Lupus in elegia. O književnom okolišu u kojem su nastale querelae Mihovila Vrančića

In about 1528, the Croatian (and Hungarian) humanist Michael Verancius wrote two quite long elegies entitled Querela Hungariae de Austria and Alia querela Hungariae contra Austriam. What makes these poems interesting is that these are the first representatives of the Querela-genre in Hungary. Though at first glance they seem to be a simple school-exercise, surveying their literary context one can get a more refined impression. These elegies aim to defend the Hungarian king, János Szapolyai, against the accusations of his Habsburg counterpart. In the first poem, a wolf, as a positive actor, symbolizes King John. This identification is obvious since a wolf is featured in the coat-of-arms of the Szapolyai family. But is this the only reason? We can cite other poems from these years, written by pro-Habsburg poets (e.g. Georgius Logus or Valentinus Ecchius), violently attacking King John, common to all of which is their reference to Szapolyai as a wild and bloodthirsty wolf. The main aim of my paper is to put the origin of the elegies of Verancius in a literary context, demonstrating the influence of these pro-Habsburg poems on the Dalmatian humanist, whose writings were a reaction to these literary attacks.Mihovil Vrančić napisao je oko 1528. dvije odulje elegije koje obje nose naslov Querela Hungariae in Austriam. Zanimljivost ovih pjesama leži u tomu što su one prve predstavnice književnoga žanra querela u Mađarskoj. Iako se na prvi pogled čine tek školskom vježbom, uvid u njihov književni okoliš pokazuje da su posrijedi znatno zanimljiviji tekstovi. Elegijama je cilj obrana hrvatsko-mađarskoga kralja Ivana Zapolje od optužaba njegova habsburškog suparnika Ferdinanda Habsburškog. U prvoj pjesmi Vrančić se služi smjelom slikom: prikazuje vuka kao pozitivan lik, koji ovce u toru brani od lavljega napada. Takav je pristup vrlo neobičan s obzirom na to da u antičkoj književnosti nema mnogo primjera u kojima se vuk pojavljuje u pozitivnoj ulozi. Postavlja se pitanje kako je mladi humanist (koji je u tom trenutku tek petnaestogodišnji učenik) nadošao na tu iznenađujuću zamisao. Vuk simbolizira kralja Ivana Zapolju, dok lava možemo identificirati kao Ferdinanda Habsburškog. Takva identifikacija temelji se na heraldičkim naznakama: u grbu obitelji Zapolja nalazi se vuk; Ferdinand se u pjesmi spominje kao kralj Češke, a u češkom grbu nalazi se lav. No je li to jedini razlog takvu Vrančićevu postupku? Postoji više pjesama iz toga doba što su ih napisali prohabsburški pjesnici, kao Ioannes Dantiscus iz Poljske, Georgius Logius iz Šlezije ili Valentin Eck, učitelj u gradu Bardejovu (danas u Slovačkoj), u kojima se žestoko napada kralj Ivan, a svim tim pjesmama zajedničko je da Zapolju prikazuju kao divljega, strašnoga, krvožednog vuka. Možemo li u kojem od njih vidjeti Vrančićev uzor? Dantiscus je svoju pjesmu napisao i objavio 1529, pa ga stoga treba isključiti. Logius je napisao i objavio mnogo pjesama protiv Zapolje; premda su one objavljene u zbirnom izdanju tiskanom ne prije svibnja 1529, već prije su bile tiskane pojedinačno, pa su tako mogle doći Vrančiću u ruke. No samo je treći pjesnik, Valentin Eck, unio u svoje stihove ne samo vuka i lava nego i treći element Vrančićeva imaginarija – ovčji tor. S obzirom na činjenicu da je Eckova pjesma – zapravo exhortatio upućena poljskom plemstvu – tiskana 1527. te ponovno 1528, i to u Krakovu, gdje se u to doba mladi Vrančić školovao, možemo sa sigurnošću zaključiti da je upravo taj pjesnik utjecao na mladoga hrvatsko-ugarskog humanista. Valja imati na umu da još jedan humanist rođen u Hrvatskoj, a djelovanjem vezan za Ugarsku, Stjepan Brodarić, stvara Zapoljin amblem, u kojem je prikazana vučica – a to je jedini način koji u tradiciji dopušta da se vuk prikaže u pozitivnoj ulozi. I iz toga je razvidno koliko su humanisti iz kruga kralja Ivana nastojali i riječju i slikom obraniti simbol vuka te prikazati svojega vladara u povoljnu svjetlu, da bi se tako suprotstavili propagandi prohabsburških humanista

