Gestufte Kirchlichkeit heutiges Christen: Wirklichkeit und Gefahr

Kršćanin u Hrvatskoj mora se promatrati u cjelokupnom europskom kontekstu, jer je on dio toga duhovno-povijesnog konteksta. U svim crkvama Europe uočljive su globalne i zajedničke značajke stupnjevite crkvenosti, dakako s različitim intenzitetom. Stupnjevita crkvenost očituje se: u prihvaćanju istina vjere, u sudjelovanju u kultnom-euharistijskom i molitvenom životu crkve, u parcijalnoj identifikaciji s moralno-etičnim načelima Crkve te u stupnjevitom i distanciranom življenju vjere i crkvenosti u društvu. U Europi se ne može govoriti o rasprostranjenom ateizmu (zapadnoeuropski prosjek ateista je 5 posto), već o raširenoj indiferentnosti svih vrsta i o velikoj distanciranosti unutar vlastite crkvenosti. Dijelom europski trendovima dijelom polastoljetno ateističko ideološko ozračje pridonijeli su tome da se i u Hrvatskoj nezaustavljivo širi »subjektivizacija vjere.« Poslije 1945. godine u Hrvatskoj jedan dio kršćana zamrzava svoju ckrvenost privremeno ili trajno. Dolazi do svojevrsne erozije crkvenosti izvana i iznutra. Dio kršćana ostaje u Crkvi »tijelom«, a ne i »srcem«. Poslije demokratskih izbora u Hrvatskoj 1990. godine događa se pojačano zanimanje za Crkvu. Ipak, kod najvećeg dijela kršćana crkvenost ostaje na razini iz djetinjstva ili na stupnju stečenom do petnaeste godine života. Kod jednog dijela kršćana uočava se vrlo nizak stupanj u moralno-etičnoj dimenziji crkvenosti na osobnoj, na obiteljskoj i na društvenoj razini. Opasnosti za ckrvenost u Hrvatskoj jesu: privatno kršćanstvo i kršćanstvo po izboru; liberalno poimanje svijeta, čovjeka i slobode; mediji i njihov utjecaj, vjernička indiferentnost, vjerničko neznanje, nedovoljna eklezijalnost župnih i vjerničkih zajednica; nedovoljno poznavanje II. vatikanskog sabora.Christ in Kroatien muß im gesamteuropäischen Kontext betrachtet werden, weil er ein Teil dieses geistlich-geschichtlichen Kontextes ist. In allen europäischen Kirchen sind globale und gemeinsame Merkmale der gestuften Kirchlichkeit sichtbar, obwohl mit verschiedener Intensität. Die gestufte Kirchlichkeit äußert sich: in der Annahme von Glaubenswahrheiten, in Partizipation am euharistischen Leben und an Gebetsform der Kirche, in partieller Identifikation mit moral-ethischen Grundsätzen von Kirche, und im Praktizieren vom gestuften und distanzierten Kirchlichkeit im Alltagsleben. In Europa darf nicht von Ausbreitung des Atheismus (westeuropäischer Durchschnitt ist 5%) gesprochen werden, sondern von weitverbreitetem religiösen Indifferenüsmus aller Art wie auch von großer Distanziertheit innerhalb der eigenen Kirchlichkeit. Zum Teil europäische Entwicklungen und zum Teil durch halbes Jahrhundert andauernde atheistische Ideologie haben dazu beigetragen, dass sich in Kroatien eine »Subjektivierung des Glaubens« unaufhaltbar ausbreitet. Nach dem Jahre 1945 hat ein Teil der Christen die eigene Kirchlichkeit »einfrieren lassen«, sei es vorübergehend, sei es für immer. Es kommt zur einzigartigen Erosion von Kirchlichkeit sowohl von außen als auch von innen. Ein Teil von Christen bleibt in der Kirche dem »Leibe«, aber nicht dem »Herzen« nach. Nach den demokratischen Wahlen 1990 ereignet sich zunehmendes Interesse für die Kirche. Trotzdem beim großen Teil der Christen bleibt die Kirchlichkeit auf der Ebene aus der Kindheit oder auf der Stufe, die mit fünfzehntem Lebensjahr erreicht wurde. Bei einem anderen Teil von Christen wird eine niedrige Stufe in moral-ethischen Dimension von Kirchlichkeit zu beobachten und zwar auf persönlicher, familiärer und gesellschaftlicher Ebene

