Tjelesni odgoj u školama: globalni pregled stanja

This article draws from the Second Worldwide Survey of the situation of physical education (PE) in schools. The Survey was undertaken as a contribution to the UN dedicated 2005 Year of Sport and PE and in response to intergovernmental agencies’ calls for regular monitoring of developments in school PE in the form of a ‘reality check’. The overall purpose of the Survey was to assess the worldwide situation of school PE as well as developments since the Physical Education World Summit held in November 1999 in Berlin for which a multimethod/pluralistic approach was adopted with analysis of a range of sources comprising globally and regionally as well as on-line disseminated questionnaires, national surveys, continental regional and national PE-related projects, case studies and a comprehensive literature review. The pluralistic methods facilitated data collection on national level policies and practice-related issues in school PE, the PE curriculum, resources (human and material), the PE environment (school subject and PE teacher status; and pathway links to PE activity in out-of-school settings) and ‘Best Practice’ exemplars. The data generated provide an indication of patterns and trends in school PE in countries and regions across the world. The ‘reality check’ indicates that positive developments and policy rhetoric are juxtaposed with adverse practice shortcomings. Thus, the overall scenario is one of ‘mixed messages’ with evidence that national and/or regional governments have committed themselves through legislation to making provision for PE but some have been either slow or reticent in translating this into action through actual implementation and assurance of quality of delivery. Essentially, the situation especially in economically under-developed and developing regions has changed little since the 1999 Berlin Physical Education Summit. Continuing concerns embrace: insufficient curriculum time allocation, perceived inferior subject status, insufficient competent qualified and/or inadequately trained teachers (particularly in primary schools), inadequate provision of facilities and equipment and teaching materials frequently associated with underfunding, large class sizes and funding cuts and, in some countries, inadequate provision or awareness of pathway links to wider community programmes and facilities outside of schools. More generally, there is disquiet over the falling fitness standards of young people, rising levels of obesity amongst children of school age and high youth dropout rates from physical/sporting activity engagement. Whilst some improvements in inclusion (related to gender and disability) policy and practice can be identified since the Berlin Physical Education Summit, barriers to equal provision and access opportunities for all still remain. However, current intergovernmental initiatives (European Parliament’s 2007 Resolution on the Role of Sport in Education and UNESCO advocacy action) place PE on the political agenda. With such intergovernmental commitments to policy principles and action advocacy, a secure and sustainable future for PE appears to be realizable.Uvod Kao odgovor na međuvladine institucijske pozive na redoviti nadzor nad zbivanjima na području tjelesne i zdravstvene kulture u školama, nekoliko regionalnih i međunarodnih organizacija prihvatilo se velikog posla da pokuša vidjeti kakva je situacija s tjelovježbom u svijetu i u pojedinim dijelovima svijeta. To su: the North Western Counties Physical Education Association (NWCPEA) u suradnji s the University of Worcester, UK, International Council of Sport Science and Physical Education (ICSSPE), the Council of Europe, the United Nations Educational, Scientific and Cultural Organisation (UNESCO) i the World Health Organisation (WHO). Opća je svrha Pregleda procijeniti kakva je situacija u svijetu s nastavom tjelovježbe na svim razinama školovanja te kako se ta situacija razvija nakon berlinskoga sastanka na vrhu, održanoga 1999. godine. Odlučeno je i da se nastavi s Pregledom dva i nakon 2005. godine (UN je tu godinu proglasila godinom sporta) sve do studenoga 2007. godine. Povijesna je činjenica da je berlinski sastanak na vrhu o nastavi tjelesne i zdravstvene kulture, na kojemu je pozornost usmjerena na vrlo proširene zabrinjavajuće fenomene koji se odnose na zamijećeno smanjenje nastave tjelovježbe u školama, doveo do brojnih zagovaračkih akcija na međunarodnom planu, kontinentalnim, regionalnim i nacionalnim razinama s obiljem Communiqués Recom-mendations, tj. proglasa, preporuka međuvladinih i nevladinih agencija o tjelovježbi, broju sati nastave u nastavnim programima, statusu predmeta među drugim predmetima, kvaliteti programa, kao i do Re-solutions, Declaration i Commitment Statements, tj., do odluka, izjava i obvezujućih izjava koje su se na razne načine doticale pitanja stvaranja uvjeta za izvođenje nastave, financijskih investicija, ljudskih (nastavnici, osnovno i permanentno stručno obrazovanje) i materijalnih (prostor i oprema) kapaciteta za to, među ostalim. Otkrića projekta znatno su pridonijela informiranosti ministarske rasprave u Europskoj Uniji i uobličenju Rezolucije koju je 2007. godine o sportu i tjelovježbi donio Europski parlament kao dio širega paketa sportske