Lupus in elegia. O književnom okolišu u kojem su nastale querelae Mihovila Vrančića

In about 1528, the Croatian (and Hungarian) humanist Michael Verancius wrote two quite long elegies entitled Querela Hungariae de Austria and Alia querela Hungariae contra Austriam. What makes these poems interesting is that these are the first representatives of the Querela-genre in Hungary. Though at first glance they seem to be a simple school-exercise, surveying their literary context one can get a more refined impression. These elegies aim to defend the Hungarian king, János Szapolyai, against the accusations of his Habsburg counterpart. In the first poem, a wolf, as a positive actor, symbolizes King John. This identification is obvious since a wolf is featured in the coat-of-arms of the Szapolyai family. But is this the only reason? We can cite other poems from these years, written by pro-Habsburg poets (e.g. Georgius Logus or Valentinus Ecchius), violently attacking King John, common to all of which is their reference to Szapolyai as a wild and bloodthirsty wolf. The main aim of my paper is to put the origin of the elegies of Verancius in a literary context, demonstrating the influence of these pro-Habsburg poems on the Dalmatian humanist, whose writings were a reaction to these literary attacks.Mihovil Vrančić napisao je oko 1528. dvije odulje elegije koje obje nose naslov Querela Hungariae in Austriam. Zanimljivost ovih pjesama leži u tomu što su one prve predstavnice književnoga žanra querela u Mađarskoj. Iako se na prvi pogled čine tek školskom vježbom, uvid u njihov književni okoliš pokazuje da su posrijedi znatno zanimljiviji tekstovi. Elegijama je cilj obrana hrvatsko-mađarskoga kralja Ivana Zapolje od optužaba njegova habsburškog suparnika Ferdinanda Habsburškog. U prvoj pjesmi Vrančić se služi smjelom slikom: prikazuje vuka kao pozitivan lik, koji ovce u toru brani od lavljega napada. Takav je pristup vrlo neobičan s obzirom na to da u antičkoj književnosti nema mnogo primjera u kojima se vuk pojavljuje u pozitivnoj ulozi. Postavlja se pitanje kako je mladi humanist (koji je u tom trenutku tek petnaestogodišnji učenik) nadošao na tu iznenađujuću zamisao. Vuk simbolizira kralja Ivana Zapolju, dok lava možemo identificirati kao Ferdinanda Habsburškog. Takva identifikacija temelji se na heraldičkim naznakama: u grbu obitelji Zapolja nalazi se vuk; Ferdinand se u pjesmi spominje kao kralj Češke, a u češkom grbu nalazi se lav. No je li to jedini razlog takvu Vrančićevu postupku? Postoji više pjesama iz toga doba što su ih napisali prohabsburški pjesnici, kao Ioannes Dantiscus iz Poljske, Georgius Logius iz Šlezije ili Valentin Eck, učitelj u gradu Bardejovu (danas u Slovačkoj), u kojima se žestoko napada kralj Ivan, a svim tim pjesmama zajedničko je da Zapolju prikazuju kao divljega, strašnoga, krvožednog vuka. Možemo li u kojem od njih vidjeti Vrančićev uzor? Dantiscus je svoju pjesmu napisao i objavio 1529, pa ga stoga treba isključiti. Logius je napisao i objavio mnogo pjesama protiv Zapolje; premda su one objavljene u zbirnom izdanju tiskanom ne prije svibnja 1529, već prije su bile tiskane pojedinačno, pa su tako mogle doći Vrančiću u ruke. No samo je treći pjesnik, Valentin Eck, unio u svoje stihove ne samo vuka i lava nego i treći element Vrančićeva imaginarija – ovčji tor. S obzirom na činjenicu da je Eckova pjesma – zapravo exhortatio upućena poljskom plemstvu – tiskana 1527. te ponovno 1528, i to u Krakovu, gdje se u to doba mladi Vrančić školovao, možemo sa sigurnošću zaključiti da je upravo taj pjesnik utjecao na mladoga hrvatsko-ugarskog humanista. Valja imati na umu da još jedan humanist rođen u Hrvatskoj, a djelovanjem vezan za Ugarsku, Stjepan Brodarić, stvara Zapoljin amblem, u kojem je prikazana vučica – a to je jedini način koji u tradiciji dopušta da se vuk prikaže u pozitivnoj ulozi. I iz toga je razvidno koliko su humanisti iz kruga kralja Ivana nastojali i riječju i slikom obraniti simbol vuka te prikazati svojega vladara u povoljnu svjetlu, da bi se tako suprotstavili propagandi prohabsburških humanista