Values in Croatia From the European Perspective. A Pastoral-theological View

Autor na temelju znanstveno-istraživačkog projekta Europsko istraživanje vrednota (EVS - 2008.) te na temelju Atlasa europskih vrednota i ostale recentne literature pretresa sustav vrednota u Hrvatskoj, komparirajući hrvatske podatke s podatcima starih EU članica, novih EU članica, zemalja kandidatkinja te ostalih europskih zemalja koje su obuhvaćene EVS istraživanjem. Autor konstatira da u hrvatskome društvu i Crkvi nedostaje svekolike objektivne, izgrađujuće i na budućnost usmjerene kritičke svijesti, ali i potrebnoga nadstranačkog i nadskupnog jedinstva. Unutar Europe, koja je istodobno sekularna, ali i religiozna, Hrvatska pokazuje trend diferencirane distanciranosti od Crkve u različitim dimenzijama crkvenosti. Brak i obitelj, kako za Europljane tako još više za Hrvate, i dalje ostaju temeljnim vrednotama, dok kultura rada u Hrvatskoj i dalje ostaje na iskušenju, a s njome i odnos prema slobodnome vremenu. Nadalje, za Hrvate se vrednote prijatelja i poznanika u svome prijelazu između prijateljstva i poznanstva pokazuju veoma fluidnima uz ostatke mentaliteta iz bivšega komunističkog političkog sustava. Dok je povjerenje u političke ustanove kod suvremenih Europljana veoma nisko, što ih istodobno ne čini odmah politički apatičnima jer i dalje sami odlučuju koliko će se politički angažirati iz osobnih ili društvenih razloga, dotle su Hrvati uz izrazito nisko povjerenje u vlastite političke ustanove i politički apatični. Komparacijom odnosa Europljana i Hrvata prema vrednoti novoga života, Hrvatska je bliže novim EU članicama te zemljama kandidatkinjama i ostalim europskim zemljama nego starim članicama EU. Autora osobito zabrinjava i tjera na razmišljanje fenomen rapidnog opadanja povjerenja u vojsku, policiju i Crkvu u Hrvatskoj, za koji donosi plauzibilna tumačenja uz kritički osvrt. Kao i u nekim drugim vrednotama tako i u svezi vrednote solidarnosti i socijalne (ne)osjetljivosti, Hrvatice i Hrvati opet zaostaju za stanovnicima zemalja Starog Kontinenta. Da bi Kristova Crkva u Hrvatskoj, a dijelom i u Europi, mogla promicati, zagovarati i živjeti temeljne čovjekove vrednote kao i specifično kršćanske vrednote, nužno je koristiti različite modele pastoralnog djelovanja koji su u korelaciji s današnjim čovjekom, s njegovom konkretnom društvenom i životnom situacijom. Tu autor donosi četiri temeljna pastoralna modela: 1. model univerzalne crkvene strategije; 2. model pastoralnog koncentriranja na pojedine vrednote; 3. model stupnjevite i distancirane crkvenosti te 4. model duhovnih pokreta. Autor na kraju članka snažno ističe da crkvenost i vjera moraju biti transparentne i drugima iskustveno prepoznatljive i dohvatljive po konkretnome čovjeku vjerniku koji daje obrazloženje nade svojim životnim svjedočanstvom, a ne samo govorenom (ili naviještanom) riječju.The author discusses the value system in Croatia while grounding his discussion in the scientific-research project European Values Study (EVS - 2008), the Atlas of European Values, and the other recent literature, and comparing the Croatian data with that of the old European Union (EU) members, the new EU members, the country candidates for accession to EU as well as the other European countries encompassed in the EVS research. The author claims that the Croatian society and the Church lack the all-encompassing, objective, constructive, and future-oriented critical awareness as well as the needed unity that would cut across the various political parties and groups within the society. Taking note of its location within Europe, which is at the same time both secular and religious, Croatia shows a trend of differential distance from the Church in various dimensions of ecclesiality. Marriage and the family remains a fundamental value for Europeans and even more so for Croats, while the culture of work and the relationship toward leisure time continue to be tested in Croatia. Furthermore, the value of friendship and acquaintances and the transfer from friendship to acquaintance has proven to be very fluid along with the other remnants of thinking inherited from the former communist political system. While trust in political institutions is quite low amongst the contemporary Europeans, this does not necessarily mean that they are politically apathetic since they continue to decide for themselves how politically engaged they will be for personal or social reasons. On the other hand, Croats have an exceptionally low level of trust in their political institutions and are politically apathetic. A comparison of relations of Europeans and Croats toward the value of new life shows that Croatia is closer to the new EU member countries, the country candidates, and the other European countries rather than the old EU countries. The author is particularly concerned by and provoked to reflect on the phenomenon of rapid deterioration of trust in the army, police and the Church in Croatia, for which he offers a plausible explanation and a critical reflection. When it comes to the value of solidarity and social (in)sensitivity (as well as some other values), Croats also lag behind the other citizens of the Old Continent. In order to promote, advocate, and live the fundamental human values and the specific Christian values, the Christ\u27s Church in Croatia (and, to some extent, in Europe) needs to take advantage of various models of pastoral engagement that are in correlation with the contemporary person and his/her concrete social and existential context. In relation to that, the author presents four basic pastoral models: 1. the model of universal ecclesial strategy; 2. the model of pastoral focus on individual values; 3. the model of gradual and remote ecclesiality; and 4. the model of spiritual movements. The author concludes the article by strongly emphasising the transparent and recognisable character of ecclesiality and faith that need to become evident to others through individual believers who will give the reason of their hope not only through speech but also (and especially) through life witness

