Poremećaji temporomandibularnog zgloba – reumatološki i fizijatrijski pristup

Rheumatic disturbances are possibly one of the most common reasons for visiting the doctor and sometimes also the dental office. The most common articular disorders are: degenerative arthritis or osteoarthritis (as a less or noninflammatory degenerative disease), rheumatoid arthritis (with inflammatory synovial joint reactions), metabolic rheumatic diseases, traumatic arthritis, and psoriatic arthritis. Extra-articular rheumatism as a consequence of overstrained tissue surrounding the joint has been diagnosed more frequently – but it amounts to less than 1%. These percentages of the causes of rheumatic disturbances and/or temporomandibular joint diseases can be expected to potentially increase with age, thus multiplying physiatric treatments. Collaboration between dentists and physiatrists regarding physical therapy procedures (pulsating ultrasound heating, magnetic or laser therapy, complementary electroanalgesia, TENS or IFS, and finally, medical gymnastics) is becoming more common. Specially created exercises by Schlute give the best results in TMJ function recovery. In collaboration between dentists and the rheumatologic-physiatric polyclinic, 60 patients diagnosed with temporomandibular disorder by means of magnetic resonance imaging were treated. Health education along with a good collaboration of prosthodontists, physiatrists, rheumatologists and neurologists enables TMD patients to participate in the treatment of the most overloaded joints.Reumatske tegobe zasigurno su najčešći uzrok dolaska u liječničku, a ponekad i u stomatološku ambulantu. Osteoartritisi kao posljedica degenerativnih bolesti hrskavica i posljedične blaže upalne reakcije sinovije zgobova pridonose činjenici da se 25% žena te 20% muškaraca srednje životne dobi u Hrvatskoj tuži na bolesti koljena, šaka, kukova ili ramena te na bolove u malim zglobovima kralježnice. Upalne reumatske bolesti, najčešće reumatoidni artritis, prisutne su u radno aktivnoj populaciji u Hrvatskoj u 1,5% žena i 0,5% muškaraca, dok su metaboličke reumatske bolesti još manje prevalencije. Sve češće dijagnosticiramo i tzv. izvanzglobni reumatizam kao posljedicu prenaprezanja okozglobnih struktura – ali u proporciji znatno manjoj od 1%. U takvim proporcijama možemo očekivati i uzroke reumatskih tegoba i/ili bolesti temporomandibularnih zglobova (TMZ) koje se s rastućom životnom dobi potencijalno povećavaju, pa se i fizijatrijski postupci umnažaju. Prikazuju se podaci rada suradnje stomatologa i polikliničke reumatološko-fizijatrijske službe na temelju čije je suradnje uz prethodnu radiološku dijagnostiku (magnetska rezonancija) liječeno 60 pacijenata. Uz to je sve češća suradnja stomatologa i fizijatara glede primjene procedura fizikalne terapije (zagrijavanje pulzirajućim ultrazvukom, magnetoterapijom ili laserom) kao dopune liječenju i elektroanalgeziji (TENS ili IFS) te, nakraju, i medicinskoj gimnastici. Specijalno osmišljene vježbe po Schluteu daju najbolje rezultate povratka funkcije TMZ-ova. Zdravstveni odgoj uz dobru suradnju stomatologa protetičara, fizijatara, reumatologa i neurologa pruža bolesnicima s poremećajima TMZ-ova mogućnost da se kao subjekti uključe u liječenje zasigurno najopterećenijih zglobova

Magnetic resonance imaging study on temporomandibular joint morphology [Studija o morfologiji čeljusnog zgloba pomoću magnetske rezonancije]

Magnetic resonance imaging (MRI) has enabled the accomplishment of a more effective diagnostics of temporomandibular disorders (TMD). The sample included 40 patients with clinical symptoms of disc displacement (DD) of temporomandibular joint (TMJ) and 25 subjects included in our study were asymptomatic. DD were diagnosed by clinical examinations which were subsequently confirmed by MRI. DD was found in 18% of the TMJs of the asymptomatic patients. The highest prevalence of total DD without reduction was found in 44.1% of the patients' joints subsequently followed by total DD with reduction comprising 34.9% of the TMJs and by partial DD with reduction comprising 21% of the TMJs. This study may help us clarify the complicated relationship which exists between the radiographic and clinical findings of TMJ disorders

