Selfperceived quality of life and future's expectations of youth with disabilities

Kvaliteta života je kompleksni konstrukt koji uključuje višedimenzionalni pristup u istraživanju kroz procjenu i subjektivnih i objektivnih faktora te u suvremenom društvu ponovno jače dolazi u fokus ne samo od strane istraživačke zajednice, nego i u okviru kreiranja i implementacije javnih politika koje se usmjeravaju na kreiranje konkurentnih gradova, promoviranja održivog razvoja te unapređenja kvalitete života građana (Marans, Stimson, 2011, prema Mohit, 2013). Mladi u tranzicijskom periodu intenzivno promišljaju o svojem sutra, postavljaju buduće ciljeve i očekivanja te se u literaturi navodi da su očekivanja od budućnosti mladih u korelaciji s njihovom kvalitetom života (Erylmaz, 2011, prema Beal i sur. 2016). Mladi s teškoćama u razvoju mogu imati viša očekivanja od budućnosti koja mogu biti realistična i nerealistična dok neki mogu biti vrlo neodlučni pa se često govori o visokoj individualiziranosti u prirodi iskustava i pogleda mladih s teškoćama (Lewis i sur., 2007). U ovom istraživanju percepcije kvalitete života i očekivanja od budućnosti mladih s teškoćama u razvoju i mladih bez teškoća u razvoju te percepcije razrednika prema njihovoj budućnosti korišteni su sljedeći mjerni instrumenti: Upitnik kvalitete života za osobe s intelektualnim teškoćama (Cummins, 1997), Indeks osobne kvalitete života za osobe s intelektualnim teškoćama (Cummins, Lau, 2005), upitnik Očekivanja od budućnosti (Ajduković, Kulenović, 1993, prema Urbanc, 1999) i upitnik Kako ja procjenjujem svoju budućnost (Urbanc, 1999). Uzorak istraživanja čini 218 mladih u završnim razredima srednjoškolskog obrazovanja te 218 razrednika mladih. Mladi su prema obliku školovanja i vrsti obrazovnog programa podijeljeni u tri podskupine: mladi s teškoćama u razvoju koji se prema posebnom obrazovnom programu školuju u posebnim uvjetima, mladi s teškoćama u razvoju koji se prema posebnom obrazovnom programu školuju u redovitim uvjetima te mladi bez teškoća u razvoju koji se prema redovitom obrazovnom programu školuju u redovitim uvjetima. Dobiveni rezultati su statistički obrađeni tehnikama inferencijalne statistike kao i multivarijantnim tehnikama te pokazuju da su pojedine objektivne komponente percipirane kvalitete života (sigurnost, emocije i zdravlje; društvena uključenost, materijalno blagostanje i produktivnost) statistički značajno različite kod mladih s teškoćama u razvoju i mladih bez teškoća u razvoju. Svi mladi imaju više procjene subjektivne kvalitete života. Mladi iz redovite škole bez teškoća u razvoju imaju značajno niža očekivanja te manji strah od budućnosti u odnosu na mlade iz redovite škole s teškoćama u razvoju. Utvrđene su statistički značajne razlike u očekivanju od budućnosti mladih i njihovih razrednika dok razrednici mladih s teškoćama u razvoju iz redovite škole od njihove budućnosti očekuju značajno više nego razrednici mladih iz posebne škole. Također su značajno povezane pojedine komponente percipirane kvalitete života s očekivanjem od budućnosti kod mladih s teškoćama u razvoju kao i kod mladih bez teškoća u razvoju. Dobiveni rezultati daju jasniji uvid u osobne procjene mladih s teškoćama i mladih bez teškoća u razvoju u svezi kvalitete njihovog života i očekivanja od budućnosti kao i procjenu njihovih razrednika te ukazuju na potrebu sustavnijeg i kontinuiranog praćenja mladih u tranzicijskom periodu prijelaza u svijet odraslih s naglaskom na mlade s teškoćama u razvoju kako bi se unaprijedila nacionalna politika prema mladima s teškoćama u razvoju te pružila primjerena podrška od strane sustava u koje su mladi uključeni.The quality of life is a complexed construct that requires a multidimensional research approach including the assessment both subjective and objective factors. In the modern day it is put back in the focus not only by the research community but also by the policy makers trying to implement policies directed to urban planning, sustainable development and the enhancement of the quality of life of the people (Marans, Stimson, 2011, in Mohit, 2013). Youth, while being in the transition period are intensively thinking about the future, and are setting future goals and expectations. Previous literature suggests that future expectations in the youth is positively correlated with the quality of their life (Erylmaz, 2011, in Beal et al., 2016). Youth with disabilities can either have high expectations from the future that may or may not be realistic or they may be unsure of the future. Therefore, expectations from the future in youth with disabilities are often described as highly individualistic in their nature (Lewis et al., 2007). In this research on the quality of life perception and expectations from the future in youth with and without disabilities and their homeroom teachers perception of their future, the following assessment tools were used: Comprehensive Quality of Life Scale Intellectual/Cognitive Disability (Cummins, 1997), Personal Wellbeing Index-Intellectual disability (Cummins, Lau, 2005), Future’s Expectation (Ajduković, Kulenović, 1993, in Urbanc, 1999) and How Do I Evaluate My Own Future (Urbanc, 1999). The sample consisted of 218 young people attending final high school classes and 218 teachers. According to the type of education and the educational program the students were receiving, the sample was grouped into three groups: youth with disabilities receiving special education program in special schools, youth with disabilities receiving special education program in regular schools, and youth without any disabilities attending regular schools. Results, analyzed using inferential statistics and multivariate techniques show that certain objective components of self perceived quality of life (safety, emotions and health, community, material well-being and productivity) significantly differ in youth with and without disabilities. All young people have higher self perceived subjective quality of life. Youth without disabilities who attend regular schools had significantly lower future’s expectations and were less afraid of the future in comparison to their peers with disabilities in regular schools. Significant difference was also found between youth and their homeroom teachers while homeroom teachers who teach youth with disabilities from regular schools have significantly higher expectations from the future for their students in comparison to their colleagues from special schools. The significant associations were reported between specific components of self-perceived quality of life and future’s expectations in youth with and without disabilities. These results give additional clarification to the knowledge of self-perception of the quality of life and expectations from the future in youth with and without disabilities and their homeroom teachers future’s expectations for them. These findings point to the need for systematic and continuous monitoring of the youth in the period of their transition to the adulthood with a special emphasis on youth with disabilities in order to create more advanced national policies for them and give adequate support at the system level

