Orgulje i orguljarstvo u hrvatskim zemljama od 14. do 16. stoljeća

Abstract

Building of organs in the Croatian lands, and thus the art of organ-playing, began in the second half of the 14th century, when foreign organ builders built the first instruments there. In northern Croatia these were organ builders from the area of present-day Slovenia, Hungary, Austria, and the Czech Republic. In the area of coastal Croatia, organs were mostly built by organ builders from Italy, with an emphasis on Venice. At those times, organs were generally acquired for cathedrals (Zagreb, Rab, Zadar, Šibenik, Split, Trogir, Hvar, Korčula, Dubrovnik), and less frequently for parish churches (St Mark’s in Zagreb and St Nicholas’s in Varaždin). In certain Dalmatian towns organs were represented in several churches: in the Cathedral, the Franciscan church, the Dominican church and the Dominican nuns’ church in Zadar, and in Šibenik and Hvar in the Cathedral and the Franciscan church. Finally, in Dubrovnik, organs existed in the Cathedral, the Church of St Blaise, the convent of the Poor Clares, the Dominican church and the Franciscan church, and were owned by the canons. Although these instruments are no longer in existence, archival data about them has been preserved.Gradnja orgulja na području hrvatskih zemalja započela je u drugoj polovini 14. stoljeća, kada strani majstori grade prve instrumente. U sjevernoj Hrvatskoj to su bili majstori s područja današnje Slovenije, Mađarske, Češke i Austrije. Na području primorske Hrvatske orgulje su ponajviše gradili majstori iz Italije, s naglaskom na Veneciju: Marco „degli Organi“ (Zadar), majstor Ivan i Andrea Vicentini (Šibenik), fra Urbano (Trogir) te Marco Tinto (Hvar). Vincenzo da Casal iz Montferrata sagradio je orgulje na Rabu, a pretpostavlja se da je pod imenom Vincenzo Colombo sagradio u Veneciji i orgulje za Korčulu i Dubrovnik. Francuski graditelj Martin Datis Piccardus sagradio je orgulje u Šibeniku i Splitu. U ovom razdoblju orgulje su uglavnom nabavljane za katedrale (Zagreb, Krk, Rab, Zadar, Šibenik, Split, Trogir, Hvar, Korčula, Dubrovnik), a rjeđe i za župne crkve (sv. Marko u Zagrebu te sv. Nikola u Varaždinu). U pojedinim dalmatinskim gradovima orgulje su bile zastupljene u čak nekoliko crkava: u Zadru u katedrali, franjevačkoj crkvi, dominikanskoj crkvi i crkvi dominikanki, a u Šibeniku i Hvaru u katedrali i franjevačkim crkvama. Napokon, na krajnjem jugu, u Dubrovniku, koji je tijekom 15. i 16. stoljeća proživljavao svoje zlatno doba te je ostvario najveći kulturni i umjetnički domet od svih hrvatskih gradova, orgulje su postojale u katedrali, crkvi sv. Vlaha, samostanu klarisa, dominikanskoj crkvi, franjevačkoj crkvi te u vlasništvu kanonika. Prema do sada poznatim arhivskim podatcima i ugovorima o gradnji, može se zaključiti da su bila prisutna dva tipa instrumenta: portativ (male prijenosne orgulje) i pozitiv (orgulje koje su postavljane na jedno mjesto). Općenito se može reći da su orgulje bile manjih dimenzija, te se za njih najčešće nije gradio ili uređivao poseban prostor. Od prve polovine 16. stoljeća velike orgulje, za tadašnje pojmove, krasile su zagrebačku, rabsku i dubrovačku katedralu