Initial Therapy by Stabilization Splint in Patients with Complete Dentures

Pacijenti često nose neprikladne potpune proteze. One postaju funkcijski neprihvatljive zbog izražene abrazije proteznih zuba i resorpcije koštanoga proteznog ležišta. Mogu se pojaviti i simptomi disfunkcije čeljusnih zglobova. Zbog nekontrolirano smanjene okomite dimenzije potpunih proteza i liječenja znakova temporomandibularne disfunkcije, koji su potvrđeni metodom magnetske rezonancije, postavlja se indikacija nošenja stabilizacijske (vertikalizacijske) udlage. Udlaga se izrađuje u artikulatoru, u kojem se provjeravaju i ispravljaju okluzijski odnosi. Tijekom liječenja prati se pacijentov subjektivni i objektivni nalaz. Uspješno inicijalno liječenje pretpostavka je uspjehu u konačnome protetskom liječenju potpunim protezama.Patients often wear inadequate complete dentures that become functionally unacceptable due to marked abrasion of the prosthetic teeth and resorption of the denture bone foundation. Symptoms of dysfunction in the temporomandibular joint may also occur. Because of the uncontrollably reduced vertical dimension of complete dentures and the treatment of the signs of temporomandibular dysfunction, as confirmed by magnetic resonance imaging, wearing of a stabilization (vertical) splint is indicated. The splint is made in an articulator where occlusal relationships are checked and corrected. During the therapy the patient’s subjective symptoms and objective findings are monitored. Successful initial therapy is a precondition for success in final prosthetic treatment by complete dentures

Dentalna/orofacijalna trauma u kontaktnim sportovima i vrste intraoralnih štitnika za zube