Selfperceived quality of life and future's expectations of youth with disabilities

Kvaliteta života je kompleksni konstrukt koji uključuje višedimenzionalni pristup u istraživanju kroz procjenu i subjektivnih i objektivnih faktora te u suvremenom društvu ponovno jače dolazi u fokus ne samo od strane istraživačke zajednice, nego i u okviru kreiranja i implementacije javnih politika koje se usmjeravaju na kreiranje konkurentnih gradova, promoviranja održivog razvoja te unapređenja kvalitete života građana (Marans, Stimson, 2011, prema Mohit, 2013). Mladi u tranzicijskom periodu intenzivno promišljaju o svojem sutra, postavljaju buduće ciljeve i očekivanja te se u literaturi navodi da su očekivanja od budućnosti mladih u korelaciji s njihovom kvalitetom života (Erylmaz, 2011, prema Beal i sur. 2016). Mladi s teškoćama u razvoju mogu imati viša očekivanja od budućnosti koja mogu biti realistična i nerealistična dok neki mogu biti vrlo neodlučni pa se često govori o visokoj individualiziranosti u prirodi iskustava i pogleda mladih s teškoćama (Lewis i sur., 2007). U ovom istraživanju percepcije kvalitete života i očekivanja od budućnosti mladih s teškoćama u razvoju i mladih bez teškoća u razvoju te percepcije razrednika prema njihovoj budućnosti korišteni su sljedeći mjerni instrumenti: Upitnik kvalitete života za osobe s intelektualnim teškoćama (Cummins, 1997), Indeks osobne kvalitete života za osobe s intelektualnim teškoćama (Cummins, Lau, 2005), upitnik Očekivanja od budućnosti (Ajduković, Kulenović, 1993, prema Urbanc, 1999) i upitnik Kako ja procjenjujem svoju budućnost (Urbanc, 1999). Uzorak istraživanja čini 218 mladih u završnim razredima srednjoškolskog obrazovanja te 218 razrednika mladih. Mladi su prema obliku školovanja i vrsti obrazovnog programa podijeljeni u tri podskupine: mladi s teškoćama u razvoju koji se prema posebnom obrazovnom programu školuju u posebnim uvjetima, mladi s teškoćama u razvoju koji se prema posebnom obrazovnom programu školuju u redovitim uvjetima te mladi bez teškoća u razvoju koji se prema redovitom obrazovnom programu školuju u redovitim uvjetima. Dobiveni rezultati su statistički obrađeni tehnikama inferencijalne statistike kao i multivarijantnim tehnikama te pokazuju da su pojedine objektivne komponente percipirane kvalitete života (sigurnost, emocije i zdravlje; društvena uključenost, materijalno blagostanje i produktivnost) statistički značajno različite kod mladih s teškoćama u razvoju i mladih bez teškoća u razvoju. Svi mladi imaju više procjene subjektivne kvalitete života. Mladi iz redovite škole bez teškoća u razvoju imaju značajno niža očekivanja te manji strah od budućnosti u odnosu na mlade iz redovite škole s teškoćama u razvoju. Utvrđene su statistički značajne razlike u očekivanju od budućnosti mladih i njihovih razrednika dok razrednici mladih s teškoćama u razvoju iz redovite škole od njihove budućnosti očekuju značajno više nego razrednici mladih iz posebne škole. Također su značajno povezane pojedine komponente percipirane kvalitete života s očekivanjem od budućnosti kod mladih s teškoćama u razvoju kao i kod mladih bez teškoća u razvoju. Dobiveni rezultati daju jasniji uvid u osobne procjene mladih s teškoćama i mladih bez teškoća u razvoju u svezi kvalitete njihovog života i očekivanja od budućnosti kao i procjenu njihovih razrednika te ukazuju na potrebu sustavnijeg i kontinuiranog praćenja mladih u tranzicijskom periodu prijelaza u svijet odraslih s naglaskom na mlade s teškoćama u razvoju kako bi se unaprijedila nacionalna politika prema mladima s teškoćama u razvoju te pružila