The Authentic ‘’V’’ Flap for Surgical Endodontic Treatment of Periapical Chronic Diseases

Svrha ovog istraživanja jest predstaviti i ocijeniti originalni režanj u „V“ obliku kojim se liječnici koriste za kirurško-endodontsko zbrinjavanje kroničnoga periapikalnog procesa. Sudjelovalo je 55 pacijenata dobroga općeg zdravlja. Svi su upućeni u Zavod za oralnu kirurgiju zbog endodontsko-kirurškog zbrinjavanja maksilarnih zuba. „V“ režanj se primijenio u svim slučajevima. Kirurška tehnika je zasebno opisana. Svako kirurško polje provjereno je nekoliko puta tijekom postupka. Klinički intraoperativni i postoperativni nalazi govore u prilog individualnosti vestibularnog „V“ režnja kod endodontsko-kiruških zbrinjavanja kroničnih periapikalniih procesa. Postupak je jednostavan, što je pridonijelo atraumatskoj retrakciji s dostatnom krvnom opskrbljenošću te repoziciji režnja sa samo nekoliko šavova. Čak i bez premedikacije, oko 65,4 posto pacijenata nije osjećalo bolove. Blaga oteklina kirurškog polja bila je prisutna u svim slučajevima. Cijeljenje je bilo potpuno, bez znakova retrakcije i dehiscijencije.The aim of this study was to present and evaluate the authentic “V” shaped flap for surgical endodontic treatment of periapical chronic diseases. The study included 55 patients in good general health, referred to the department of oral surgery for surgical endodontic treatment of maxillary teeth. “V’’ shaped flap was used in all cases. The surgical technique was described. The surgical sites were assessed at several points in time. Our intraoperative and postoperative clinical findings regarding the implementation of the vestibular “V’’ flap in surgical treatment of periapical chronic diseases, have confirmed its individuality. It was easy to perform the procedure which enabled atraumatic retraction with abundant blood supply and repositioning with a few stitches. Even without premedication, the following day 65.4% of the patients experienced no pain, and mild swelling of the surgical site was evident in all cases. The healing was complete, without any signs of tissue retraction and dehiscence

Colour change in cephalopods (Mollusca, Cephalopoda)

Tjelesni uzorak glavonožaca izgrađen je od kromatskih, teksturalnih, posturalnih i lokomotornih komponenti. One su dalje sastavljene od jedinica, a jedinice sačinjavaju elementi – pigmentirani kromatofori, strukturne reflektirajuće stanice i kožni mišići. Zadivljujući optički efekti tjelesnih uzoraka i njihova brza promjena, omogućena je prvenstveno zahvaljujući živčano upravljanim kromatoforima. Unutar svakog kromatofora nalazi se citoelastična vrećica sa pigmentom, za koju su vezani setovi radijalnih mišića sa živcima. Ekspanziju i kontrakciju mišića kontroliraju hijerarhijski organizirani centri u mozgu. Na taj način glavonošci mogu u trenutku promijeniti tjelesni uzorak u svrhu prikrivanja ili komunikacije. Prikrivanje je značajna anti-predatorska taktika, i glavni razlog evolucije kromatofora, a postiže se stapanjem s pozadinom, različitom obojenosti dijelova tijela, prekinutim obojenjem ili nalikovanjem neživim objektima. Tjelesne uzorke glavonošci koriste i u komunikaciji s predatorima ili plijenom te za pronalazak partnera.Body pattern in cephalopods consists of chromatic, textural, postural and locomotor components. They are made up of units, and a unit consists of elements – pigmented chromatophores, structural reflecting cells and skin muscles. Stunning optical effects of body patterns and their rapid changes is enabled primarily due to neurally controlled chromatophores. Within each chromatophore there is a cytoelastic sacculus with pigment, attached to a set of radial muscles, each with its nerves. Expansion and contraction of the muscles is controlled by a set of lobes in the brain organized hierarchically. In this way cephalopods can change their body pattern instantly for camouflage or to communicate. Camouflage is an important anti-predatory tactics, and the main reason of chromatophore evolution. It’s achieved by merging with the background, countershading, disruptive coloration and deceptive resemblance. Cephalopods also use their body patterns to communicate with predators and prey, and to find partners