politike u regiji. U predstavljanju svjetske situacije, ovaj se članak oslanja na Završno izvješće Drugog svjetskog pregleda o stanju tjelesne i zdravstvene kulture u školama (the Worldwide Survey II of School Physical Education). Metode Korišten je multimetodološki, pluralistički pristup koji se sastojao od: analize čitave lepeze izvora, sakupljenih globalno i regionalno, kao i od upitnika, nacionalnih pregleda i analiza, kontinentalnih, regionalnih i nacionalnih projekata vezanih za tjelovježbu, analiza pojedinih slučajeva, kao i pregleda vrlo iscrpne literature (primarnih i sekundarnih izvora: vladinih i nevladinih izvješća, međunarodnih i nacionalnih znanstvenih i stručnih članaka, institucijskih i pojedinačnih komentara, kvalitativnih studija tjelesnog odgoja, analiza mrežnih stranica itd.) kako bi se stekao što opsežniji i ujednačeniji uvid u svjetsku situaciju. Nastavnicima tjelovježbe, upravljačima, administratorima, vladinim institucijama te raznim poznatim stručnjacima na tomu polju tijekom dviju godina poslani su polustrukturirani upitnici. U njima su se tražili odgovori i komentari na sljedeća pitanja: o nacionalnoj politici prema tjelovježbi i o praktičnim pitanjima provedbe predmeta u školama (zakonski status, odgovorni autoritet, broj sati nastave u nastavnom programu, ocjenjuje li se predmet ili ne); program tjelovježbe (ciljevi, teme, procjena sadržaja i nadzor, pitanja spolne i opće ravnopravnosti); izvori i uvjeti rada (ljudski i materijalni); okruženje (status predmeta i nastavnika na školi, postoje li veze s tjelesnim aktivnostima organiziranima izvan škole); problemi (problemi vezani za odnos škola – predmet Tjelesne i zdravstvene kulture); ‘Primjeri najbolje prakse’; program tjelovježbe i njegova provedba (veze između zdravlja i školskog sporta, tematski ciljevi, sadržaji i kriteriji kvalitete; obrazovanje učitelja tjelovježbe i njihovo stalno usavršavanje (visokoškolsko obrazovanje, praksa, projekt AEHESIS (2003-2007); prijedlozi za promjenu politike prema tjelovježbi. Podaci dobiveni tim upitnicima omogućili su nam triangulaciju koja je uključivala raspon uzorka koji je odgovorio na upitnik, intervjue, preglede literature vezane za istraživanje, kvalitativne nacionalne studije i opservacije koje su nam poslali stručnjaci za pojedina područja. Rezultati, rasprava i zaključne misli Rezultati anketa i pregleda službenih dokumenata su u članku prikazani po točkama i vrlo pregledno predstavljeni u brojnim tablicama, kao i u indikativnim navodima iz intervjua s raznim sudionicima u kompleksnom poslu organiziranja i provedbe na-stave tjelesne i zdravstvene kulture. Provjera “stvarnoga stanja” trianguliranjem pokazuje da su pozitivni pomaci i tjelovježbena strategija, odnosno politička retorika jukstapozicionirani, tj. suprotstavljeni suprotnoj negativnoj praksi u većini regija. Dakle, općenito gledano, radi se o scenariju ”nejasnih, zbunjujućih poruka” s dokazima da su se nacionalne i/ili regionalne vlade i službene institucije obvezale zakonima osigurati sve potrebne uvjete za nastavu tjelovježbe u školama, ali su bile ili prespore ili, blago rečeno, suzdržane kada je te zakone trebalo uistinu prevesti u život i osigurati kvalitetu izvođenja nastave tjelesne i zdravstvene kulture. Iskreno govoreći, situacija se, osobito u nerazvijenim područjima i zemljama u razvoju vrlo malo promijenila od sastanka na vrhu o tjelesnom odgoju koji je 1999. godine održan u Berlinu. Zabrinjavaju problemi koji se tijekom desetljeća ne mijenjaju, a uključuju: ne-dovoljno sati nastave tjelesne i zdravstvene kultu-re u nastavnom planu i programu, uočen inferioran status predmeta, nedovoljno kompetentni učitelji i/ili loše obrazovanje učitelja tjelovježbe (osobito u nižim razredima osnovne škole), nepostojanje ili ne-pristupačnost objekata, nedostatnost ili slaba kvaliteta sprava i ostalog nastavnog materijala vrlo često povezana s nedostatnim financiranjem potreba na-stave tjelovježbe, preveliki razredi ili grupe s kojima se radi, financijske restrikcije svake vrste, a u nekim zemljama čak ne postoje uvjeti za organiziranje, pa čak ni svijest, o tome da bi se škole mogle povezati s programima koji bi se mogli odvijati u široj društvenoj zajednici na prostorima koji bi se mogli tako višestruko koristiti. A još općenitije, postoji snažna uznemirenost zbog sve uočljivijeg opadanja tjelesnih sposobnosti, fitnesa mladih ljudi, zbog pora-sta broja pretile školske djece te vrlo velikog broja mladih ljudi koji prekidaju svoje bavljenje sportskim i/ili tjelesnim aktivnostima još u tinejdžerskoj dobi. Premda su i u politici i praksi zabilježena neka poboljšanja kada se radi o ravnopravnom uključenju s obzirom na spol i djecu s posebnim potrebama od berlinskoga sastanka, još uvijek je previše prepreka podjednakom pružanju mogućnosti i pristupu za sve sportu i tjelovježbi. U međuvremenu, nedavna međuvladina inicijativa (Rezolucija o ulozi sporta u odgoju Europskoga parlamenta iz 2007. godine i UNESCO-va zagovaračka akcija) postavila je pitanja tjelesne i zdravstvene kulture prvi put na raspored političkih pitanja i programa. Čini se kako je održivi budući razvoj nastave tjelesne i zdravstvene kulture prilično ostvariv i siguran zahvaljujući takvoj međuvladinoj odlučnosti da se drži dogovorenih političkih načela i zagovaračkim akcijama