Since dental/orofacial injuries were the commonest type of injuries sustained during participation in sports activities in the 1980s, when it was apparent that one third of dental injuries was due to sporting involvement, with the remainder being due to accidents, especially at home, the role of the dental profession in relation to dental/orofacial sports injuries became very important. This has inevitably led to the rapid development of a new branch of dentistry called sports dentistry. In line with the development of sports dentistry the causes of dental/orofacial trauma have been examined and a number of studies on the prevalence and aetiology of sports-related injuries has been conducted. Mouthguards worn during participation in sports activities have been shown to provide the most effective protection against dental/orofacial injuries. Moreover, it has been concluded by a number of scientists that mandatory dental/orofacial and periodontal protection for all athletes involved in sporting activities would have major effects in preventing unnecessary injuries and associated life-long discomfort, as well as reducing the high prosthodontic treatment costs involved. Intraoral mouthguards include: stock, self-adapting, and custom-made. Ideally, the dentist should make a treatment plan for mouthguard fabrication. Subsequent care and maintenance should also be accomplished by the dentist alone. In other words, athletes should not wear mouthguards the physical and technological properties of which cannot offer a quality prevention against injuries to the dental/orofacial system. Only the custom-made mouthguard has proved to be the most effective means in the prevention against injuries to the orofacial system. Athletes consider the custom-made mouthguard pleasant to wear either during training sessions or when competing due to its technological properties and appropriate design. The profession should make efforts to promote the use of mouthguards by informing athletes of the possibilities of active prevention against injuries to dental/oral regions in order to reduce their number.Sportska aktivnost i dentalna/orofacijalna trauma Prva saznanja o zdravstvenom problemu dentalnih/orofacijalnih trauma bila su povezana s aktivnošću bavljenja sportovima u kojima dolazi do sudara, kontakta (boks, američki nogomet), a kasnije i s atletskim aktivnostima te skupinama ekstremnih sportova. Svrha ovog pregleda je ukazati na potrebu korištenja sredstava prevencije sportom uvjetovanih dentalnih/orofacijalnih trauma na način koji će zadovoljiti sportaša i uspješno sačuvati njihovo orofacijalno zdravlje. Sportska stomatologija Kako su traume zuba i mekih tkiva orofacijalnog sustava prepoznate kao važan zdravstveni problem današnjice, od dječje fizičke aktivnosti pa sve do bavljenja tzv. vrhunskim sportom, 80-ih godina XX. stoljeća razvila se sportska stomatologija. Naglašavanje rizičnosti pojedinih sportova, kao i upoznavanje sportaša s razmjerima, privremenim i trajnim posljedicama ozljeđivanja tijekom sportskih aktivnosti trebalo bi potaknuti intenzivno korištenje primjerenih sredstava prevencije orofacijalnih i drugih sportom uvjetovanih ozljeda. Epidemiologija dentalnih/orofacijalnih traumi uvjetovanih sportom Najčešće ozljede zuba i usne šupljine (od 10 do 50%) povezane su sa sportskom aktivnošću: posjekotine mekih tkiva, gubitak jednog ili više zuba (najčešće gornjih sjekutića), a rjeđi su prijelomi donje čeljusti, alveolarne kosti i traume čeljusnog zgloba. Osim o pojedinim sportovima, učestalost dentalnih/ orfacijalnih ozljeda bitno različito ovisi o geografskoj pripadnosti sportaša i dobi izabranog uzorka. Preventivna uloga štitnika za zube Primarna prevencija podrazumijeva sprečavanje nastanka ozljeda. Kao sredstva prevencije koriste se kacige, prsluci, maske i štitnici za lice te štitnici za zube. Za zaštitu i prevenciju orofacijalnih i, osobito, dentalnih trauma koriste se različite vrste i oblici intraoralnih štitnika za zube. Upotreba štitnika za zube dovela je do velikog smanjenja učestalosti i težine ozljeda zuba, dok su znatno smanjene ozljede usana, jezika i donje čeljusti. Intraoralni štitnik za zube Postoje tri vrste intraoralnih štitnika za zube, koji se razlikuju po stupnju individualne prilagodbe sportašu. Gotovi ili konfekcijski štitnici dostupni su bez posjeta stomatologu, loše su retencije i nisu udobni za korištenje. Polugotovi štitnici (“oblikovani u ustima”) bolje su individualne prilagodljivosti. Stomatolog oblikuje ovu vrstu štitnika, najčešće prethodnim zagrijavanjem, i izravno ga aplicira u usta na zubne lukove ili na sadreni model. Individualni štitnik najbolja je vrsta štitnika, koji je u potpunosti prilagođen osobitostima svakog pojedinca za kojega se izrađuje. Na sadrenom modelu čeljusti izrađuje se štitnik po individualnim proporcijama, pa se postiže besprijekorna retencija i adaptacija na zube, zubno meso te nepce. Postupak izrade je najsloženiji, jer su neizbježni višestruki posjeti stomatologu. Individualni štitnik za zube Postupak kliničkog rada i laboratorijske izrade individualnog štitnika za zube čine sljedeće radne faze: anatomski otisak gornje i donje čeljusti u alginatu, prijenos gornjeg zubnog luka u artikulator i centrični okluzijski registrat, laboratorijska izrada te predaja pacijentu, ubrušavanje, prilagodba i naknadna briga. Postoji više postupaka izrade s obzirom na upotrijebljeni materijal i razvijene tehnike izrade štitnika. Individualni štitnici za zube razlikuju se prema debljini, materijalu i građi. Autori se posebno osvrću na štitnike načinjene laminacijom u vakumskom aparatu tvrtke Erkodent i štitnike iz akrilnih smola na bazi elastomera tvrtke Ivoclar. Rasprava i zaključak Troškovi stomatološke opskrbe gubitka ijednog zuba uvjetovanog sportskom aktivnošću višestruko su veći od troška izrade individualnog štitnika za zube. Budući da postoji više vrsta intraoralnih štitnika, potrebno je sportaše prosvjećivati o pravilnom izboru štitnika koji podržava stomatološka struka. Neadekvatan i neudoban štitnik najčešće se ne nosi, što su potvrdili i profesionalni sportaši. Upotrebom adekvatnih štitnika za zube postiže se veliko smanjenje učestalosti i težine ozljeda dentalnih i parodontalnih stuktura u sportu. Iako se gotovim i polugotovim štitnicima za zube izbjegava posjet stomatologu, samo korištenje individualnog štitnika pruža najveću udobnost tijekom treninga i natjecanja te optimalnu profilaksu dentalnih/orofacijalnih ozljeda