Lokalni nazolabijalni režanj u rekonstrukciji defekata dna usne šupljine

After an extensive tumor resection, a defect of the floor of the mouth is a significant reconstructive challenge. The main goal is to preserve the mobility of the tongue, which allows the restauration of mastication, deglutition, and articulation. Today, a standard method for reconstruction of floor of the mouth defects is free microvascular flaps, especially radial forearm free flap. Despite that, a potential problem is the high perioperative risk and high complication rate associated with the patient’s age and comorbidities. Current literature suggests that a local nasolabial flap is a reliable treatment option for reconstruction of this type of defect, with a low complication rate and excellent functional and aesthetic results. The aim of this case presentation is to show the use of a local nasolabial flap for reconstruction of the floor of the mouth and to determine the criteria for this type of reconstruction. We present a patient who underwent resection of a floor of the mouth tumor. Due to the patient’s age, medical condition, and comorbidities, the defect was reconstructed with a local nasolabial flap. There were no postoperative complications. Articulation, mastication, and deglutition were satisfactorily rehabilitated. Follow-up showed no signs of recurrent disease twelve months postoperatively. To conclude, a local nasolabial flap is still an important reconstructive choice for oral cavity defects, especially for elderly patients with multiple comorbidities who have a higher risk of perioperative complications.Nakon opsežne onkološke resekcije, defekt dna usta predstavlja rekonstruktivni izazov u smislu očuvanja mobilnosti jezika i zadržavanja zadovoljavajuće funkcije žvakanja i govora. Danas se slobodni mikrovaskularni režnjevi, prvenstveno podlaktični režanj, smatraju metodom izbora za rekonstrukciju defekata o ovoj regiji. Unatoč tome, kod bolesnika starije životne dobi i s multiplim komorbiditetima, očekujemo visok perioperativni rizik i povećanu stopu komplikacija nakon mikrokirurškog zahvata. Prema podatcima iz literature, lokalni nazolabijalni režanj se pokazao kao jednostavna i pouzdana metoda rekonstrukcije defekata usne šupljine uz nisku stopu komplikacija te dobar funkcionalni i estetski rezultat. Cilj ovog rada je ukazati na mogućnost korištenja lokalnog nazolabijalnog režnja za rekonstrukciju defekata dna usne šupljine i utvrditi kriterije za izbor bolesnika za ovakav tip rekonstrukcije. Prikazujemo bolesnika koji je kirurški liječen zbog karcinoma dna usne šupljine. Zbog lošijeg općeg stanja bolesnika, visoke životne dobi i komorbiditeta odlučili smo se za rekonstrukciju lokalnim nazolabijalnim režnjem. Operativni zahvat je prošao bez komplikacija. Bolesnik je zadovoljavajuće govorno i gluticijski rehabiliran te bez znakova recidiva bolesti dvanaest mjeseci postoperativno. Možemo zaključiti da lokalni nazolabijalni režanj i danas zadržava važno mjesto u rekonstrukciji defekata usne šupljine, osobito kod starijih bolesnika s brojnim komorbiditetima koji imaju visok perioperativni rizi

The modification of rotation - advancement flap made in 1950

The early techniques of cleft lip repair involved the straight-line technique, the triangular flap technique or some kind of geometric line (triangular, quadrangular closure). A turning point in cleft lip surgery was in 1955 when doctor. Millard presented his method: the rotation-advancement technique or flap, at the First International Congress of Plastic Surgery in Stockholm. Today, the technique, with or without some modifications, is used by more than 85% of cleft surgeons around the world. We are presenting a patient with complete unilateral cleft lip and palate who underwent surgery sixty-five years ago. The scar on his lip was similar to rotation advancement line. Cheiloplasty was performed by Professor Šercer in 1950, five years before Millard's publication. Professor Ante Šercer was an internationally recognized Croatian scholar in the area of ear, nose and throat diseases. He also gave a significant contribution to surgical management of velopharyngeal insufficiency and plastic surgery of the nose and ear