primjerena podrška od strane sustava u koje su mladi uključeni.The quality of life is a complexed construct that requires a multidimensional research approach including the assessment both subjective and objective factors. In the modern day it is put back in the focus not only by the research community but also by the policy makers trying to implement policies directed to urban planning, sustainable development and the enhancement of the quality of life of the people (Marans, Stimson, 2011, in Mohit, 2013). Youth, while being in the transition period are intensively thinking about the future, and are setting future goals and expectations. Previous literature suggests that future expectations in the youth is positively correlated with the quality of their life (Erylmaz, 2011, in Beal et al., 2016). Youth with disabilities can either have high expectations from the future that may or may not be realistic or they may be unsure of the future. Therefore, expectations from the future in youth with disabilities are often described as highly individualistic in their nature (Lewis et al., 2007). In this research on the quality of life perception and expectations from the future in youth with and without disabilities and their homeroom teachers perception of their future, the following assessment tools were used: Comprehensive Quality of Life Scale Intellectual/Cognitive Disability (Cummins, 1997), Personal Wellbeing Index-Intellectual disability (Cummins, Lau, 2005), Future’s Expectation (Ajduković, Kulenović, 1993, in Urbanc, 1999) and How Do I Evaluate My Own Future (Urbanc, 1999). The sample consisted of 218 young people attending final high school classes and 218 teachers. According to the type of education and the educational program the students were receiving, the sample was grouped into three groups: youth with disabilities receiving special education program in special schools, youth with disabilities receiving special education program in regular schools, and youth without any disabilities attending regular schools. Results, analyzed using inferential statistics and multivariate techniques show that certain objective components of self perceived quality of life (safety, emotions and health, community, material well-being and productivity) significantly differ in youth with and without disabilities. All young people have higher self perceived subjective quality of life. Youth without disabilities who attend regular schools had significantly lower future’s expectations and were less afraid of the future in comparison to their peers with disabilities in regular schools. Significant difference was also found between youth and their homeroom teachers while homeroom teachers who teach youth with disabilities from regular schools have significantly higher expectations from the future for their students in comparison to their colleagues from special schools. The significant associations were reported between specific components of self-perceived quality of life and future’s expectations in youth with and without disabilities. These results give additional clarification to the knowledge of self-perception of the quality of life and expectations from the future in youth with and without disabilities and their homeroom teachers future’s expectations for them. These findings point to the need for systematic and continuous monitoring of the youth in the period of their transition to the adulthood with a special emphasis on youth with disabilities in order to create more advanced national policies for them and give adequate support at the system level

