Comment on Some Rules about Cranes

U radu se razmatraju neka pravila o dizalicama. Ova razmatranja ukazuju na potrebu usklađenja prikazanih pravila s njihovom stvarnom primjenom u praksi.The paper point to the necessity of bringing the presented rules into accordance with their actual application in practice

Analiza nosača konzervatora energetskog transformatora

U ovom radu provedena je analiza nosača konzervatora energetskog transformatora s ciljem optimiranja postojećeg nosača tvrtke Končar – Energetski transformatori d.d.. Optimiranje je potrebno iz razloga što za postojeći nosač nije provedena analiza, stoga se smatra da je postojeće rješenje predimenzionirano. Prilikom proračuna primjenom nauke o čvrstoći analizirani su i optimirani slijedeći segmenti nosača konzervatora: vijčani spoj nosač – kotao, zavari i naprezanje zavara, te nosivost nosača. Nadalje primjenom metode konačnih elemenata pronađena su kritična mjesta i optimirano je rješenje istih. Nakon toga je izrađen 3D model optimiranog nosača konzervatora, te je izrađena tehnička dokumentacija sa svim detaljima potrebnim za konstruiranje istog

The problem of the existential vacuum and the (im)possibility of salvation in Graham Greene's selected novels Проблема экзистенциального вакуума и (не)возможности спасения в избранных романах Грэма Грина

