Understanding Digital Humanities

2012 In the first decade of the 21 st century, the researchers in the humanities and humanistic social sciences have gradually started to adopt computational and visualization tools. The majority of this work often referred as "digital humanities" has focused on textual data (e.g., literature, historical records, or social media) and spatial data (e.g., locations of people, places, or events visualization and computational analysis of large collections of images and video suitable for researchers in media studies, the humanities, and the social sciences who do not have technical background, and to apply these techniques to progressively large media data sets. Our second goal was theoretical -to examine existing practices and assumptions of visualization and computational data analysis (thus the name "Software Studies"), and articulate new research questions enabled by humanistic computational work with "big cultural data" in general, and visual media specifically. 3 This chapter draws on the number of my articles written since we started the lab where I discuss history of visualization, the techniques that we developed for visualizing large sets of visual media, and their applications to various types of media. 4 The reader is advised to consult these 1 For recent discussions of digital humanities, see David M

Pismenost nakon decentralizacije. Nudi li Mreža novi oblik pismenosti?

Rad će postaviti pitanje nudi li danas Mreža alat za “osnaživanje čitatelja”, kako je najavljivala hipertekstualna teorija devedesetih. Interaktivnost kao “prirodan” oblik pismenosti postala je ideologem razumijevanja elektroničke pismenosti. No je li danas uistinu riječ o demokratizaciji čitanja-pisanja putem odabira smjera, “kretanja” virtualnim prostorom teksta? Rad će naglasiti razliku između Web 2.0 žanrova i koncepcije hiperteksta te razliku tekstualne i vizualne pismenosti. Ono što ćemo ovdje nazvati “topografskom proizvodnošću” bitno se razlikuje od “distributivne proizvodnosti” kakvu danas susrećemo na Mreži. Mreža nije orijentirana isključivo na proizvodnju virtualnog dérivea, trodimenzionalnog prostora kretanja, već je riječ prvenstveno o komunikacijskom kanalu. Umjesto topografije, za Mrežu će biti ključno povezivanje bilo kojih dviju točaka i uspostavljanje kanala “distribucije”. Temelj distributivne strukture jesu mrežni protokoli, prvenstveno TCP/IP protokol koji omogućava peer-to-peer, izravnu komunikaciju dvaju računala. Kanali neovisne distribucije postojali su i ranije, prvenstveno u polju alternativnih ili opozicijskih kultura u obliku DIY praksi, no domet njihove distributivne mreže bio je slab. Mreža je kanal do sada nezamislive fleksibilne distribucije, nehijerarhijski kanal koji (digitalnoj) proizvodnji pripaja dodatnu vrijednost. Politička, ekonomska i kulturalna pitanja redefinirana su arhitekturom te protokolima koji tu arhitekturu definiraju. Protokoli su pravila koja su podređena socijalnom konsenzusu. U tom smislu politička teorija novih medija mora napustiti mit “osnaživanja čitatelja” i krenuti prema složenom tipu materijalne analize ili analize arhitekture te socijalnih pravila koja tu arhitekturu definiraju. Proizvodno-distribucijski subjekti i tekstovi naseljavaju sve mrežne komunikacijske kanale. Bloganje, Twitteranje, Facebookanje, Flickeranje, YouTubanje naših života dio je procesa lifestreama. Dio je ontologije elektroničkog identiteta ultimativni zahtjev za menadžeriranjem života koji se provodi translacijom identitetskih varijabli na Mrežu

The digital dialectic : new essays on new media

Indeks Bibliografi hlm. 270-282xxi, 298 hlm. : il. ; 24 cm

Digital_Humanities

A visionary report on the revitalization of the liberal arts tradition in the electronically inflected, design-driven, multimedia language of the twenty-first century. Digital_Humanities is a compact, game-changing report on the state of contemporary knowledge production. Answering the question “Whatis digital humanities?,” it provides an in-depth examination of an emerging field. This collaboratively authored and visually compelling volume explores methodologies and techniques unfamiliar to traditional modes of humanistic inquiry—including geospatial analysis, data mining, corpus linguistics, visualization, and simulation—to show their relevance for contemporary culture. Written by five leading practitioner-theorists whose varied backgrounds embody the intellectual and creative diversity of the field, Digital_Humanities is a vision statement for the future, an invitation to engage, and a critical tool for understanding the shape of new scholarship