63 research outputs found
POVEZANOST TERENSKIH I LABORATORIJSKIH TESTOVA RAVNOTEŽE S USPJEŠNOSTI SKIJAŠA
Well developed proprioceptive abilities are the
essential aspects of injury prevention and rehabilitation in
many sports including alpine skiing. In our study we
hypothesized that the field balance tests might be the
factor that influences skier performance. The aim,
therefore, was to determine which of the balance tests
correlates most closely with skiing performance. The
participants were 20 national alpine ski instructor
candidates. The study design encompassed 3 simple
laboratory balance tests (lateral and front-back tilts tests
on the balance board, and hanging board balance test), 2
field balance tests (inner ski jump test and one leg carving
test) and 3 official ski elements from Croatian Ski School
(short slalom, giant slalom and off piste curves) that
require high-level skiing skills. All elements were
evaluated by three experienced independent judges.
Multiple regression analysis singled out the inner ski jump
balance test as the most important prediction factor for
alpine skiing performance. We concluded that skiing
coaches might find it useful to prescribe more field and
specific balance training exercises to high level skiers,
especially those which include inner ski jumps.Cilj ovog istraživanja bio je utvrditi povezanost
između testova ravnoteže na balans daskama i na snijegu
te uspješnosti u skijaškim elementima. Hipoteza, koja je
bila postavljena prije istraživanja, glasila je da testovi
ravnoteže mogu biti čimbenik utjecaja na uspješnost
izvedbe skijaških elemenata. Uzorak ispitanika činilo je
20 kandidata za zvanje učitelja skijanja. Mjerni
instrumentarij sadržavao je 3 testa ravnoteže na balans
daskama, 2 testa ravnoteže na skijaškom terenu te 3 vrlo
zahtjevna elementa hrvatske škole skijanja. Svi elementi
su bili vrednovani od strane trojice iskusnih sudaca.
Rezultati su pokazali da test ravnoteže na skijaškom
terenu (skijanje na unutarnjoj skiji) ima najveći utjecaj na
izvedbu skijaških elemenata, odnosno na skijašku
uspješnost. Temeljem dobivenih rezultata moguće je
skijaškim učiteljima i trenerima preporučiti da u svom
radu sa skijašima, osobito natjecateljima, posebnu pažnju
obrate na testove ravnoteže na skijaškom terenu, čime će
doprinijeti većoj uspješnosti svojih skijaša.
ravnoteža, učitelji skijanja, alpsko skijanj
Interaktivni ples: uzbudljiv način za povećanje tjelesne aktivnosti
Exergaming has become widely popular as a recreational activity at home and following that success new organized group programs are constantly being developed. The problem that emerges is the problem of the adequacy of exercise intensity for participants of different skills and fitness. Not many scientific studies investigated the physiological response of the computer-leaded interactive-dance performed in groups. That is why the aim of this study was to determine the physiological load level in children during an “iDance” class (“iDance”; Positive Gaming™). Twenty-one subjects (11 female, 10 male; age 10.7±1.6 years) participated in the study. During the class, heart rate (HR), energy expenditure and the perceived exertion were recorded. The results showed that the mean HR during the class was 147bpm (70.23% of the estimated
