On Classical Provincial Archaeology in Croatia with emphasis on the economy

U povodu izlaska 30. broja časopisa Opuscula archaeologica raspravlja se o stanju istraživanja provincijalne arheologije u Hrvatskoj. Raspravlja se o onim granama provincijalne arheologije o kojima su se na osnovi objavljenih istraživanja mogli prikazati novi podaci te se uklopiti u dosadašnja saznanja.This article, to mark the thirtieth issue of the journal Opuscula archaeologica, contains a discussion of the status of research into provincial archaeology in Croatia. The paper covers those branches of provincial archaeology about which new data can be presented on the basis of completed research which can in turn be incorporated into the current state of knowledge

On Classical Provincial Archaeology in Croatia with emphasis on the economy

U povodu izlaska 30. broja časopisa Opuscula archaeologica raspravlja se o stanju istraživanja provincijalne arheologije u Hrvatskoj. Raspravlja se o onim granama provincijalne arheologije o kojima su se na osnovi objavljenih istraživanja mogli prikazati novi podaci te se uklopiti u dosadašnja saznanja.This article, to mark the thirtieth issue of the journal Opuscula archaeologica, contains a discussion of the status of research into provincial archaeology in Croatia. The paper covers those branches of provincial archaeology about which new data can be presented on the basis of completed research which can in turn be incorporated into the current state of knowledge

Qui bene cantat, bis orat. The role of cantors in the early Christian church liturgy

Kao i danas, i u prošlosti je muziciranje, sviranje i pjevanje bilo sastavni dio ljudske svakodnevice. Pjevalo se i sviralo u različitim prigodama, kako u onim privatnim tako i službenim, te, dakako, u religijskim (kultnim) obredima i svečanostima. Pjevalo se i sviralo na svim stranama svijeta, što izravno potvrđuju i suvremena istraživanja indigenih naroda. Posve je logično stoga da su i rani kršćani kao sastavni dio antičkoga svijeta, od samih svojih početaka, dakle od 1. stoljeća, uz molitve i čitanje svojih svetih tekstova, koji će kasnije ući u kanon Svetog pisma, u tu praliturgiju ugrađivali i pjevanje. O tome svjedoče literarni izvori, ali i poneke arheološke činjenice. Da je čin pjevanja u ranokršćanskoj liturgiji bio iznimno važan i na cijeni, neka ilustrira onaj glasoviti dictum iz našeg naslova koji se atribuira svetom Augustinu: Tko dobro pjeva, dvostruko moli. Danas se još ne zna dovoljno o ondašnjem načinu pjevanja, još manje o fundusu pjesama što su ih kršćani izvodili tijekom praliturgijskih kultnih obreda, ali neka ne ostane nezamijećeno da je u ovoj Augustinovoj izreci naglasak bio na dobrom pjevanju. Koliko je to bilo važno u konstituiranju pjevačke sastavnice kasnijeg razvoja kršćanske liturgije, pokazat će se dalje u ovom tekstu. Ipak, prvotni cilj našeg rada jest fiksirati dosadašnje rezultate i saznanja o ulozi pjevanja u ranokršćanskim obredima, dakle u prvim desetljećima razvoja i širenja kršćanstva te, posebno u tom kontekstu, provjeriti eventualne arheološke potvrde i o djelovanju pjevača u ranokršćanskoj salonitanskoj Crkvi.As today, in the past, performing and playing music, as well as singing, were integral parts of everyday human life. Singing and playing were regular on various occasions, both private and official, and, of course, in religious (cult) rituals and ceremonies. Singing and playing could be heard in all parts of the globe, as directly confirmed by modern research of indigenous peoples. Therefore, it is quite logical that the early Christians, as an integral part of the ancient world, incorporated singing from their very beginnings, i.e. from the first century, together with their prayers and reading of sacred texts, which would later enter the canon of Scripture, into this preliturgy. This is evidenced by literary sources, as well as by some archaeological facts. The great importance and appreciation of the act of singing in the early Christian liturgy can be illustrated by the famous dictum from our title, attributed to St. Augustine: He who sings well, prays twice. Today, not enough is known about the manner of singing at the time, much less about the repertoire of chants performed by Christians during preliturgical cult rites, but let it not go unnoticed that the focus of Augustine’s saying is on singing well. The extent of importance of this in constituting the singing component of the later development of the Christian liturgy will be shown below. Notwithstanding, the original aim of our paper is to record the previous results and knowledge of the role of singing in early Christian rites, i.e. in the first decades of the development and spread of Christianity, and, especially in this context, to verify possible archaeological evidence of the cantors’ activities in the early Christian Salonitan Church