Na tragu izdanju. Novi izvori za datiranje Historia verissima Stjepana Brodarića

One of the most famous texts ever written by a humanist in the Kingdom of Hungary is the Historia verissima of Stephanus Brodericus (Stjepan Brodarić, ca 1480–1539). It is the only source we have describing the events of the decisive battle at Mohács, 1526, written by an eyewitness. Due to its unique status, the text of Brodericus has been analysed and interpreted many times by many scholars, first of all by historians, in the endeavour to reconstruct the course of the battle from the account of Brodericus. On the other hand, literary historians paid much less attention to the circumstances in which this celebrated text was written. According to the literature, Brodericus wrote the Historia verissima because he was charged by the Polish King to give an account about the defeat in which the nephew of King Sigismund had died, and because he himself wanted to defend his fellow-countrymen against Cuspinianus, who had accused the Hungarians of cowardice and treachery. It is generally accepted, too, that the Historia was written sometime in the spring of 1527 and that it was printed by Vietor in Cracow on 18 April 1527. This date has never been disputed, although not a single copy of this edition is preserved, and the only source that mentions this edition is the Janociana, a bibliography written in the second half of the 18th century, i.e. 250 years later. Recently, however, I came across a new source referring to the origin of the Historia, in the light of which the abovementioned date is called into question. In the first part of my paper I am going to prove that Brodericus wrote the Historia not earlier than 1528, from which it naturally follows that 1527 cannot be the year of its first edition. In the second part of the paper I am going to answer the question that obviously arises: when was Historia published for the first time? The answer to this question is of crucial importance because Brodericus’ work played a prominent role in the construction of the Mohács-concept; we can count on its impact on early modern historiography only after the date of the first edition.Jedan od naglasovitijih tekstova što su ikad potekli iz pera humanista koji je djelovao u Ugarskom Kraljevstvu svakako je De conflictu Hungarorum cum Solymano Turcarum imperatore ad Mohacs historia verissima Stjepana Brodarića (Stephanus Brodericus, oko 1480–1539). To je jedini rukom očevidca napisan izvor u kojem se opisuje odlučna bitka na Mohačkom polju 1526. Brodarićev su tekst zbog njegove jedinstvenosti mnogo puta proučavali i analizirali brojni stručnjaci, u prvom redu povjesničari, koji su na temelju ondje iznesenih podataka pokušavali rekonstruirati tijek bitke. S druge pak strane, književni su povjesničari puno manje nastojali osvijetliti okolnosti nastanka toga važnog i slavnog zapisa. Dosad se o tim okolnostima znalo to da je Brodarić tekst napisao zato što je poljski kralj Žigmund I. želio dobiti prikaz poraza u kojem je poginuo njegov nećak Ludovik II, a i stoga što je sam pisac želio obraniti svoje sunarodnjake od Johannesa Cuspiniana, koji je Ugre optužio zbog kukavštine i izdaje. Kao treća važna okolnost obično se uzima da je