Roditeljski stres i doživljaj roditeljske kompetentnosti kod majki djece sa i bez teškoća u razvoju

BACKGROUND: Mothers of children with a range of developmental disabilities report higher levels of stress than mothers of typically developing children. Higher levels of stress can also be related to parenting sense of competence. Further, parental stress and a sense of competence are also significantly associated with parenting support and marital satisfaction. AIM: This study had three aims: to determine the difference in stress levels and sense of competence observed as self perceived parental efficacy and satisfaction with parenthood in mothers of children with and without disabilities; to determine the relationship between stress levels and sense of competence observed as self perceived parental efficacy and satisfaction with parenthood in all mothers; and to determine the difference in importance of factors associated with motherhood stress and a sense of competence. METHODS: Mothers of 71 children aged 1-13 years from the city of Varaždin, 38 without disabilities and 33 with disabilities, participated in this study. The mothers filled in four assessment tools: the Parental Stress Scale; the Parenting Sense of Competence Scale, which included the two subscales of self-perceived parental efficacy and satisfaction with parenthood; the Family Support Scale; and the Quality of Marriage Index. RESULTS: Statistical t tests showed significant differences between mothers of children with and without disabilities in stress, and self-perceived sence of maternal efficacy, which was part of the sense of competence variable. Further, all explored variables were significantly correlated, and finally, all three models of four-stage hierarchical multiple regression revealed that final models containing sociodemographic factors, child characteristics, a disability factor, social support and marital quality explained 50.9% of the variation in parental stress level, 36.4% of variation in self-perceived parental efficacy, and 35.1% of variation in satisfaction with parenthood. Changes in R² were significant in all models. When all predictor variables were included in stage four of the regression model, marital quality explained the most variance in all models. CONCLUSION: These results show the importance of marital quality in both parental stress and a sense of competence equally in mothers of children with and without disabilities.Uvidom u dosadašnja istraživanja može se zapaziti kako veći broj autora navodi da majke djece s teškoćama u razvoju najčešće pokazuju više razine roditeljskog stresa negoli majke djece bez teškoća. Više razine roditeljskog stresa također se povezuju s osjećajem roditeljske kompetentnosti. Nadalje, roditeljski stres i osjećaj kompetentnosti često se dovode u vezu sa socijalnom podrškom i bračnim zadovoljstvom. Ovo istraživanje imalo je četiri cilja: odrediti razliku u razinama roditeljskog stresa kod majki djece s teškoćama i bez teškoća u razvoju; odrediti razliku u roditeljskom osjećaju kompetentnosti promatranog kroz dvije subskale: samoprocjena roditeljske efikasnosti i zadovoljstvo roditeljskom ulogom kod majki djece sa i bez teškoća u razvoju; odrediti povezanost između roditeljskog stresa i roditeljskog osjećaja kompetentnosti (samoprocjena roditeljske efikasnosti i zadovoljstva roditeljskom ulogom) svih majki; i odrediti doprinos relevantnih prediktorskih varijabli u objašnjavanju roditeljskog stresa i roditeljskog osjećaja kompetentnosti. U istraživanju su sudjelovale majke 71 djeteta u dobi od 1 do 13 godina iz Varaždina, od toga 38 majki djece bez i 33 majke djece s teškoćama u razvoju. Sve majke ispunile su četiri skale procjene: 1) skalu roditeljskog stresa, 2) skalu samoprocjene kompetentnosti roditelja, koja uključuje dvije podskale – roditeljska samopercepcija efikasnosti u ulozi roditelja i zadovoljstvo ispunjavanjem roditeljske uloge, 3) skalu socijalne podrške te 4) indeks bračne kvalitete. Rezultati t-testova pokazali su značajnu razliku u razini doživljenog roditeljskog stresa između majki djece s teškoćama i djece bez teškoća, kao i samopercepciji osjećaja roditeljske efikasnosti. Sve ispitane varijable u okviru drugog cilja bile su statistički značajno povezane, dok sva tri modela hijerarhijske regresijske analize upućuju da sociodemografske varijable majke, varijable karakteristika obitelji, prisutnost teškoća u razvoju, socijalna podrška i kvaliteta braka objašnjavaju 50,9% varijance u razini roditeljskog stresa, 36,4% varijance u samopercepciji roditeljske efikasnosti, a 35,1% varijance u zadovoljstvu ispunjavanjem roditeljske uloge