The cult of Janus in Dalmatia

U Janovoj bibliografiji najviše jedinica zauzimaju teološke i filološke studije, ali i radovi iz stare povijesti pri čemu su se autori služili i podatcima iz epigrafije i numizmatike. U istraživanjima je, među ostalim, uočeno i to da se u rimskoj provinciji Dalmaciji Janov kult osobito štovao. Želeći pobliže osvijetliti tu davno iznesenu postavku, naše je istraživanje kulta ovog rimskog božanstva bilo najprije usredotočeno na njegove tragove u Dalmaciji. Tako je ustanovljeno da iz te provincije potječe devetnaest (19) spomenika, koji su stručnoj javnosti sumarno prikazani u obliku postera. Istovremeno su se prikupljali i podatci o Janovim spomenicima s područja cijeloga Rimskog Carstvu. Rezultati tih istraživanja su predstavljeni na međunarodnom skupu, a poslije toga i objavljeni. Tom je prilikom utvrđeno da iz Sjeverne Afrike potječe devet (9) spomenika s posvetom Janu, iz Dakije četiri (4), iz Italije dva (2) te po jedan iz Galije i Norika. Ti zanimljivi rezultati potaknuli su nas na daljnja istraživanja s ciljem otkrivanja mogućih razloga izuzetnog štovanja Janova kulta u Dalmaciji, iz koje, kako je naglašeno, od ukupno trideset i šest (36) poznatih posveta tom božanstvu pronađenih na područjima nekadašnjeg Carstva, potječe čak njih devetnaest (19).Theological and philological studies, as well as works on ancient history (including information from epigraphy and numismatics) account for most of the bibliographic units dedicated to Janus. Research has established, among other things, that the cult of Janus was particularly widespread in the Roman province of Dalmatia. In order to shed more light on this hypothesis, made long ago, our research of this Roman deity’s cult was primarily focused on its traces in Dalmatia. Thus, it was established that nineteen (19) monuments, jointly presented to the expert community on a poster, originated from the province. However, information on Janus-related monuments from all over the Roman Empire was gathered at the same time. It was established that nine (9) monuments dedicated to Janus came from North Africa, four (4) from Dacia, two (2) from Italy, and one from Gaul and Noricum, respectively. These interesting results encouraged us to undertake further research in order to define the reasons for this unprecedented worship of the cult of Janus in Dalmatia, from where, as said above, come as many as nineteen (19) out of thirty-six (36) known monuments dedicated to this deity found in the territories of the former Empire

Δωδεκάθεοι na jednom rimskom reljefu iz Splita?

U ovom radu se pokušao rekonstruirati izvorni prikaz na jednom rimskom reljefu iz Arheološkog muzeja u Splitu na kojemu se sačuvao prikaz sedmorice rimskih božanstava. Uz pretpostavku da ih je nekoć bilo prikazano dvanaest, nacrtana je i rekonstrukcija nekadašnjeg prikaza