Istraživački zadatak koji smo pokušali da sprovedemo u ovoj disertaciji sadržan je, prije svega, u ukazivanju na svrsishodnost interdisciplinarnog pristupa oblasti književnosti. U tu svrhu smo kao teorijsku osnovu uzeli dvije različite discipline, te dvije njihove teorije koje pripadaju i različitim epohama; naime, metodološko polazište našeg istraživanja čine egzistencijalistička psihologija Viktora Frankla, te stavovi hrišćanskog egzistencijalizma Serena Kjerkegora. Momenti susticanja ove dvije teorije, njihovo naglašavanje problema egzistencije i stava jedinke prema takvim problemima, kao i njihova primjenljivost na djela Grejema Grina, označavaju kategoriju univerzalnosti i svevremene otvorenosti onih pitanja kojima se tri oblasti, dvije naučne i jedna umjetnička, bave. U okviru proučavanja teorijskih postavki disertacije, fokus je na pojmu egzistencijalnog vakuuma kao doživljaja besmisla egzistencije, kao i na fenomenu egzistencijalne frustracije koja se očituje kao manifestacija navedenog doživljaja, te na mogućnosti njenog prevazilaženja. Uz ove pojmove, naglašena je i ideja egzistencijalističke psihologije o slobodi odgovornosti, ili odgovornosti za slobodno traganje za sopstvenim smislom, ili logosom, te ideja o volji za smisao. Podjela na podsvjesnu instinktivnost i podsvjesnu duhovnost takođe je poentirana u radu putem analize reprezentativnih primjera iz odabranih romana. Osim toga, u istraživanju je dat minuciozan prikaz procesa očajanja kao oblika duhovne dinamike o kojem polemiše hrišćanski egzistencijalizam. U vidu potkrepljujućih dokaza razvoja ovog procesa (mahom) kod protagonista romana, analiza se bavi dijalektikom njegovog zbivanja koje poprima različite vidove, te koje se ispoljava na različite načine, što svjedoči visokom stepenu podobnosti i istraživačkog potencijala ovog fenomena, kao i njegove primjenljivosti na djela koja smo izabrali za proučavanje. U tu svrhu disertacija ispituje i mjeru čovjekovog nadilaženja stanja očajanja, onakvog kakvo je definisano Kjerkegorovim misaonim sistemom, ukazujući na varijabilne mogućnosti spasenja, ili povratka vlastitom ja. Uvodna poglavlja analize daju, prije svega, kratak osvrt na motive koji su ponukali proučavanje, kao i na osnovne podatke o stvaralaštvu Grejema Grina, te njegovim ličnim i umjetničkim preokupacijama koje su oblikovale i djela koja ulaze u korpus našeg istraživanja. Osim toga, u uvodnim poglavljima je predstavljen i pregled dvaju teorija koje se posmatraju kao istraživačka osnova, uz fokusiranje na one idejne punktove koji su od naročitog značaja za predviđeno proučavanje. Zatim slijede poglavlja od kojih je svako posvećeno po jednom odabranom romanu, dok su sama poglavlja hronološki organizovana, to jest u skladu sa slijedom kojim su romani objavljivani. Zaključna nota istraživanja poentira suvislost i dokazanost postavljenih hipoteza. Disertacija ima za cilj da, najprije, ukaže na složenost problematike psihosocijalne i filozofske kategorije egzistencijalnog vakuuma i to onako kako se on manifestuje u romanima sasvim specifične poetičke matrice, dosljedno obilježene atmosferom beznađa. S obzirom na to da pojedini romani koji čine korpus naše analize nijesu dovoljno istraženi, i naročito imajući u vidu interdisciplinarni pristup kojim se koristimo, ova disertacija predstavlja pokušaj doprinosa nauci o književnosti.The research task which we have tried to carry out in this dissertation primarily consists of pointing out the purposefulness of an interdisciplinary approach to the field of literature. Thus we have taken two different disciplines representing our theoretical basis, as well as two theories belonging to different epochs. Namely, the methodological foundation of our research represents the selected theoretical points of Victor Frankl’s existential psychology and Søren Kierkegaard’s Christian existentialism. The moments of interconnection of the two theories as well as their emphasizing of the problems of existence and an individual’s stance on such problems together with their applicability to Graham Greene’s works actually mark the category of universality and perpetual openness to deliberation of such questions which are the subject of the three domains, two of them being scientific and one of them being artistic. Within the scope of theoretical foundations of the dissertation, the focus is on the term of the existential vacuum as an experience of the pointlessness of existence, as well as on the phenomenon of existential frustration which manifests the mentioned experience along with the possibility of its overcoming. In addition to the terms, the idea of the freedom of responsibility indicated by the theory of existential psychology is pointed out reflecting that kind of responsibility which is needed for one’s own free search for purpose, or for logos. The present dissertation also emphasizes Frankl’s differentiating between subconscious instincts and subconscious spirituality by means of the analysis of the representative illustrations from the novels. Moreover, the research provides a meticulous display of the process of despair as a mode of spiritual dynamics which Christian existentialism delves into. Delivering substantial evidence of the development of this process taking place in the protagonists’ lives, the analysis is concerned with the dialectics of its actualization of various kinds and manifestations, which altogether affirms a high level of researchable liability of the phenomenon. For that very purpose the dissertation investigates the boundaries of a person’s overcoming the state of despair – the kind which is defined within Kierkegaard’s philosophical system – illustrating variable possibilities of salvation, or return to one’s own self. The introductory chapters of the analysis provide a brief insight into the motives which initially prompted the research, adding some basic information on Graham Greene’s literary engagement together with his personal and artistic preoccupations that had shaped the novels included in the corpus of the present dissertation. Furthermore, these chapters also represent an overview of the two theories regarded as a basis for examination, involving an explicit focus on those concepts which are of the utmost importance for the anticipated conclusions. Thereafter follows a sequence of chapters while each of them is dedicated to a selected novel. These chapters are chronologically organized, that is in accordance with the order by which the novels were published. The conclusive note points out the stated hypotheses being valid and proved. The foremost aim of this dissertation is to articulate the complexity of a psychological, as well as a social and philosophical category of the existential vacuum in the manner in which it is manifested in the novels with a specific kind of poetics, regularly distinguished by the atmosphere of despair. The fact that certain novels included in the corpus have not been sufficiently explored, the dissertation could be perceived as an act of contributing to literary studies, pinpointing the interdisciplinary approach we take