Poster 4. - Omega 3 masne kiseline i razvoj djeteta - osvrt na jelovnike pojedinih predškolskih ustanova Grada Zagreba

Pravilna prehrana predstavlja jedan od prioritetnih javnozdravstvenih problema današnjice. Specifično, kod djece je upravo prehrana jedan od neophodnih čimbenika koji utječe na razvoj mozga, posebice kognitivni razvoj djeteta. U brojnim istraživanjima naglašava se središnja uloga omega - 3 i omega - 6 masnih kiselina za razvoj i funkcioniranje središnjeg živčanog sustava od najranije (fetalne) dobi. Manjak omega - 3 masne kiseline ili loš omjer između omega - 3 i omega - 6 masnih kiselina u krvi povezuje se s nizom poremećaja u ponašanju kao i neurološkim i psihijatrijskim bolestima kod djece i odraslih. U literaturi se također navodi da je unos dugolančanih omega - 3 masnih kiselina: eikosapentaenske (EPA) idokosaheksaenske (DHA) kod djece i adolescenata često neadekvatan. Kada govorimo o prehrani u dječjoj dobi ne možemo zaobići jelovnike predškolskih ustanova. Djeca u predškolskim ustanovama prosječno provedu 5-7 godina života, od 5 do 10 sati na dan u vrijeme intenzivnog psihičkogi i fizičkog rasta i razvoja, te tijekom boravka moraju zadovoljiti 75% dnevnih energetskih i prehrambenih potreba. Iz navedenih razloga, pravilna prehrana u predškolskoj dobi je od iznimne važnosti za rast, razvoj i učenje. U ovom radu autori će se kratko osvrnuti na sadržaje tjednih jelovnika pojedinih predškolskih ustanova grada Zagreba s ciljem dobivanja uvida u zastupljenost namirnica s omega 3 - masnim kiselinama u svakodnevnoj prehrani predškolske djece

