Possibilities for growing trees in town agglomerations

Drveće u gradu uglavnom raste pod vrlo nepovoljnim uvjetima. Raste na mjestima koja inače prirodno ne bi nastanjivalo. Uz to, mnogi dijelovi gradskih komunalnih infrastruktura prolaze kroz za njih odabrano stanište. Ovaj je rad pregled mogućnosti i odabranih metoda implantacije drvoreda u urbani prostor.In towns trees mostly grow in very unfavourable conditions. They grow in places which they would not choose for their habitat in nature. Besides, a great deal of town infrastructure goes through the places chosen for their growth. This paper is a survey of possibillties and methods for planting trees in urban space

Vrtlarija Prandau - Mailath u Donjem Miholjcu

Vlastelinstvo grofovije Prandau iz Valpova dobilo je posjede u Donjem Miholjcu još davne 1721. g. Obitelj Prandau posjeduje plemstvo s pravom grba, posjedovnicama i obligacijama već od 1579. g. Osnivanjem vrtlarije uz dvorac u Valpovu 1723. g. počinje njihova vrtlarska djelatnost. Prvi prihodi vlastelinskog vrta zabilježeni su već 1733. g. Barun Gustav Prandau najzaslužniji je za osnivanje vrtlarije u Donjem Miholjcu koja svoj rad počinje 1872. g. izgradnjom staklenika dugačkog 57.2 metara. U to je vrijeme u okolici dvorca već postojao perivoj na okućnici od oko 19 jutara. Uz staklenik su izgrađena topla i hladna klijališta, četiri kućice za vrtlare te prostorija za lonce. Staklenik se sastojao od tri dijela, jednog za tropsko raslinje, a dva za bilje kontinentalnog klimata. Iz procjene vrijednosti vlastelinstva Prandau iz 1877. g. možemo doznati da je na sjevernom dijelu ispred staklenika bio posađen matičnjak bjelogoričnog i crnogoričnog drveća i grmlja. Vrtlarija je u svojoj ponudi tada već imala 103 najljepših sorata kamelija, 60 najboljih sorata rododendrona, 118 azalea, 260 najljepših sorata ruža, 138 različitih četinjača, kao i 324 različitih vrsta listopadnog drveća i grmlja. Vrtlarija je imala sustav navodnjavanja i sustav grijanih travnjaka. Bila je nosilac i organizator mnogih izložbi cvijeća diljem Monarhije i surađivala je s mnogim poznatim domaćim i stranim vrtlarijam