Historia verissima napisana negdje u proljeće 1527, a tiskana kod Vietora u Krakovu 16. travnja 1527. Taj nadnevak nikad nije bio podvrgnut raspravi, iako se nije sačuvao ni jedan jedini primjerak spomenutog izdanja. Godine 2013. naišao sam na novi izvor koji se tiče nastanka Historia verissima: poljski humanist Andrzej Krzycki (Andreas Cricius, 1482-1537) u pismu od 18. travnja 1528. daje podatke koji nukaju na zaključak kako Brodarić svoju Historia verissima nije napisao prije proljeća 1528. Ako je to točno, onda djelo naravno nije moglo biti tiskano u travnju 1527. Analiza provedena u ovom radu pokazala je da podatak o 1527. kao godini prvog izdanja svi bibliografski izvorni temelje na djelu Janociana poljskoga bibliografa Jana Daniela Janockog, koje je objavljeno 1770. Potanki pak uvid u vijest Janockoga o izdanju iz 1527. ukazuje na to da Janocki nije u rukama imao tiskanu knjigu, nego rukopisni prijepis uvršten u osmi svezak zbirke Acta Tomiciana. Postavlja se, dakle, pitanje kada je Brodarićevo djelo prvi put uistinu tiskano. Prvo je posvjedočno izdanje Historia verissima ono koje je objavio János Zsámboky (Joannes Sambucus): on je Brodarićev spis uvrstio kao prilog u svoje izdanje decades Antonija Bonfinija, objavljeno u Baselu 1568. (pritom je Zsámboky iz nepoznatog razloga izostavio Brodarićevu posvetu). U sljedećih 150 godina to izdanje Bonfinijeva djela pretiskano je, zajedno s Brodarićevim tekstom, u deset navrata u raznim europskim gradovima. Tako je, zahvaljujući popularnosti Bonfinijeva djela, uvećana i recepcija Brodarićeva spisa. No upravo Zsámbokyjevo izdanje dodatno potvrđuje zaključak kako navodno izdanje Historia verissima iz 1527. nikad nije postojalo: sva djela koja se bave mohačkom bitkom a u kojima se spominje i Brodarićev tekst nastala su nakon 1568, tj. nakon Zsámbokyjeva izdanja. Jedina je iznimka Paolo Giovio, koji se, kako se čini, Brodarićevim tekstom koristio već u ranim pedesetim godinama 16. st. No ta iznimka na svoj način potvrđuje zaključak da je do 1568. Brodarićevo djelo ostalo u rukopisu: Giovio je s Brodarićem bio u prijateljskim odnosima, pa je pripadao malom krugu onih kojima je Historia verissima bila dostupna i prije nego što je objavljena tiskom

Néhány gondolat Zermegh János Commentariusáról

The Commentarius of János Zermegh embraces the events in Hungary from the battle of Mohács to the death of János Szapolyai. Contrary to former opinions, Pongrác Sörös proved already in 1907 that the text had without doubt been written after 1566, because Zermegh mentions the death of Zrínyi and the fall of Szigetvár, but he did not try to explain why Zermegh had finished his memoirs with the year 1540. This may be explained by the fact that Zermegh had been encouraged to write his work by Simon Forgách, while the historiographer Ferenc Forgách, the brother of Simon Forgách, started his own text with the aforementioned year 1540 and the death of János Szapolyai. Nevertheless, it is also possible that the Commentarius of Zermegh had not been written directly for Ferenc Forgách, who in fact never used this text, but rather for the Italian humanist, Gian Michele Bruto, who exploited the works of both Forgách and Zernegh as a source for his own historical opus