Körpererziehung und Sozialisation - Vergangenheit, Gegenwart und Zukunft im internationalen und vergleichenden Hinblick

There is an abundance of research literature concerned with various aspects of socialization and physical activity, though sporting activity has received more attention than physical education. The intention here is to raise a number of issues to provoke thought and perhaps direct attention to growing concerns about the future of physical education, for whilst for some it is regarded as the “womb” of sport, if current world - wide trends continue, there will be no physical education through which socialization can occur. That is why the redefinition of concepts of physical education together with a reconstruction of physical education present challenges, which can only serve to improve the status, state and quality of the service to be delivered and so contribute to extend opportunities for engagement in physical activity to alč cultural and subcultural groups over the full life span as well as in all institutional and wider societal communities over the four points of the compass.Manche Untersuchungen befassen sich mit unterschiedlichen Sozialisationsaspekten in Verbindung mit körperlichen Aktivitäten, obwohl die erholungssportliche Aktivitäten mehr Aufmerksamkeit als Körpererziehung erwecken. Unsere Absicht ist, zahlreiche, denkanregende Fragen zu stellen um dadurch eine direkte Aufmerksamkeit auf die steigende Sorge um die Zukunft von Körpererziehung zu lenken. Trozt der Einstellung, dass die Körpererziehung “die Wiege” des Sports ist - sollten die jetzigen Welttrends auch in der Zukunft aufrechterhalten werden, gibt es keine Körpererzichung als Grundlage zur Sozialisation. Die Redefinierung der Körpererziehnungvorsätze, zusammen mit der Rekonstruktion derer Durchführung ist die Herausforderung, die zur Verbesserung der Lage und Qualität des Unterrichtsfachs “Körpererziehung" führen sollte und dadurch eine Grundlage bilden würde zur Ausbreitung der Möglichkeiten aller Kultur- und Subkulturgruppen und ihre Anteilnahme an körperlichen Aktivitäten lebenslänglich - in allen institutionalisierten und breiteren gemeinschaftlichen Gesellschaftsgruppen in allen vier Himmelsrichtungen