Zbrinjavanje pacijenta s tumorom mozga, te priprema za operacijski zahvat na odjelu neurokirurgije

Tumori mozga su lokalizirane intrakranijalne novotvorine. Mogu biti primarni ili metastatski, tj. metastaziraju iz tumorskih središta drugih dijelova tijela, prema vrsti mogu biti benigni ili maligni. Simptomi koji mogu upućivati na tumor mozga: simptomi povišenog intrakranijalnog tlaka (glavobolja, mučnina, povraćanje), epileptički napadaji, poremećaji svijesti. Kako bi se postavila dijagnoza potrebno je obaviti sljedeće pretrage: CT, MR, pregled vida i vidnog polja, EEG, cerebralnu angiografiju, lumbalnu punkciju i analizu punktata. Tok i prognoza ovise o vrsti tumora, brzini rasta i lokalizaciji. Kad je potvrđena dijagnoza tumora mozga, započinje se sa specifičnim liječenjem. Postoje tri metode liječenja: operacijski zahvat, iradijacija i kemoterapija. Intervencije medicinske sestre – tehničara trebaju biti usmjerene na promatranje takvog bolesnika, pružanju podržavajuće skrbi, edukaciju i unaprijeđenje kvalitete života.Brain tumors are intracranial located neoplasms. They could be primary or metastatic which metastate from other cancer centers in body, by type they are either benign or malignant. Symptoms that could refer to brain tumor are: symptoms of elevated intracranial pressure (headache, vomiting, nausea ), epileptic seizures, disturbance of consciousness. To confirm the diagnosis following medical tests should be done: CT, MR, eye and eye field of view test, EEG, cerebral angiography, lumbar punction and analysis of lumbar fluids. Prognosis and flow of treatment is determinated based on type of tumor, growth speed and localization. When brain tumor diagnosis is confirmed special treatment starts. Three methods of observing, providing appropriate health care, education and improving the quality of life for such patients

Evolution of brain and behavior

Mozak je središnji organ centralnog živčanog sustava u kojemu signali iz svih dijelova tijela dobivaju smisao i značenje. Iz primljenih informacija, mozak šalje uputu tijelu kako da reagira u određenom okolišu, točnije kako da se ponaša. Evolucija mozga započela je prije više od 650 milijuna godina, tijekom perioda koje je obilovalo svim vrstama informacija te su životinje koje su ih mogle iskoristiti bolje preživljavale od onih koje nisu. Razvoju živčanog sustava pa tako i mozga, prethodio je nastanak neurona, stanica koje su podražljive te koje mogu prenositi akcijski potencijal. Hox geni su najbitnija skupina gena koja regulira formaciju mozga i leđne moždine kod kralježnjaka te je mutacijama u ovim genima došlo do razvoja naprednijih oblika mozgova koji su mogli obavljati više funkcija. Integracija signala iz osjetila, kao najbolja poveznica jedinke s okolišem, zauzima velika područja kore mozga. Što je osjetilo razvijenije i specifičnije, to će područje u mozgu zaduženo za primanje njegovih signala biti veće. Ljudi za razliku od ostalih sisavaca imaju najrazvijeniju koru mozga koja je podijeljena na više od 200 različitih područja zaslužnih za obavljanje specifičnih funkcija. Glavne funkcije mozga koje su evoluirale kod ljudi su mogućnost sporazumijevanja putem jezika i apstraktno razmišljanje koje nam omogućuje rješavanje kompliciranih matematičkih zadataka. Evolucija mozga omogućena je selekcijskim djelovanjem na ponašanje te je ona bila postupna, trajala je dugo polaganim usavršavanjem različitih komponenti te je u konačnici dala najsloženiji organ u tijelu – mozak.The brain is the central organ of the central nervous system in which signals from all parts of the body gain meaning. From the information received, the brain sends instructions to the body how to react in a particular environment, more specifically how to behave. The evolution of the brain began more than 650 million years ago, during a period filled with all kinds of information, and animals that could use it survived better than those that couldn't. The development of the nervous system, including the brain, was preceded by the emergence of neurons, cells that can be stimulated and that can transmit action potential. Hox genes are the most important cluster of genes that regulate brain and spinal cord formation in vertebrates, and mutations in these genes have led to the development of more advanced brain forms that could perform multiple functions. The integration of the signals from the senses, as the best link between an individual and the environment, occupies large areas of the cerebral cortex. The more sophisticated and specific the sensory organ is, the area in the brain responsible for receiving its signals will be larger. Humans, unlike other mammals, have the most developed cerebral cortex, which is divided into more than 200 different areas that are responsible for specific functions. The main brain functions that have evolved in humans are the ability to communicate through language and abstract thinking that enables us to solve complicated mathematical problems. The evolution of the brain was made possible by a selective action on behavior, it was gradual, it lasted for a long time slowly perfecting various components, and ultimately it gave the most complex organ in the body - the brain