Poster 5. - Omega-3 masne kiseline u starijoj životnoj dobi

U Republici Hrvatskoj, prema podacima iz 2011. godine. 17,7% ukupnog stanovništva je starije od 65 godina. Starenje se povezuje s brojnim tjelesnim i psihološkim promjenama koje mogu utjecati na nutritivne potrebe i nutritivni status osobe. Vodeći zdravstveni problem starijih osoba koji se dovode u vezu s nepravilnom prehranom su kardiovaskularne bolesti, neurološke bolesti, karcinomi, prijelomi kostiju, poremećaji imuniteta, depresija i sl. Stoga, prehrana predstavlja vodeći vanjski čimbenik koji, uz genetske, znanstveno dokazano utječe na dužinu i kvalitetu života. U literaturi se često naglašava povoljan učinak omega-3 masnih kiselina u prevenciji i   liječenju raznih bolesti. Omega-3 dugolančane višestruko nezasićene masne kiseline (eikosapentaenska-EPA i dokosaheksaenska-DHA) se ne mogu sintetizirati. Njih naš organizam dobiva putem hrane ili dodataka prehrani, a imaju vrlo povoljan učinak na krvnožilni sustav, pomažu u boljoj regulaciji krvnog tlaka i povišenih masnoća u krvi, osobito triglicerida. Nadalje, sve veći broj znanstvenih istraživanja ukazuje na presudnu ulogu DHA u normalnom neurološkom i kognitivnom funkcioniranju pojedinaca, kao i vizualnoj točnosti. Kod ljudi, baš kao i kod štakora, razina DHA u mozgu se s vremenom (starenjem) smanjuje, što bi moglo biti povezano s rapidnim opadanjem funkcija CNS-a povezano sa starenjem. Pregledom relevantne literature u ovom radu će se dobiti uvid u značaj unošenja omega-3 masnih kiselina u organizam u prevenciji i liječenju zdravstvenih problema starijih osoba povezanih s nepravilnom prehranom. Također, ponuditi ćemo smjernice za kreiranje javnozdravstvenih intervencija koje će ciljano djelovati na podizanje kvalitete edukacije i informiranja starijih osoba, te uključivanje, kako pojedinaca tako i zajednice, u brigu o vlastitoj prehrani, a sve navedeno s ciljem promocije zdravlja, ososbne brige o zdravlju, te konačno poboljšanja kvalitete života osoba starije životne dobi

Adolescents With Developmental Disabilities and Their Expectations From Future

Period adolescencije je veoma burno razdoblje u životu svakog pojedinca, pa tako i u životu adolescenata s teškoćama u razvoju. To je period kad treba donijeti važnu životnu odluku – zaposliti se i otići od roditelja ili nastaviti školovanje, pri čemu adolescenti s teškoćama u razvoju nemaju baš mnogo izbora. U Republici Hrvatskoj većina adolescanata s teškoćama u razvoju nakon završetka srednje škole nema mogućnost nastaviti svoje školovanje stoga je prisiljena na zapošljavanje. Međutim i pri zapošljavanju se javljaju problemi, a jedan od razloga je školovanje za zanimanja koja nisu prepoznata na tržištu rada. Ovo istraživanje provedeno je na uzorku od 112 učenika „Srednje strukovne škole Varaždin“. Od toga je bilo 56 učenika s teškoćama u razvoju i 56 učenika bez teškoća u razvoju oba spola. Dio učenika s teškoćama u razvoju bio je uključen u posebna razredna odjeljenja, a dio u redovna razredna odjeljenja. Zanimanja za koja su se školovali učenici su: pomoćni pekar (9 učenika), pekar (34 učenika), stolar (17), krojač (17), galanterist (8), mesar (1 ), frizer (2 ), soboslikar (5 učenika), autolimar (4), pomoćni stolar (12), pomoćni krojač (3). U istraživanju je korišten Opći upitnik (Osmančević Katkić, L. Fulgosi Masnjak, R., 2010.) kojim su prikupljeni deskriptivni podatci o uzorku, a za ispitivanje pogleda na budućnost su korišteni upitnici: Očekivanja od budućnosti (Ajduković, M., Kulenović, A., 1992.) i Kako ja procjenjujem svoju budućnost (Urbanc, K., 1999.). Podatci su obrađeni deskriptivnim statističkim tehnikama, a za utvrđivanje razlika među ispitivanim skupinama korišten je hi-kvadrat test.Adolescent period is a very turbulent period in life of each individual, particularly in lives of those with developmental disabilities. One should make a descision weather to become employed and start independent living, or to continue education. In each case adolescents with developmental disabilities have limited or no choice. In the Republic of Croatia the majority of adolescents with developmental disabilities after finishing secondary school have no possibillity for further education and has to get employed. There are numerous problems in becomming employed, one of the most important are professions which aren\u27t recognized at the labour market. This investigation is carried out on the sample of 112 secondary school students of both sexes from the town of Varaždin. 56 students had no developmental disabilities and were attending the regular educational program. 56 were students with developmental disabilities who were included either in the regular, or in the special educational program. Students were educated for further professions: helping baker (9), baker (34), carpenter (17), tailor (17), galanterist (8), butcher (1), hairdresser (2), painter (5), car-body mechanic, helping carpenter (12), helping tailor (3). General questionaire (Osmančević Katkić, L. Fulgosi Masnjak, R., 2010.) was used for collecting data about participants, while their expectations from future were investigated with Questionaire - Expectations from future (Ajduković, M., Kulenović, A., 1992.) and Questionaire- My expectations from future (Urbanc, K., 1999.). Collected data were analyzed through descriprive statistical techniques, differences between groups of participants were tested with Chi-square test