maximal HR) which indicated that the children exercised at the moderate intensity. Nevertheless, 22% of the overall interactive-dance time was spent in a high-intensity zone. The energy cost values were 5.1 kcal/kg/h. In 86% of participants the activity was perceived as light and they reported being only moderately tired, which was encouraging from the motivational point of view as the measured physiological load was actually higher. In conclusion, we could say that, according to the estimated energy consumption and the exercise intensities recorded, the participation in “iDance” might elicit some positive changes in aerobic capacity. Also it might be a useful tool in weight management in obese children, but further longitudinal studies are needed to confirm that.„Exergaming“ odnosno tjelesna aktivnost u računalom vođenim igrama postala je široko popularna rekreacijska aktivnost i neprestano se razvijaju novi programi. No, javlja se problem primjerenosti intenziteta vježbanja za sudionike različitih razina vještina i tjelesnih sposobnosti. Nema mnogo istraživanja koja su proučavala fiziološki odgovor na računalno upravljani interaktivni ples koji se izvodi kao grupni program. Cilj ovog istraživanja bio je utvrditi razinu fiziološkog opterećenja u djece tijekom sata "iDance" ("iDance"; Positive Gaming™). Dvadeset i jedan ispitanik (11 djevojčica, 10 dječaka u dobi od 10,7 ± 1,6 godina) je sudjelovao u istraživanju. Tijekom sata su mjereni frekvencija srca, kalorijska potrošnja (procjenom) te subjektivni osjećaj opterećenja. Rezultati su pokazali da je prosječna frekvencija srca vježbača tijekom sata bila 147/min (70,23% od procijenjene maksimalne frekvencije srca) što ukazuje da su djeca vježbala umjerenim intenzitetom. Ipak, čak 22% ukupnog vremena interaktivnog plesa pleasči su proveli u zoni visokog intenziteta. Procijenjena kalorijska potrošnja je iznosila 5,1 kcal /kg /h. Unatoč tome, čak 86% sudionika doživjelo je aktivnost kao laganu i zabavnu i subjektivno su osjećali samo umjereni umor. To je ohrabrujuće u motivacijskom smislu jer su izmjerena fiziološka opterećenja zapravo bila viša. U zaključku, možemo reći da bi prema procijenjenoj kalorijskoj energetskoj potrošnji i intenzitetu aktivnosti sudjelovanje u "iDance" programima moglo imati pozitivan utjecaj na promjene u aerobnim sposobnostima. Također, to bi moglo biti korisno oruđe u reguliranju tjelesne mase u pretile djece, ali bi bilo potrebno provesti longitudinalno istraživanje za donošenje konačnog zaključka
MAKSIMALNI PRIMITAK KISIKA I BIOLOŠKA DOB KOD 12-GODIŠNJIH VESLAČA
This study was designed to examine the differences
in VO max between 47 rowers of the same chronological 2
age (12-year-olds; mean ± SD 12,5 ± 0,3), but of varying
levels of physical maturity. VO max was expressed in 2
absolute units (L/min), as the ratio standard mass-related
units (mL/kg/min) and using the allometric model
specific to the data set. Sexual maturity was visually
assessed using indices of pubic hair developed by Tanner.
The subjects were classified in pre-pubertal (Tanner stage
1), early-pubertal (Tanner stage 2), and mid-pubertal
(Tanner stages 3 and 4) groups. They completed an
incremental maximal treadmill test. Differences were
compared using a one-way ANOVA.
VO max (L/min) in 12-year-old rowers proved to be 2
greater in the mid-pubertal group than in both the earlypubertal
(+19,7%) and pre-pubertal (+24,8%) groups.
When expressed as a ratio standard (i.e. in mL/kg/min),
VO max was +12,1% greater in the mid- and pre- 2
pubertals than in the earlypubertals. However, when
compared using the appropriate scaling procedure, the
VO max in mid-pubertal rowers was +14.5% greater than 2
in the early-pubertals, and +9,1% greater than in prepubertals.
This suggests that factors other than body mass
explain the greater aerobic power (as assessed by
VO max) in more physically mature individuals of the 2
same chronological age. Allometric scaling of VO max in 2
the present study yielded a scaling coefficient for body
mass of 0,68 (95% CI = 0,51-0,87). This finding
reinforces the view that, in children, VO max increases 2
relative to body mass raised to the power of 0,67 rather
than in direct proportion with body mass (i.e. mass1,0).