Pokoncilska situacija žene u Hrvata

Die Erörterung der nachkonziliaren Situation der Frau unter den Kroaten soll innerhalb der gesellschaftlichen und der kirchlichen Kontextes gesehen werden. Nach dem zweiten Weltkrieg sind große Veränderungen angetreten, sodaß von einer Emanzipation der Frau in der Familie und in der Gesellschaft gesprochen werden kann. Trotzdem ist diese Emanzipation im Sinne einer Gleichberechtigung von Mann und Frau immer noch nicht optimal. Vielmehr ereignet sich in Kroatien und Jugoslawien eine große Konzentration von Frauen in den bestimmten Berufen. Dementsprechend kann man von einer Feminisierung des Gesundheitss - und Bildungswesen sprechen. Parallel bestehen Berufe in denen die Frauen prozentual wenig vertreten sind. In der nachkonziliaren Zeit ereignate sich nicht die gewünschte und erwartete Beförderung und Emanzipation der Frau als gleichberechtigte und auf allen kirchlichen Ebenen mitverantwortende pastorale Mitarbeiterin. Deswegen soll von einer partiellen Emanzipation und Befreiung der Frau gesprochen werden, da vielmehr oder meistens die Ordansfrau befördert wurde und nicht die Frau überhaupt bzw. die Frau als Laie. Die meisten Studentinnen an der kirchlichen Hochschulen und Instituten bilden Ordensfrauen. Dieselbe Situation ist in den Pfarreien, in denen nur die Ordensfraufen wieder die Mitarbeiterinnen vom Priester sind. Der Kirche unter den Kroaten besteht im großen Maße noch bevore, die Überwindung der klerikalen Mentalität und die Veränderung des patriarchalen Bewußtseins sowie Aneignung der Mentalität von gleichberechtigten Mitarbeitern zwischen Mann und Frau in der Kirche

The Theological-pastoral Week in the (un)completed Perspective of the Second Vatican Council