Fascijalni alt slobodni režanj u kirurgiji glave i vrata

ALT režanj opće je poznat u plastično-rekonstruktivnoj kirurgiji, ne samo glave i vrata, već i ostalih regija u tijelu. Kratica dolazi od engleskog naziva „AnteroLateral Thigh flap“, što prevedeno na hrvatski, označava anterolateralni bedreni režanj, a koncept odizanja i vaskularnu anatomiju opisao je Song još 1984. godine. Od tada se ovaj slobodni režanj koristi u rekonstrukciji mnogih defekata u tijelu, a svoje mjesto našao je i u kirurgiji glave i vrata, te je uz podlaktični radijalni slobodni režanj, drugi najčešće korišteni slobodni režanj za rekonstrukciju mekotkivnih defekata. Snažna i relativno konstantna vaskularna opskrba, veliki volumen tkiva, te niska stopa morbiditeta donorskog mjesta, guraju ga u sam vrh rekonstruktivne ljestvice. ALT režanj baziran je na perforatorima descendentne grane lateralne cirkumfleksne femoralne arterije koja je prvi ogranak duboke femoralne arterije. Descendentna grana na svom putu perforatorima opskrbljuje fasciju i kožu iznad mišića vastusa lateralisa, kao i sami mišić, te se stoga na istoj peteljci mogu odići razne varijante ovoga režnja – kutani (suprafascijalni), fasciokutani, fascijalni, adipofascijalni, miokutani, te muskularni – sami vastus lateralis. Fascijalni i adipofascijalni ALT slobodni režanj, iako korišten i ranije, u rekonstrukciju defekata glave i vrata, u većem opsegu uveden je 2003. godine od strane V. Agostinija i suradnika koji opisuju iznimno uspješne rekonstrukcije defekata usne šupljine ovim režnjem. Od tada je zbog svoje velike podatljivosti, ne prevelikog volumena, sigurne vaskularne opskrbe, te nedostatka dlaka, ovaj režanj postao često korištena varijanta ALT režnja. Svoje mjesto u kirurgiji glave i vrata fascijalni slobodni ALT režanj našao je u rekonstrukciji sluzničkih defekata u području usne šupljine, posebice kod defekata nakon resekcije jezika i dna usne šupljine, u rekonstrukciji traheoezofagealnih fistula, u rekonstrukciji nosa nakon totalne ili hemirinektomije, te kao adipofascijalni režanj u augmentaciji lica kod defekata nastalih nakon totalne parotidektomije. U ovom predavanju prikazati ćemo rezultate i primjere rekonstrukcije fascijalnim ALT slobodnim režnjem, tima za kirurgiju glave i vrata s Klinike za otorinolaringologiju KBC-a Sestre milosrdnice u Zagrebu