In conclusion, using a log-linear scaling model to
adequately control for body mass, we have demonstrated
significant differences in VO max among 12-year-old 2
rowers of varying stages of puberty and, consequently,
varying levels of maturity. Further research is needed in
order to further explain the above-mentioned differences
among groups of rowers exhibiting differing levels of
maturity independent of body mass.Ova studija provedena je sa ciljem ispitivanja razlika
u maksimalnom primitku kisika (VO2 max) izmedu 47
veslaca iste kronološke dobi (12-godišnjaci, AS±SD =
12,5±0,3), ali različite biološke dobi. VO2 max je izražen u
apsolutnim jedinicama (L/min), u omjeru prema tjelesnoj
masi (mL/kg/min) kao i uz upotrebu nelinearnog modela
specifičnog za uzorak ispitanika. Biološka zrelost
procjenjivana je vizualno korištenjem klasifikacije faza
spolne zrelosti prema Tanneru. Ispitanici-veslači
podijeljeni su u grupu veslača u pred-pubertetu (faza 1 po
Tanneru), ranom pubertetu (faza 2 po Tanneru) i srednjem
pubertetu (faze 3 i 4 po Tanneru). Mladi veslači
podvrgnuti su progresivnom maksimalnom testu
opterecenja na pokretnom sagu, a razlike su uspoređene
upotrebom ANOVE.
VO2 max (L/min) u 12-godišnjih veslaca pokazao se
većim u veslača u srednjem pubertetu u odnosu i na one u
ranom pubertetu (+19,7%), i posebno na one u predpubertetu
(+24,8%). Izražen u odnosu na tjelesnu masu
(mL/kg/min), VO2 max je bio +12,1% veci u veslaca u
srednjem i pred-pubertetu u odnosu na one u ranom
pubertetu. Međutim, kada su rezultati usporedeni
upotrebom adekvatnog postupka normalizacije rezultata,
VO2 max u veslača u srednjem pubertetu bio je +14.5% veci
u odnosu na one u ranom pubertetu i +9,1% veci u odnosu
na one u pred-pubertetu. Takvi rezultati sugeriraju da neki
drugi čimbenici pored veće tjelesne mase objašnjavaju veću
aerobnu snagu (procijenjenu sa VO2 max) kod biološki
starijih pojedinaca iste kronološke dobi. Upotreba
nelinearnog modela za pokazatelj VO2 max u ovoj studiji
ukazala je na koeficijent skaliranja (eksponent) za tjelesnu
masu 0,68 (95% CI = 0,51-0,87). Ovo otkriće pojačava
pretpostavku da se, kod djece, VO2 max povecava u odnosu
na tjelesnu masu sa eksponentom 0,67, a ne u direktnom
odnosu sa tjelesnom masom (tj. masa 1,0).
Zaključno, korištenjem nelinearnog modela u svrhu
adekvatne kontrole tjelesne mase dokazali smo značajne
razlike u VO2 max izmedu 12-godišnjih veslaca razlicitih po
biološkoj dobi. Daljnja istraživanja su neophodna u svrhu
detaljnijeg objašnjenja gore spomenutih razlika između
grupa veslača razlicite biološke dobi neovisno o tjelesnoj
masi
RETROSPECTIVE ANALYSIS ABOUT THE INJURIES IN KINESIOLOGY STUDENTS – COMPARISON OF TWO STUDY PROGRAMS
Glavni cilj ovog istraživanja bio je utvrditi postoji li
razlika u učestalosti i specifičnosti ozljeđivanja studenata
Kineziološkog fakulteta koji su studirali prema starom
(integriranom četverogodišnjem) i onih koji studiraju
prema novom petogodišnjem (3+2) programu studija.
Istraživanje je provedeno na uzorku od 77 ispitanika (36
studentica i 41 studenta) Kineziološkog fakulteta
Sveučilišta u Zagrebu koji studiraju prema novom,
petogodišnjem programu studija. Studenti su na kraju
osmog semestra ispunili posebni anketni upitnik. Njihovi
su rezultati uspoređeni s onima dobivenim na studentima
koji su studirali prema starom studijskom programu.