Tjelesni odgoj i sport u engleskoj: dualizam, partnerstvo i uvjeti za realizaciju

In England, recent years have witnessed unprecedented central government policy commitment to in-vestment in physical education and sport. The rationale for investment variously lies with the state of the health of the nation, obesity levels with associated health care costs predicted at £2 billion annually, sedentary lifestyles and in high drop-out rates of young people from sport. At the same time, research into effects of physical activity and cognitive functioning, influence on development of positive psycho-social qualities, and studies showing rising levels of attendance and attentiveness when children engage in regular exercise while exclusions and disruptive behaviour fall, provide evidence that a sports (broadly defined) active life-style can improve health, counter anti-social behaviours and foster social inclusion. Such juxta-positioning of apparent opposites is rather paradoxical. The government’s investment commitment has resonance in such a context by attempting to reconcile the historical duality of physical education and sport in partnership approaches. This article addresses physical education/sport partnership issues along with government and quasi non-governmental agency interventions and the response of a higher education training provider, University of Worcester, to consequent occupational opportunities in present day England. Additionally, as a precursor to, and in order to provide a more informed contextual setting for the issues, interventions and provider response to be addressed, an overview of the evolution and subsequent development of physical education and sport is provided.Od 2002. godine središnja vlada u Engleskoj pokazuje jasno opredjeljenje za uspostavljanje partnerskog odnosa između tjelesnog odgoja i sporta tako što je u proračunu odredila investiciju od 459 milijuna funti za tjelesni odgoj u školama i ostale razvojne inicijative vezane uz sport te 750 milijuna funti koje je namijenila razvoju prateće infrastrukture. Razlozi za takovo, dosad nezabilježeno, ulaganje su raznoliki, a temelje se na spoznajama o zdravstvenom stanju nacije, razini pretilosti, sjedilačkom načinu života i visokoj stopi odustajanja od bavljenja sportom. Vladina politika snažno je odjeknula u stručnim krugovima zbog naglašavanja partnerskog odnosa između tjelesnog odgoja i spor-ta, čime se prevladava povijesni dualizam između ta dva područja ljudske aktivnosti. Evolucijski razvoj tjelesnog odgoja u školama i sporta u Engleskoj karakterizira pomak od dualizma (u 19. st. organizirane igre i natjecateljski sport povezivali su se s privatnim školama-internatima, dok su se kondicijski usmjereni treninzi prvo povezivali s vojnom obukom, a kasnije s Lingijskom terapijskom gimnastikom u državnim osnovnim školama od 1871. godine nadalje) ka partnerstvu. Od ranih desetljeća 20. stoljeća, kada je većina inicijativa bila povezana s disciplinom i dobrom tjelesnom kondicijom, tjelesni odgoj u engleskim školama razvio se od predmeta kojim dominira učiteljev rad u današnji suvremeni pristup kojemu je u središtu pozornosti učenik i vrlo široko definiran i uravnotežen okvirni plana i programa. Napredak je bio raznoliko obilježen pojavom engleskog sustava oblikovanog pod djelovanjem ‘uvoznih’ utjecaja u koji su se ugradile urođene ‘engleske igre’ i ostale natjecateljske sportske aktivnosti. Ti su se planovi i programi naknadno modificirali, uz pomoć inovativnih pedagoških i didaktičkih pristupa, u smjeru razvoja od ‘djeteta koje radi’ preko ‘djetetu koje misli i radi’ prema ‘refleksivnom djetetu’ u eri nacionalnog kurikuluma tjelesnog odgoja u kasnim 90-im godi-nama 20. stoljeća. Uključivanjem tjelesnog odgoja kao obaveznog osnovnog predmeta u četiri ključna razvojna razdoblja (5-7 godina, 7-11 godina, 11-14 godina i 14-16 godina) u okvir nacionalnog kurikuluma iz 1992. godine uspostavljena je njegova legitimnost kao predmeta i dan je kredibilitet njegovu statusu. Nacionalni kurikulum trebao je osigurati širi i uravnotežen okvir plana i programa odgoja i obrazovanja za učenike od 5 do 16 godina. Međutim, usprkos filozofskim i pedagoškim namjerama i retoričkom idealu o uravnoteženom kurikulumu, realnost je pokazala da je nastavom tjelesnog odgoja u školama dominiralo snažno nasljeđe proizašlo iz sportske tradicije ustanovljene u 19. st. u privatnim školama-internatima. To se nasljeđe očituje u dobro uhodanim izvannastavnim aktivnostima koje obuhvaćaju širok raspon sportskih aktivnosti i koje tradicionalno vode profesori na volonterskoj bazi, ali i u odluci države da osnuje specijalističke visoke sportske škole (SSC). Te bi škole trebale imati središnju ulogu u državnoj strategiji razvoja sporta gledano kroz prizmu razvoja talenata, no od njih se očekuje i da tijesno surađuju sa susjednim srednjim školama te da uspostave veze s osnovnim školama kao bazom iz koje mogu crpiti buduće sportaše, i to preko sastanaka sa sportskim koordinatorima i ciljanim vezama s nastavnicima u osnovnim školama. Tijekom povijesnog razvoja implicitno je oduvijek postojala ideja o partnerstvu između dualnih područja tjelesnog odgoja i sporta kako u školama tako i u široj zajednici. Novina je, međutim, (re)interpretacija ili moguća rekonstrukcija odnosa između njih u uzajamnom partnerstvu sa zajedničkim programom rada. Sadašnja vizija partnerstva nagovještava promjenjive koncepte tjelesnog odgoja i sporta, koji su dosad bili dualistički definirani. Imanentni terminološki pomaci primjećuju se u spremnosti ministara i predstavnika