This article draws from the Second Worldwide Survey of the situation of physical education (PE) in schools. The Survey was undertaken as a contribution to the UN dedicated 2005 Year of Sport and PE and in response to intergovernmental agencies’ calls for regular monitoring of developments in school PE in the form of a ‘reality check’. The overall purpose of the Survey was to assess the worldwide situation of school PE as well as developments since the Physical Education World Summit held in November 1999 in Berlin for which a multimethod/pluralistic approach was adopted with analysis of a range of sources comprising globally and regionally as well as on-line disseminated questionnaires, national surveys, continental regional and national PE-related projects, case studies and a comprehensive literature review. The pluralistic methods facilitated data collection on national level policies and practice-related issues in school PE, the PE curriculum, resources (human and material), the PE environment (school subject and PE teacher status; and pathway links to PE activity in out-of-school settings) and ‘Best Practice’ exemplars. The data generated provide an indication of patterns and trends in school PE in countries and regions across the world.
The ‘reality check’ indicates that positive developments and policy rhetoric are juxtaposed with adverse practice shortcomings. Thus, the overall scenario is one of ‘mixed messages’ with evidence that national and/or regional governments have committed themselves through legislation to making provision for PE but some have been either slow or reticent in translating this into action through actual implementation and assurance of quality of delivery. Essentially, the situation especially in economically under-developed and developing regions has changed little since the 1999 Berlin Physical Education Summit. Continuing concerns embrace: insufficient curriculum time allocation, perceived inferior subject status, insufficient competent qualified and/or inadequately trained teachers (particularly in primary schools), inadequate provision of facilities and equipment and teaching materials frequently associated with underfunding, large class sizes and funding cuts and, in some countries, inadequate provision or awareness of pathway links to wider community programmes and facilities outside of schools. More generally, there is disquiet over the falling fitness standards of young people, rising levels of obesity amongst children of school age and high youth dropout rates from physical/sporting activity engagement. Whilst some improvements in inclusion (related to gender and disability) policy and practice can be identified since the Berlin Physical Education Summit, barriers to equal provision and access opportunities for all still remain. However, current intergovernmental initiatives (European Parliament’s 2007 Resolution on the Role of Sport in Education and UNESCO advocacy action) place PE on the political agenda. With such intergovernmental commitments to policy principles and action advocacy, a secure and sustainable future for PE appears to be realizable.Uvod
Kao odgovor na međuvladine institucijske pozive na redoviti nadzor nad zbivanjima na području tjelesne i zdravstvene kulture u školama, nekoliko regionalnih i međunarodnih organizacija prihvatilo se velikog posla da pokuša vidjeti kakva je situacija s tjelovježbom u svijetu i u pojedinim dijelovima svijeta. To su: the North Western Counties Physical Education Association (NWCPEA) u suradnji s the University of Worcester, UK, International Council of Sport Science and Physical Education (ICSSPE), the Council of Europe, the United Nations Educational, Scientific and Cultural Organisation (UNESCO) i the World Health Organisation (WHO). Opća je svrha Pregleda procijeniti kakva je situacija u svijetu s nastavom tjelovježbe na svim razinama školovanja te kako se ta situacija razvija nakon berlinskoga sastanka na vrhu, održanoga 1999. godine. Odlučeno je i da se nastavi s Pregledom dva i nakon 2005. godine (UN je tu godinu proglasila godinom sporta) sve do studenoga 2007. godine.
Povijesna je činjenica da je berlinski sastanak na vrhu o nastavi tjelesne i zdravstvene kulture, na kojemu je pozornost usmjerena na vrlo proširene zabrinjavajuće fenomene koji se odnose na zamijećeno smanjenje nastave tjelovježbe u školama, doveo do brojnih zagovaračkih akcija na međunarodnom planu, kontinentalnim, regionalnim i nacionalnim razinama s obiljem Communiqués Recom-mendations, tj. proglasa, preporuka međuvladinih i nevladinih agencija o tjelovježbi, broju sati nastave u nastavnim programima, statusu predmeta među drugim predmetima, kvaliteti programa, kao i do Re-solutions, Declaration i Commitment Statements, tj., do odluka, izjava i obvezujućih izjava koje su se na razne načine doticale pitanja stvaranja uvjeta za izvođenje nastave, financijskih investicija, ljudskih (nastavnici, osnovno i permanentno stručno obrazovanje) i materijalnih (prostor i oprema) kapaciteta za to, među ostalim.
Otkrića projekta znatno su pridonijela informiranosti ministarske rasprave u Europskoj Uniji i uobličenju Rezolucije koju je 2007. godine o sportu i tjelovježbi donio Europski parlament kao dio širega paketa sportske politike u regiji. U predstavljanju svjetske situacije, ovaj se članak oslanja na Završno izvješće Drugog svjetskog pregleda o stanju tjelesne i zdravstvene kulture u školama (the Worldwide Survey II of School Physical Education).
Metode
Korišten je multimetodološki, pluralistički pristup koji se sastojao od: analize čitave lepeze izvora, sakupljenih globalno i regionalno, kao i od upitnika, nacionalnih pregleda i analiza, kontinentalnih, regionalnih i nacionalnih projekata vezanih za tjelovježbu, analiza pojedinih slučajeva, kao i pregleda vrlo iscrpne literature (primarnih i sekundarnih izvora: vladinih i nevladinih izvješća, međunarodnih i nacionalnih znanstvenih i stručnih članaka, institucijskih i pojedinačnih komentara, kvalitativnih studija tjelesnog odgoja, analiza mrežnih stranica itd.) kako bi se stekao što opsežniji i ujednačeniji uvid u svjetsku situaciju.
