Vjeran Katunarić

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

PRIKAZICarl-Ulrik Schierup, Aleksandra ÄlundWILL THEY STILL BE DANCING?Üniversity of Umca, Sweden, 1987.Evropska migracija radne snage s Juga na Sjever dosegla je točku zre­losti. To se može zaključiti i po ka­rakteru današnjih studija o tom fe­nomenu. Nekada, šezdesetih i sedam­desetih godina, u studijama o mig­rantima prevladavala je ekonomska analiza. Danas se imigrantske grupe iz mediteranskih zemalja proučavaju ne samo kao kontingenti radne sna­ge, već kao etničke manjine s boga­tom kulturnom pozadinom. Istraživan če sada više zanima kako su te gru­pe sačuvale svoje izvorne kulturne simbole i društvene rituale, uviđaju­ći njihovu veliku važnost u cilju pre­življavanja u modernim evropskim društvima.»Plešu li još uvijek?« pitaju auto­ri iz Švedske Carl-Ulrik Schierup i Aleksandra Alund u svojoj knjizi Will They Still Be Dancing? Integra­tion and Ethnic Transformation Among Yugoslav Immigrants in Scandinavia. U pitanju su. dvije et­ničke grupe na dva mjesta, obje po­rijeklom iz Jugoslavije: Vlasi i Ma­kedonci u Danskoj i Švedskoj. To su sada marginalne grupe u oba skan­dinavska društva, budući da ih je ta­ko odredilo tržište radne snage, kao i društvena diskriminacija od strane domaćeg stanovništva. Zbog toga oču­vanje njihova tradicionalnog kultur­nog identiteta predstavlja os'novu za izgradnju njihovih autonomnih orga­nizacija. Autori polemiziraju s dru­gim autorima koji smatraju da je et­nička potkultura samo reakcija na društvenu izoliranost etničke grupe.Oni je, dapače, smatraju aktivnim činiocem u društvenoj integraciji — ali, ovaj put, ne na principu unifor­mnosti i konformizma, koji traže od­bacivanje tradicionalnih kultura i prihvaćanje jedne dominantne kultu­re, već na principu kulturnog plura­lizma.S tim u vezi, Schierup i Alund kritički govore o asimilacionističkoj orijentaciji glavnine istraživanja mi- granata, bila ova istraživanja »libe­ralna« ili pak »marksistička«. Suprot­no tome, oba autora naglašavaju va­žnost koju ima »interna integracija« etničkih zajednica u procesu njihove integracije u društvo. Radi se o jed­nom dinamičnom procesu, u kojem etnička potkultura više nije identig= na izvornoj i tradicionalnoj kulturi iz koje imigranti dolaze, ali ne poka­zuje ni težnju k asimilacijskoj inte­graciji u društvo.U prvom dijelu knjige pažljivo i temeljito su analizirana emigrantska područja iz kojih dolaze makedonski i vlaški imigranti; Vlasi iz sjevero­istočne Srbije i Makedonci iz sjeve­rozapadne Makedonije. Opisujući hi­storijsku 4 ekonomsku pozadinu, au­tori posebno iscrpno analiziraju iz­vorne kulturne simbole i vjerovanja koja su preživjela i predstavljaju po­dlogu iz koje imigranti crpu pojmoveo životu kako bi osmislili ono što se s njima događa u novim uvjetima, uvjetima etničke transformacije u Skandinaviji. Tako su preživjeli i »vampiri« i ostali simboli te obrasci ponašanja koji važe za žene i muš­karce, stariju i mlađu generaciju te shvaćanje strane okoline. Ostao je i »san« o uspjehu, koji uključuje ide­alan povratak u domovinu jednog da­na. Naravno, simboli i standardi ko­lektivnog života u novim uvjetima su više racionalizirani — ispitanici su123svjesni svoje životne situacije i real­nih izgleda koje imaju — ali takvo kulturno formiranje