Rat se (nije) moglo izbjeći: mir i sukobi u multietničkim područjima u Hrvatskoj

This paper is based on preliminary results of a research project on social integration and collective identities in certain multiethnic settings in Croatia. Generally, a distinction is drawn between two main forms of peace in multiethnic settings. The first one relates to the existence of peace in the places that maintained their peace and integrity amid the spread of ethnic violence in their surroundings. The second form of peace is much more frequent, as it relates to the whole scale of post-conflict processes. Next, a typology is proposed, distinguishing multiethnic peace and conflict areas in Croatia, where the former are the areas where no violent conflicts happened in the 1990s, and the latter areas where return of refugees, mostly Serbs, is taking place as an aftermath to the conflict in 1990s. Subsequently, answers given by national experts and certain local leaders of Croatian and Serbian nationality are described in order to pre-test the bottom-line of typology, i.e., the existence of conflict and non-conflict areas inhabited both by Croats and Serbs. In the end, two main conclusions are proposed. The one concerns the relevance of the basic dichotomy of the multiethnic areas, and the other the possible usefulness of the path dependence approach to the explanation of the difference between conflict and peace areas in the case of Croatia.Ovaj je članak zasnovan na prvim rezultatima istraživačkog projekta o društvenoj integraciji i kolektivnim identitetima u nekim multietničkim sredinama u Hrvatskoj. Općenito se razlikuju dva oblika mira u multietničkim područjima. Prvi se odnosi na postojanje mira u mjestima koja su sačuvala svoj mir i integritet unatoč širenju etničkog nasilja u njihovu okruženju. Drugi je oblik mira mnogo češći, a odnosi se na čitavu ljestvicu postkonfliktnih procesa. Nadalje, predložena je tipologija koja razlikuje područja multietničkog mira i sukoba u Hrvatskoj, gdje se prvo odnosi na područja u kojima nije bilo nasilnih sukoba devedesetih, a potonje na područja u kojima se vraćaju izbjeglice, pretežno Srbi, kao posljedica sukoba devedesetih. Potom su prikazani odgovori koje su dali stručnjaci na nacionalnoj razini te lokalni vođe hrvatske i srpske nacionalnosti, kako bi se provjerila valjanost spomenute tipologije u njezinoj osnovi, tj. razlikovanje konfliktnih i nekonfliktnih područja nastanjenih i Hrvatima i Srbima. Na koncu, predložena su dva glavna zaključka. Prvi se tiče relevantnosti osnovne dihotomije multietničkih područja, a drugi moguće korisnosti pristupa (sa stajališta koncepta) ovisnosti o prijeđenom putu u cilju objašnjenja razlike između konfliktnih i mirnih područja u slučaju Hrvatske

Dancing and Calculating: Culturally sustainable development and globalization in light of two paradigms of socio-cultural evolution

Globalization challenges the usefulness of different paradigms of socio-cultural evolution and opens the possibility for their hybridization. In this paper, two paradigms of evolution, the transformational (Spencerian) and the variational / selectionist (Darwinian), as discerned by Fracchia and Lewontin (1999), are examined along with their social theoretical counterparts. Most social theories of development are connected to different evolutionary paradigms in different historical contexts. The transformational paradigm prevailed until the end of the Cold War (e.g. theories of modernization), and the selectionist paradigm, in various theoretical forms, thereafter (e.g. Huntington, Eisenstadt). Most developmental policies today prefer the selectionist paradigm in terms of the neoliberal free market. The transformational paradigm in development policies was predominant in the era of the welfare state in the West, and its counterpart in the era of the statism of the East. Sustainable development in a socio-cultural sense is the youngest and the least consistent policy concept, and it is not founded on the evolution paradigms. The concept was launched by the UN as an attempt at mediating, mostly on the grounds of ecological alarms, between the free-market and statist policies. The author considers the hybridization of these two paradigms to be a proper conceptual foundation of sustainable development. On this premise, he expounds the concept of a culturally oriented sustainable development, arguing that hybrids of developmental policies are more suitable for a decent survival of most countries