Initial Treatment of Prosthetic Patients with a Michigan Splint

Michiganska udlaga prekriva sve okluzijske plohe zubnoga niza, a služi u inicijalnom protetskom liječenju u dijagnostici i liječenju temporomandibularnih poremećaja. Najčešća je indikacija mialgija žvačnoga mišičja i artralgija čeljusnoga zgloba. Udlagom se otklanjaju simptomi i postiže samonamještanje donje čeljusti u nov pacijentu prikladan položaj bez subjektivnih smetnji. Kako bi se zaštitila tvrda zubna tkiva zbog bruksizma, može se nositi duže vrijeme. Zbog stabilnosti i retencije na ležištu češće se odabire gornji zubni niz. Okluzijska ploha udlage izvedena je u obliku ravnih ploha. Na njima se ostvaruju ravnomjerni dodiri radnih kvržica antagonističke čeljusti u području slobode u centriku. U ekskurzivnim kretnjama donje čeljusti ostvaruje se vođenje očnjakom i diskluzija preostalih zuba. Nošenje udlage prekida se postupno u intervalima tako da se pacijent polagano odvikava i pomalo smanjuje duljinu nošenja. Pretpostavke uspješnoga liječenja jesu pozorna izradba udlage u artikulatoru, redovita kontrola stanja tijekom nošenja udlage i kontrola okluzijskih odnosa.The Michigan splint covers all occlusal surfaces of the dental arch and is used in initial prosthetic treatment during the diagnosis and treatment of temporomandibular disorders. The most frequent indication is myalgia of the masticatory muscles and arthralgia of the temporomandibular joint. The splint eliminates symptoms and realises self-positioning of the mandible into a new position, which is acceptable for the patient. It can be worn for a longer period with the object of protecting the hard dental tissue due to bruxism. Because of stability and retention on the base the upper dental arch is more frequently chosen. The occlusal surface of the splint is fabricated in the form of flat surfaces on which equal contacts of the working cusps of the antagonistic jaws are achieved in the area of freedom in the centric. In excursive movements of the mandible disocclusion of the remaining teeth is realised, guided by the canine. Interrupted wearing of the splint follows during an interval of gradual disuse and reduction in the period of wearing. Success of the treatment is conditioned by careful fabrication of the splint in the articulator, regular check-ups while wearing the splint and occlusal relations

Role and Fabrication Method of Custom-made Mouthguards for the Prevention of Athletic Injuries