Neuroendocrine regulation of stress responses

Stres danas predstavlja jednu od glavnih prijetnji homeostazi, a samim time i zdravlju čovjeka. Kada je pod stresom, tijelo pokreće niz obrambenih mehanizama kako bi održalo potrebnu ravnotežu te se oduprlo štetnim utjecajima koji prijete iz okoline. Glavnu ulogu u tome imaju autonomni živčani te endokrini sustav, čija međusobna povezanost pruža organizmu potrebnu zaštitu u stresnim situacijama. Pomoću osi hipofiza – hipotalamus – nadbubrežna žlijezda regulira se lučenje CRH, ACTH te naposljetku glukokortikoida koji sudjeluju u odgovoru organizma na stres. Odgovor, odnosno način na koji će se tijelo nositi sa stresom uvelike ovisi o njegovoj otpornosti na stres. Ona predstavlja sposobnost organizma da se prilagodi traumi te nosi sa kroničnim oblicima nedaća. Osim što je genetički uvjetovana, te ovisi o koncentraciji ključnih neurotransmitera, važnu komponentu otpornosti čine i psihosocijalni faktori te emocionalna mogućnost nošenja sa stresom. Međutim, bitan aspekt u radu mehanizama koji tijelo brane od stresa čini i starost samog organizma. Iako je vrijeme prenatalnog razdoblja prerano za vidjeti trajne posljedice stresa, kronično izlaganje visokoj koncentraciji glukokortikoida u ranom djetinjstvu pokazuje štetne posljedice za organizam u adolescenciji, odrasloj dobi i starosti. Prema tome, jasno je vidljivo da izlaganje kroničnom stresu u bilo kojem razdoblju života kasnije dovodi do nepoželjnih efekata.Nowadays stress represents one of the greatest threats to the homeostasis and by that to human health in general. When under stress, an organism initiates defense mechanisms to maintain the necessary balance and resist the harmful effects from the environment. The main role in that process hold the autonomic nerve system and the endocrine system, coherence of which provides the required protection to the organisms. Stress response is regulated by the CRH, ACTH and glucocorticoids which are all secreted by the hypothalamus-pituitary-adrenal axis. Response or the way that the body handles the stress depends largely on its resilience. It represents the capability of an organism to adjust to trauma and cope with chronic difficulties. Except for being genetically conditioned and depending on the concentration of key neurotransmitters, its important component is also represented by psychosocial factors and emotional capability to cope with stress. However, an important aspect in mechanisms which protect the body from stress is also the oldness of an organism. Although it is too early to see the visible consequences of stress during the prenatal period, the chronic exposure to high concentrations of glucocorticoids in early childhood shows harmful consequences to organism in adolescence, adulthood or old age. It is therefore evident that chronic stress exposure in any life period leads to unwanted effects later in life

Cephalopod intelligence (Mollusca, Cephalopoda)

Glavonošci su skupina koja se izdvaja od ostatka beskralješnjaka mnogim osobina a posebice svojom inteligencijom. Kroz mnoga znanstvena istraživanja uvidjelo se da se oslanjaju na učenje, i to učenje opažanjem. Vještina skrivanja im je nenadmašna, a tehnike lova usavršene. Vrlo se dobre snalaze u prostoru, a neki komuniciraju na visokoj razini. Svojim sposobnostima svrstavaju se do filogenetski vrlo udaljenih skupina: sisavaca i ptica.The cephalopods are a group that stands out from the rest of invertebrates by many features, and especially by their intelligence. It was found, through scientific research, that they rely heavily on learning, even observational learning. Their hiding skill is unmatched, and predation techniques brought to perfection. Cephalopod orientation ability is admirable and some of them communicate on elaborate level. By their intellectual capabilities they are approached to mammals and birds, groups phylogenetically distantly related