On the cults of Antiquity in Croatia

U hrvatskim se muzejima kao i u muzejima svih zemalja čije je područje nekoć bilo u sastavu Rimskoga Carstva, čuvaju brojni spomenici koji svjedoče o religioznosti rimskih građana. A budući da su se Rimljani, kako svjedoči Plinije (N. H. 6,56), smatrali najpobožnijima od svih naroda, taj veliki broj sačuvanih kultnih spomenika nipošto ne čudi. U savezu ljudi i bogova u starome Rimu njegovi su građani uvijek i svagdje poštivali zadane kultne obrede, prinosili žrtve i upućivali molitve, pa je tako do danas sačuvan velik broj žrtvenika, votivnih natpisa i reljefa te većih ili manjih skulptura. Isto su tako sačuvani hramovi i svetišta ili pak natpisi koji govore o njihovu nekadašnjem postojanju. Na rimsku su religiju značajno utjecali i drugi narodi s kojima su Rimljani dolazili u doticaj, ponajprije Grci. Osim božanstava koja su bila izvorno rimska, a koja su pod utjecajem grčke mitologije i ikonografije uz svoja osnovna poprimala i neka svojstva grčkih bogova, Rimljani su štovali i neka orijentalna božanstva, kao i poneka od autohtonih božanstava čije su kultove zatekli u osvojenim provincijama. O takvoj religioznoj praksi Rimljana, o štovanju autohtonih božanstava u provincijama, uz ona rimska i orijentalna, svjedoči i stanoviti broj kultnih spomenika s područja Hrvatske.Croatian museums, like the museums of all countries whose territory was once encompassed by the Roman Empire, hold numerous monuments which testify to the piety of Roman citizens. And since the Romans, as stated by Pliny (N.H. 6,56), considered themselves the most pious of all peoples, this large number of preserved cult artefacts is not in the least surprising. In the alliance of peoples and deities in old Rome, its citizens always and everywhere observed established cult rituals, offered sacrifices and addressed prayers, so to this day there are numerous preserved altars, votive inscriptions and reliefs and sculptures both large and small. By the same token, temples and shrines, or simply inscriptions, have also been preserved which additionally speak of their existence. Roman religion was also greatly influenced by the other peoples with whom the Romans came into contact, most notably the Greeks. Besides those deities which were originally Roman, and which besides their own attributes assumed some of those of Greek gods under the influence of Greek mythology and iconography, the Romans also worshipped certain Oriental deities, as well as certain indigenous deities whose cults they found in the provinces that they conquered. A certain number of cult monuments from Croatia’s territory testify to this Roman religious practice of worshipping indigenous deities in the provinces in addition to Roman and Oriental gods

Kojim se sportom bavio Pomponije Sekundin? Razmišljanja o jednom natpisu iz Salone

U Arheološkom muzeju u Splitu čuva se jedna djelomično sačuvana nadgrobna stela, pronađena 1892. g. u Saloni. Na njoj je, međutim, u cijelosti sačuvan natpis koji kaže da je Marko Pomponije Zosim (Marcus Pomponius Zosimus), po zanimanju trgovac drvetom, za svog života podigao nadgrobni spomenik za sebe, za umrlu izvrsnu kćerku Pomponiju Semnu (Pomponia Semna) i za umrloga Pomponija Sekundina (Pomponius Secundinus) zaslužnog u igri s kamenjem težina 40, 50 i 100. Ovaj je nadgrobni natpis datiran između 151. g. i 250. g. Pomponije Sekundin se, kako se na prvi pogled čini, natjecao u nekoj vrsti vježbi ili sporta s kamenjem različitih težina. Taj natpis, međutim, ništa pobliže ne otkriva o načinu na koji se Pomponije Sekundin natjecao, ali upućuje na to da se mjerne jedinice, sadržane u podacima 40, 50 i 100 odnose na težinu kamenja. Do danas nam nije sačuvan sličan natpis, kao ni literarni izvor, koji bi, makar posredno, objasnio što je zapravo Pomponije Sekundin radio s kamenjem. Jasno je samo da je to što je on mogao napraviti s kamenjem bilo nešto izvanredno, nešto što nije mogao raditi svatko, zbog čega je uostalom i zaslužio da to bude ovjekovječeno na nadgrobnom spomeniku. Zbog toga se ovom prigodom razmatra čime se to Pomponije Sekundin bavio. Je li s kamenjem vježbao ili se samo igrao?U Arheološkom muzeju u Splitu čuva se jedna djelomično sačuvana nadgrobna stela, pronađena 1892. g. u Saloni. Na njoj je, međutim, u cijelosti sačuvan natpis koji kaže da je Marko Pomponije Zosim (Marcus Pomponius Zosimus), po zanimanju trgovac drvetom, za svog života podigao nadgrobni spomenik za sebe, za umrlu izvrsnu kćerku Pomponiju Semnu (Pomponia Semna) i za umrloga Pomponija Sekundina (Pomponius Secundinus) zaslužnog u igri s kamenjem težina 40, 50 i 100. Ovaj je nadgrobni natpis datiran između 151. g. i 250. g. Pomponije Sekundin se, kako se na prvi pogled čini, natjecao u nekoj vrsti vježbi ili sporta s kamenjem različitih težina. Taj natpis, međutim, ništa pobliže ne otkriva o načinu na koji se Pomponije Sekundin natjecao, ali upućuje na to da se mjerne jedinice, sadržane u podacima 40, 50 i 100 odnose na težinu kamenja. Do danas nam nije sačuvan sličan natpis, kao ni literarni izvor, koji bi, makar posredno, objasnio što je zapravo Pomponije Sekundin radio s kamenjem. Jasno je samo da je to što je on mogao napraviti s kamenjem bilo nešto izvanredno, nešto što nije mogao raditi svatko, zbog čega je uostalom i zaslužio da to bude ovjekovječeno na nadgrobnom spomeniku. Zbog toga se ovom prigodom razmatra čime se to Pomponije Sekundin bavio. Je li s kamenjem vježbao ili se samo igrao

