Analytic Existentialism : Mystery of Death, Transhumanism and the Narrative Self

Cilj ovog rada je pokazati na koji se način metodama analitičke filozofije opovrgavaju i opravdavaju tvrdnje egzistencijalističkih filozofa te kako su određene ideje egzistencijalizma utjecale na suvremenu angloameričku filozofiju analitičke tradicije. U prvom dijelu rada opovrgava se tvrdnja misterioznosti smrti i tvrdi se da je fenomen smrti podložan razumskoj analizi kao i bilo koji drugi fenomen. U drugom dijelu opravdava se egzistencijalistička tvrdnja konstitutivnosti smrti za ljudska bića na način da se pokaže da je ideja transhumanizma, učitavanja osoba na računala, metafizički neodrživa. U trećem dijelu rada pokazuje se da su određene egzistencijalističke ideje, kao što je koncept narativnog jastva, inkorporirane u suvremenu analitičku filozofiju. Sva tri dijela imaju funkciju dokazivanja da analitička filozofija i egzistencijalizam, iako fundamentalno različiti u svojem pristupu, terminologiji i stilu pisanja, ipak jesu sumjerljive filozofijske tradicije. Drugim riječima, pokazuje se na koji način funkcionira analitički egzistencijalizam.The aim of this article is to show how to refute and justify claims of existential philosophers using the methods of analytic philosophy, and to demonstrate the impact of existential thoughts on the contemporary Anglo-American philosophy of analytic tradition. In the first part of the article the author outlines how to refute the claim of the mystery of death and presents that the phenomenon of death can be reasonably analysed just like any other phenomenon. In the second part of the article the author explores how to justify an existential claim of the constitutiveness of death for human beings through transhumanism, uploading human to the computer, which is metaphysically unsustainable. In the third part of the article, the author presents that some existential ideas, such as the concept of the narrative self, are incorporated in the contemporary analytic philosophy. All three parts of this article are in the function of demonstrating that both the analytic philosophy and existentialism, although fundamentally different in the approach, terminology, and style, are comparable philosophical traditions. Specifically, the author shows how the analytical existentialism functions

Racionalan strah i strah od smrti

Cilj ovoga rada jest ukazati na opcije prilikom propitivanja racionalnosti straha od smrti, odvojiti pitanje zla smrti od pitanja treba li se bojati smrti te navesti uvjete racionalnosti straha i primijeniti te uvjete na strah od smrti. U prvom dijelu izlažem okvir rasprave o pitanju zla smrti, zatim izlažem standardne argumente kojima se poriče ili potvrđuje racionalnost straha od smrti. Nakon toga izlažem relevantnu razliku između prikladnosti samog straha prema objektu straha i osobe u strahu, koja predstavlja problem za standardne argumente te prelazim na izlaganje uvjeta racionalnog straha. U zadnjem dijelu primjenjujem uvjete racionalnog straha na strah od smrti i navodim razliku straha od smrti shvaćenog kao strah od nužne činjenice smrtnosti i straha od prerane smrti

Folk Psychology: Scientific Perspectives of Realism, Eliminativism, and Instrumentalism

