Autonomija lutkarske predstave i videoigre u odnosu na literarni predložak

U ovom radu autorice propituju autonomiju lutkarske predstave i videoigre u odnosu na literarni predložak. U prvom dijelu rada bave se autonomijom oblika umjetnosti kojima pripadaju, u lutkarstvu izdvajajući kao razlikovna obilježja likovnost i odnos živog glumca prema lutki, a u videoigrama igru te poklapanje pokretača i recipijenta. U drugom dijelu rada govore o dramaturškim tehnikama u adaptaciji literarnog predloška, posebno ističući »bijele prostore« u kojima redatelji pronalaze prostor za prevođenje iz jednog medija u drugi. U trećem dijelu rada autonomiju lutkarske predstave i videoigre razmatraju na primjeru romana Vlak u snijegu Mate Lovraka, analizirajući istoimenu lutkarsku predstavu u izvedbi Kazališta lutaka Zadar te zamišljenu videoigru kao misaoni eksperiment. Skreću pozornost na pogodnosti adaptacije videoigre koja je posredovana lutkarskom predstavom, posebice u pogledu selekcije sadržaja iz literarnog predloška te prevođenju nekih njegovih elemenata u videoigrama kompatibilan oblik

Autonomija lutkarske predstave i videoigre u odnosu na literarni predložak

U ovom radu autorice propituju autonomiju lutkarske predstave i videoigre u odnosu na literarni predložak. U prvom dijelu rada bave se autonomijom oblika umjetnosti kojima pripadaju, u lutkarstvu izdvajajući kao razlikovna obilježja likovnost i odnos živog glumca prema lutki, a u videoigrama igru te poklapanje pokretača i recipijenta. U drugom dijelu rada govore o dramaturškim tehnikama u adaptaciji literarnog predloška, posebno ističući »bijele prostore« u kojima redatelji pronalaze prostor za prevođenje iz jednog medija u drugi. U trećem dijelu rada autonomiju lutkarske predstave i videoigre razmatraju na primjeru romana Vlak u snijegu Mate Lovraka, analizirajući istoimenu lutkarsku predstavu u izvedbi Kazališta lutaka Zadar te zamišljenu videoigru kao misaoni eksperiment. Skreću pozornost na pogodnosti adaptacije videoigre koja je posredovana lutkarskom predstavom, posebice u pogledu selekcije sadržaja iz literarnog predloška te prevođenju nekih njegovih elemenata u videoigrama kompatibilan oblik

Narativ i videoigre

Videoigre, kao jedan od najnovijih umjetničkih oblika, nisu dovoljno istražene u filozofiji umjetnosti. Ovim se radom nastoji uvesti u problematiku narativnosti kao njihovog važnog strukturalnog obilježja. Navode se neki povijesni utjecaji na za njih specifično interaktivan narativ i predstavlja debata između naratologije i ludologije, u kojoj se propituje njihova bit te odnos igre i narativa. Također, daje se pregled nekoliko klasifikacija razina i načina pojavnosti narativa u njima, a koncepti anakronije Gérarda Genettea primjenjuju se na njihove temporalno-spacijalne dimenzije, pri čemu se spominju i primjeri videoigara koje manipulaciju prostora i vremena koriste za mehaniku igre