Učinak ubrzane rehabilitacije na funkciju zgloba gležnja nakon uganuća

U nasumičnom kontroliranom jednostruko slijepom pokusu uspoređena je metoda ubrzane aktivne mobilizacije sa standardnom terapijom (zaštita, mirovanje, primjena hladnoće, kompresija i elevacija ekstremiteta – PRICE) nakon akutnog uganuća gležnja na 101 bolesniku u hitnoj ambulanti klinike za sportsku medicinu. Primarni ishod bila je funkcija zgloba gležnja, a sekundarni bol u mirovanju i u aktivnosti, oteklina i osnovna fizička aktivnost prva četiri tjedna nakon ozljede. Kontrola je obavljana jedanput na tjedan tijekom prvog mjeseca i nakon 16 tjedana, uz procjenu ponovnog ozljeđivanja. Uganuće je jedna od najčešćih ozljeda muskuloskeletnog sustava. Zbog boli i gubitka funkcije zgloba u akutnoj fazi četvrtina ozlijeđenih ostaje na bolovanju prvi tjedan nakon ozljede. Dugoročne komplikacije su sklonost ponovnom ozljeđivanju i trajna oštećenja tkiva. U sustavnom pregledu literature iz 2008. godine van Rijn i suradnici našli su da u 36% do 85% slučajeva nastupi potpuni oporavak nakon trogodišnjeg praćenja bolesnika. Mirovanje, zaštita, primjena hladnoće, kompresija i elevacija postali su sinonimi za liječenje ozljeda mekog tkiva, ali su zapravo pasivan pristup. G. M. Kerkhoffs u svojoj je metaanalizi iz 2002. godine zaključio da je najučinkovitije funkcionalno multimodalno liječenje. To uključuje ranu mobilizaciju i opterećenje, kompresivni zavoj, krioterapiju, nesteroidne protuupalne lijekove i medicinsku gimnastiku. Cilj je vježbi povećanje mišićne snage, opsega pokreta i senzomotorne kontrole pokreta jer su često oslabljene zbog uganuća gležnja. U ovo istraživanje su bile uključene osobe s uganućem gležnja koje su došle na hitni prijam ili iz ambulante za sportske ozljede, u dobi između 16 i 65 godina, a kriteriji za isključivanje su bili: kompletna ruptura ligamenata, koštano-zglobna napuknuća, ozljede i frakture drugih zglobova, bolesnici s kontraindikacijama za krioterapiju, bolesnici koji nisu govorili engleski jezik i koji su bili pod utjecajem droga ili alkohola ili nisu imali stalnu adresu stanovanja za mogućnost dugoročnog praćenja. Bolesnici su započeli s rehabilitacijom u prvom tjednu nakon ozljede, i to 20-minutnim vježbama tri puta na dan usmjerenim na povećanje opsega pokreta zgloba, aktivaciju i povećanje snage pridruženih mišića i vraćanje normalne senzomotoričke kontrole. Liječenje je bilo uspješno, bez nuspojava i rezultiralo je znatnim subjektivnim poboljšanjem te povećanom razinom opterećenja. Rani povratak prema normalnom funkcioniranju ozlijeđenog ekstremiteta bio je glavni cilj funkcionalnog liječenja. Uganuće gležnja smatra se lakšom ozljedom, ali uzrokuje kratkotrajnu nepokretnost i gubitak funkcije s povišenim rizikom za ponovnu ozljedu. Suvremena istraživanja potvrđuju da ozljeda gležnja rezultira promjenama u propriocepciji, balansu, mišićnoj aktivnosti, kinematici hoda i promijenjenom neuromuskularnom obrascu. Patofiziološki se zna da bolni distendirani zglob može uzrokovati refleksnu inhibiciju okolne muskulature – artrogenu mišićnu inhibiciju. Utječe na neuromuskularne uzorke aktivacije, mišićnu snagu, ravnotežu i posljedično na mogućnost bolesnikove potpune mobilizacije. Rana intervencija vježbom reaktivira muskulaturu i vraća funkcionalne uzorke pokreta. Kako bi spriječili moguće ponovno ozljeđivanje pri vježbanju, pacijenti prvih tjedana nisu opterećivali lateralne strukture zgloba nego su im propisani kontrolirani pokreti cirkumdukcije, vježbe u sagitalnoj ravnini ili statička aktivacija mišića. Potpuno opterećenje u hodu nakon ozljede mekog tkiva gležnja moguće je nakon blage i umjerene ozljede. Elastična bandaža, taping i semirigidne ortoze često se koriste za ranu umjerenu mobilizaciju i opterećenje. Kao najpouzdanija, ipak se preporučuje ortoza na vezivanje. Rezultati su pokazali da su pacijenti koji su vježbali bili znatno pokretljiviji u prvom i drugom tjednu, i to mjereći: hodanje, brojenje koraka i vrijeme provedeno u laganim aktivnostima. Nije bilo razlike između onih koji su vježbali i grupe koja je mirovala po standardnom protokolu (PRICE), gledajući jačinu boli u mirovanju i u aktivnosti te prisutnost otekline. Uključivanjem terapijskih vježbi u prvom tjednu nakon uganuća znatno se poboljšava funkcija gležnja u usporedbi sa standardnim postupcima, tj PRICE-om. Time se dovodi u pitanje korisnost mirovanja i zaštite zgloba u slučaju lakših i umjereno teških uganuća gležnja. Zaključno, ubrzani protokol vježbi započet u prvom tjednu nakon uganuća gležnja rezultira boljom funkcijom zgloba i većom aktivnošću bolesnika. (Beakley CM, O’Connor SR, Tully MA, Rocke LG, MacAuley DC, Bradbury I, Keegan S, McDonough SM. Effect of accelerated rehabilitation on function after ankle sprain: randomised controlled trial. BMJ 2010; 340: c1964, online published 16th February 2010.

