Relationship Between Tumor Vascularity and Vascular Endothelial Growth Factor as Prognostic Factors for Patients with Neuroblastoma

Although the role of angiogenesis in tumor progression and response to treatment is generally well-characterized, for neuroblastomas clinical data regarding the contribution of angiogenesis and its predictive capacity remain unclear. The aim of this study was to evaluate whether tumor vascularity in the combination with expression of vascular endothelial growth factor (VEGF) represent prognostic factors for patients with neuroblastoma. Immunohistochemistry using anti- -CD34 and anti-VEGF antibodies was used to analyze paraffin-embedded primary tumor tissues from 56 patients diagnosed with neuroblastoma. Tumor vascularity was estimated by calculating the tumor vascular volume fraction (TVVF), and VEGF expression was determined using semi-quantitative scoring. Statistical analyses including multivariate analysis were performed and compared with these two factors. Tumor vascularity had impact on survival of high VEGF expression neuroblastoma patients. Combination of high VEGF expression and TVVF value 5% was independent predictor of overall survival (p-value =0.0041, odds ratio (OR) (95%CI)=8.67 (1.99–37.69) by the Cox proportional hazards model). This study revealed for the first time a group of extremely high-risk neuroblastoma with both high VEGF expression and poor vascularity. For these patients reduced rates of survival were observed (37% vs. 92.5%) (p<0.0001). These patients did not experience a significant improvement following hematopoietic stem cell transplantation, and could be candidates for receiving novel therapies. These results indicate the importance of the mutual relationship between tumor vascularity and VEGF, because it gives better insight into the prognosis of patients with neuroblastoma

Psychosocial oncology and some aspects of complex rehabilitation in adults and children with malignant diseases

Osjećaji i misli koji se pojavljuju u oboljelih od malignih bolesti tijekom dijagnostike, liječenja i rehabilitacije predstavljaju kompleksno problemsko područje za oboljele, društvenu okolinu, kao i za stručnjake iz raznih disciplina u području biomedicinskih, humanističkih, društvenih i drugih znanosti. Način na koji odrasla osoba ili dijete doživljava prijetnju za vlastitu egzistenciju važan je i u njenom suočavanju s bolesti tijekom liječenja i rehabilitacije. Interdisciplinarno područje psihosocijalne onkologije prikazano je i u okviru nekih studijskih programa na raznim sveučilišnim i kliničkim institucijama u svijetu kao i okviru kolegija „Psihosocijalna onkologija“ na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Posebice su prikazana neka istraživanja koja su provođena tijekom liječenja i rehabilitacije osoba oboljelih od raka dojke, kao i u djece sa solidnim malignim tumorima. Istaknuta je potreba adekvatne sveučilišne edukacije stručnjaka u području rehabilitacijskih znanosti kako bi stečenim kompetencijama tijekom studija i/ili nakon raznih programa specijalizacije, bili u mogućnosti pružiti komplementarne oblike psihoemocionalne i psihosocijalne podrške oboljelima.The emotions and thoughts that appear in people with malignant diseases during diagnostics, treatment and rehabilitation, represent a complex problem area for the patient, social enviroment, as well as professionals from biomedical, humanities, social and other sciences. The way that an adult or child experiences the threat to it´s own existence is very important when coping with their disease during treatment and rehabilitation. Psychosocial oncology as an interdisciplinary field of study is presented within some study programs at various universities and clinical institutions worldwide and within the course „Psychosocial oncology“ at the Faculty of Education and Rehabilitation Sciences at the University of Zagreb. Some clinical and scientific researches that were conducted during the treatment and rehabilitation of patients with breast cancer, as well as in children with solid malignant tumors are shown. The need for adequate university education of professionals in the field of rehabilitation sciences is emphasized, so they may be abled with their acquired competencies during their studies and/or after various specializations, to provide complementary forms of psychoemotional and psychosocial support to patients