Prema rezultatima, učestalost ozljeđivanja studenata
Kineziološkog fakulteta koji su studirali prema novom ili
starom programu studija vrlo je visoka. U prosjeku svaki
se anketirani student ozlijedio barem jedan put u četiri
godine studija. Pri tome prevladavaju ozljede zglobova,
pogotovo donjih ekstremiteta, a studenti se češće
ozljeđuju od studentica. Distribucija ozljeda po godinama
studija kod studenata koji su studirali prema starom ili
prema novom programu studija vrlo je slična, a rizik
ozljeđivanja se u obama generacijama znatno smanjuje
tek na četvrtoj godini, što je najvjerojatnije odraz
smanjenja broja obveznih praktičnih predmeta. Uvođenje
novog programa, dovelo je do znatnog smanjenja rizika
ozljeđivanja studenata na sportskoj gimnastici uz
istovremeno povećanje rizika ozljeđivanja na rukometu.
Osim toga, ozljede koje su pretrpjeli studenti novije
generacije lakše su naravi te znatno ne utjeću na tijek
njihova studiranja. Nadalje, studenti novije generacije u
većem se omjeru ozljeđuju na nastavi, dok su se oni koji su
studirali prema starom programu češće ozljeđivali
tijekom samostalnog pripremanja ispita. Dva puta
dokazana visoka učestalost ozljeđivanja studenata
Kineziološkog fakulteta ukazuje na potrebu za uvođenjem
određenih promjena u novom programu studija (3+2). U
tom smislu vrijedilo bi pokušati sa dodatnim smanjenjem
broja studenata po grupi, pogotovo na vježbama, kada se
studenti najčešće i ozljeđuju. Osim toga, dodatno
povećanje broja predavaonica i sportskih dvorana
(terena), u smislu jutarnjeg rasporeda nastave moglo bi
spriječiti nakupljanje umora tijekom dugih radnih dana te
indirektno smanjiti utjecaj umora na mogućnost ozljede
studenataThe main goal of this study was to search for possible
differences in frequency and specificity of injuries
between the Kinesiology students who attended the
Faculty of Kinesiology, University of Zagreb according to
the old study program (4 years), and those who are
attending the new study program (5 years). The sample
was composed of 77 students (36 female and 41 male)
attending the new study program, who were compared to
the previously studied sample. They filled up a
questionnaire at the end of their eight semester. Their
results where than compared with those of the students
who attended the old study program. The results showed a
high injury rate in both samples. In average, every
examinee suffered at least one injury during his/her study.
Mostly, they injured their lower extremities, and the male
students where injured more often. The injury risk in both
generations decreased only in the 4th study year, probably
because of less compulsory practical subjects. The
implementation of the new study program resulted in a
biggest injury risk during team handball, and smaller risk
during sport gymnastics. Besides, the injuries sustained
by the students who attended the new study program, were
less serious with much lower implications for the
regularity of their study. Further, numerous students
attending the new study program suffered an injury during
the classes, while the ones attending the old study program
where mostly injured when preparing the exam. Since the
injury rate was very high in both groups, there is a need to
introduce some changes in the new study program in order
to decrease the injury risk of Kinesiology students. An
additional reduction in number of students per group,
especially for the practical classes, may be helpful.