Nastavnicima tjelovježbe, upravljačima, administratorima, vladinim institucijama te raznim poznatim stručnjacima na tomu polju tijekom dviju godina poslani su polustrukturirani upitnici. U njima su se tražili odgovori i komentari na sljedeća pitanja: o nacionalnoj politici prema tjelovježbi i o praktičnim pitanjima provedbe predmeta u školama (zakonski status, odgovorni autoritet, broj sati nastave u nastavnom programu, ocjenjuje li se predmet ili ne); program tjelovježbe (ciljevi, teme, procjena sadržaja i nadzor, pitanja spolne i opće ravnopravnosti); izvori i uvjeti rada (ljudski i materijalni); okruženje (status predmeta i nastavnika na školi, postoje li veze s tjelesnim aktivnostima organiziranima izvan škole); problemi (problemi vezani za odnos škola – predmet Tjelesne i zdravstvene kulture); ‘Primjeri najbolje prakse’; program tjelovježbe i njegova provedba (veze između zdravlja i školskog sporta, tematski ciljevi, sadržaji i kriteriji kvalitete; obrazovanje učitelja tjelovježbe i njihovo stalno usavršavanje (visokoškolsko obrazovanje, praksa, projekt AEHESIS (2003-2007); prijedlozi za promjenu politike prema tjelovježbi.
Podaci dobiveni tim upitnicima omogućili su nam triangulaciju koja je uključivala raspon uzorka koji je odgovorio na upitnik, intervjue, preglede literature vezane za istraživanje, kvalitativne nacionalne studije i opservacije koje su nam poslali stručnjaci za pojedina područja.
Rezultati, rasprava i zaključne misli
Rezultati anketa i pregleda službenih dokumenata su u članku prikazani po točkama i vrlo pregledno predstavljeni u brojnim tablicama, kao i u indikativnim navodima iz intervjua s raznim sudionicima u kompleksnom poslu organiziranja i provedbe na-stave tjelesne i zdravstvene kulture. Provjera “stvarnoga stanja” trianguliranjem pokazuje da su pozitivni pomaci i tjelovježbena strategija, odnosno politička retorika jukstapozicionirani, tj. suprotstavljeni suprotnoj negativnoj praksi u većini regija. Dakle, općenito gledano, radi se o scenariju ”nejasnih, zbunjujućih poruka” s dokazima da su se nacionalne i/ili regionalne vlade i službene institucije obvezale zakonima osigurati sve potrebne uvjete za nastavu tjelovježbe u školama, ali su bile ili prespore ili, blago rečeno, suzdržane kada je te zakone trebalo uistinu prevesti u život i osigurati kvalitetu izvođenja nastave tjelesne i zdravstvene kulture. Iskreno govoreći, situacija se, osobito u nerazvijenim područjima i zemljama u razvoju vrlo malo promijenila od sastanka na vrhu o tjelesnom odgoju koji je 1999. godine održan u Berlinu. Zabrinjavaju problemi koji se tijekom desetljeća ne mijenjaju, a uključuju: ne-dovoljno sati nastave tjelesne i zdravstvene kultu-re u nastavnom planu i programu, uočen inferioran status predmeta, nedovoljno kompetentni učitelji i/ili loše obrazovanje učitelja tjelovježbe (osobito u nižim razredima osnovne škole), nepostojanje ili ne-pristupačnost objekata, nedostatnost ili slaba kvaliteta sprava i ostalog nastavnog materijala vrlo često povezana s nedostatnim financiranjem potreba na-stave tjelovježbe, preveliki razredi ili grupe s kojima se radi, financijske restrikcije svake vrste, a u nekim zemljama čak ne postoje uvjeti za organiziranje, pa čak ni svijest, o tome da bi se škole mogle povezati s programima koji bi se mogli odvijati u široj društvenoj zajednici na prostorima koji bi se mogli tako višestruko koristiti. A još općenitije, postoji snažna uznemirenost zbog sve uočljivijeg opadanja tjelesnih sposobnosti, fitnesa mladih ljudi, zbog pora-sta broja pretile školske djece te vrlo velikog broja mladih ljudi koji prekidaju svoje bavljenje sportskim i/ili tjelesnim aktivnostima još u tinejdžerskoj dobi. Premda su i u politici i praksi zabilježena neka poboljšanja kada se radi o ravnopravnom uključenju s obzirom na spol i djecu s posebnim potrebama od berlinskoga sastanka, još uvijek je previše prepreka podjednakom pružanju mogućnosti i pristupu za sve sportu i tjelovježbi. U međuvremenu, nedavna međuvladina inicijativa (Rezolucija o ulozi sporta u odgoju Europskoga parlamenta iz 2007. godine i UNESCO-va zagovaračka akcija) postavila je pitanja tjelesne i zdravstvene kulture prvi put na raspored političkih pitanja i programa. Čini se kako je održivi budući razvoj nastave tjelesne i zdravstvene kulture prilično ostvariv i siguran zahvaljujući takvoj međuvladinoj odlučnosti da se drži dogovorenih političkih načela i zagovaračkim akcijama