Posebnu skupinu orofacijalnih ozljeda čini skupina športskih ozljeda, koje su karakteristične i po mjestu i po načinu nastanka. Športska je stomatologija grana stomatologije vezana za prevenciju i liječenje posljedica orofacijalnih ozljeda u športskim aktivnostima. Orofacijalne i posebno dentalne traume u športu razlikuju se po načinu nastanka od ostalih dentalnih trauma, a mogu se razmjerno lako prevenirati. Upotrebom prikladnih štitnika za zube znatno se smanjuje množina ozljeda dentalnih i parodontnih stuktura. U skupini intraoralnih štitnika postoje gotovi, polugotovi i individualni športski štitnici za zube. Iako se gotovim i polugotovim štitnicima za zube izbjegava posjet stomatologu, samo individualni štitnik za zube daje najviše u profilaksi orofacijalnih ozljeda. Svojim konstrukcijskim i tehnološkim osobitostima najugodniji je športašima tijekom treninga i natjecanja. Preduvjeti za nošenje štitnika za zube jesu dobra oralna profilaksa i izlječeni svi zubi (bez karijesa i parodontopatija). Izrađuju se najčešće na gornjemu zubnome nizu. Štitnik za zube izrađuje se iz materijala koji treba zadovoljavati mnoge fizikalne, mehaničke, biološke i funkcijske zahtjeve. Prikazan je postupak izradbe štitnika za zube s pomoću dubinskoga izvlačenja folije vakuumom. Protektivna uloga štitnika za zube bila bi u prevenciji posjekotina jezika, usana i obraza od ozljeda oštrim incizalnim rubovima najčešće prednjih gornjih zuba, u smanjenome riziku traume prednjih zuba, u smanjenoj mogućnosti loma donje i gornje čeljusti te u oštećenju stražnjih zuba i čeljusnih zglobova od udarca u donji rub mandibule. Športaši trebaju biti upućeni o postojanju mogućnosti da sačuvaju oralno zdravlje te o manjim poteškoćama koje su neizbježne kada se nosi štitnik za zube.Orofacial injuries are athletic injuries which are specific according to place and way of occurence. Sports dentistry is a dental discipline associated with the prevention and treatment of the consequences of orofacial injuries during sport activities. Orofacial, and particularly dental athletic injuries, differentiate according to way of occurence from other dental injuries and can be easily prevented. By using an adequate mouthguard a number of dental and periodontal injuries can be considerably reduced. There are different intraoral mouthguards: stock, mouth-formed and custom-made mouthguards. Even though with the stock and mouthformed mouthguards a visit to the dentist is avoided, only custom-made mouthguards offer maximum prevention from orofacial injuries. By its construction and technological features it is the most comfortable for athletes during training and competition. Preconditions for wearing mouthguards are good oral prophylaxis and restoration of all teeth (without caries and periodontopathy). The motherguard is commonly fabricated on the upper dental arch. Mouthguards are manufactured from materials that should satisfy numerous physical, mechanical, biological and functional requirement. Fabrication method of a mouthguard by means of vacuum lamination is presented. The role of the mouthguard is to prevent laceration of the tongue, lips and cheeks by the sharp edges of anterior maxillary teeth, to reduce the risk of injuries to the anterior teeth, to reduce the risk of mandibular or maxillary fractures as well as damage to the posterior teeth and temporomandibular joints, after blows to the interior aspect of the mandible. Athletes should be informed of the possibilities of prevention of their oral health as well as of the existence of slight difficulties which are inevitable during wear of a mouthguard

A Method for Testing Abrasive Wear of Aesthetic Prosthetic Materials

Trenje i trošenje zbivaju se na dodiru tvarnih površina koje su više ili manje hrapave. Tijekom abrazijskoga trošenja nastaje istiskivanje materijala prouzročenog tvrdim česticama koje prave pritisak prema površini, ili kližu duž nje (trotočkasto abrazijsko trošenje), ili pak tvrdim izbočinama (dvotočkasto abrazijsko trošenje). Zahtjevi za estetskom opskrbom grizne plohe postavljaju pred kliničara problem izbora materijala za fasetiranje. U ovome članku opisana je metoda za ispitivanje abrazijskoga tro- šenja parova zub-protetski materijal za fasetiranje. Da bi se ocijenila ta metoda ispitana su dva različita protetska materijala za fasetiranje (polimerni materijal SR Chromasit, Ivoclar i glinična keramika, Sign Ivoclar) na modificiranom Taber abrazeru, u suhim uvjetima. Dobivene su znatne razlike u tragovima trošenja na uzorcima ispitivanih materijala. Testirana metoda omogućuje ispitivanje uzoraka različitih materijala međusobno ili u paru s prirodnim zubom, pod različitim opterećenjima te s postojanjem trećeg tijela ili bez njega (hrane ili umjetne sline), što je u kliničkoj praksi vrijedan podatak pri izboru vrste konstrukcije i materijala za fasetiranje.Friction and wear occur due to the contact of surfaces which are more or less rough. During abrasive wear the extrusion of material occurs, caused by hard particles which apply pressure toward the surface or slide along it (three-body abrasive wear) or by hard protrusions (two-body abrasive wear). Because of demands to provide a satisfactory aesthetic mastication surface the clinician is faced with the problem of the choice of material for veneering. The article describes a method for testing abrasive wear of pairs of tooth-prosthetic material for veneering. In order to test the method two different prosthetic veneering materials were tested (polymer material SR Chromasit, Ivoclar and Clay ceramic, Sign-Ivoclar) on a modified Taber abraser, in dry conditions. Significant differences were determined in the wear scars on specimens of the tested materials. The method enables the testing of specimens of different materials mutually or in a pair with a natural tooth, under different loading and with or without a third body (food or artificial saliva), which in clinical practice represents valuable data during the choice of the type of construction and veneering material