U radu analiziram realistički, eliminativistički i instrumentalistički pristup prema mentalnom diskursu pučke psihologije. Temeljna ideja razmatranje je pučke psihologije kao teorije koja objašnjava i predviđa ponašanje. Ako je pučka psihologija teorija, onda se mora moći reducirati na ili inkorporirati u dobro učvršćene znanstvene fizikalne teorije, neuroznanost prvenstveno. Pitanje je, je li tako nešto barem principijelno moguće? Trebamo li očekivati znanstvenu redukciju entiteta pučke psihologije ili je realno za očekivati njenu eliminaciju iz znanstvenog objašnjenja i predviđanja ponašanja utoliko, ukoliko se ne može uspostaviti veza s fizikalnim znanostima? Ili pak, treba li pučku psihologiju tretirati kao apstraktnu teoriju koja je opravdana u upotrebi, ali nema znanstveno fizikalnih relacija između njenih entiteta i entiteta fizikalnih znanosti? Rad započinjem sa svakodnevnom zdravorazumskom upotrebom pučke psihologije u objašnjenju i predviđanju ponašanja, zatim ukratko izlažem realističku poziciju i njene poteškoće. U sljedećem dijelu iznosim eliminativističku poziciju i njezin doseg u raspravi te prelazim na obećavajuću poziciju instrumentalizma. U konačnici, zalažem se za transformaciju instrumentalističke pozicije u blaži oblik realizma na način da se uvede pojam razasute uzročnosti.In this paper I analyse realist, eliminativist, and instrumentalist approach towards mental discourse on folk psychology. The basic idea is to examine folk psychology as a theory which explains and predicts behaviour. If folk psychology is a theory, then it must be reducible to or incorporated into a well-founded scientific physical theory, neuroscience foremost. The question is, is such a thing, even in principle, possible? Should we expect the scientific reduction of the entity of folk psychology or is it realistic to expect its elimination from scientific explanation and prediction of behaviour insofar as it is not possible to establish a connection with physical sciences? Or are we perhaps supposed to treat folk psychology as an abstract theory which is justified in its application, but has no scientific physical relations between its entities, and the entities of physical sciences? I begin this paper with the everyday, common sense use of folk psychology in explaining and predicting behaviour, and I follow up with a brief presentation of realist perspective and its issues. Afterwards, I lay out eliminativist perspective and its reach in the debate, and pass on to the promising perspective of instrumentalism. Finally, I endorse a transformation of the perspective of instrumentalism into a milder form of realism by introducing the notion of scattered causality

Nature and value of prenatal and postmortal nonexistence

U radu se bavim analizom vrijednosti prenatalnog i postmortalnog nepostojanja. Temeljna pretpostavka rasprave jest da kada bice umre, ono prestaje postojati. Ukoliko je to uistinu tocno; a cak i ako nije; pitanje je zašto je smrt loša za osobu koja je umrla, ako smrt rezultira nepostojanjem? Nakon temeljnih terminoloških odrednica i pretpostavki, u radu iznosim cetiri modela koji objašnjavaju vrijednost smrti. Prvi od njih je Epikurov model, prema kojemu je smrt neutralna za osobu koja je umrla. Drugi model jest Nagelov model; tzv. deprivacijsko objašnjenje; koji eksplicira Aristotelovu ideju da je smrt krajnje zlo. Prema Nagelovom modelu, zlo smrti je neiskustveno zlo koje se sastoji od lišavanja dobara života. Treci jest Feldmanov model; sofisticiraniji model deprivacijskog objašnjenja; koji za posljedicu ima tvrdnju da je smrt u vecini slucajeva loša za osobu koja je umrla, ali ponekad može biti dobra ili neutralna za osobu koja je umrla. Cetvrti model, jest model koji zlo smrti objašnjava teorijom neostvarenja kategorickih želja. Analizom navedenih modela, zakljucujem, da ako smrt jest zlo za osobu koja je umrla, onda je najbolje objašnjena uz odreene preinake Feldmanovog modela. Meutim, svi navedeni modeli; osim onog Epikurovog; moraju odgovoriti na pitanje je li prenatalno lišavanje jednako tako loše kao i postmortalno lišavanje, ili nije ni postmortalno lišavanje loše buduci da nije ni prenatalno, kako je to mislio Lukrecije. Smatram da deprivacijska teorija može riješiti Lukrecijev problem, ali se u konacnici susrece s problemom vrijednosti, tj. s nemogucnošcu dokazivanja neiskustvenog zla „nepokolebljivim“ epikurejcima. Buduci da se „nepokolebljivim“ epikurejcima ne može dokazati da je smrt loša za osobu koja je umrla, moj zakljucak o vrijednosti smrti za osobu koja je umrla završava u blagoj „epikureizaciji“ deprivacijske teorije. Drugim rijecima, zakljucujem da je smrt vrsta zla koja nas ne bi trebala u znacajnoj mjeri zabrinjavati.In my dissertation I am dealing with the value analysis of the prenatal and the postmortal nonexistence. The basic hypothesis of the discussion is that when the person dies she ceases to exist. As far as this is true; and even if it is not; the question is why is death bad for the person who died if death results with nonexistence? After basic determination of terminology and assumptions, in my work I present four models which explain the value of death. The first one is the Epicurus’ model, according to whom the death is value neutral for the person who died. The second model is Nagel's model, the so called deprivation explanation, which explicates Aristotle’s idea of death as the ultimate evil. According to Nagel´s model, the evil of death is unexperienced evil which consist of the deprivation of goods of life. The third model is Feldman's model; more sophisticated model of the deprivation explanation; which as a result has the statement that death is in most cases bad for the person who died but sometimes it can be good or neutral for the person who died. The fourth model is the model which explains the evil of death with a theory of unrealized categorical desires. By analyzing mentioned models, I conclude, that if death is a bad for the person who died, than it is best explained with slight modification of Feldman’s model. However, all mentioned models; except the one of Epicurus; have to answer the question is the prenatal deprivation as bad as the postmortal deprivation, or postmortal deprivation is not bad since it is not prenatal, as Lucretius thought. I believe that deprivation explanation can resolve Lucretius' problem, but in the end it meets the problem of value, that is, it meets the impossibility of proving unexperienced evil to “unshakeable” Epicureans. Since it is impossible to prove to “unshakeable” Epicureans that death is bad for the person who died, my conclusion about the value of death for the person who died, ends with the mild „epicurusaisation“ of the deprivation theory. In other words, I conclude that death is a kind of evil which should not worry us too much