Bol i palijativna medicina – tempus projekt u Hrvatskoj

Pain and Palliative Medicine Project (PPMP), funded by the TEMPUS programme of the European Union, has been established with a goal of sharing knowledge and experience from countries in which palliative care is already substantially developed to partner countries whose palliative care encountered more problems. Croatia as partner country, has tried to improve national palliative care systems through education of medical and non-medical personnel. Protocols of collaboration and training courses in pain management and palliative medicine at the Universities of Florence and Lyon, including options of collaboration with some university and clinical institutions in Croatia have been presented. After their two-year project, the Croatian team has noted significant progress in the fields of education, infrastructure and legislative support for development of palliative care. These results show the need for improving Croatian palliative care system as well as possible solutions for overcoming obstacles derived from nation’s traditional views on the treatment of the terminally ill.Bol i palijativna medicina (PPMP) je projekt u okviru TEMPUS programa Europske Unije s ciljem prenošenja znanja i iskustava zemalja, u kojima je palijativna skrb dobro razvijena, zemljama u kojima je palijativna skrb manje aktivna. Hrvatska, kao zemlja partner, nastoji poboljšati nacionalni program palijativne skrbi kroz edukaciju medicinskog i ne-medicinskog osoblja. Prikazani su protokoli suradnje i tečajeva o boli i palijativnoj medicine na Sveučilištima u Firenci i Lyonu, kao i na nekim sveučilišnim i kliničkim institucijama u Hrvatskoj. Nakon dvogodišnjeg projekta hrvatski tim zabilježio je značajni napredak u poljima edukacije, infrastrukture i zakonske potpore razvoju palijativne skrbi. Ovi rezultati su pokazali potrebu za daljnjim poboljšavanjem hrvatske palijativne skrbi kao i moguća rješenja za prevladavanje prepreka koje proizlaze iz tradicionalnih pogleda društva na skrb terminalno bolesnih

Bol i palijativna medicina – tempus projekt u Hrvatskoj

Pain and Palliative Medicine Project (PPMP), funded by the TEMPUS programme of the European Union, has been established with a goal of sharing knowledge and experience from countries in which palliative care is already substantially developed to partner countries whose palliative care encountered more problems. Croatia as partner country, has tried to improve national palliative care systems through education of medical and non-medical personnel. Protocols of collaboration and training courses in pain management and palliative medicine at the Universities of Florence and Lyon, including options of collaboration with some university and clinical institutions in Croatia have been presented. After their two-year project, the Croatian team has noted significant progress in the fields of education, infrastructure and legislative support for development of palliative care. These results show the need for improving Croatian palliative care system as well as possible solutions for overcoming obstacles derived from nation’s traditional views on the treatment of the terminally ill.Bol i palijativna medicina (PPMP) je projekt u okviru TEMPUS programa Europske Unije s ciljem prenošenja znanja i iskustava zemalja, u kojima je palijativna skrb dobro razvijena, zemljama u kojima je palijativna skrb manje aktivna. Hrvatska, kao zemlja partner, nastoji poboljšati nacionalni program palijativne skrbi kroz edukaciju medicinskog i ne-medicinskog osoblja. Prikazani su protokoli suradnje i tečajeva o boli i palijativnoj medicine na Sveučilištima u Firenci i Lyonu, kao i na nekim sveučilišnim i kliničkim institucijama u Hrvatskoj. Nakon dvogodišnjeg projekta hrvatski tim zabilježio je značajni napredak u poljima edukacije, infrastrukture i zakonske potpore razvoju palijativne skrbi. Ovi rezultati su pokazali potrebu za daljnjim poboljšavanjem hrvatske palijativne skrbi kao i moguća rješenja za prevladavanje prepreka koje proizlaze iz tradicionalnih pogleda društva na skrb terminalno bolesnih

Metastaze u nosnoj šupljini, paranazalnim sinusima i nazofarinksu - prikazi sluučajeva