FREQUENCY OF LOWER LIMB INJURIES IN PROFESSIONAL SOCCER, RISK FACTORS AND CONSEQUENCES; A RETROSPECTIVE STUDY

Introduction: There are many factors that can have an impact on the injury of soccer players. It is very difficult to predict all factors, so turning to prevention, collecting data on injury patterns, and designing new strategies for injury prevention among soccer players is extremely important. Objective: To determine the condition of lower limb injuries in football players of the Premier League of Bosnia and Herzegovina Methods: Professional soccer players competing in the Premier League of Bosnia and Herzegovina participated in a retrospective study. For this study, each soccer player filled out a questionnaire that was not standardized but was designed for the purposes of this research. Complaints about injuries during 2019 were requested, as well as insight into types of injuries, methods of treatment, use of orthoses, bandages, and the like. Results: Out of a total of 129 subjects, 57.4 % had injuries, of which 50 had only one injury. Most respondents were injured during training (64.9 %), on normal surfaces (82.4 %). In 44.6 % of respondents, it was a non-contact, new injury, more often on the non-dominant leg, the most frequently injured were muscles. 26 of them had an operation, and the recovery of the majority lasted up to 40 days. Conclusion: Exposure to various risk factors resulted in lower limb injuries in more than half of the respondents

Evaluation of prosthetic rehabilitation success in patients with lower limb amputation