predstavlja »re­akciju na anonimnost masovnog dru­štva te atomizaciju i ekskluzivnost javnih prostora« u skandinavskim društvima (str. 151).U idućim poglavljima autori po­sebno analiziraju dva fenomena: po­ložaj žena kod Vlaha i odnose među generacijama kod Makedonaca. Raz­lozi za takvu analizu vrlo su zanim­ljivi i opravdani. Naime, kod Vlaha su tradicionalno žene imale i imaju velik ugled, dok je kod Makedonaca podjela socijalnog prostora izrazito patrijarhalna. Iz toga slijede para­doksi. Vlaška žena ne može svoj re­lativno visok ugled u etničkoj zajed­nici prenijeti u javno društvo, jer kao tradicionalna, »etnička« žena kotira vrlo nisko na društvenoj ljestvici. Kod makedonskih imigranata to nije slu­čaj: tu patrijarhalnost opada samo u integeneracijskom slijedu.U posljednjem dijelu knjige auto­ri opisuju i objašnjavaju ishode vanj­skih i unutrašnjih činilaca »etničke transformacije«. Stvoreno je' nešto »treće«, ni sarpoizolirana ni asimilira­na grupa, već jedna ambivalentna po­java. I kod Vlaha i kod Makedonaca prevladava dilema »ostati ili vratiti se«, koja je toliko duboka da je i nji­hova kolektivna strategija postala dvostruka. To se izražava tako što druga generacija u obje grupe poči­nje računati na individualnu karije­ru s kojom bi dosegla status u skan­dinavskom društvu, dok u prvoj ge­neraciji povratak u domovinu ostaje orijentacijska točka. Na osnovu tak­vog podvajan ja perspektiva, nastaju i. napetosti unutar obiju zajednica. Najveća napetost se osjeća između kćeri i roditelja, budući da kćerkama međugeneracijsko podvajanje ne zna­či samo sukob između kolektivizmastarijih i individualizma mladih, već i odbijanje patrijarhalnog autoriteta čiji su nosioci otac i majka, ali i sa­dašnji ili budući suprug (str. 242). Kćerkama nisu strane ni ideje femi­nističkog pokreta: posebne ženske or­ganizacije su već osnovane i unutar imigrantskih zajednica.U takvim okolnostima rađa se »etnička javnost«, politički embrion kroz koji se kanalizira društvena energija imigrantskih zajednica. To znači, da druga generacija ne odba­cuje svoje porijeklo, odnosno etničku pripadnost, već ga želi uskladiti sa svojim potrebama, kao kolektivni os­lonac individualnih težnji. Mladi use­ljenici su iz istog razloga prijemčivi za ultramoderne pokušaje obnavlja­nja kolektivnog identiteta koji susre­ću u raznim alternativnim pokretima. Etnička mladež pak želi sobom poni­jeti i kulturnu simboliku iz miljea svojih roditelja. Tako i autori ove stu­dije izražavaju jednu optimističnu poantu, citirajući Sergej a Đagileva, osnivača ruskog baleta, koji je u raz­govoru s Igorom Stravinskim rekao: »Avangarda mora biti izgrađena na tradiciji, a ne na njezinu gubitku«. U ovom kontekstu to znači, da će mladi Makedonci i Vlasi »i dalje plesati«, poput svojim prethodnika, ovaj put u svrhu kreativnog suprotstavljanja društvu čije dominantne strukture melju društvo i otuđuju čovjeka od čovjeka.Ova knjiga stoji na najvišoj razi­ni one znanstvene produkcije koja govori o »kulturnom pluralizmu« kaoo jednom licu najavljujuće epohe »postmoderne«. Ali ona jasno izraža­va i sumnju u ishod, ukoliko kultur­ne težnje ne budu zasnovane na strukturalnoj asimilaciji useljeničkih grupa u odnosu na evropska društva, tj. ukoliko radne mogućnosti, politič­ka prava i šanse za