Orgulje i orguljarstvo u hrvatskim zemljama od 14. do 16. stoljeća

Building of organs in the Croatian lands, and thus the art of organ-playing, began in the second half of the 14th century, when foreign organ builders built the first instruments there. In northern Croatia these were organ builders from the area of present-day Slovenia, Hungary, Austria, and the Czech Republic. In the area of coastal Croatia, organs were mostly built by organ builders from Italy, with an emphasis on Venice. At those times, organs were generally acquired for cathedrals (Zagreb, Rab, Zadar, Šibenik, Split, Trogir, Hvar, Korčula, Dubrovnik), and less frequently for parish churches (St Mark’s in Zagreb and St Nicholas’s in Varaždin). In certain Dalmatian towns organs were represented in several churches: in the Cathedral, the Franciscan church, the Dominican church and the Dominican nuns’ church in Zadar, and in Šibenik and Hvar in the Cathedral and the Franciscan church. Finally, in Dubrovnik, organs existed in the Cathedral, the Church of St Blaise, the convent of the Poor Clares, the Dominican church and the Franciscan church, and were owned by the canons. Although these instruments are no longer in existence, archival data about them has been preserved.Gradnja orgulja na području hrvatskih zemalja započela je u drugoj polovini 14. stoljeća, kada strani majstori grade prve instrumente. U sjevernoj Hrvatskoj to su bili majstori s područja današnje Slovenije, Mađarske, Češke i Austrije. Na području primorske Hrvatske orgulje su ponajviše gradili majstori iz Italije, s naglaskom na Veneciju: Marco „degli Organi“ (Zadar), majstor Ivan i Andrea Vicentini (Šibenik), fra Urbano (Trogir) te Marco Tinto (Hvar). Vincenzo da Casal iz Montferrata sagradio je orgulje na Rabu, a pretpostavlja se da je pod imenom Vincenzo Colombo sagradio u Veneciji i orgulje za Korčulu i Dubrovnik. Francuski graditelj Martin Datis Piccardus sagradio je orgulje u Šibeniku i Splitu. U ovom razdoblju orgulje su uglavnom nabavljane za katedrale (Zagreb, Krk, Rab, Zadar, Šibenik, Split, Trogir, Hvar, Korčula, Dubrovnik), a rjeđe i za župne crkve (sv. Marko u Zagrebu te sv. Nikola u Varaždinu). U pojedinim dalmatinskim gradovima orgulje su bile zastupljene u čak nekoliko crkava: u Zadru u katedrali, franjevačkoj crkvi, dominikanskoj crkvi i crkvi dominikanki, a u Šibeniku i Hvaru u katedrali i franjevačkim crkvama. Napokon, na krajnjem jugu, u Dubrovniku, koji je tijekom 15. i 16. stoljeća proživljavao svoje zlatno doba te je ostvario najveći kulturni i umjetnički domet od svih hrvatskih gradova, orgulje su postojale u katedrali, crkvi sv. Vlaha, samostanu klarisa, dominikanskoj crkvi, franjevačkoj crkvi te u vlasništvu kanonika. Prema do sada poznatim arhivskim podatcima i ugovorima o gradnji, može se zaključiti da su bila prisutna dva tipa instrumenta: portativ (male prijenosne orgulje) i pozitiv (orgulje koje su postavljane na jedno mjesto). Općenito se može reći da su orgulje bile manjih dimenzija, te se za njih najčešće nije gradio ili uređivao poseban prostor. Od prve polovine 16. stoljeća velike orgulje, za tadašnje pojmove, krasile su zagrebačku, rabsku i dubrovačku katedralu

Muzikalije iz ostavštine Julija Njikoša u Muzeju Slavonije u Osijeku

Extensive legacy of Julije Njikoš (Osijek, 1924 – Zagreb, 2010), doyen of Croatian tambura music, is preserved at the Museum of Slavonia. According to his wishes, it was gifted to the museum in 2012 by his wife Vera Svoboda and daughters Vesna Njikoš Pečkaj and Mirna Njikoš Pavlović. The legacy consists of sheet music, sound recordings, and private belongings (photos, concert programmes, wards, newspaper articles). This paper is dedicated to sheet music from the legacy of Njikoš, which was inventoried and scanned, and professionally processed during 2021. More than eight hundred of sheet music is divided into four categories: original compositions of Njikoš; recordings and covers of folk songs and dances for tambura orchestras; compositions of other authors that were arranged by Njikoš for tambura orchestras; compositions of unknown status in relation to Njikoš. This paper brings out their overview on the basis of their processing and consultations with professional literature, sheet music collections in which they were published, and sound recordings on which they were recorded. On one side, these musical sources are a witness of creative productivity of Njikoš, his efforts on preservation of national heritage and dedication to tambura playing in the widest sense, and on the other side, they provide us with the possibility for a wider contextualization of his life and work, as well as for further research of tambura music in Croatia