Cilj: Protetička rehabilitacija nakon amputacije donjeg uda uključuje sve kompleksne postupke i interakcije rehabilitacijskog tima i pacijenta koje su usmjerene cilju uspostavljanja sigurnog i stabilnog hoda s protezom. Nakon otpuštanja iz rehabilitacijskog centra pacijent koristi protezu, sukladno dobi, stilu života i okolini u kojoj živi. Cilj: Cilj rada je procijeniti uspješnost protetičke rehabilitacije osoba s amputacijom donjeg uda koristeći indekse predviđene mobilnosti pacijenta (engl. Amputee Mobility Predictor; AMP) i brzinu hoda. Ispitanici i metode: U radu su korišteni podaci pacijenata iz baze podataka Zavoda za fizikalnu i rehabilitacijsku medicinu Kliničkog bolničkog centra u Rijeci, a pri tome su u skladu s Helsinškom deklaracijom ostali anonimni: dob, spol, vrsta i strana amputacije, AMP, brzina hoda i vrijeme provedeno u protezi. Od sto pacijenata s amputacijom 62 su bila transtibijalna (TT) i 38 transfemoralna (TF). U ispitivanju je sudjelovalo 27 žena i 73 muškarca. Svim pacijentima je utvrđen AMP indeks prije rehabilitacijskog postupka (AMPnoPRO) te nakon završenog rehabilitacijskog postupka (AMPPRO). Rezultati: Nakon provedene protetičke rehabilitacije utvrđena je statistički značajna razlika u konačnoj mobilnosti (AMP: p < 0,001) i brzini hoda (p = 0,002) između TT i TF grupa, odnosno bolji rezultat su postigli pacijenti s nižom razinom amputacije (TT). Također je utvrđena statistički značajna povezanost između vremena provedenog u protezi i brzini hoda te AMP indeksa (p < 0,001). Zaključak: Razina amputacije je važna stavka koja pridonosi konačnom ishodu rehabilitacijskog postupka, odnosno viša razina amputacije kod pacijenata (TF) predstavlja jedan oblik ograničenja za bolji uspjeh u odnosu na pacijente s nižom razinom amputacije (TT).Aim: Prothetic rehabilitation after lower limb amputation includes all complex procedures and interactions between the rehabilitation team and the patient aimed for establishing a safe and stable walk with the prosthesis. After being released from the rehabilitation center, the patient uses the prosthesis, according to age, lifestyle and the environment in which he lives. Aim: The aim of the paper is to evaluate the success of the prosthetic rehabilitation after lower limb amputation patients using Amputee Mobility Predictor (AMP) and walking speed measures. Patients and methods: The following patients’ data ware taken from the database at the Department of Physical and Rehabilitation Medicine of the Clinical Hospital Center Rijeka, used in purpose of this work only, and stayed anonymous according to the Helsinki Declaration: age, sex, type and side of amputation, AMP, walking speed and the time spent in the prosthesis. From the 100 patients with amputation, 62 of them was transtibial (TT) and 38 transfemoral (TF). The AMP index was established for all patients prior to the rehabilitation procedure (AMPnoPRO) and after the completed rehabilitation procedure (AMPPRO). Results: After the prosthetic rehabilitation, a statistically significant difference in ultimate mobility (AMP: p < 0,001) and walking speed (p = 0.002) between the TT and the TF group was established, respectively, in a patients with a lower level of amputation (TT). A statistically significant correlation between the time spent in the prosthesis and walking speed and AMP index (p < 0.001) was also established. Conclusion: The level of amputation is an important factor contributing to the ultimate outcome of the rehabilitation process, and a higher level of amputation in patients (TF) is one form of limitation for better success compared to patients with lower amputation levels (TT)

A critical assessment of thromboprophylaxis in surgically treated patients

Profilaksa duboke venske tromboze dio je prijeoperacijske pripreme bolesnika za kirurške zahvate. Izvori plućne embolije najčešće su tromboze dubokih vena donjih ekstremiteta, male zdjelice i donje vene kave. Frekvencija venskih ugrušaka je asimptomatična. Venski tromboembolizam je najvažnija komplikacija u ortopedskoj i drugoj velikoj kirurgiji bolesnika, s umjerenim i povišenim rizikom. Ako se ne pokuša sniziti rizik tromboembolizma, očekuje se mortalitet do 5% bolesnika. Veliki broj bolesnika zahtijeva mehanički ili farmakološki oblik profilakse. Kemijska profilaksa niskomolekulskim heparinom u obliku supkutanih injekcija, jednom dnevno, pokazala se veoma djelotvornom, bolesnici je dobro podnose i cijenom je prihvatljiva. Ipak, u nekim situacijama još ima prostora za raspravu. Da li venografski dokazana tromboza odgovara kliničkoj realnosti? Da li je opasno primijeniti regionalnu anesteziju u bolesnika na antikoagulacijskoj terapiji? Da li oralne antikoagulancije smiju biti ordinirane? Koliko dugo je potrebita poslijeoperacijska profilaksa duboke venske tromboze? Kakva je budućnost mehaničke profilakse?Deep vein thrombosis (DVT) prophylaxis is a part of the perioperative patient care. Pulmonary emboly (PA) usually originates from thrombosis in the deep veins of the lower limbs, pelvis or inferior vena cava. Frequently these venous thrombi are asymptomatic. Venous thromboembolism is an important complication of major orthopaedic and other major surgeries. If no attempt is made to reduce the risk of thromboembolism, mortality can be up to 5% of the patients. Most of the patients who undergo surgery require mechanical or pharmacological prophylaxis. Low molecular weight heparins have considerably simplified chemical prophylaxis since a signle daily subcutaneous injection is efficient, well tolerated and cost-effective. However, several points are still a matter of debate. Does venographically proven thrombosis reflect clinical reality? Is the association of loco-regional anesthesia and anticoagulants dangerous? Should oral anticoagulants still be prescribed? How long should DVT prophylaxis be contineud post-operatively? What is the future of mechanical prophylaxis