Kryptonesticus deelemanae gen. et sp. nov. (Araneae, Nesticidae), with notes on Mediterranean cave species.

This paper describes and illustrates a new genus and a new species belonging to the family Nesticidae based on morphology and supported by molecular data. The new genus, Kryptonesticus gen. nov., groups eight species spread from Bulgaria and Turkey to Croatia, including Montenegro, Bosnia and Herzegovina and Crete. As a result, seven new combinations are proposed: K. eremita (Simon, 1879) comb. nov., K. arenstorffi (Kulczyński, 1914) comb. nov., K. fagei (Kratochvíl, 1933) comb. nov., K. beroni (Deltshev, 1977) comb. nov., K. beshkovi (Deltshev, 1979) comb. nov., K. henderickxi (Bosselaers, 1998) comb. nov. and K. dimensis (López-Pancorbo, Kunt & Ribera, 2013) comb. nov., all ex Nesticus. Kryptonesticus deelemanae gen. et sp. nov. is described on the basis of both sexes and its phylogenetic relationships with closely related species are discussed based on morphological and molecular data (the cox1, rrn and H3 genes). In addition, the species of this new genus (except for K. eremita) are clear candidates for protection: they have highly restricted ranges and some of them show a high degree of adaptation to the subterranean environment

Špiljska Hajdi (Troglocladius hajdi) – prvi leteći troglobiont na svijetu

Lukina jama-Trojama otkrivena je 1992. te je od tada pa do današnjih dana organizirano nekoliko speleoloških ekspedicija u sklopu kojih je sakupljan biološki materijal. Rezultat je popis od 54 životinjske svojte, od čega su 32 prave špiljske (troglobionti i stigobionti). Najzanimljivije i najneočekivanije je otkriće depigmentiranih dvokrilaca (Diptera) iz porodice trzalaca (Chironomidae), sakupljenih duboko u jami, ispod 800 m dubine. Zanimljivi su po tome što imaju tipična troglomorfna obilježja poput depigmentiranosti, izduženih nogu i reducirnih očiju, a za razliku od svih ostalih špiljskih dvokrilaca (koji se uglavnom smatraju troglofilima) ova je vrsta zadržala velika krila s kojima vjerojatno može letjeti. Sve ove karakteristike čini je prvim poznatim letećim troglobiontom na svijetu. Rezultati morfoloških i DNA analiza pokazuju da ne spada u niti jedan poznati rod te je svojta opisana pod znanstvenim imenom Troglocladius hajdi Andersen, Baranov & Hagenlund, 2016. Još jedna zanimljivost je što su do sada sakupljene samo ženke što ovu vrstu čini potencijalno partenogenetskom. To znači da su ženke sposobne za samooplodnju, što nije neobično kod porodice Chironomidae i javlja se kada vrste žive u nepovoljnim, izoliranim i ekstremnim staništima. Međutim, za špiljske životinje nije neobično da se mužjaci jako rijetko pronalaze te se u budućim istraživanjima svakako treba potruditi pronaći još odraslih jedinki te ličinačkih stadija koji do sada također nisu pronađeni. Ovo otkriće još jednom potvrđuje Dinaride kao svjetsku točku bioraznolikosti podzemne faune

Špiljska Hajdi (Troglocladius hajdi) – prvi leteći troglobiont na svijetu

Lukina jama-Trojama otkrivena je 1992. te je od tada pa do današnjih dana organizirano nekoliko speleoloških ekspedicija u sklopu kojih je sakupljan biološki materijal. Rezultat je popis od 54 životinjske svojte, od čega su 32 prave špiljske (troglobionti i stigobionti). Najzanimljivije i najneočekivanije je otkriće depigmentiranih dvokrilaca (Diptera) iz porodice trzalaca (Chironomidae), sakupljenih duboko u jami, ispod 800 m dubine. Zanimljivi su po tome što imaju tipična troglomorfna obilježja poput depigmentiranosti, izduženih nogu i reducirnih očiju, a za razliku od svih ostalih špiljskih dvokrilaca (koji se uglavnom smatraju troglofilima) ova je vrsta zadržala velika krila s kojima vjerojatno može letjeti. Sve ove karakteristike čini je prvim poznatim letećim troglobiontom na svijetu. Rezultati morfoloških i DNA analiza pokazuju da ne spada u niti jedan poznati rod te je svojta opisana pod znanstvenim imenom Troglocladius hajdi Andersen, Baranov & Hagenlund, 2016. Još jedna zanimljivost je što su do sada sakupljene samo ženke što ovu vrstu čini potencijalno partenogenetskom. To znači da su ženke sposobne za samooplodnju, što nije neobično kod porodice Chironomidae i javlja se kada vrste žive u nepovoljnim, izoliranim i ekstremnim staništima. Međutim, za špiljske životinje nije neobično da se mužjaci jako rijetko pronalaze te se u budućim istraživanjima svakako treba potruditi pronaći još odraslih jedinki te ličinačkih stadija koji do sada također nisu pronađeni. Ovo otkriće još jednom potvrđuje Dinaride kao svjetsku točku bioraznolikosti podzemne faune

Od prvog špiljskog pauka do danas - 170 godina istraživanja porodice Dysderidae u Dinaridima

Prvi špiljski pauk na svijetu opisan je s Dinarida 1847. godine – vrsta Stalita taenaria iz porodice Dysderidae (na hrvatskom dizderidi). Od tada do danas broj poznatih vrsta na Dinaridima narastao je do 24, te su kao i većina špiljskih beskralješnjaka sve vrste endemi Dinarida. Dizderidi su karakteristični po tome što ne pletu mreže nego hodaju po podu i zidovima špiljskih kanala. Sve dinarske špiljske vrste su slijepe i depigmentirane te ih se ne može naći u vanjskih staništima. Rodovi Stalita i Parastalita rasprostranjeni su od Slovenije do južnog Velebita, a na južnom Dinaridima, od kanjona rijeke Krke pa sve do Crne Gore, možemo naći rodove Stalagtia, Folkia i Stalitella. Pauci iz ovih rodova su s veličinom tijela od 5 do 13 mm te nogama do 30 mm lako uočljivi. S druge strane, vrste iz rodova Rhode i Mesotalita rasprostranjene su po cijelim Dinaridima, ali u svega nekoliko špilja. Jako ih se rijetki nalazi, veličina tijela im je puno manja i pretpostavka je da im je primarno stanište sustav pukotina koji okružuje špilje. U zadnjih nekoliko godina sustavna biospeleološka istraživanja i upotreba DNA analiza rezultirala su otkrićem brojnih novih vrsta što pokazuje da Dinaridi, iako poznati kao svjetski centar podzemne bioraznolikosti, još uvijek kriju mnoge tajne