Autor Drugi vatikanski koncil prikazuje i tumači kao proces koji treba zaživjeti i kojeg treba ostvarivati u krilu sveopće, ali i svake pojedine partikularne Crkve, a samim time i Crkve u Hrvatskoj. Da bi Koncil kao proces u Crkvi zaživio, valja proučiti i analizirati konkretnu društvenu i crkvenu situaciju na osnovi religijsko-socioloških istraživanja, budući da Crkva i društvo ne predstavljaju dva dihotomna činitelja, nego su u mnogome ovisno egzistirajući i djelujući čimbenici jer ih čine uglavnom jedni te isti građani. U religijsko-sociološkim istraživanjima ističe se, posebno u dva posljednja desetljeća, Katolički bogoslovni fakultet sveučilišta u Zagrebu. (Ne)dovršenost koncilske perspektive i nedorečenost koncilske recepcije u Hrvatskoj vidljiva je za autora i u preskromnoj prisutnosti teologâ i Crkve uopće u hrvatskoj društvenoj javnosti. Autor konstatira da se službena Crkva u Hrvatskoj nije odvažila upustiti u postkoncilski eksperiment novih crkvenih službi, te da se u Hrvatskoj još uvijek osjeća distanciranost između biskupa i prezbitera, prezbitera i vjernika laika. Te činjenice autora nukaju na zaključak kako je naša suvremena eklezijalna i društvena stvarnost takva da u njoj kako društvene tako i crkvene elite nemaju dovoljno sluha za procese koji se zbivaju u bazi društva i Crkve kao takve, što upućuje na svojevrsnu postkoncilsku zasićenost i premorenost, koja rezultira premalom pastoralnom učinkovitošću. U nastavku članka autor znanstveno argumentirano odgovara na krucijalno pitanje koliko su teološko-pastoralni tjedni uprisutnili Koncil u hrvatskoj Crkvi, budući da predstavljaju specifičan sustav permanentne edukacije kako biskupa i prezbitera tako i nazočnih laika, a jednako tako i prigodu za ljudsko i prijateljsko druženje. Priređivači i predavači na Teološko-pastoralnom tjednu u Zagrebu su nastojali uvijek biti koncilski inspirirani i orijentirani, unatoč nepovoljnim društveno-političko-eklezijalnim prilikama u vremenu komunističkog režima. Naposljetku autor promatra lik svećenika kao povremenu i nezaobilaznu temu na Teološko-pastoralnim tjednima, što potvrđuje tezu da je prezbiter ipak sve ovo vrijeme održavanja Teološko-pastoralnih tjedana u Zagrebu ostao u fokusu interesa teološke javnosti. No unatoč tome valja konstatirati da je Drugi vatikanski koncil u hrvatskoj Crkvi i hrvatskom društvu ostao nedovršen i neostvaren u svoj svojoj punini i dimenzionalnosti te da je jednako tako ostala nedovršena diskusija o identitetu prezbitera, te da je Teološko-pastoralni tjedan u Zagrebu zauzeo veoma važno mjesto unutar eklezijalno-društvene hrvatske zbilje, budući da je tijekom 50 godina svoga odvijanja unosio ideje i polet Drugoga vatikanskog koncila, promičući koncilski lik prezbitera.The author portrays and interprets the Second Vatican Council as a process that needs to come to life and needs to be realised in the wings of the general but also within each individual, particular Church and as such in the Church in Croatia. In order for the Council as a process within the Church to be able to come to life, it is worthwhile studying and analysing the concrete social and ecclesiastic situation based on religious-sociological research, seeing that the Church and society do not represent two dichotomic factors but are existentially dependent and sharing factors in many ways seeing they mostly consist of the same people-citizens. The Catholic Faculty of Theology, University of Zagreb has come to the fore in religious-sociological research particularly over the last two decades. The (un)complete Council perspective and vagueness of the Council’s reception in Croatia is obviously seen by the author in the over modest presence of theologians and the Church in general in the Croatian social public. The author claims that the official Church in Croatia has not dared to delve into post-Council experiments with new Church ministries and that there seems to still be a feeling of distance between bishops and presbyters in Croatia; presbyters and the lay faithful. These facts encourage the author to conclude that our contemporary ecclesiastic and social reality is such that both social and Church elite do not have enough feeling for processes that are taking place in base society and the Church as such, seemingly indicating some form of post-council saturation and overwroughtness which results in too little pastoral effectiveness. The author continues to scientifically and argumentatively reply to the crucial question of what measure have Theological Pastoral Weeks realised the Council in the Croatian Church seeing that they represent a system of permanent training of bishops and presbyters and the laity as well as being an opportunity for human and friendly association. Those preparing or lecturing at the Theological-Pastoral Weeks in Zagreb have always endeavoured to be inspired and directed by the Council despite unfavourable social-political-ecclesiastic circumstances during the Communist regime. Finally, the author observes the figure of the priest as an occasional and unavoidable topic at theological-pastoral weeks which confirms the thesis that during the entire time of conducting the Theological-Pastoral Weeks in Zagreb, it is the presbyter that has remained in the focus of interest of the theological public. Despite this, it is worth noting that the Second Vatican Council in the Croatian Church and Croatian society has remained incomplete and unrealised to its fullness and dimensionality. Discussions of the identity of the presbyter and the Theological-Pastoral Weeks in Zagreb have taken a significant place within ecclesiastic-social Croatian reality seeing that over its 50 years of existence it has introduced the ideas and motivation offered by the Second Vatican Council to promote the Council figure of the presbyter