On the cults of Antiquity in Croatia

U hrvatskim se muzejima kao i u muzejima svih zemalja čije je područje nekoć bilo u sastavu Rimskoga Carstva, čuvaju brojni spomenici koji svjedoče o religioznosti rimskih građana. A budući da su se Rimljani, kako svjedoči Plinije (N. H. 6,56), smatrali najpobožnijima od svih naroda, taj veliki broj sačuvanih kultnih spomenika nipošto ne čudi. U savezu ljudi i bogova u starome Rimu njegovi su građani uvijek i svagdje poštivali zadane kultne obrede, prinosili žrtve i upućivali molitve, pa je tako do danas sačuvan velik broj žrtvenika, votivnih natpisa i reljefa te većih ili manjih skulptura. Isto su tako sačuvani hramovi i svetišta ili pak natpisi koji govore o njihovu nekadašnjem postojanju. Na rimsku su religiju značajno utjecali i drugi narodi s kojima su Rimljani dolazili u doticaj, ponajprije Grci. Osim božanstava koja su bila izvorno rimska, a koja su pod utjecajem grčke mitologije i ikonografije uz svoja osnovna poprimala i neka svojstva grčkih bogova, Rimljani su štovali i neka orijentalna božanstva, kao i poneka od autohtonih božanstava čije su kultove zatekli u osvojenim provincijama. O takvoj religioznoj praksi Rimljana, o štovanju autohtonih božanstava u provincijama, uz ona rimska i orijentalna, svjedoči i stanoviti broj kultnih spomenika s područja Hrvatske.Croatian museums, like the museums of all countries whose territory was once encompassed by the Roman Empire, hold numerous monuments which testify to the piety of Roman citizens. And since the Romans, as stated by Pliny (N.H. 6,56), considered themselves the most pious of all peoples, this large number of preserved cult artefacts is not in the least surprising. In the alliance of peoples and deities in old Rome, its citizens always and everywhere observed established cult rituals, offered sacrifices and addressed prayers, so to this day there are numerous preserved altars, votive inscriptions and reliefs and sculptures both large and small. By the same token, temples and shrines, or simply inscriptions, have also been preserved which additionally speak of their existence. Roman religion was also greatly influenced by the other peoples with whom the Romans came into contact, most notably the Greeks. Besides those deities which were originally Roman, and which besides their own attributes assumed some of those of Greek gods under the influence of Greek mythology and iconography, the Romans also worshipped certain Oriental deities, as well as certain indigenous deities whose cults they found in the provinces that they conquered. A certain number of cult monuments from Croatia’s territory testify to this Roman religious practice of worshipping indigenous deities in the provinces in addition to Roman and Oriental gods