Breeding Potential of Slavonian Syrmian Podolian Cattle in Slavonia and Baranja

Slavonsko-srijemski podolac početkom 20. stoljeća bio je najzastupljenija i najznačajnija pasmina u Baranji, Srijemu i Slavoniji te u Podravini do Virovitice gdje je činio oko 90 % ukupnog broja goveda te se koristio za teške poslove u poljoprivredi. Iako na zaštiti i očuvanju pasmine od 2008. godine djeluje Udruga uzgajivača slavonsko-srijemskog podolca, ova pasmina je zbog male populacije definirana kao kritično ugrožena pasmina. Danas se podolac više ne koristi kao radno govedo, nego za ekološku proizvodnju mesa, s tim da je cilj iskorištavanje neiskorištenih i zapuštenih prirodnih područja za koje je pasmina povijesno vezana uz očuvanje biološke raznolikosti i zaštićenih krajolika. Osim niske produktivnosti, uzgajivači nailaze na razne probleme: plasman proizvoda, tržišno neprepoznavanje, administrativna ograničenja vezana uz petogodišnju obavezu uzgoja propisanu potporama izvornih i zaštićenih pasmina, te izostavljanje potpora. S druge strane postoji još jedna autohtona pasmina, istarsko govedo, čije je meso gastronomski brend Istre. To je pasmina koja je prije dvadesetak godina bila na rubu izumiranja, a danas broji oko 2000 jedinki. Zahvaljujući povezanosti Istrijana s ovom pasminom, koju je u prošlosti imala svaka obitelj, te novih gastronomskih načina uporabe njihova mesa, broj istarskih goveda polako, ali sigurno raste. S ciljem predstavljanja široj javnosti, meso boškarina dostupno je u nekim restoranima te su stvoreni i suhomesnati proizvodi oplemenjeni začinima i istarskim vinima. Slavonija ima puno prirodnih resursa, odnosno potencijala da prema primjeru Istrijana sa svojom pasminom stvori brend Slavonije koji, ukoliko bude tržišno prepoznat, ima mogućnost postati svjetski specijalitet. Samim time, osim što bi na tržište došao kvalitetan ekološki proizvod, jednako tako zaštitila bi se i očuvala stara autohtona pasmina jer to nije samo očuvanje kulturne i prirodne baštine, nego i očuvanje vrijednog genetskog materijala.Slavonian Syrmian podolian cattle was, at the beginning of the 20th century the most wide-spread and the most important breed of cattle in Baranja, Syrmia and Slavonia as well as in Podravina up to Virovitica where it represented around 90 % of the total number of cattle and was used as a drought animal for farm labour. Due to its small population, the breed is defined as critically endangered even though the Association of Slavonian Syrmian podolian cattle breeders has been active trying to protect and preserve it since its foundation in 2008. Nowadays podolian cattle is not used for farm labour any more but for ecological meat production with the goal of repurposing unused and neglected areas that the breed has been historically associated with, along with the effort to preserve biological diversity and protected areas of countryside. Low productivity is just one of the many problems that breeders are faced with. Other problems include: product marketing, lack of product recognition, administrative restrictions regarding the five-year breeding commitment that is regulated through financial support for indigenous and protected breeds and finally, lack of this support. On the other hand there is another indigenous breed, the Istrian cattle, whose meat is a gastronomic brand of Istria. Twenty years ago, the breed was on the verge of extinction and today its population is about 2000. The number is slowly but steadily growing, owing to the sense of connectedness that the Istrians have with the breed that every family used to own in the past and to their commitment to finding new ways of using the meat. With the purpose of introducing it to a wider public, the meat of Boskarin is now served in a number of restaurants along with a whole range of dried-meat products, delicately spiced and enjoyed with a variety of Istrian wines. Slavonia has the natural resources and potentials for creating such a brand, following the Istrian model, and making its cattle breed recognisable in the market and eventually enjoyed by consumers worldwide. The benefit would be twofold. Besides bringing a high-quality ecological product on the market, an indigenous breed would be protected and preserved, which is not only valuable in the cultural and natural sense but also in the sense of preserving valuable genetic material

Organic agriculture as a precondition for development of eco-agrotourism on the islands - a case study of Korčula Island

Cilj rada je utvrditi mogućnost razvoja ekoagroturizma na otoku Korčuli. Zbog sve veće diversifikacije unutar poljoprivredne djelatnosti i turizma, kombinacija ekološke poljoprivrede i ekoturizma daje jedan novi proizvod – „ekoagroturizam“ koji je sve više prepoznat u svjetskom turizmu. Ekoagroturizam na najvišem stupnju objedinjuje održivost obiju djelatnosti. Osim navedenog potpomaže i zaštitu raznolikosti ekosustava, očuvanje prirodnog krajobraza, potiče bioraznolikost, zaštitu ruralne arhitekture, čuva kulturne sadržaje, potiče promociju i prodaju ekoloških proizvoda kao i sinergiju gospodarstva s okolišem, te rastom i razvojem lokalnog turizma. Ekoagroturizam je i prilika za zapošljavanje domicilnog stanovništva posebno mladih. Ovo je posebice naglašeno u područjima s otežanim uvjetima gospodarenja kao što su otoci. Rezultati istraživanja pokazali su da vlasnici agroturističkih gospodarstava posjeduju ekološku osviještenost o važnosti očuvanja prirode, autentičnosti i izvornosti proizvoda kroz ekološku poljoprivrednu proizvodnju, što spojeno s tradicijom i kulturom otočja stvara snažnu interakciju objedinjenu u ekoagroturizmu. Također, otok Korčula ima temeljne pretpostavke za razvoj agroturizma, posebice ekoagroturizma kao što su: povoljni klimatski i geografski uvjeti, privlačni krajobrazi, specifična flora i fauna, tradicija poljoprivredne proizvodnje, dostupnost „zdravije“ i kvalitetnije hrane, ali i bogatstvo kulturnih dobara, tradicijski način života, razne manifestacije, dijalekti, folklor te gastronomija.The aim is to determine possibility of developing eco-agrotourism on the Korčula Island. Due to growing diversification within agriculture and tourism, the combination of organic agriculture and ecotourism gives a new product - eco-agrotourism, which is increasingly recognized in the world tourism. Eco-agrotourism at the highest level combines the sustainability of both activities. In addition to the mentioned it supports and protects the diversity of ecosystems, the preservation of natural landscapes; promotes biodiversity, preserves rural architecture and cultural content, encourages the promotion and sale of ecological products as well as the synergy of the economy with the environment and the growth and development of local tourism. Eco-agrotourism is an opportunity for employment of the domicile population especially young people. This is particularly pronounced in less favored areas, such as islands. The results showed that the agrotourism farm owners have the ecological awareness about the importance of nature, authenticity and origin of products through organic agriculture, which is connected with the tradition and culture of the islands, and creates a strong interaction unified in eco-agrotourism. Also, the island of Korčula has basic preconditions for the development of agrotourism, in particular eco-tourism, such as: favorable climatic and geographical conditions, attractive landscapes, specific flora and fauna, tradition of agricultural production, availability of "healthier" and quality food, but also wealth of cultural goods, way of life, various events, dialects, folklore and gastronomy