za medije da tretiraju tjelesni odgoj i sport kao nerazdvojive i međusobno zamjenjive sfere iste aktivnosti. Rekonstrukcija se percipira kao ‘sportska kultura’, za čije su aspiracije dva sata tjedno, određena planom tjelesnog odgoja, nedostatna da bi se postigli željeni učinci tjelesno aktivnog načina života zdravih mladih ljudi. Kako bi se tzv. ‘sportska kultura’ proširila i izvan granica škole, vladina je politika u potrazi za partnerskim pristupom identificirala institucije dopunskog obrazovanja i institucije visokoškolskog obrazovanja, sportske klubove, lokalne vlasti, službe za mlade, Nacionalni sportski savez i regionalne agencije, nacionalne sportske organizacije, kao i sponzorstva privatnog sektora kao partnere koji bi trebali djelovati u suradnji sa središnjom vlasti. Ova je vizija integralni partnerski odnos tjelesnog odgoja i sporta unutar širokog raspona edukacijskih i društveno-institucijskih agencija kojima je zadaća osigurati uvjete za realizaciju tog partnerstva. Tu viziju je podržala zajednička izjava Ministarstva obrazovanja i osposobljavanja i Ministarstvo za kulturu, medije i sport (2004) prema kojoj bi sportski voditelji, menadžeri, profesori i treneri trebali raditi zajedno kako bi pozitivno utjecali na razvoj tjelesno aktivnog ponašanja mladih ljudi. Koncept o partnerskom funkcioniranju tjelesnog odgoja i sporta imat će i neke posljedice za obrazovne programe i programe osposobljavanja na tržištu rada, gdje bi se mogle tražiti stručne kompetencije iz jednoga ili iz oba područja, čime bi se pomoglo premošćivanju jaza između tjelesnog odgoja i sporta. Jedan institucijski pokušaj da se premosti jaz između tjelesnog odgoja i sportskih ‘kultura’ jest strateška inicijativa realizirana na Sveučilištu Worcester, UK, prema kojoj bi se trebalo osigurati da budući ključni stručnjaci na području tjelesnog odgoja i sporta, kao što su profesori, treneri, stratezi razvoja sporta, koordinatori, upravljači i volontersko osoblje, ne samo da se međusobno dobro razumiju i podržavaju jedni druge, već da steknu i praktično iskustvo i razumijevanje te da postanu svjesni pravog stanja stvari prije no uđu u ‘stvarnost’ i počnu raditi na zadovoljavanju potreba mladih ljudi. Sveučilište Worcester pokrenulo je seriju studijskih programa kako bi na različite načine, ali s punim međusobnim razumijevanjem, pripremilo diplomande za doprinos razvoju mladih kroz tjelesni odgoj i sportske aktivnosti. Trosmjerni strateški pristup sadrži programe: a ) Tjelesni odgoj (status nekvalificiranog učitelja, QTS) kao zajednički studijski smjer za stjecanje zvanja trenera (Coaching Science) ili trenera određenog sporta (Sport Studies), što bi studentima trebalo omogućiti fleksibilnu radnu karijeru; b) studij primijenjene kineziologije u sportu (Sports Coaching Science), program koji studentima pruža sveobuhvatan uvid u konceptualna i praktična znanja potrebna sportskom treneru i nastoji diplomirane studente pripremiti za široki raspon zanimanja za visokoškolski educirane kadrove i c) opsežan program otvoren prema društvenoj zajednici u najširem smislu koji obuhvaća škole i fakultete (osnovne i srednje škole, visokoškolske institucije), klubove (svih kvalitetnih razina), brojne društvene grupe, vladajuća tijela iz područja sporta, kao i trenere i osoblje u širokom rasponu sportova i sportskih disciplina. Proaktivni pristup na Sveučilištu Worcester jamči da bi, u budućnosti, diplomirani studenti sportskih fakulteta mogli biti odgovarajuće osposobljeni za rad s mladima u tjelesnom odgoju i sportu, a uz očuvanje prepoznatljivih tradicionalnih vrijednosti.In den letzten Jahren sind in England zentrale Regierungsmaßnahmen zu beobachten, die zu beispiellosen Investitionsmaßnahmen in Sport und Sportunterricht geführt haben. Für diese Investition gibt es verschiedene Gründe: der aktuelle Gesundheitsstatus der Bevölkerung des Landes, der Anstieg von Adipositas mit den damit verbundenen Kosten für das Gesundheitssystem, die auf £2 Milliarden jährlich geschätzt werden, bewegungsinaktive Lebensstile und hohe Drop-out Zahlen von Kindern und Jugendlichen, die keinen Sport mehr treiben. Zeitgleich dazu belegen Forschungsstudien aber positive Auswirkungen des Sporttreibens auf kognitive Prozesse und Einflüsse auf positives psycho-soziales Verhalten und zeigen auf, dass die Konzentration und Aufmerksamkeit steigt, wenn Kinder regelmäßig an sportlichen Übungen teil-nehmen, während soziale Ausgrenzung und störendes Verhalten zurückgehen. All das belegt, dass Sport (in einem weiten Sinne) einen aktiven Lebensstil fördert und die Gesundheit verbessert sowie unsoziale Verhaltensweisen unterbindet und die soziale Integration fördert. Diese beiden offensichtlich gegensätzlichen Entwicklungstrends scheinen paradox zu sein. Die Regierungsmaßnahmen finden in diesem Kontext ihren Widerhall, den historischen Dualismus zwischen Sport und Leibeserziehung in Form einer gemeinsamen Partnerschaft zusammen zu führen. Dieser Artikel spricht Aspekte einer Partnerschaft zwischen dem Sport und dem Sportunterricht an im Zusammenhang der Interventionsmaßnahmen von Regierungsstellen und Nicht-Regierungsinstitutionen, die zu entsprechenden Hochschulkursen seitens der Universität Worchester geführt haben, die zu entsprechenden beruflichen Beschäftigungsmöglichkeiten im heutigen England führen. In Ergänzung dazu, um mehr Hintergrundinformationen über diesen Zusammenhang zu geben und um Interventionsmaßnahmen und Rückmel-dungen der Anbieter zu thematisieren, wird ein Überblick über die Entwicklung des Sports und des Sportunterrichts gegeben

