Prediktivni čimbenici za rano prepoznavanje farmakorezistentne epilepsije

Epilepsy is one of the most common neurologic diseases. Despite improved diagnostic and therapeutic possibilities seizures remain refractory in more than 30% of patients with epilepsy. The aim of this study was to analyze the possible predictive factors for the development of pharmacoresistance in cryptogenic partial complex epilepsy. Patients were divided into two groups based on the number of seizures, clinical response to antiepileptic drugs and duration of the disease. One group consisted of patients resistant to anticonvulsant drugs and the other group of patients with well controlled seizures. Disease onset, electroencephalographic (EEG) findings and frequency of secondary generalization of partial complex seizures were analyzed in both groups. The results obtained showed a statistically significantly earlier occurrence of first epileptic seizure in the group of patients with pharmacoresistant epilepsy. The group of pharmacoresistant patients also had a statistically significantly higher proportion of secondary generalization of complex partial seizures as well as a higher proportion of patients with focal changes in EEG. These findings suggest that the onset of the disease at an earlier age, focal changes in EEG and secondary generalization of partial seizures may be early predictive factors for the development of pharmacoresistance in patients with cryptogenic partial complex epilepsy.Epilepsija je jedna od najučestalijih neuroloških bolesti. Usprkos napretku dijagnostičkih i terapijskih mogućnosti epileptični napadaji ostaju refraktorni u više od 30% bolesnika s epilepsijom. Cilj ovoga istraživanja bio je analizirati moguće prediktivne čimbenike za razvoj farmakorezistencije kod bolesnika s kriptogenom parcijalnom kompleksnom epilepsijom. Na temelju broja napadaja, učinkovitosti antiepileptične terapije te duljine trajanja bolesti bolesnike s parcijalnom kompleksnom epilepsijom podijelili smo u dvije skupine. Jednu skupinu su činili bolesnici s medikamentno rezistentnim oblikom bolesti, dok su drugu skupinu činili bolesnici s dobrim odgovorom na antiepileptičnu terapiju. U obje skupine se ispitivala dob početka bolesti, analizirao se nalaz elektroencefalograma (EEG) te učestalost sekundarne generalizacije parcijalnih kompleksnih napadaja. Dobiveni rezultati su pokazali da je u skupini bolesnika s farmakorezistentnim oblikom bolesti statistički značajna ranija dob pojave prvog napadaja. Također je utvrđeno da je u skupini farmakorezistentnih bolesnika statistički značajno veći udio bolesnika kod kojih dolazi do sekundarne generalizacije parcijalnih kompleksnih napadaja, kao i veći udio bolesnika sa žarišnim promjenama u EEG-u. Dobiveni rezultati ukazuju na to da ranija dob početka bolesti, žarišne promjene u EEG-u i sekundarna generalizacija parcijalnih epileptičnih napadaja mogu biti rani prediktivni čimbenici za razvoj medikamentne rezistencije u bolesnika s kriptogenom parcijalnom kompleksnom epilepsijom

Incidencija akutnih simptomatskih napadaja kod bolesnika s COVID-19: monocentrično istraživanje