The Lipizzan breed history in the Republic of Croatia

Received: 2018-05-08 | Accepted: 2018-05-14 | Available online: 2018-11-26https://doi.org/10.15414/afz.2018.21.04.159-161The Lipizzan breed presents an indispensable part of numerous cultural and folklore events, equestrian games, folklore festivals and horse shows in Croatia. Also this is the third most populous breed of horses in Croatia and have status of Croatian protected breed. The aim of this paper was to show the history of breeding of Lipizzan horses and their introduction to Croatia. The origin of Lipizzan breed is connected with the year 1580 when Charles II, Archduke of Austria bought the village of Lipica near Sežana in Slovenia and founded a horse breed there. The Lipizzan were initially used for the protocol needs of the Vienna Court, and later as a working aid. Due to its exceptional beauty and wide usage, this breed began to spread through the Austro-Hungarian Monarchy. Today, the Lipizzan breed, consists of 7 lines of stallions and 18 mare family lines. Throughout history, the breeding goal of the Lipizzan was harmonized depending on the country where it was grown, depending on the time and needs of the source of labour in agriculture and transport, but also depending on the culture of living in a particular region. More than 300 years of Lipizzan breeding in Croatia resulted in noble Baroque horse acclimated for Croatian conditions and deeply correlated with Croatian people and tradition.Keywords: breeding, Croatia, horses, Lipizzan breedsReferencesBaban, M., Ćurik, I., Maić, B., Rastija, T., Čačić, M., Mijić, P. (2006) Morphological characteristics of the Đakovo Lippizaner. Krmiva, 48 (3).Benčević, Z., Brlić, I. (1965) Bijelo biserje Jugoslavije. Zagreb: Izdavačko knjižarsko poduzeće Mladost.Čačić, M. (2011) Genetička analiza lipicanaca u Hrvatskoj. Zagreb: Sveučilište u Zagrebu, Agronomski fakultet.Gregić, M., Baban, M., Senčić, Đ., Mijić, P., Bobić, T. (2013) Resursi i mogućnosti hrvatskog ekološkog konjogojstva pod okriljem Europske unije. In: Jug, I., Đurđević, B. (ed.) Proceedings & abstract of the 6th International Scientific/Professional Conference Agriculture in Nature and Environment Protection. Osijek: Glas Slavonije, 220-224.Gregić, M., Janković K., Sekulić, M., Gavran, M., Baban, M., Mijić, P., Bobić, T., Potočnik, K., Dokić, D., Gantner, V. (2018) Revitalizacija uzgoja konja finalizacijom proizvoda i usluga u istočnoj Hrvatskoj. Agriculture in Nature and Environment Protection, Jug, D., Brozović, B., (ur.). Osijek: Glas Slavonije d.d., Osijek, 154-159.Horvath, Š. (1996) Hrvatske baštinjene pasmine. Zagreb: Pokret prijatelja prirode „Lijepa naša“.Hrvatska poljoprivredna agencija (HPA, 2018) Konjogojstvo 2017.Ilančić, D. (1975) Nekadašnje ergele Slavonije i Srijema. Zagreb: Orbis.Lončar, D., Gregić, M., Korabi, N., Ravas, M., Mijić, P., Bobić, T. (2016) Tradicija uzgoja lipicanaca u Slavoniji. In: Rašić, S.; Mijić, P., Proceedings & Abstracts, 9th international scientific/professional conference  Agriculture in nature and environment protection. Osijek: Glas Slavonije, 262-266.Steinhausz, M. (1924) Lipicanac, Postanak i gojidbena izgradnja pasmine; današnje stanje gojidbe. Zagreb: Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo.Župan, S. (2004) Lipicanci: ponos Slavonije. Meridijani: časopis za zemljopis, povijest, ekologiju i putovanja, 11 (87), 46-55