Besides, a bigger number of classrooms as well as sport
halls may implicate a morning schedule, giving the
students more time to rest before their afternoon practice,
eventually leading to a smaller number of injuries due to
fatigu
THE EFFECTS OF AEROBIC AND ANAEROBIC PHYSICAL ACTIVITY ON INSULIN DOSE REDUCTION IN DIABETICS
Kako bi spriječili hipoglikemiju i hiperglikemiju
tijekom vježbanja, dijabetièari moraju prilagoditi svoju
prehranu i doziranje inzulina. Cilj ovog istraživanja bio je
utvrditi da li i u kojoj mjeri aerobna i anaerobna tjelesna
aktivnost utječe na razinu glukoze u krvi i potreban broj
jedinica inzulina kod pacijenata oboljelih od dijabetesa
tipa 1 koji prethodno nisu redovito vježbali. Trideset
ispitanika (prosječne dobi 26,8±8,6; starosti 16-49
godina), 17 ženskih i 13 muških, pohaðali su jedan mjesec
treninga koji se sastojao ili od dominantno aerobnog tipa
treniranja (34% ispitanika) ili od anaerobnog tipa
treniranja (20% ispitanika) ili mješovitog (46%
ispitanika. Svi ispitanici bolovali su od dijabetesa tipa 1 i
primali su inzulinsku terapiju. Vrijednosti HbA1c,
prosječne visine glukoze u krvi i dnevnog broja jedinica
inzulina bile su zabilježene prije i poslije razdoblja
treniranja. Rezultati Student t-testa za nezavisne uzorke
pokazali su da su srednje vrijednosti HbA1c značajno
smanjene (7,95±0,73 vs. 7,74±0,56%, p < 0,001).
Takoðer, smanjenje dnevne potrošnje inzulina bilo je
statistièki znaèajno (52,1±6,0 jedinice inzulina vs
42,68±5,2 jedinica, p < 0,001), kao i GUK (8,25±0,78 vs
7,84±0,68 mmol/L, p < 0,001). Nije bilo razlika izmeðu
aerobnog, anaerobnog i mješovitog tipa treninga, ali zbog
problema malog uzorka ne možemo tvrditi da one ne
postoje (ANOVA rezultati: Wilks Lambda = 0715 , F
(6,22) = 0.679, p = 0.674). Iako nismo bili u mogućnosti
utvrditi odnos izmeðu vrste aktivnosti i smanjenja
promatranih vrijednosti, uspjeli smo potvrditi smanjenje u
odnosu s volumenom aktivnosti. Ne-parametarski
korelacijski test potvrdio je statistički značajne korelacije
izmeðu volumena dnevne tjelesne aktivnosti u minutama i
smanjenje HbA1c (Spearman R= 0,57); prosječnog
smanjenja razine glukoze u krvi (Spearman R = 0,44) i
dnevnog broja jedinica inzulina koja se uzima (Spearman
R = 0,54).To prevent hypo and hyperglycemia during exercise,
diabetics need to adjust their nutrition and insulin dosage.
The aim of this study was to determine whether and how
physical activity affects the blood glucose levels and the
required amount of insulin in previously sedentary
patients suffering from type 1 diabetes.
Thirty subjects (mean age 26,8±8,6; range 16-49 years),
17 female and 13 male, underwent the one month
training procedure consisting of either dominantly aerobic
type of training (34% of subjects) anaerobic type of
training (20% of subjects) or mixed (46% of subjects). All
of the subjects suffered from diabetes mellitus, type 1 and
were receiving insulin therapy. The values of HbA1c, the
mean blood glucose concentration and the number of
insulin units received daily were recorded before and after
the exercise intervention. The monitored parameters were
measured once again after the intervention. The results of
the Student t-test for independent samples showed that the
mean values of HbA1c decreased significantly (7,95±0,73
vs. 7,74±0,56%; p<0,001). Similarly, the decrease in the
daily insulin unit consumption was also statistically
significant (52,1±6,0 Ins units vs. 42,68±5,2 units;
p<0,001), and mean blood glucose as well (8,25±0,78 vs.
7,84±0,68 mmol/L; p < 0,001). No differences were found
but as for the problem of the small number of subjects in
each group we could not claim that those do not exist
(ANOVA results: Wilks Lambda = 0,715, F (6,22) = 0,679; p
= 0,674). Even though we were unable to determine the
relation between the type of the activity and the decrease
of the monitored parameters, we did manage to confirm
the relation of those with the activity volume. Nonparametric
correlation test confirmed statistically
significant correlations between the volume of the daily
physical activity in minutes and the decrease in HbA1c
(Spearman R= 0,57); mean blood glucose decrease
(Spearman R= 0,44) and the daily insulin units used
(Spearman R= 0,54
- …