Sport und Sportunterricht in Ungarischen Schulen nach den politischen Veränderungsprozessen in den 1990er Jahren

Across central and eastern Europe, countries entered into a political transition period typified by democratic freedom and idealism and in educational reforms by conceptual reorientations based on ideas of humanism and liberalisation. This article focuses on school physical education and sport in Hungary after the political transition period of the 1990s. Specifically, it highlights issues relating to curriculum changes, the conceptual modernisation of school physical education and sport, the emergence of a Hungarian national curriculum and suggests that schools and physical education practitioners have critical roles in promoting and fostering participation in physical and sporting activity through curricular and extracurricular programmes for essential full lifespan engagement.Ranih 1990-ih zemlje srednje i istočne Europe ušle su u period političke tranzicije obilježen reformama na području edukacije koje su obuhvaćale konceptualna preusmjeravanja utemeljena na idejama humanizma i liberalizma, što je bilo prevedeno u idealistički kurikulum i principe planiranja. Međutim, realnost implementiranja tih ‘principa’ ignorirala je potrebna financijska ulaganja, nove pedagoške i didaktičke intervencije i relevantnu infrastrukturu neophodnu za realizaciju. Stoga, u godinama političke tranzicije, usprkos vladinim ohrabrenjima ve-zanima uz tjelesni odgoj kao kurikularni zahtjev, tjelesni je odgoj postao podcijenjeni predmet; viša školska uprava pokazala je za njega malo interesa, njegov doprinos općem razvoju učenika nije bio dovoljno cijenjen, a profesori tjelesnog odgoja smatrali su se inferiornima, manje sposobnima i vještim u brojnim srednje- i istočnoeuropskim zemljama. Ovaj rad obrađuje status tjelesnog odgoja i sporta u školama u Mađarskoj nakon perioda političke tranzicije iz 1990-ih godina. Politička tranzicija koja slijedi nakon slobodnih izbora u Mađarskoj 1990. godine postavila je zahtjev za novim društvenim vrijednostima u reorganiziranom društvu. Kako bi se prilagodio tim zahtjevima, cjelokupni edukacijski sustav morao se reformirati kroz državnu politiku obnove i edukacijske zakone. Postupno proširen kurikulum pojačano je naglasio svestranu, dobro uravnoteženu edukaciju i razvoj pozitivnih stavova u okruženju ekonomskog, političkog, znanstvenog, tehničkog, društvenog i moralnog razvoja. Takozvani bipolarni (centralni i lokalni) model reguliranja sadržaja kurikuluma nastao je kao rezultat nacionalnih i inozemnih utjecaja. Tjelesni odgoj i sport identificiran je kao jedno od deset središnjih područja edukacije važnih za zadovoljavanje zahtjeva ‘nove ere’. Njegova je uloga neophodna i jedinstvena u sustavu kulture, a ima izravan utjecaj na tjelesni razvoj učenika te daje povoljnu priliku za razvoj motoričkih vještina i sposobnosti. Njegova se ključna uloga također proteže u područje aktivnog i redovitog tjelesnog vježbanja, kao i nužnosti sporta u vrijednosnom sustavu učenika, čime se promovira zdrav stil života i njeguje tjelesna, mentalna i emocionalna edukacija. Istodobno, novi pristup evaluaciji zamijenio je jednodimenzionalnu, prema učitelju usmjerenu i autoritarnu ocjenu onom utemeljenom na nizu interakcija učenika i profesora: profesori i učenici partneri su u tom procesu. Godine 1995. pokrenut Nacionalni središnji kurikulum (NCC) danas određuje rad u školama, uključujući i tjelesni odgoj i sport, kao i njegov nastavni plan i program. NCC daje primjere proširenih sadržaja nacionalnog standarda obrazovanja, karakteristika kojega je vidljiva na njegove tri ‘razine’ ciljeva. Na prvoj razini su zajednički predmeti povezani s cijelim odgojno-obrazovnim sustavom. Ispred svakog edukacijskog polja ili područja nalaze se opći razvojni ciljevi. U tjelesnom odgoju i sportu ti su ciljevi definirani za dob od 1-6 i 7-10 godina, a obuhvaćaju zdravlje, učenje kretnih struktura, motoričke sposobnosti, održavanje potrebe za tjelesnim vježbanjem i prilagođen tjelesni odgoj. Tri su razine ciljeva zaokružene pojedinačnim ciljevima, koji su podijeljeni na tri dijela: znanje, vještine i minimalna kompetentnost. Nastavni plan tjelesnog odgoja sastoji se od različitih komponenata: organizacijske vježbe (vježbe postrojavanja), pripremne, bazične i preventivne vježbe, relaksacija; osnovne atletske vježbe; gimnastičke vježbe; ritmička gimnastika, vježbe aerobike (samo za djevojke); sportske igre (rukomet, košarka, nogomet, odbojka); rekreacijske aktivnosti i aktivnosti na otvorenom; samoobrana i borilačke vještine te plivanje. Pojedinačni ciljevi specifičnog područja također uključuju i temeljna znanja nužna za donošenje odluka i izvršavanje zadataka. Minimalne kompetencije opisuju osnovnu razinu znanja, vještina i općih sposobnosti potrebnih za uspješan razvoj učenika. U nekim je školama odvojeno puno vremena za nastavu tjelesnog odgoja - 225 minuta tjedno (pet sati tjedno uključujući i izvannastavne aktivnosti). Međutim, u posljednjih petnaest godina, u mnogim mađarskim školama broj sati nastave reduciran je na oko 2,5 sata tjedno. Nekoliko faktora priječi napredak tjelesnog odgoja i sporta u Mađarskoj. Državna politika i zakonske odredbe predviđaju samo ograničeni vremenski okvir za postizanje ambicioznih ciljeva i složenih zadataka sadržanih u nastavnom planu i programu. Sljedeći problem vezan je za na-čin mišljenja starijih generacija mađarskih profesora i školskih institucija - to je način razmišljanja previše kontroliranog okruženja prošlog ‘socijalističkog’ upravljanja i profesori čekaju “odozgo” detaljniji plan i program od onoga u NCC-u, a mnogima od njih nedostaje iskustva i znanja za popunjavanje praznina između NCC-a i njihovih izvedbenih planova i programa, kao i potrebne pedagoške i didaktičke intervencijske vještine za poučavanje i situacijsko učenje. Treći se problem tiče neadekvatnosti sportskih objekata i opreme u Mađarskoj - procijenjen je nedostatak od oko 600 sportskih dvorana u školama. Također, dodatni su problemi vezani uz mađarsko javno obrazovanje, kao što je nedovoljno financiranje i profesori s financijskim poteškoćama zbog niskih primanja. Kao i mnoge druge zemlje, relevantni mađarski vladini i nevladini autoriteti trebali bi u suradničkom odnosu uzeti u obzir razvoj ‘bazičnog modela potreba’, u kojemu su identificirani postojeći nedostaci i u kojem su aktivnosti tjelesnog odgoja prisutne i integrirane u ukupnu obrazovnu politiku. Za ispunjavanje tih bazičnih potreba nužni su kvalitetni edukacijski programi, dostupni objekti i oprema, ali i adekvatno plaćeni kvalificirani/iskusni kadrovi s relevantnim znanjem, vještinama i kompetencijama, kao i mogućnosti obogaćivanja kompetencija kontinuiranim profesionalnim razvojem.In den frühen 1990er Jahren fanden in mehreren Ländern in Zentral- und Osteuropa politische Veränderungsprozesse statt. Diese führten zur demokratischen Freiheit und zu Reformen des Erziehungssystems, die sich wieder an den Ideen und Idealen der Freiheit und des Humanismus orientierten. Dieser Beitrag beschäftigt sich mit der Entwicklung des Sports und des Sportunterrichts in Ungarn nach diesen poli-tischen Veränderungsprozessen in den 1990er Jahren. Es werden besonders die Aspekte hervorgehoben, die mit den allgemeinen unterrichtlichen Veränderungsprozessen, der Modernisierung des Sports und des Sportunterrichts und der Entwicklung eines nationalen ungarischen Curriculums verbunden sind. In dem Artikel wird betont, dass Schulen und Schulsportlehrer Verantwortung tragen für die Förderung und Unterstützung einer regelmäßigen Teilnahmen von Kindern und Jugendlichen an Bewegungs- und Sportaktivitäten im Rahmen der unterrichtlichen und außerunterrichtlichen Maßnahmen, die zu einem lebenslangen Sporttreiben beitragen sollen