obrazovanjem124useljenika ne budu izjednačeni s do­maćim stanovništvom. Ipak, jedno ostaje jasno: kulturna različitost mo­že i mora biti osnova slobode i jed­nakosti. Obratno, sistemi ekonomske i političke dominacije zahtijevaju ne­jednakost u društvu i asimilaciju kul­tura. To ova knjiga pokazuje krajnje uvjerljivom argumentacijom.Vjeran KatunarićRUDI SUPEKGRAD PO MJERI ČOVJEKA Naprijed, Zagreb, 1987.Proces urbanizacije aktualan je danas više no ikad. Nažalost, sve če­šći imperativ kvantiteta dovodi do gradnje spavaonica i »krletki« u ko­jima čovjek neće živjeti nego »stano­vati«. Kada su naši stari gradili za sebe, prije gradnje stavljali su četiri kamena na mjesta gdje je trebala sta­jati kuća. Ako se nakon dan-dva is­pod kamenja nisu nastanile životinji­ce, nije ni čovjek gradio na tom mje­stu, jer ako ne mogu one tu živjeti, kako može ČOVJEK. Danas toga više nema. Štaviše, čovjeku se oduzima i taj posebni 'životni prostor, smješta ga se u montažne betonske blokove i tako mu se daje »mogućnost« da eg­zistira.Neposredni poticaj za ovu knjigu bio je sam pojam »grad po mjeri čo­vjeka«, koji se pojavio na urbanistič­koj konferenciji o planiranju naselja Mišeluk kod Novog Sada, održanoj •1980. g. Budući da konferencija nije rasvijetlila što bi se pod tim pojmom podrazumijevalo, dr Rudi Supek na­stoji da odgovori na taj izazov. Autor knjigom osvjetljava probleme suvre­menog urbanizma vezane uz socijal­nu integraciju pojedinca u društvenuzajednicu. Na samom početku knjige autor nam skreće pažnju na dva bit­na pojma — pojam stanovanja i po­jam prebivanja. Preko kulturno-an- tropološkog pristupa želi se predočiti razlika između tih pojmova. Do ka­da je čovjek prebivao u svom domu i kada je počeo stanovati, teško je odrediti, jer stanovanje ne znači iš­čezavanje prebivanja. Ako je čovjek po prirodi lutalica i čovjek od akcije, tada se on može osloboditi prostorne vezanosti i skučenosti, ali samo uz ci­jenu skupe tehnologije koja ga čini zavisnim i koja je negacija njegove slobode. »Što znači sloboda, ako se vi okrećete kao kuglica u lutrijskom bu­bnju i ne slutite u kojem ćete se pre­tincu zaustaviti?« (str. 17.)Stvaranje i razaranje kroz povi­jest, od nomadskog života do indu­strijalizacije i otuđenosti, imalo je znatan odraz na čovjeka. Širenje gra­dova i industrije dovodilo je do ur­banizacije i sve većeg razaranja i u- ništavanja prirode, koje danas ne zna za granicu. Na primjeru »kraha« New Yorka autor nastoji pokazati sav »sjaj i bijedu velegrada«. On kaže: »Grad koji kao stvaralački čin ispunja čo­vjeka osjećajem moći i ponosa, ali koji ga svojim dimenzijama ujedno prerasta i čini sićušnim, izgubljenim. Grad koji osvaja, ali prignječuje« (str. 47.) Drugi pfimjer koji autor na­vodi jesu »Tornjevi tjeskobe u Pari­zu« koji su trebali donijeti »novo umijeće života«, a donijeli su suprot­ne efekte — od usamljenosti i psiho­somatskih neugoda do pojačanih po­teškoća u društvenim odnosima.Sve su to znakovi ovog vremena koji ukazuju da je potrebno ukrotiti megalomanske težnje ka gigantizmu i vratiti se na početak. I to onaj po­četak koji čovjeku vraća ljudskost, gradu dušu, prirodi život. Takvim humanističkim idejama bavili su se125

Carl-Ulrik Schierup, Aleksandra Älund, Will They Still Be Dancing?

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia