Laboratory testing of thrombophilia in children

Pojam trombofilija obično se koristi za opisivanje nasljednih i/ili stečenih stanja povezanih s povećanom sklonošću za nastanak tromboze i klinički se odnosi na pacijente koji razvijaju spontanu vensku tromboemboliju (VTE). VTE u dječjoj dobi jest multifaktorijalna bolest, a u većine djece prisutan je jedan ili više kliničkih čimbenika rizika. Osim stečenih čimbenika, kao što su primjena centralnoga venskog katetera, maligne bolesti, teške infekcije, nefrotski sindrom i nasljedni trombofilni poremećaji mogu pridonijeti razvoju VTE-a u novorođenčadi. Nasljedna trombofilija uključuje nedostatak antitrombina (AT), proteina C (PC), proteina S (PS) te mutacije gena za faktor V (FV G1691A, Leiden) i protrombin (FII G20210A). Druge trombofilije, koje su slabije karakterizirane i nisu nužno genetički uvjetovane, uključuju povišenu razinu homocisteina, lipoproteina(a), disfibrinogenemije, antifosfolipidni sindrom i povećane razine faktora VIII, IX i XI. Sukladno najnovijim smjernicama, novorođenčad i djeca s purpurom fulminans trebaju biti odmah testirana na nedostatak PC-a i PS-a, dok se probir na trombofiliju u djece s moždanim udarom ne preporučuje rutinski. U djece s višestrukim neobjašnjivim trombozama, posebice ako ukazuju na katastrofični antifosfolipidni sindrom, treba razmotriti testiranje na antifosfolipidna protutijela i nasljednu trombofiliju. Skupine pedijatrijskih pacijenata koje će najvjerojatnije imati koristi od testiranja na trombofiliju jesu adolescenti sa spontanim nastankom VTE-a, djeca/adolescenti s pozitivnom obiteljskom anamnezom te tinejdžerice s poznatom pozitivnom obiteljskom anamnezom koje planiraju uzimanje oralnih kontraceptiva koji sadrže estrogen. Manje je korisno testiranje provesti u novorođenčadi i djece u kojih je nastanak VTE-a povezan s primjenom venskog katetera. Zaključno, može se reći da testiranje na nasljednu trombofiliju treba provesti individualiziranim pristupom i samo u slučaju kada bi dobiveni rezultati mogli utjecati na poboljšanje ili promjenu tijeka liječenja.The term thrombophilia is commonly used to describe inherited and/or acquired conditions associated with an increased propensity for thrombosis and clinically refers to patients who develop spontaneous venous thromboembolism (VTE). VTE in childhood is a multifactorial disease, and one or more clinical risk factors are present in most children. In addition to acquired factors, such as the use of a central venous catheter, malignancies, severe infections and nephrotic syndrome and hereditary thrombophilic disorders may contribute to the development of VTE in newborns. Hereditary thrombophilia includes deficiency of antithrombin (AT), protein C (PC), protein S (PS) and mutations in the genes for factor V (FV G1691A, Leiden) and prothrombin (FII G20210A). Other thrombophilias, which are less well characterized and not necessarily genetically determined, include elevated levels of homocysteine, lipoprotein(a), dysfibrinogenemia, antiphospholipid syndrome, and increased levels of factors VIII, IX, and XI. According to the latest guidelines, newborns and children with purpura fulminans should be tested immediately for PC and PS deficiency, while screening for thrombophilia in children with stroke is not routinely recommended. In children with multiple unexplained thromboses, especially if they indicate catastrophic antiphospholipid syndrome, testing for antiphospholipid antibodies and hereditary thrombophilia should be considered. The pediatric patient groups most likely to benefit from thrombophilia testing are adolescents with spontaneous VTE, children/adolescents with a positive family history, teenage girls with a known positive family history who plan to take estrogen containing oral contraceptives. It is less useful to perform testing in newborns and children in whom the occurrence of VTE is associated with the use of a venous catheter. In conclusion, it can be said that testing for hereditary thrombophilia should be carried out with an individualized approach and only if the obtained results could affect the improvement or change of the course of treatment

ASSAYING OF MACROPROLACTINE IN ASSESMENT OF HYPERPROLACTINEMIA

UVOD: Prolaktin je polipeptidni hormon kojeg izlučuje adenohipofiza. Različiti molekularni oblici prolaktina u cirkulaciji utječu na njegovu biološku aktivnost. Povećana koncentracija monomernog prolaktina u krvi uzrokuje pravu hiperprolaktinemiju, dok je makroprolaktin najčešći uzrok asimptomatske hiperprolaktinemije. CILJ: Cilj rada je odrediti udio zahtjeva za taloženje makroprolaktina s PEG-om u ukupnom broju povišenih koncentracija prolaktina te odrediti udio rezultata kod kojih je metoda taloženja s PEG-om uputila na makroprolaktinemiju. METODE: U ovom istraživanju korišteni su rezultati uzoraka dobivenih iz pretraživanja laboratorijskog informacijskog sustava Zavoda za medicinsko laboratorijsku dijagnostiku KBC-a Split. Izdvojeno je 1300 pacijenta koji su imali rezultat za izmjereni prolaktin u vremenskom periodu od 28. lipnja 2016. do 28. lipnja 2017. (godina dana) kao i rezultati zatraženih ispitivanja makroprolaktina u krvi. U ispitivanju koncentracije prolaktina korištene su ECLIA metoda na imunoanalizatoru Cobas Roche e 601 i metoda taloženja s PEG-om. REZULTATI: Od ukupnih 1300 uzoraka koji su izdvojeni iz laboratorijskog informacijskog sustava, u 458 uzoraka uočena je povišena koncentracija prolaktina. Od navedenih 458 uzoraka s povišenom koncentracijom prolaktina, zahtjev za ispitivanje makroprolaktina imalo je njih 50. Obradom i interpretacijom rezultata utvrđeno je 58% uzoraka s povišenom koncentracijom prolaktina, 16% uzoraka s prisutnošću monomernog prolaktina i makroprolaktina te 26% uzoraka s makroprolaktinemijom. ZAKLJUČAK: U ukupnom broju rezultata s povišenom koncentracijom prolaktina malen je udio (11%) zahtjeva za ispitivanje makroprolaktina. Nakon taloženja makroprolaktina s PEG-om, utvrđen je najveći udio rezultata koji upućuju na pravu hiperprolaktinemiju.INTRODUCTION: Prolactin is a polypeptide hormone secreted by adenohipophysis. Different molecular forms of prolactin in the circulation affect its biological activity. Increased concentration of monomeric prolactin in the blood causes true hyperprolactinemia, whereas macroprolactin is the most common cause of asymptomatic hyperprolactinaemia. OBJECTIVE: The aim of this study was to determine the proportion of requests for PEG precipitation of macroprolactin in the total number of elevated prolactin concentrations and to determine the proportion of results in which the PEG precipitation method indicated the presence of macroprolactin. METHODS: In this study, the results obtained from the laboratory information system in the Clinical Laboratory of University Hospital Center Split were used. In one year period (28 June 2016 – 28 June 2017) 1300 patients who had results for the measured prolactin were singled out. Concentrations of prolactin were measured using ECLIA method on immunoanalyzer Cobas Roche e 601 and PEG precipitation method. RESULTS: From the total of 1300 samples singled out from the laboratory information system, 458 samples showed an elevated concentration of prolactin. Out of the 458 samples with elevated prolactin concentrations, for 50 of them the precipitation of macroprolactin was required. By processing and interpretation of results it was determined that 58% of the results had elevated prolactin concentrations, 16% results indicating monomeric prolactin and macroprolactin predominance, and 26% results indicating macroprolactin predominance in circulation. CONCLUSION: In the total number of results with elevated prolactin concentrations, a small proportion (11%) for precipitation of macroprolactin was required. After PEG precipitation of macroprolactin, the highest percentage of results indicated true hyperprolactinemia

ASSAYING OF MACROPROLACTINE IN ASSESMENT OF HYPERPROLACTINEMIA

UVOD: Prolaktin je polipeptidni hormon kojeg izlučuje adenohipofiza. Različiti molekularni oblici prolaktina u cirkulaciji utječu na njegovu biološku aktivnost. Povećana koncentracija monomernog prolaktina u krvi uzrokuje pravu hiperprolaktinemiju, dok je makroprolaktin najčešći uzrok asimptomatske hiperprolaktinemije. CILJ: Cilj rada je odrediti udio zahtjeva za taloženje makroprolaktina s PEG-om u ukupnom broju povišenih koncentracija prolaktina te odrediti udio rezultata kod kojih je metoda taloženja s PEG-om uputila na makroprolaktinemiju. METODE: U ovom istraživanju korišteni su rezultati uzoraka dobivenih iz pretraživanja laboratorijskog informacijskog sustava Zavoda za medicinsko laboratorijsku dijagnostiku KBC-a Split. Izdvojeno je 1300 pacijenta koji su imali rezultat za izmjereni prolaktin u vremenskom periodu od 28. lipnja 2016. do 28. lipnja 2017. (godina dana) kao i rezultati zatraženih ispitivanja makroprolaktina u krvi. U ispitivanju koncentracije prolaktina korištene su ECLIA metoda na imunoanalizatoru Cobas Roche e 601 i metoda taloženja s PEG-om. REZULTATI: Od ukupnih 1300 uzoraka koji su izdvojeni iz laboratorijskog informacijskog sustava, u 458 uzoraka uočena je povišena koncentracija prolaktina. Od navedenih 458 uzoraka s povišenom koncentracijom prolaktina, zahtjev za ispitivanje makroprolaktina imalo je njih 50. Obradom i interpretacijom rezultata utvrđeno je 58% uzoraka s povišenom koncentracijom prolaktina, 16% uzoraka s prisutnošću monomernog prolaktina i makroprolaktina te 26% uzoraka s makroprolaktinemijom. ZAKLJUČAK: U ukupnom broju rezultata s povišenom koncentracijom prolaktina malen je udio (11%) zahtjeva za ispitivanje makroprolaktina. Nakon taloženja makroprolaktina s PEG-om, utvrđen je najveći udio rezultata koji upućuju na pravu hiperprolaktinemiju.INTRODUCTION: Prolactin is a polypeptide hormone secreted by adenohipophysis. Different molecular forms of prolactin in the circulation affect its biological activity. Increased concentration of monomeric prolactin in the blood causes true hyperprolactinemia, whereas macroprolactin is the most common cause of asymptomatic hyperprolactinaemia. OBJECTIVE: The aim of this study was to determine the proportion of requests for PEG precipitation of macroprolactin in the total number of elevated prolactin concentrations and to determine the proportion of results in which the PEG precipitation method indicated the presence of macroprolactin. METHODS: In this study, the results obtained from the laboratory information system in the Clinical Laboratory of University Hospital Center Split were used. In one year period (28 June 2016 – 28 June 2017) 1300 patients who had results for the measured prolactin were singled out. Concentrations of prolactin were measured using ECLIA method on immunoanalyzer Cobas Roche e 601 and PEG precipitation method. RESULTS: From the total of 1300 samples singled out from the laboratory information system, 458 samples showed an elevated concentration of prolactin. Out of the 458 samples with elevated prolactin concentrations, for 50 of them the precipitation of macroprolactin was required. By processing and interpretation of results it was determined that 58% of the results had elevated prolactin concentrations, 16% results indicating monomeric prolactin and macroprolactin predominance, and 26% results indicating macroprolactin predominance in circulation. CONCLUSION: In the total number of results with elevated prolactin concentrations, a small proportion (11%) for precipitation of macroprolactin was required. After PEG precipitation of macroprolactin, the highest percentage of results indicated true hyperprolactinemia

ASSAYING OF MACROPROLACTINE IN ASSESMENT OF HYPERPROLACTINEMIA

UVOD: Prolaktin je polipeptidni hormon kojeg izlučuje adenohipofiza. Različiti molekularni oblici prolaktina u cirkulaciji utječu na njegovu biološku aktivnost. Povećana koncentracija monomernog prolaktina u krvi uzrokuje pravu hiperprolaktinemiju, dok je makroprolaktin najčešći uzrok asimptomatske hiperprolaktinemije. CILJ: Cilj rada je odrediti udio zahtjeva za taloženje makroprolaktina s PEG-om u ukupnom broju povišenih koncentracija prolaktina te odrediti udio rezultata kod kojih je metoda taloženja s PEG-om uputila na makroprolaktinemiju. METODE: U ovom istraživanju korišteni su rezultati uzoraka dobivenih iz pretraživanja laboratorijskog informacijskog sustava Zavoda za medicinsko laboratorijsku dijagnostiku KBC-a Split. Izdvojeno je 1300 pacijenta koji su imali rezultat za izmjereni prolaktin u vremenskom periodu od 28. lipnja 2016. do 28. lipnja 2017. (godina dana) kao i rezultati zatraženih ispitivanja makroprolaktina u krvi. U ispitivanju koncentracije prolaktina korištene su ECLIA metoda na imunoanalizatoru Cobas Roche e 601 i metoda taloženja s PEG-om. REZULTATI: Od ukupnih 1300 uzoraka koji su izdvojeni iz laboratorijskog informacijskog sustava, u 458 uzoraka uočena je povišena koncentracija prolaktina. Od navedenih 458 uzoraka s povišenom koncentracijom prolaktina, zahtjev za ispitivanje makroprolaktina imalo je njih 50. Obradom i interpretacijom rezultata utvrđeno je 58% uzoraka s povišenom koncentracijom prolaktina, 16% uzoraka s prisutnošću monomernog prolaktina i makroprolaktina te 26% uzoraka s makroprolaktinemijom. ZAKLJUČAK: U ukupnom broju rezultata s povišenom koncentracijom prolaktina malen je udio (11%) zahtjeva za ispitivanje makroprolaktina. Nakon taloženja makroprolaktina s PEG-om, utvrđen je najveći udio rezultata koji upućuju na pravu hiperprolaktinemiju.INTRODUCTION: Prolactin is a polypeptide hormone secreted by adenohipophysis. Different molecular forms of prolactin in the circulation affect its biological activity. Increased concentration of monomeric prolactin in the blood causes true hyperprolactinemia, whereas macroprolactin is the most common cause of asymptomatic hyperprolactinaemia. OBJECTIVE: The aim of this study was to determine the proportion of requests for PEG precipitation of macroprolactin in the total number of elevated prolactin concentrations and to determine the proportion of results in which the PEG precipitation method indicated the presence of macroprolactin. METHODS: In this study, the results obtained from the laboratory information system in the Clinical Laboratory of University Hospital Center Split were used. In one year period (28 June 2016 – 28 June 2017) 1300 patients who had results for the measured prolactin were singled out. Concentrations of prolactin were measured using ECLIA method on immunoanalyzer Cobas Roche e 601 and PEG precipitation method. RESULTS: From the total of 1300 samples singled out from the laboratory information system, 458 samples showed an elevated concentration of prolactin. Out of the 458 samples with elevated prolactin concentrations, for 50 of them the precipitation of macroprolactin was required. By processing and interpretation of results it was determined that 58% of the results had elevated prolactin concentrations, 16% results indicating monomeric prolactin and macroprolactin predominance, and 26% results indicating macroprolactin predominance in circulation. CONCLUSION: In the total number of results with elevated prolactin concentrations, a small proportion (11%) for precipitation of macroprolactin was required. After PEG precipitation of macroprolactin, the highest percentage of results indicated true hyperprolactinemia