Adolescents With Developmental Disabilities and Their Expectations From Future

Period adolescencije je veoma burno razdoblje u životu svakog pojedinca, pa tako i u životu adolescenata s teškoćama u razvoju. To je period kad treba donijeti važnu životnu odluku – zaposliti se i otići od roditelja ili nastaviti školovanje, pri čemu adolescenti s teškoćama u razvoju nemaju baš mnogo izbora. U Republici Hrvatskoj većina adolescanata s teškoćama u razvoju nakon završetka srednje škole nema mogućnost nastaviti svoje školovanje stoga je prisiljena na zapošljavanje. Međutim i pri zapošljavanju se javljaju problemi, a jedan od razloga je školovanje za zanimanja koja nisu prepoznata na tržištu rada. Ovo istraživanje provedeno je na uzorku od 112 učenika „Srednje strukovne škole Varaždin“. Od toga je bilo 56 učenika s teškoćama u razvoju i 56 učenika bez teškoća u razvoju oba spola. Dio učenika s teškoćama u razvoju bio je uključen u posebna razredna odjeljenja, a dio u redovna razredna odjeljenja. Zanimanja za koja su se školovali učenici su: pomoćni pekar (9 učenika), pekar (34 učenika), stolar (17), krojač (17), galanterist (8), mesar (1 ), frizer (2 ), soboslikar (5 učenika), autolimar (4), pomoćni stolar (12), pomoćni krojač (3). U istraživanju je korišten Opći upitnik (Osmančević Katkić, L. Fulgosi Masnjak, R., 2010.) kojim su prikupljeni deskriptivni podatci o uzorku, a za ispitivanje pogleda na budućnost su korišteni upitnici: Očekivanja od budućnosti (Ajduković, M., Kulenović, A., 1992.) i Kako ja procjenjujem svoju budućnost (Urbanc, K., 1999.). Podatci su obrađeni deskriptivnim statističkim tehnikama, a za utvrđivanje razlika među ispitivanim skupinama korišten je hi-kvadrat test.Adolescent period is a very turbulent period in life of each individual, particularly in lives of those with developmental disabilities. One should make a descision weather to become employed and start independent living, or to continue education. In each case adolescents with developmental disabilities have limited or no choice. In the Republic of Croatia the majority of adolescents with developmental disabilities after finishing secondary school have no possibillity for further education and has to get employed. There are numerous problems in becomming employed, one of the most important are professions which aren\u27t recognized at the labour market. This investigation is carried out on the sample of 112 secondary school students of both sexes from the town of Varaždin. 56 students had no developmental disabilities and were attending the regular educational program. 56 were students with developmental disabilities who were included either in the regular, or in the special educational program. Students were educated for further professions: helping baker (9), baker (34), carpenter (17), tailor (17), galanterist (8), butcher (1), hairdresser (2), painter (5), car-body mechanic, helping carpenter (12), helping tailor (3). General questionaire (Osmančević Katkić, L. Fulgosi Masnjak, R., 2010.) was used for collecting data about participants, while their expectations from future were investigated with Questionaire - Expectations from future (Ajduković, M., Kulenović, A., 1992.) and Questionaire- My expectations from future (Urbanc, K., 1999.). Collected data were analyzed through descriprive statistical techniques, differences between groups of participants were tested with Chi-square test