege neurokirurškog pacijenta te intervencije medicinske sestre u prijeoperativnoj, operativnoj i poslijeoperativnoj zdravstvenoj njezi imaju važnu ulogu za daljnji tijek liječenja. Prijeoperativna zdravstvena njega podrazumijeva potpunu psihičku i fizičku pripremu pacijenta za operativni zahvat. Nakon završetka operativnoga zahvata i smještanjem pacijenta u intenzivnu jedinicu, postintenzivnu jedinicu ili neurokirurški odjel započinje poslijeoperativna zdravstvena njega. Poslijeoperativna zdravstvena njega usmjerena je na praćenje pacijentova stanja, otklanjanja ili smanjenja tjelesnih simptoma i pravovremeno prepoznavanje mogućih komplikacija. Cilj poslijeoperativne zdravstvene njege jest u što kraćem roku postići stanje u kojemu pacijent samostalno zadovoljava vlastite potrebe