Sport und Sportunterricht in Ungarischen Schulen nach den politischen Veränderungsprozessen in den 1990er Jahren

Across central and eastern Europe, countries entered into a political transition period typified by democratic freedom and idealism and in educational reforms by conceptual reorientations based on ideas of humanism and liberalisation. This article focuses on school physical education and sport in Hungary after the political transition period of the 1990s. Specifically, it highlights issues relating to curriculum changes, the conceptual modernisation of school physical education and sport, the emergence of a Hungarian national curriculum and suggests that schools and physical education practitioners have critical roles in promoting and fostering participation in physical and sporting activity through curricular and extracurricular programmes for essential full lifespan engagement.Ranih 1990-ih zemlje srednje i istočne Europe ušle su u period političke tranzicije obilježen reformama na području edukacije koje su obuhvaćale konceptualna preusmjeravanja utemeljena na idejama humanizma i liberalizma, što je bilo prevedeno u idealistički kurikulum i principe planiranja. Međutim, realnost implementiranja tih ‘principa’ ignorirala je potrebna financijska ulaganja, nove pedagoške i didaktičke intervencije i relevantnu infrastrukturu neophodnu za realizaciju. Stoga, u godinama političke tranzicije, usprkos vladinim ohrabrenjima ve-zanima uz tjelesni odgoj kao kurikularni zahtjev, tjelesni je odgoj postao podcijenjeni predmet; viša školska uprava pokazala je za njega malo interesa, njegov doprinos općem razvoju učenika nije bio dovoljno cijenjen, a profesori tjelesnog odgoja smatrali su se inferiornima, manje sposobnima i vještim u brojnim srednje- i istočnoeuropskim zemljama. Ovaj rad obrađuje status tjelesnog odgoja i sporta u školama u Mađarskoj nakon perioda političke tranzicije iz 1990-ih godina. Politička tranzicija koja slijedi nakon slobodnih izbora u Mađarskoj 1990. godine postavila je zahtjev za novim društvenim vrijednostima u reorganiziranom društvu. Kako bi se prilagodio tim zahtjevima, cjelokupni edukacijski sustav morao se reformirati kroz državnu politiku obnove i edukacijske zakone. Postupno proširen kurikulum pojačano je naglasio svestranu, dobro uravnoteženu edukaciju i razvoj pozitivnih stavova u okruženju ekonomskog, političkog, znanstvenog, tehničkog, društvenog i moralnog razvoja. Takozvani bipolarni (centralni i lokalni) model reguliranja sadržaja kurikuluma nastao je kao rezultat nacionalnih i inozemnih utjecaja. Tjelesni odgoj i sport identificiran je kao jedno od deset središnjih područja edukacije važnih za zadovoljavanje zahtjeva ‘nove ere’. Njegova je uloga neophodna i jedinstvena u sustavu kulture, a ima izravan utjecaj na tjelesni razvoj učenika te daje povoljnu priliku za razvoj motoričkih vještina i sposobnosti. Njegova se ključna uloga također proteže u područje aktivnog i redovitog tjelesnog vježbanja, kao i nužnosti sporta u vrijednosnom sustavu učenika, čime se promovira zdrav stil života i njeguje tjelesna, mentalna i emocionalna edukacija. Istodobno, novi pristup evaluaciji zamijenio je jednodimenzionalnu, prema učitelju usmjerenu i autoritarnu ocjenu onom utemeljenom na nizu interakcija učenika i profesora: profesori i učenici partneri su u tom procesu. Godine 1995. pokrenut Nacionalni središnji kurikulum (NCC) danas određuje rad u školama, uključujući i tjelesni odgoj i sport, kao i njegov nastavni plan i program. NCC daje primjere proširenih sadržaja nacionalnog standarda obrazovanja, karakteristika kojega je vidljiva na njegove tri ‘razine’ ciljeva. Na prvoj razini su zajednički predmeti povezani s cijelim odgojno-obrazovnim sustavom. Ispred svakog edukacijskog polja ili područja nalaze se opći razvojni ciljevi. U tjelesnom odgoju i sportu ti su ciljevi definirani za dob od 1-6 i 7-10 godina, a obuhvaćaju zdravlje, učenje kretnih struktura, motoričke sposobnosti, održavanje potrebe za tjelesnim vježbanjem i prilagođen tjelesni odgoj. Tri su razine ciljeva zaokružene pojedinačnim ciljevima, koji su podijeljeni na tri dijela: znanje, vještine i minimalna kompetentnost. Nastavni plan tjelesnog odgoja sastoji se od različitih komponenata: organizacijske vježbe (vježbe postrojavanja), pripremne, bazične i preventivne vježbe, relaksacija; osnovne atletske vježbe; gimnastičke vježbe; ritmička gimnastika, vježbe aerobike (samo za djevojke); sportske igre (rukomet, košarka, nogomet, odbojka); rekreacijske aktivnosti i aktivnosti na otvorenom; samoobrana i borilačke vještine te plivanje. Pojedinačni ciljevi specifičnog područja također uključuju i temeljna znanja nužna za donošenje odluka i izvršavanje zadataka. Minimalne kompetencije opisuju osnovnu razinu znanja, vještina i općih sposobnosti potrebnih za uspješan razvoj učenika. U nekim je školama odvojeno puno vremena za nastavu tjelesnog odgoja - 225 minuta tjedno (pet sati tjedno uključujući i izvannastavne aktivnosti). Međutim, u posljednjih petnaest godina, u mnogim mađarskim školama broj sati nastave reduciran je na oko 2,5 sata tjedno. Nekoliko faktora priječi napredak tjelesnog odgoja i sporta u Mađarskoj. Državna politika i zakonske odredbe predviđaju samo ograničeni vremenski okvir za postizanje ambicioznih ciljeva i složenih zadataka sadržanih u nastavnom planu i programu. Sljedeći problem vezan je za na-čin mišljenja starijih generacija mađarskih profesora i školskih institucija - to je način razmišljanja previše kontroliranog okruženja prošlog ‘socijalističkog’ upravljanja i profesori čekaju “odozgo” detaljniji plan i program od onoga u NCC-u, a mnogima od njih nedostaje iskustva i znanja za popunjavanje praznina između NCC-a i njihovih izvedbenih planova i programa, kao i potrebne pedagoške i didaktičke intervencijske vještine za poučavanje i situacijsko učenje. Treći se problem tiče neadekvatnosti sportskih objekata i opreme u Mađarskoj - procijenjen je nedostatak od oko 600 sportskih dvorana u školama. Također, dodatni su problemi vezani uz mađarsko javno obrazovanje, kao što je nedovoljno financiranje i profesori s financijskim poteškoćama zbog niskih primanja. Kao i mnoge druge zemlje, relevantni mađarski vladini i nevladini autoriteti trebali bi u suradničkom odnosu uzeti u obzir razvoj ‘bazičnog modela potreba’, u kojemu su identificirani postojeći nedostaci i u kojem su aktivnosti tjelesnog odgoja prisutne i integrirane u ukupnu obrazovnu politiku. Za ispunjavanje tih bazičnih potreba nužni su kvalitetni edukacijski programi, dostupni objekti i oprema, ali i adekvatno plaćeni kvalificirani/iskusni kadrovi s relevantnim znanjem, vještinama i kompetencijama, kao i mogućnosti obogaćivanja kompetencija kontinuiranim profesionalnim razvojem.In den frühen 1990er Jahren fanden in mehreren Ländern in Zentral- und Osteuropa politische Veränderungsprozesse statt. Diese führten zur demokratischen Freiheit und zu Reformen des Erziehungssystems, die sich wieder an den Ideen und Idealen der Freiheit und des Humanismus orientierten. Dieser Beitrag beschäftigt sich mit der Entwicklung des Sports und des Sportunterrichts in Ungarn nach diesen poli-tischen Veränderungsprozessen in den 1990er Jahren. Es werden besonders die Aspekte hervorgehoben, die mit den allgemeinen unterrichtlichen Veränderungsprozessen, der Modernisierung des Sports und des Sportunterrichts und der Entwicklung eines nationalen ungarischen Curriculums verbunden sind. In dem Artikel wird betont, dass Schulen und Schulsportlehrer Verantwortung tragen für die Förderung und Unterstützung einer regelmäßigen Teilnahmen von Kindern und Jugendlichen an Bewegungs- und Sportaktivitäten im Rahmen der unterrichtlichen und außerunterrichtlichen Maßnahmen, die zu einem lebenslangen Sporttreiben beitragen sollen

World-wide survey of school physical education: final report

World-wide survey of school physical education: final repor

Supporting local diversity of habitats and species on farmland: a comparison of three wildlife-friendly schemes