The most common neurological symptoms in patients with SARS-CoV-2 infection are headache, myalgia, encephalopathy, dizziness, dysgeusia and anosmia, making more than 90 percent of neurological manifestations of COVID-19. Other neurological manifestations such as stroke, movement disorder symptoms or epileptic seizures are rare but rather devastating, with possible lethal outcome. The primary aim of this study was to estimate the prevalence of acute symptomatic seizures among COVID-19 patients, while secondary aim was to determine their possible etiology. Out of 5382 patients with COVID-19 admitted to Dubrava University Hospital from November 1, 2020 until June 1, 2021, 38 (seizure rate 0.7%) of them had acute symptomatic seizures. Of these 38 patients, 29 (76.3%) had new-onset epileptic seizures and nine (23.7%) patients with previous epilepsy history had breakthrough seizures during COVID-19. Although acute symptomatic seizures are an infrequent complication of COVID-19, seizure risk must be considered in these patients, particularly in the group of patients with a severe course of the disease. Accumulation of proinflammatory cytokines may contribute to the occurrence of seizures in patients with COVID-19, but seizures may also be secondary to primary brain pathology related to COVID-19, such as stroke or encephalitis.Najčešći neurološki simptomi kod bolesnika s infekcijom SARS-CoV-2 su glavobolja, mialgija, encefalopatija, vrtoglavica, disgeuzija i anosmija, a čine više od 90% neuroloških manifestacija ove bolesti. Ostala neurološka zbivanja poput moždanog udara, poremećaja pokreta ili epileptičkih napada nisu česta, ali su potencijalno teške komplikacije s mogućim smrtnim ishodom. Primarni cilj ove studije bio je procijeniti učestalost akutnih simptomatskih napadaja kod bolesnika s COVID-19, dok je sekundarni cilj bio utvrditi njihovu moguću etiologiju. Od ukupno 5382 bolesnika hospitaliziranih u Kliničkoj bolnici Dubrava od 1. studenoga 2020. godine do 1. lipnja 2021. njih 38 (0,7%) je imalo akutne simptomatske napadaje. Od tih 38 bolesnika 29 (76,3%) ih je imalo novonastale epileptičke napadaje bez ranije anamneze epilepsije, dok je njih 9 (23,7%) imalo anamnezu dobro kontrolirane epilepsije uz pojavu epileptičkih napadaja tijekom bolesti COVID-19. Iako su akutni simptomatski napadaji rijetka komplikacija bolesti COVID-19, treba razmišljati o epileptičkim napadajima kod ovih bolesnika, osobito kod onih s teškim oblikom bolesti. Nakupljanje proupalnih citokina može doprinijeti pojavi napadaja u bolesnika s COVID-19, ali napadaji mogu također biti posljedica primarnog zbivanja na mozgu uslijed bolesti COVID-19, poput moždanog udara ili encefalitisa

Antiepileptics and Drug Interactions

Antiepileptici (AEL) lijekovi su u kliničkoj primjeni dugi niz godina, a osim u liječenju epilepsija, rabe se i u drugim stanjima poput migrene, neuropatske boli ili psihijatrijskih poremećaja, uglavnom kao kronična terapija. Iako se njihova primjena preporučuje u obliku monoterapije, zbog karaktera bolesti često se primjenjuju i kao politerapija. Rabe se u svim dobnim skupinama, a često i u bolesnika s komorbiditetom, odnosno komedikacijom, što znatno povećava mogućnost interakcija s drugim lijekovima, a time i rizik od nuspojava. Stoga je, s obzirom na široku primjenu u kliničkoj praksi, osim o indikacijskom području i učinkovitosti, nužno voditi računa i o njihovim interakcijama s drugim lijekovima.Antiepileptic drugs (AEDs) have been used in clinical practice for many years. They have also been used for the treatment of conditions other than epilepsy, such as migraine, neuropathic pain and psychiatric conditions, mostly as chronic therapy. Although AED monotherapy is recommended, the character of the disease often requires that AEDs be used as part of polytherapy. AEDs are used in all age groups, frequently in patients with comorbidities requiring co-medication, which significantly increases the possibility of drug interactions and the risk of side effects. Thus, given the widespread use in clinical practice, it is highly important to consider not only the range of indications and the efficacy of AEDs, but also their possible interactions with other drugs

Matične ćelije zubne pulpe i njihov potencijalni značaj u regenerativnoj medicini