Rat se (nije) moglo izbjeći: mir i sukobi u multietničkim područjima u Hrvatskoj

This paper is based on preliminary results of a research project on social integration and collective identities in certain multiethnic settings in Croatia. Generally, a distinction is drawn between two main forms of peace in multiethnic settings. The first one relates to the existence of peace in the places that maintained their peace and integrity amid the spread of ethnic violence in their surroundings. The second form of peace is much more frequent, as it relates to the whole scale of post-conflict processes. Next, a typology is proposed, distinguishing multiethnic peace and conflict areas in Croatia, where the former are the areas where no violent conflicts happened in the 1990s, and the latter areas where return of refugees, mostly Serbs, is taking place as an aftermath to the conflict in 1990s. Subsequently, answers given by national experts and certain local leaders of Croatian and Serbian nationality are described in order to pre-test the bottom-line of typology, i.e., the existence of conflict and non-conflict areas inhabited both by Croats and Serbs. In the end, two main conclusions are proposed. The one concerns the relevance of the basic dichotomy of the multiethnic areas, and the other the possible usefulness of the path dependence approach to the explanation of the difference between conflict and peace areas in the case of Croatia.Ovaj je članak zasnovan na prvim rezultatima istraživačkog projekta o društvenoj integraciji i kolektivnim identitetima u nekim multietničkim sredinama u Hrvatskoj. Općenito se razlikuju dva oblika mira u multietničkim područjima. Prvi se odnosi na postojanje mira u mjestima koja su sačuvala svoj mir i integritet unatoč širenju etničkog nasilja u njihovu okruženju. Drugi je oblik mira mnogo češći, a odnosi se na čitavu ljestvicu postkonfliktnih procesa. Nadalje, predložena je tipologija koja razlikuje područja multietničkog mira i sukoba u Hrvatskoj, gdje se prvo odnosi na područja u kojima nije bilo nasilnih sukoba devedesetih, a potonje na područja u kojima se vraćaju izbjeglice, pretežno Srbi, kao posljedica sukoba devedesetih. Potom su prikazani odgovori koje su dali stručnjaci na nacionalnoj razini te lokalni vođe hrvatske i srpske nacionalnosti, kako bi se provjerila valjanost spomenute tipologije u njezinoj osnovi, tj. razlikovanje konfliktnih i nekonfliktnih područja nastanjenih i Hrvatima i Srbima. Na koncu, predložena su dva glavna zaključka. Prvi se tiče relevantnosti osnovne dihotomije multietničkih područja, a drugi moguće korisnosti pristupa (sa stajališta koncepta) ovisnosti o prijeđenom putu u cilju objašnjenja razlike između konfliktnih i mirnih područja u slučaju Hrvatske

Društvene predodžbe, slojevi vremena i anticipacija u tri poznata umjetnička djela

U prvom dijelu ovog priloga iznesena su pojmovno-teorijska polazišta s obzirom na društvene reprezentacije/predodžbe, vremensku strukturu i anticipaciju budućnosti u umjetničkim djelima. Kao prvorazredan primjer za analizu tih polazišta uzet je roman Miguela Cervantesa Don Quijote. Pojam društvenih reprezentacija (Durkheim, Moscovici, Abric) može se ilustrirati obilježjima glavnih likova u Cervantesovu romanu. Cervantesova implicitna vizija budućnosti, izuzimajući obrat na kraju romana, bliža je Sanchovoj realističnosti i pesimizmu nego Don Quijoteovu idealizmu i optimizmu. Takvo pomicanje središta društvene svijesti ima dvostruk učinak na način razumijevanja društvene zbilje. Prvo, smanjuje se komplementarnost, a povećava proturječnost između središnjeg (vizionarskog) i perifernog (iskustvenog) polja svijesti. Drugo, ta proturječnost potiče na obrtanje odnosa između uzvišenog i banalnog u ime rada slobodnog tržišta. Analizi Don Quijotea pridodane su radi usporedbe, a posebno radi uočavanja anticipacijske dimenzije, analize slika Jana van Eycka (Portret para Arnoflini) i Leonarda da Vincija (Posljednja večera). U oba slučaja naznačena su obilježja nadolazećeg vremena dugog trajanja, kapitalizma. U prvom je naglašena funkcija braka kao institucije prijenosa i povećanja privatnog vlasništva u savezu između nove srednje klase u usponu i stare gornje (feudalne) klase. U drugom slučaju razmotreni su dalekosežni učinci najavljenog Isusova odlaska i ispražnjavanja moralnog središta kršćanstva. Time se otvara prostor dugom prodoru i konačnoj prevlasti kapitalizma u društvu. Njegovo je moralno središte (Crkva) provizorno, u biti razapeto između iluzornog očekivanja Isusova povratka i prijetećeg narastanja totalne ekonomske moći koja ne dopušta alternativu i kao da želi zamijeniti “jedinog Boga”. U Zaključku se otvara pitanje za buduća istraživanja o utjecaju sljedeće epohe, prosvjetiteljstva, na niveliranje vrijednosti u cilju znanstvenog raščaravanja svijeta, širenja centrifugalnih sila tržišta i daljnje demoralizacije društva