Nature and value of prenatal and postmortal nonexistence

U radu se bavim analizom vrijednosti prenatalnog i postmortalnog nepostojanja. Temeljna pretpostavka rasprave jest da kada biće umre, ono prestaje postojati. Ukoliko je to uistinu točno; a čak i ako nije; pitanje je zašto je smrt loša za osobu koja je umrla, ako smrt rezultira nepostojanjem? Nakon temeljnih terminoloških odrednica i pretpostavki, u radu iznosim četiri modela koji objašnjavaju vrijednost smrti. Prvi od njih je Epikurov model, prema kojemu je smrt neutralna za osobu koja je umrla. Drugi model jest Nagelov model; tzv. deprivacijsko objašnjenje; koji eksplicira Aristotelovu ideju da je smrt krajnje zlo. Prema Nagelovom modelu, zlo smrti je neiskustveno zlo koje se sastoji od lišavanja dobara života. Treći jest Feldmanov model; sofisticiraniji model deprivacijskog objašnjenja; koji za posljedicu ima tvrdnju da je smrt u većini slučajeva loša za osobu koja je umrla, ali ponekad može biti dobra ili neutralna za osobu koja je umrla. Četvrti model, jest model koji zlo smrti objašnjava teorijom neostvarenja kategoričkih želja. Analizom navedenih modela, zaključujem, da ako smrt jest zlo za osobu koja je umrla, onda je najbolje objašnjena uz određene preinake Feldmanovog modela. Meutim, svi navedeni modeli; osim onog Epikurovog; moraju odgovoriti na pitanje je li prenatalno lišavanje jednako tako loše kao i postmortalno lišavanje, ili nije ni postmortalno lišavanje loše budući da nije ni prenatalno, kako je to mislio Lukrecije. Smatram da deprivacijska teorija može riješiti Lukrecijev problem, ali se u konačnici susreće s problemom vrijednosti, tj. s nemogucnošću dokazivanja neiskustvenog zla „nepokolebljivim“ epikurejcima. Budući da se „nepokolebljivim“ epikurejcima ne može dokazati da je smrt loša za osobu koja je umrla, moj zaključak o vrijednosti smrti za osobu koja je umrla završava u blagoj „epikureizaciji“ deprivacijske teorije. Drugim riječima, zaključujem da je smrt vrsta zla koja nas ne bi trebala u značajnoj mjeri zabrinjavati.In my dissertation I am dealing with the value analysis of the prenatal and the postmortal nonexistence. The basic hypothesis of the discussion is that when the person dies she ceases to exist. As far as this is true; and even if it is not; the question is why is death bad for the person who died if death results with nonexistence? After basic determination of terminology and assumptions, in my work I present four models which explain the value of death. The first one is the Epicurus’ model, according to whom the death is value Nagel's model, the so called deprivation explanation, which explicates Aristotle’s idea of death as the ultimate evil. According to Nagel´s model, the evil of death is unexperienced evil which consist of the deprivation of goods of life. The third model is Feldman's model; more sophisticated model of the deprivation explanation; which as a result has the statement that death is in most cases bad for the person who died but sometimes it can be good or neutral for the person who died. The fourth model is the model which explains the evil of death with a theory of unrealized categorical desires. By analyzing mentioned models, I conclude, that if death is a bad for the person who died, than it is best explained with slight modification of Feldman’s model. However, all mentioned models; except the one of Epicurus; have to answer the question is the prenatal deprivation as bad as the postmortal deprivation, or postmortal deprivation is not bad since it is not prenatal, as Lucretius thought. I believe that deprivation explanation can resolve Lucretius' problem, but in the end it meets the problem of value, that is, it meets the impossibility of proving unexperienced evil to “unshakeable” Epicureans. Since it is impossible to prove to “unshakeable” Epicureans that death is bad for the person who died, my conclusion about the value of death for the person who died, ends with the mild „epicurusaisation“ of the deprivation theory. In other words, I conclude that death is a kind of evil which should not worry us too much