To date, three types of dental stem cells have been isolated: Dental Pulp Stem Cells (DPSC), Stem Cells From Human Exfoliated Deciduous Teeth (SHED) and Immature Dental Pulp Stem Cells (IDPC). These dental stem cells are considered as mesenchymal stem cells. They reside within the perivascular niche of dental pulp. They are highly proliferative, clonogenic, multipotent and are similar to mesenchymal Bone Marrow Stem Cells (BMSC). Also, they have high plasticity and can be easy isolated. The expressions of the alkaline phosphatase gene, dentin matrix protein 1 and dentinsialophosphoprotein are verified in these cells. Analyses of gene expression patterns indicated several genes which encode extracellular matrix components, cell adhesion molecules, growth factors and transcription regulators, cell signaling, cell communication or cell metabolism. In both conditions, in vivo and in vitro, these cells have the ability to differentiate into odontoblasts, chondrocytes, osteoblasts, adipocytes, neurons, melanocytes, smooth and skeletal muscles and endothelial cells. In vivo, after implantation, they have shown potential to differentiate into dentin but also into tissues like bone, adipose or neural tissue. In general, DPSCs are considered to have antiinflammatory and immunomodulatory abilities. After being grafted into allogenic tissues these cells are ableto induce immunological tolerance. Immunosuppressive effect is shown through the ability to inhibit proliferation of T lymphocytes. Dental pulp stem cells open new perspectives in therapeutic use not only in dentin regeneration, periodontal tissues and skeletoarticular, tissues of craniofacial region but also in treatment of neurotrauma, autoimmune diseases, myocardial infarction, muscular dystrophy and connective tissue damages.Iz zubne pulpe su do danas izolovane tri populacije matičnih ćelija koje su označene kao matične ćelije zubne pulpe (engl. Dental Pulp Stem Cells, DPSC), matične ćelije iz eksfoliranih mlečnih zuba (engl. Stem Cells From Human Exfoliated Decidual Teeth, SHED) i nezrele matične ćelije zubne pulpe (engl. Immature Dental Pulp Stem Cells, IDPC). Sve matične ćelije zubne pulpe su ektomezenhimalnog porekla i lokalizovane su u perivaskularnoj niši. One se lako i efikasno izoluju, visoko su proliferativne, klonogene, multipotentne, ispoljavaju visok stepen plasticiteta i i slične su mezenhimalnim matičnim ćelijama koštane srži (BMSC). U njima je pokazana visoka ekspresija gena alkalne fosfataze, proteina 1 matriksa dentina i dentin-sijalofosfoproteina. Takođe, istaknuta je važnost u ovim ćelijama ekspresije više gena koji kodiraju sintezu komponenti ekstracelularnog matriksa, molekula ćelijske adhezije, faktora rasta, transkripcionih faktora, gena prenosa ćelijskih signala, ćelijske komunikacije i metabolizma. U uslovima in vitro ili in vivo ove ćelije mogu da se diferenciraju, s određenim međusobnim razlikama, u pravcu odontoblasta, hondrocita, osteoblasta, adipocita, neurona/glije, glatkih i skeletnih mišićnih ćelija, endotelnih ćelija i melanocita. U uslovima in vivo, nakon implantacije, pokazuju različit potencijal za formiranje dentina, ali i koštanog, masnog i nervnog tkiva. Generalno se smatra da DPSC imaju anti-inflamatorno dejstvo i ispoljavaju imunom-odulatorni efekat. Takođe, dovode do imunološke tolerancije ukoliko se implantiraju u alogena tkiva. Sposobnost inhibicije proliferacije T limfocita ukazuje na njihovo imunosupresivno dejstvo. Matične ćelije zubne pulpe otvorile su nove perspektive u terapijskoj primeni ovih ćelija ne samo u regeneraciji dentina, tkiva periodoncijuma i koštano-zglobnog tkiva kraniofacijalne regije, već i u lečenju neurotraume, autoimunskih oboljenja, infarkta miokarda, mišićne distrofije i oštećenja vezivnog tkiva