Restoration and maintenance of habitat diversity have been suggested as conservation priorities in farmed landscapes, but how this should be achieved and at what scale are unclear. This study makes a novel comparison of the effectiveness of three wildlife-friendly farming schemes for supporting local habitat diversity and species richness on 12 farms in England. The schemes were: (i) Conservation Grade (Conservation Grade: a prescriptive, non-organic, biodiversity-focused scheme), (ii) organic agriculture and (iii) a baseline of Entry Level Stewardship (Entry Level Stewardship: a flexible widespread government scheme). Conservation Grade farms supported a quarter higher habitat diversity at the 100-m radius scale compared to Entry Level Stewardship farms. Conservation Grade and organic farms both supported a fifth higher habitat diversity at the 250-m radius scale compared to Entry Level Stewardship farms. Habitat diversity at the 100-m and 250-m scales significantly predicted species richness of butterflies and plants. Habitat diversity at the 100-m scale also significantly predicted species richness of birds in winter and solitary bees. There were no significant relationships between habitat diversity and species richness for bumblebees or birds in summer. Butterfly species richness was significantly higher on organic farms (50% higher) and marginally higher on Conservation Grade farms (20% higher), compared with farms in Entry Level Stewardship. Organic farms supported significantly more plant species than Entry Level Stewardship farms (70% higher) but Conservation Grade farms did not (10% higher). There were no significant differences between the three schemes for species richness of bumblebees, solitary bees or birds. Policy implications. The wildlife-friendly farming schemes which included compulsory changes in management, Conservation Grade and organic, were more effective at increasing local habitat diversity and species richness compared with the less prescriptive Entry Level Stewardship scheme. We recommend that wildlife-friendly farming schemes should aim to enhance and maintain high local habitat diversity, through mechanisms such as option packages, where farmers are required to deliver a combination of several habitats

New onshore insights into the role of structural inheritance during Mesozoic opening of the Inner Moray Firth Basin, Scotland

The Inner Moray Firth Basin (IMFB) forms the western arm of the North Sea trilete rift system that initiated mainly during the Late Jurassic–Early Cretaceous with the widespread development of major NE–SW-trending dip-slip growth faults. The IMFB is superimposed over the southern part of the older Devonian Orcadian Basin. The potential influence of older rift-related faults on the kinematics of later Mesozoic basin opening has received little attention, partly owing to the poor resolution of offshore seismic reflection data at depth. New field observations augmented by drone photography and photogrammetry, coupled with U–Pb geochronology, have been used to explore the kinematic history of faulting in onshore exposures along the southern IMFB margin. Dip-slip north–south- to NNE–SSW-striking Devonian growth faults are recognized that have undergone later dextral reactivation during NNW–SSE extension. The U–Pb calcite dating of a sample from the synkinematic calcite veins associated with this later episode shows that the age of fault reactivation is 130.99  ±  4.60 Ma (Hauterivian). The recognition of dextral-oblique Early Cretaceous reactivation of faults related to the underlying and older Orcadian Basin highlights the importance of structural inheritance in controlling basin- to sub-basin-scale architectures and how this influences the kinematics of IMFB rifting

New onshore insights into the role of structural inheritance during Mesozoic opening of the Inner Moray Firth Basin, Scotland

The Inner Moray Firth Basin (IMFB) forms the western arm of the North Sea trilete rift system that initiated mainly during the Late Jurassic–Early Cretaceous with the widespread development of major NE–SW-trending dip-slip growth faults. The IMFB is superimposed over the southern part of the older Devonian Orcadian Basin. The potential influence of older rift-related faults on the kinematics of later Mesozoic basin opening has received little attention, partly owing to the poor resolution of offshore seismic reflection data at depth. New field observations augmented by drone photography and photogrammetry, coupled with U–Pb geochronology, have been used to explore the kinematic history of faulting in onshore exposures along the southern IMFB margin. Dip-slip north–south- to NNE–SSW-striking Devonian growth faults are recognized that have undergone later dextral reactivation during NNW–SSE extension. The U–Pb calcite dating of a sample from the synkinematic calcite veins associated with this later episode shows that the age of fault reactivation is 130.99  ±  4.60 Ma (Hauterivian). The recognition of dextral-oblique Early Cretaceous reactivation of faults related to the underlying and older Orcadian Basin highlights the importance of structural inheritance in controlling basin- to sub-basin-scale architectures and how this influences the kinematics of IMFB rifting

Using UAV-Based Photogrammetry Coupled with In Situ Fieldwork and U-Pb Geochronology to Decipher Multi-Phase Deformation Processes: A Case Study from Sarclet, Inner Moray Firth Basin, UK

Constraining the age of formation and repeated movements along fault arrays in superimposed rift basins helps us to better unravel the kinematic history as well as the role of inherited structures in basin evolution. The Inner Moray Firth Basin (IMFB, western North Sea) overlies rocks of the Caledonian basement, the pre-existing Devonian–Carboniferous Orcadian Basin, and a regionally developed Permo–Triassic North Sea basin system. IMFB rifting occurred mainly in the Upper Jurassic–Lower Cretaceous. The rift basin then experienced further regional tilting, uplift and fault reactivation during the Cenozoic. The Devonian successions exposed onshore along the northwestern coast of IMFB and the southeastern onshore exposures of the Orcadian Basin at Sarclet preserve a variety of fault orientations and structures. Their timing and relationship to the structural development of the wider Orcadian and IMFB are poorly understood. In this study, drone airborne optical images are used to create high-resolution 3D digital outcrops. Analyses of these images are then coupled with detailed field observations and U-Pb geochronology of syn-faulting mineralised veins in order to constrain the orientations and absolute timing of fault populations and decipher the kinematic history of the area. In addition, the findings help to better identify deformation structures associated with earlier basin-forming events. This holistic approach helped identify and characterise multiple deformation events, including the Late Carboniferous inversion of Devonian rifting structures, Permian minor fracturing, Late Jurassic–Early Cretaceous rifting and Cenozoic reactivation and local inversion. We were also able to isolate characteristic structures, fault kinematics, fault rock developments and associated mineralisation types related to these event