Nature and value of prenatal and postmortal nonexistence

U radu se bavim analizom vrijednosti prenatalnog i postmortalnog nepostojanja. Temeljna pretpostavka rasprave jest da kada bice umre, ono prestaje postojati. Ukoliko je to uistinu tocno; a cak i ako nije; pitanje je zašto je smrt loša za osobu koja je umrla, ako smrt rezultira nepostojanjem? Nakon temeljnih terminoloških odrednica i pretpostavki, u radu iznosim cetiri modela koji objašnjavaju vrijednost smrti. Prvi od njih je Epikurov model, prema kojemu je smrt neutralna za osobu koja je umrla. Drugi model jest Nagelov model; tzv. deprivacijsko objašnjenje; koji eksplicira Aristotelovu ideju da je smrt krajnje zlo. Prema Nagelovom modelu, zlo smrti je neiskustveno zlo koje se sastoji od lišavanja dobara života. Treci jest Feldmanov model; sofisticiraniji model deprivacijskog objašnjenja; koji za posljedicu ima tvrdnju da je smrt u vecini slucajeva loša za osobu koja je umrla, ali ponekad može biti dobra ili neutralna za osobu koja je umrla. Cetvrti model, jest model koji zlo smrti objašnjava teorijom neostvarenja kategorickih želja. Analizom navedenih modela, zakljucujem, da ako smrt jest zlo za osobu koja je umrla, onda je najbolje objašnjena uz odreene preinake Feldmanovog modela. Meutim, svi navedeni modeli; osim onog Epikurovog; moraju odgovoriti na pitanje je li prenatalno lišavanje jednako tako loše kao i postmortalno lišavanje, ili nije ni postmortalno lišavanje loše buduci da nije ni prenatalno, kako je to mislio Lukrecije. Smatram da deprivacijska teorija može riješiti Lukrecijev problem, ali se u konacnici susrece s problemom vrijednosti, tj. s nemogucnošcu dokazivanja neiskustvenog zla „nepokolebljivim“ epikurejcima. Buduci da se „nepokolebljivim“ epikurejcima ne može dokazati da je smrt loša za osobu koja je umrla, moj zakljucak o vrijednosti smrti za osobu koja je umrla završava u blagoj „epikureizaciji“ deprivacijske teorije. Drugim rijecima, zakljucujem da je smrt vrsta zla koja nas ne bi trebala u znacajnoj mjeri zabrinjavati.In my dissertation I am dealing with the value analysis of the prenatal and the postmortal nonexistence. The basic hypothesis of the discussion is that when the person dies she ceases to exist. As far as this is true; and even if it is not; the question is why is death bad for the person who died if death results with nonexistence? After basic determination of terminology and assumptions, in my work I present four models which explain the value of death. The first one is the Epicurus’ model, according to whom the death is value neutral for the person who died. The second model is Nagel's model, the so called deprivation explanation, which explicates Aristotle’s idea of death as the ultimate evil. According to Nagel´s model, the evil of death is unexperienced evil which consist of the deprivation of goods of life. The third model is Feldman's model; more sophisticated model of the deprivation explanation; which as a result has the statement that death is in most cases bad for the person who died but sometimes it can be good or neutral for the person who died. The fourth model is the model which explains the evil of death with a theory of unrealized categorical desires. By analyzing mentioned models, I conclude, that if death is a bad for the person who died, than it is best explained with slight modification of Feldman’s model. However, all mentioned models; except the one of Epicurus; have to answer the question is the prenatal deprivation as bad as the postmortal deprivation, or postmortal deprivation is not bad since it is not prenatal, as Lucretius thought. I believe that deprivation explanation can resolve Lucretius' problem, but in the end it meets the problem of value, that is, it meets the impossibility of proving unexperienced evil to “unshakeable” Epicureans. Since it is impossible to prove to “unshakeable” Epicureans that death is bad for the person who died, my conclusion about the value of death for the person who died, ends with the mild „epicurusaisation“ of the deprivation theory. In other words, I conclude that death is a kind of evil which should not worry us too much