Smjernice za farmakološko liječenje epilepsije

SAŽETAK Međunarodne smjernice za farmakološko liječenje epilepsija općenite su, sveobuhvatne i ne prepoznaju lokalne specifičnosti poput ekonomskih i tehničkih mogućnosti u pojedinim državama, dostupnosti pojedinih antiepileptika ili drugih metoda liječenja i slično. Stoga se nameće potreba izrade nacionalnih smjernica, čiji su zapravo temelj međunarodne smjernice Internacionalne lige protiv epilepsije. Hrvatske smjernice za farmakološko liječenje epilepsija plod su suradnje svih relevantnih stručnih društava i referentnih centara u RH, na čelu s Hrvatskom ligom protiv epilepsije te Hrvatskim neurološkim društvom i Hrvatskim društvom za dječju neurologiju Hrvatskoga liječničkog zbora, a odražavaju aktualne socioekonomske i regulatorne specifičnosti u našoj zemlji, najnovije spoznaje farmakoloških profila i učinkovitosti pojedinih antiepileptika kao i ekspertna mišljenja. Antiepileptička terapija se uvodi nakon postavljanja dijagnoze epilepsije, stoga profilaktička primjena nije opravdana. Nakon postavljanja dijagnoze potrebno je bolesnika informirati o prognozi bolesti, mogućnostima liječenja i samopomoći, životnim ograničenjima te mogućim neželjenim događajima. Ciljevi farmakoterapije epilepsija su potpuna kontrola napada uz izbjegavanje nuspojava te održavanje ili poboljšanje kvalitete života. Zlatni standard liječenja je monoterapija odnosno primjena adekvatnog antiepileptika u adekvatnoj dozi. Izbor i titracija lijeka su individualni, a temelje se na smjernicama za liječenje pojedinih vrsta napada, karakteristikama bolesnika i regulatorno specifičnim čimbenicima. Nakon neuspjeha inicijalne monoterapije, potrebna je reevalucija anamnestičkih i dijagnostičkih podataka te potom postupna i spora zamjena antiepileptika. Racionalna politerapija podrazumijeva kombinaciju dvaju antiepileptika različitih mehanizama djelovanja, prvog ili eventualno drugog izbora za postavljenju dijagnozu, niskoga interakcijskog potencijala, različitog profila nuspojava i sinergističkog ili aditivnog djelovanja. Zamjena generičkih ili originalnog i generičkog oblika lijeka nije preporučljiva, a poglavito nakon postizanja remisije ili prilikom uzimanja visokih doza lijeka. Ukidanje antiepileptičke terapije treba biti postupno i sporo, u slučaju politerapije jedan po jedan lijek, a u donošenju odluke o ukidanju, kao i o uvođenju antiepileptika, mora biti uključen bolesnik i njegova obitelj

Osnovnoškolska knjižnica u NOK-u

Uloga školske knjižnice neizostavna je u odgojno-obrazovnom procesu. Danas odgojno-obrazovni sustav treba osigurati okruženje u kojemu će djeca i mlade osobe biti osposobljeni za život u 21. stoljeću, pružajući svima mogućnost stjecanja relevantnih iskustava učenja i usvajanje temeljnih i novih znanja, vještina i stavova koji će im omogućiti aktivno suočavanje sa zahtjevima suvremenoga informacijskog doba i prilagodbu promjenama, a ključna poveznica u ostvarivanju potrebnih kompetencija cjeloživotnog obrazovanja upravo je školska knjižnica. Glavni je razlog taj što školskim knjižničarima pruža mogućnost osnaživanja uloge koju imaju u odgojno-obrazovnom sustavu, njihovu prepoznatljivost i jačanje profesionalizacije, a školska je knjižnica prepoznata kao mjesto za učenje. Školska knjižnica u NOK-u još uvijek nema svoje određeno mjesto, već je uključena u pojedine kurikularne dokumente. Najveću prisutnost knjižnice pronalazimo u kurikulima međupredmetnih tema Učiti kako učiti i Uporaba informacijske i komunikacijske tehnologije