Orgulje i orguljarstvo u hrvatskim zemljama od 14. do 16. stoljeća

Building of organs in the Croatian lands, and thus the art of organ-playing, began in the second half of the 14th century, when foreign organ builders built the first instruments there. In northern Croatia these were organ builders from the area of present-day Slovenia, Hungary, Austria, and the Czech Republic. In the area of coastal Croatia, organs were mostly built by organ builders from Italy, with an emphasis on Venice. At those times, organs were generally acquired for cathedrals (Zagreb, Rab, Zadar, Šibenik, Split, Trogir, Hvar, Korčula, Dubrovnik), and less frequently for parish churches (St Mark’s in Zagreb and St Nicholas’s in Varaždin). In certain Dalmatian towns organs were represented in several churches: in the Cathedral, the Franciscan church, the Dominican church and the Dominican nuns’ church in Zadar, and in Šibenik and Hvar in the Cathedral and the Franciscan church. Finally, in Dubrovnik, organs existed in the Cathedral, the Church of St Blaise, the convent of the Poor Clares, the Dominican church and the Franciscan church, and were owned by the canons. Although these instruments are no longer in existence, archival data about them has been preserved.Gradnja orgulja na području hrvatskih zemalja započela je u drugoj polovini 14. stoljeća, kada strani majstori grade prve instrumente. U sjevernoj Hrvatskoj to su bili majstori s područja današnje Slovenije, Mađarske, Češke i Austrije. Na području primorske Hrvatske orgulje su ponajviše gradili majstori iz Italije, s naglaskom na Veneciju: Marco „degli Organi“ (Zadar), majstor Ivan i Andrea Vicentini (Šibenik), fra Urbano (Trogir) te Marco Tinto (Hvar). Vincenzo da Casal iz Montferrata sagradio je orgulje na Rabu, a pretpostavlja se da je pod imenom Vincenzo Colombo sagradio u Veneciji i orgulje za Korčulu i Dubrovnik. Francuski graditelj Martin Datis Piccardus sagradio je orgulje u Šibeniku i Splitu. U ovom razdoblju orgulje su uglavnom nabavljane za katedrale (Zagreb, Krk, Rab, Zadar, Šibenik, Split, Trogir, Hvar, Korčula, Dubrovnik), a rjeđe i za župne crkve (sv. Marko u Zagrebu te sv. Nikola u Varaždinu). U pojedinim dalmatinskim gradovima orgulje su bile zastupljene u čak nekoliko crkava: u Zadru u katedrali, franjevačkoj crkvi, dominikanskoj crkvi i crkvi dominikanki, a u Šibeniku i Hvaru u katedrali i franjevačkim crkvama. Napokon, na krajnjem jugu, u Dubrovniku, koji je tijekom 15. i 16. stoljeća proživljavao svoje zlatno doba te je ostvario najveći kulturni i umjetnički domet od svih hrvatskih gradova, orgulje su postojale u katedrali, crkvi sv. Vlaha, samostanu klarisa, dominikanskoj crkvi, franjevačkoj crkvi te u vlasništvu kanonika. Prema do sada poznatim arhivskim podatcima i ugovorima o gradnji, može se zaključiti da su bila prisutna dva tipa instrumenta: portativ (male prijenosne orgulje) i pozitiv (orgulje koje su postavljane na jedno mjesto). Općenito se može reći da su orgulje bile manjih dimenzija, te se za njih najčešće nije gradio ili uređivao poseban prostor. Od prve polovine 16. stoljeća velike orgulje, za tadašnje pojmove, krasile su zagrebačku, rabsku i dubrovačku katedralu

Musical instruments in the Split City Museum

U Muzeju grada Splita čuva se deset glazbenih instrumenata: stolni klavir, klavir u obliku krila, pijanino, fonola, dvije violine, gusle, citra, spomen-truba i bandoneon. Nastali su u razdoblju između 1809./1810. i 1928./1938. Među mjesta njihova podrijetla ubrajaju se London (Velika Britanija), Beč i Innsbruck (Austrija), Leipzig i Saska (Njemačka), Split i Dalmatinska zagora (Hrvatska), Trst (Italija) i Luby (do 1946. Schönbach, Češka). Premda su broj instrumenata, a djelomično i njihova kvaliteta, razmjerno skromni, oni su važan primarni izvor u proučavanju glazbene kulture grada Splita. U ovome će se radu po prvi puta analizirati u muzikološkom i kulturološkom kontekstu