Pučka psihologija: znanstvene perspektive realizma, eliminativizma i instrumentalizma

U radu analiziram realisticki, eliminativisticki i instrumentalisticki pristup prema mental­nom diskursu pucke psihologije. Temeljna ideja razmatranje je pucke psihologije kao teorije koja objasnjava i predviđa ponasanje. Ako je pucka psihologija teorija, onda se mora moći reducirati na ili inkorporirati u dobro ucvrscene znanstvene fizikalne teorije, neuroznanost prvenstveno. Pitanje je, je li tako nesto barem principijelno moguce? Trebamo li ocekivati znanstvenu redukciju entiteta pucke psihologije ili je realno za ocekivati njenu eliminaciju iz znanstvenog objasnjenja i predviđanja ponasanja utoliko, ukoliko se ne moze uspostaviti veza s fizikalnim znanostima? Ili pak, treba li pucku psihologiju tretirati kao apstraktnu teoriju koja je opravdana u upotrebi, ali nema znanstveno fizikalnih relacija između njenih entiteta i entiteta fizikalnih znanosti? Rad zapocinjem sa svakodnevnom zdravorazumskom upotrebom pucke psihologije u objasnjenju i predviđanju ponasanja, zatim ukratko izlazem realisticku poziciju i njene poteskoce. U sljedecem dijelu iznosim eliminativisticku poziciju i njezin doseg u raspravi te prelazim na obecavajuću poziciju instrumentalizma. U konačnici, zalazem se za transformaciju instrumentalističke pozicije u blazi oblik realizma na nacin da se uvede pojam razasute uzročnosti