Early recognition and risk factors of early neonatal sepsis

Cilj istraživanja: Izdvojiti djecu koja su u trogodišnjem razdoblju imala ranu novorođenačku sepsu te odrediti incidenciju sepse, rizične čimbenike u trudnoći i porodu, kao i razlog i vrijeme premještaja ispitivane novorođenčadi, opisati laboratorijske nalaze, kliničke simptome i znakove sepse. Nacrt studije: studija parova, povijesno istraživanje Ispitanici i metode: Ispitanici su bili novorođenčad u koje je od 2017. do kraja 2019., postavljena dijagnoza sepse u Klinici za pedijatriju, KBC-a Osijek. Svakom novorođenčetu kontrolna skupina bilo je prvo novorođenče koje je rođeno poslije njega, a nije imalo sepsu. Iz istraživanja su isključena djeca koja su umrla u ranom neonatalnom razdoblju ili su imala veće prirođene malformacije, kao i nedonoščad. Tijekom istraživanja korištena je medicinska dokumentacija. Rezultati: Septična novorođenčad češće je hipertrofična, gestacijske dobi ≥ 40. Akutne bolesti dva su puta češće u septične novorođenčadi. Svako peto dijete rođeno je iz mekonijske plodove vode, a svakom desetom prethodi RVP >12 h. Najčešći razlog premještaja na Odjel neonatologije jesu povišeni upalni parametri i poremećaj tonusa. Najučestaliji prvi simptom jest dispneja. Novorođenčad sa sepsom tri puta češće od zdrave novorođenčadi ima patološki nalaz u laboratoriju, a u 75 % slučajeva povišen CRP. Zaključak: Rizični čimbenici u trudnoći za razvoj sepse u novorođenčeta jesu akutne infekcije, bolesti povezane s trudnoćom, mekonijska plodna voda te RVP > 12 h. Najčešće, sepsa se prezentirala odmah nakon poroda. Prvih sati nakon poroda javlja se promjena ponašanja, poremećaj tonusa te povišeni upalni parametri. Prvi dan bolesti najčešće se javljala dispneja, potom cijanoza, ikterus, poremećaji tonusa i povišena tjelesna temperatura.Objectives: The aim of this research was to single out children with early neonatal sepsis in a three-year period and to determine the incidence of sepsis, risk factors in pregnancy and childbirth, as well as the reason and time of the relocation of a neonate to the Department of Neonatology, to describe laboratory findings, clinical symptoms and early signs of sepsis. Study design: case-control historical study Subjects and methods: Participants were newborns diagnosed with sepsis at the Clinic for Pediatrics, University Hospital Center Osijek from the beginning of 2017 to the end of 2019. For each newborn, the control was the first newborn born after him without sepsis. Children who died in the early neonatal period or had major congenital malformations, as well as premature infants, were excluded from the study. Medical records were used to obtain the data for the study. Results: Septic neonates are more often hypertrophic, with gestational age ≥ 40. Acute diseases are twice as common in septic neonates. Every fifth child is born from meconium amniotic fluid and every tenth after the RVP > 12 h. The most common reasons for transferring the neonate to the Department of Neonatology are elevated inflammatory parameters and rigidity. The most common first symptom is dyspnea. Newborns with sepsis have pathological findings three times more often than healthy newborns, and in 75% of cases elevated CRP as well. Conclusion: Risk factors in pregnancy for the development of sepsis in newborns are acute infections, pregnancy-related diseases, meconium amniotic fluid, and RVP > 12 h. Most often, sepsis presents itself immediately after the delivery. In the first hours after the delivery, there is a change in behavior, hypertonia or hypotonia, and elevated inflammatory parameters. On the first day of a septic newborn’s life, dyspnea occurred most often, followed by cyanosis, jaundice, tone disorders and fever