Temporomandibularni poremećaji i okluzija

Occlusion has an important place within the multifactorial concept of the temporomandibular disorder (TMD ) etiopathogenesis as well as in every form of dental treatment. The modern concept of treatment of these disorders differentiates initial and definitive forms of treatment. The aim of this paper is to analyze recent viewpoints on the role of occlusion in the etiopathogenesis and treatment of TMD s. Masticatory muscles and temporomandibular joints are directly connected with occlusal relations and TMD s are traditionally linked with occlusal disorders. The initial occlusal treatment can be applied to all TMD patients, regardless of their having intact teeth with respect to physiological occlusal relations and in patients in need of orthodontic or prosthodontic treatment or an oral surgical procedure. On managing TMD patients, there are doubts about the indications for definitive treatment and whether there has been a possibility of treating a painful TMD by reversible treatment modalities, that is, by initial treatment. Other types of orofacial pain such as trigeminal neuralgia can be comorbid with TMD s but also result in unnecessary procedures on the teeth and prosthodontic work if they are not recognized. Although dental profession mainly recognizes the importance of occlusal treatment of TMD problems, their relationship is controversial because it is not strictly demonstrated in numerous scientific studies. Occlusion is not the dominant cause of TMD problems.Okluzija ima istaknuto mjesto unutar multifaktorijalnog koncepta etiopatogeneze temporomandibularnih poremećaja kao i svakog oblika stomatološkog liječanja. Suvremena koncepcija liječenja tih poremećaja razlikuje inicijalne od definitivnih oblika terapije. Svrha rada je dati pregled suvremenog shvaćanja uloge okluzije u etiopatogenezi i liječenju temporomandibularnih poremećaja. Žvačni mišići i temporomandibularni zglobovi su izravno povezani s okluzijskim odnosima pa su temporomandibularni poremećaji tradicionalno povezani s okluzijskim poremećajima. Inicijalna okluzijska terapija može biti provedena kod svih pacijenata s temporomandibularnim poremećajima bez obzira na to imaju li intaktne zube u okviru fizioloških okluzijskih odnosa, pacijenata kojima je potrebna ortodontska, protetska terapija ili operacijski oralno kirurški zahvat. U liječenju pacijenata s temporomandibularnim poremećajima postoji nedoumica je li postojala indikacija za definitivnu terapiju, ako se bolni temporomandibularni poremećaj mogao izliječiti oblicima reverzibilne terapije, odnosno inicijalnom terapijom. Druge vrste orofacijalnih bolova, npr. trigeminalna neuralgija, mogu biti u komorbiditetu s temporomandibularnim poremećajima, ali i kao neprepoznata bolest imati za posljedicu nepotrebne intervencije na zubima i protetskim radovima. Iako u struci postoji prevladavajuće shvaćanje važnosti okluzijske terapije temporomandibularnih poremećaja, taj međuodnos je kontroverzan, jer to nije strogo dokazano u brojnim znanstvenim istraživanjima. Okluzija se nije pokazala dominatnim uzročnikom temporomandibularnih poremećaja