Nature and value of prenatal and postmortal nonexistence

U radu se bavim analizom vrijednosti prenatalnog i postmortalnog nepostojanja. Temeljna pretpostavka rasprave jest da kada biće umre, ono prestaje postojati. Ukoliko je to uistinu točno; a čak i ako nije; pitanje je zašto je smrt loša za osobu koja je umrla, ako smrt rezultira nepostojanjem? Nakon temeljnih terminoloških odrednica i pretpostavki, u radu iznosim četiri modela koji objašnjavaju vrijednost smrti. Prvi od njih je Epikurov model, prema kojemu je smrt neutralna za osobu koja je umrla. Drugi model jest Nagelov model; tzv. deprivacijsko objašnjenje; koji eksplicira Aristotelovu ideju da je smrt krajnje zlo. Prema Nagelovom modelu, zlo smrti je neiskustveno zlo koje se sastoji od lišavanja dobara života. Treći jest Feldmanov model; sofisticiraniji model deprivacijskog objašnjenja; koji za posljedicu ima tvrdnju da je smrt u većini slučajeva loša za osobu koja je umrla, ali ponekad može biti dobra ili neutralna za osobu koja je umrla. Četvrti model, jest model koji zlo smrti objašnjava teorijom neostvarenja kategoričkih želja. Analizom navedenih modela, zaključujem, da ako smrt jest zlo za osobu koja je umrla, onda je najbolje objašnjena uz određene preinake Feldmanovog modela. Meutim, svi navedeni modeli; osim onog Epikurovog; moraju odgovoriti na pitanje je li prenatalno lišavanje jednako tako loše kao i postmortalno lišavanje, ili nije ni postmortalno lišavanje loše budući da nije ni prenatalno, kako je to mislio Lukrecije. Smatram da deprivacijska teorija može riješiti Lukrecijev problem, ali se u konačnici susreće s problemom vrijednosti, tj. s nemogucnošću dokazivanja neiskustvenog zla „nepokolebljivim“ epikurejcima. Budući da se „nepokolebljivim“ epikurejcima ne može dokazati da je smrt loša za osobu koja je umrla, moj zaključak o vrijednosti smrti za osobu koja je umrla završava u blagoj „epikureizaciji“ deprivacijske teorije. Drugim riječima, zaključujem da je smrt vrsta zla koja nas ne bi trebala u značajnoj mjeri zabrinjavati.In my dissertation I am dealing with the value analysis of the prenatal and the postmortal nonexistence. The basic hypothesis of the discussion is that when the person dies she ceases to exist. As far as this is true; and even if it is not; the question is why is death bad for the person who died if death results with nonexistence? After basic determination of terminology and assumptions, in my work I present four models which explain the value of death. The first one is the Epicurus’ model, according to whom the death is value Nagel's model, the so called deprivation explanation, which explicates Aristotle’s idea of death as the ultimate evil. According to Nagel´s model, the evil of death is unexperienced evil which consist of the deprivation of goods of life. The third model is Feldman's model; more sophisticated model of the deprivation explanation; which as a result has the statement that death is in most cases bad for the person who died but sometimes it can be good or neutral for the person who died. The fourth model is the model which explains the evil of death with a theory of unrealized categorical desires. By analyzing mentioned models, I conclude, that if death is a bad for the person who died, than it is best explained with slight modification of Feldman’s model. However, all mentioned models; except the one of Epicurus; have to answer the question is the prenatal deprivation as bad as the postmortal deprivation, or postmortal deprivation is not bad since it is not prenatal, as Lucretius thought. I believe that deprivation explanation can resolve Lucretius' problem, but in the end it meets the problem of value, that is, it meets the impossibility of proving unexperienced evil to “unshakeable” Epicureans. Since it is impossible to prove to “unshakeable” Epicureans that death is bad for the person who died, my conclusion about the value of death for the person who died, ends with the mild „epicurusaisation“ of the deprivation theory. In other words, I conclude that death is a kind of evil which should not worry us too much

Smrt u opusu Vladana Desnice i europskoj kulturi: poetički povijesni i filozofski aspekti:

Zbornik Smrt u opusu Vladana Desnice i europskoj kulturi: poetički, povijesni i lozofski aspekti najvećim dijelom čine prilozi nastali na temelju izlaganja na međunarodnom znanstvenom skupu Desničini sureti 2017., održanom u Zagrebu od 15. do 17. rujna.  Skup kojim je obilježena i pedeseta obljetnica piščeve smrti imao je, nakon 2012. godine, najveći broj prijavljenih sudionika, a od četrdeset osam najavljenih izlaganja, održano je četrdeset. Iako su bili spriječeni održati svoja izlaganja, neki su prijavljeni ipak napisali članke te su oni uvršteni u ovaj zbornik. Osim tekstova sudionika Desničinih susreta 2017., zbornik sadrži i dva rada autora čiji su predmeti istraživačkog interesa bliski temi skupa te su na molbu urednika, a i potaknuti pozitivnim odjecima skupa, odlučili napisati svoje priloge.  (...) Iako zborničke cjeline nisu vizualno odvojene, članci u zborniku mogu se grupirati u tri skupine. Prvu, najbrojniju, čine prilozi u kojima se autori bave motivima smrti u djelima Vladana Desnice, bilo da se radi o opusu u cjelini, određenoj književnoj vrsti (npr. pripovijetkama) ili pojedinom književnom djelu (najčešće romanima Proljeća Ivana Galeba i Zimsko ljetovanje te nedovršenom romanu Pronalazak Athanatka). Slijede potom prilozi u kojima se tematizira motiv smrti u radovima drugih književnika (npr. arapskih pjesnika, Miroslava Krleže, Dragiše Vasića, Miroslava Antića, Dževada Karahasana i Juana Rulfa) i filozofa (Martina Heideggera, Karla Jaspersa i Stjepana Zimmermanna), a završava historiografskom cjelinom, tekstovima koji pokrivaju teme u rasponu od antike do sredine dvadesetog stoljeća. Urednici – nakon neizbježnih višekratnih čitanja svakog priloga – odlučili su napraviti vlastiti izbor naglasaka u svakom uvrštenom prilogu, nastojeći slijediti logiku „velikih tema“ koje integriraju ovaj zbornik.Zbornik Smrt u opusu Vladana Desnice i europskoj kulturi: poetički, povijesni i lozofski aspekti najvećim dijelom čine prilozi nastali na temelju izlaganja na međunarodnom znanstvenom skupu Desničini sureti 2017., održanom u Zagrebu od 15. do 17. rujna.  Skup kojim je obilježena i pedeseta obljetnica piščeve smrti imao je, nakon 2012. godine, najveći broj prijavljenih sudionika, a od četrdeset osam najavljenih izlaganja, održano je četrdeset. Iako su bili spriječeni održati svoja izlaganja, neki su prijavljeni ipak napisali članke te su oni uvršteni u ovaj zbornik. Osim tekstova sudionika Desničinih susreta 2017., zbornik sadrži i dva rada autora čiji su predmeti istraživačkog interesa bliski temi skupa te su na molbu urednika, a i potaknuti pozitivnim odjecima skupa, odlučili napisati svoje priloge.  (...) Iako zborničke cjeline nisu vizualno odvojene, članci u zborniku mogu se grupirati u tri skupine. Prvu, najbrojniju, čine prilozi u kojima se autori bave motivima smrti u djelima Vladana Desnice, bilo da se radi o opusu u cjelini, određenoj književnoj vrsti (npr. pripovijetkama) ili pojedinom književnom djelu (najčešće romanima Proljeća Ivana Galeba i Zimsko ljetovanje te nedovršenom romanu Pronalazak Athanatka). Slijede potom prilozi u kojima se tematizira motiv smrti u radovima drugih književnika (npr. arapskih pjesnika, Miroslava Krleže, Dragiše Vasića, Miroslava Antića, Dževada Karahasana i Juana Rulfa) i filozofa (Martina Heideggera, Karla Jaspersa i Stjepana Zimmermanna), a završava historiografskom cjelinom, tekstovima koji pokrivaju teme u rasponu od antike do sredine dvadesetog stoljeća. Urednici – nakon neizbježnih višekratnih čitanja svakog priloga – odlučili su napraviti vlastiti izbor naglasaka u svakom uvrštenom prilogu, nastojeći slijediti logiku „velikih tema“ koje integriraju ovaj zbornik

Smrt u opusu Vladana Desnice i europskoj kulturi: poetički povijesni i filozofski aspekti:

Zbornik Smrt u opusu Vladana Desnice i europskoj kulturi: poetički, povijesni i lozofski aspekti najvećim dijelom čine prilozi nastali na temelju izlaganja na međunarodnom znanstvenom skupu Desničini sureti 2017., održanom u Zagrebu od 15. do 17. rujna.  Skup kojim je obilježena i pedeseta obljetnica piščeve smrti imao je, nakon 2012. godine, najveći broj prijavljenih sudionika, a od četrdeset osam najavljenih izlaganja, održano je četrdeset. Iako su bili spriječeni održati svoja izlaganja, neki su prijavljeni ipak napisali članke te su oni uvršteni u ovaj zbornik. Osim tekstova sudionika Desničinih susreta 2017., zbornik sadrži i dva rada autora čiji su predmeti istraživačkog interesa bliski temi skupa te su na molbu urednika, a i potaknuti pozitivnim odjecima skupa, odlučili napisati svoje priloge.  (...) Iako zborničke cjeline nisu vizualno odvojene, članci u zborniku mogu se grupirati u tri skupine. Prvu, najbrojniju, čine prilozi u kojima se autori bave motivima smrti u djelima Vladana Desnice, bilo da se radi o opusu u cjelini, određenoj književnoj vrsti (npr. pripovijetkama) ili pojedinom književnom djelu (najčešće romanima Proljeća Ivana Galeba i Zimsko ljetovanje te nedovršenom romanu Pronalazak Athanatka). Slijede potom prilozi u kojima se tematizira motiv smrti u radovima drugih književnika (npr. arapskih pjesnika, Miroslava Krleže, Dragiše Vasića, Miroslava Antića, Dževada Karahasana i Juana Rulfa) i filozofa (Martina Heideggera, Karla Jaspersa i Stjepana Zimmermanna), a završava historiografskom cjelinom, tekstovima koji pokrivaju teme u rasponu od antike do sredine dvadesetog stoljeća. Urednici – nakon neizbježnih višekratnih čitanja svakog priloga – odlučili su napraviti vlastiti izbor naglasaka u svakom uvrštenom prilogu, nastojeći slijediti logiku „velikih tema“ koje integriraju ovaj zbornik.Zbornik Smrt u opusu Vladana Desnice i europskoj kulturi: poetički, povijesni i lozofski aspekti najvećim dijelom čine prilozi nastali na temelju izlaganja na međunarodnom znanstvenom skupu Desničini sureti 2017., održanom u Zagrebu od 15. do 17. rujna.  Skup kojim je obilježena i pedeseta obljetnica piščeve smrti imao je, nakon 2012. godine, najveći broj prijavljenih sudionika, a od četrdeset osam najavljenih izlaganja, održano je četrdeset. Iako su bili spriječeni održati svoja izlaganja, neki su prijavljeni ipak napisali članke te su oni uvršteni u ovaj zbornik. Osim tekstova sudionika Desničinih susreta 2017., zbornik sadrži i dva rada autora čiji su predmeti istraživačkog interesa bliski temi skupa te su na molbu urednika, a i potaknuti pozitivnim odjecima skupa, odlučili napisati svoje priloge.  (...) Iako zborničke cjeline nisu vizualno odvojene, članci u zborniku mogu se grupirati u tri skupine. Prvu, najbrojniju, čine prilozi u kojima se autori bave motivima smrti u djelima Vladana Desnice, bilo da se radi o opusu u cjelini, određenoj književnoj vrsti (npr. pripovijetkama) ili pojedinom književnom djelu (najčešće romanima Proljeća Ivana Galeba i Zimsko ljetovanje te nedovršenom romanu Pronalazak Athanatka). Slijede potom prilozi u kojima se tematizira motiv smrti u radovima drugih književnika (npr. arapskih pjesnika, Miroslava Krleže, Dragiše Vasića, Miroslava Antića, Dževada Karahasana i Juana Rulfa) i filozofa (Martina Heideggera, Karla Jaspersa i Stjepana Zimmermanna), a završava historiografskom cjelinom, tekstovima koji pokrivaju teme u rasponu od antike do sredine dvadesetog stoljeća. Urednici – nakon neizbježnih višekratnih čitanja svakog priloga – odlučili su napraviti vlastiti izbor naglasaka u svakom uvrštenom prilogu, nastojeći slijediti logiku „velikih tema“ koje integriraju ovaj zbornik