Uvod: Metastaze u nosnu šupljinu, paranazalne sinuse i nazofarinks su rijetke, ali ako su prisutne tada je najčešće sijelo maksilarni sinus. Prateći simptomi metastaze u navedenim sijelima mogu imitirati druga benigna i češća stanja, a prava etiologija se može predvidjeti i propustiti tijekom duljeg razdoblja. Prikaz slučaja: Prikazujemo dva slučaja s prisutnim tumorskim tvorbama u nosnoj šupljini, paranazalnim sinusima i nazofarinksu s različitom kliničkom slikom i konačnim ishodom. Prvi je slučaj šesnaestogodišnjeg bolesnika sa suspektnom metastazom ekstraosealnog Ewingovog sarkoma lijeve potkoljenice u nazofarinks i desni maksilarni sinus. Sumnja je postavljena nakon snimanja PET/CT-a, a bolesnik nije imao tegobe od strane nosa i paranazalnih šupljina. Patohistološka analiza bioptata ukazala je na upalne promjene bez tumorskih stanica. Drugi je slučaj pedesetsedmogodišnje bolesnice koja se žalila na otežano disanje i učestale epistakse iz lijeve nosnice. Kliničkim pregledom i radiološkom obradom bila je vidljiva tumorska tvorba u lijevom nosnom kavumu, a patohistološka analiza bioptata ukazala je na metastazu karcinoma bubrega. Zaključak: Metastaze u nosnu šupljinu, paranazalne sinuse i nazofarinks vrlo su rijetke. Mogući je širok spektar pratećih simptoma, a njihova odsutnost ne isključuje mogućnost prisutnosti metastaze. Svaki patološki nalaz utvrđen kliničkim pregledom ili radiološkom obradom, te prisutnost tegoba od strane nosa i paranazalnih sinusa kod bolesnika s malignom bolešću zahtjeva pregled i obradu otorinolaringologa

Central Venous Catheters for Chemotherapy of Solid Tumors – Our Results in the Last 5 Years

Central venous catheters provide an easy access for intravenous medications. Having a central line in place will relieve a child from the discomfort and danger of multiple regular intravenous lines for chemotherapy. The use of indwelling central venous catheters has become commonplace in the management of children undergoing oncological treatment. There are two types of central lines commonly used. There are Broviac catheters and Port-A-Cath (PAC) catheters. In the last 5 years we inserted 194 catheters in 175 children. We inserted 121 Broviac catheters and 73 PAC catheters. During the follow up of 39382 catheter days 44 complications were observed. In Broviac group the median follow up was 155 days and in PAC group was 230 days. We observed differences in the incidence between two devices. In Broviac group infections were more frequent and in PAC group other complications were more frequent than infections

Plač bez glasa. Laringealna papilomatoza u djece (RRP) - mijenja li se pristup liječenju?

Rad prikazuje novi pristup u liječenju rekurirajuće respiratorne papilomatoze (RRP). Liječenje dječje rekurentne respiratorne papilomatoze i dalje uključuje učestale i agresivne operacijske postupke, kako bi se postigla prohodnost dišnih putova i osigurala kvaliteta glasa. Tim načinom liječenja narušava se kvaliteta života djece, a nerijetko postoji potreba za hitnim operacijskim zahvatima, pa čak i privremenom traheotomijom zbog stridoroznog disanja i respiracijske insuficijencije. Kako bi se broj operacijskih zahvata smanjio na minimum, istraživana je lokalna primjena lijekova adjuvantno u papilomatozne lezije respiratorne sluznice. Također, cijepljenjem protiv HPV-a postižu se rezultati u sprječavanju ove bolesti. Najčešće korišteni lijekovi u liječenju RRP su cidofovir i bevacizumab. U posljednjih desetak godina, postoje studije koje daju nadu u učinak bevacizumaba primijenjenog lokalno i sustavno. Sustavna primjena rezervirana je za bolesnike koji trebaju više od 4 operacije godišnje, koji imaju brzi recidiv bolesti s opstrukcijom dišnih putova, te imaju distalno širenje bolesti. Bevacizumab je monoklonsko protutijelo koje se selektivno veže na krvožilni endotelni faktor rasta (VEGF), a registriran je za sistemsku primjenu unutar indikacijskih okvira koji, za sada, ne uključuju rekurentnu respiratornu papilomatozu. Na temelju znanstvene literature koja aktualno istražuje djelovanje sistemski primijenjenog bevacizumaba u rekurentnoj respiratornoj papilomatozi, prikazujemo slučaj uspješnog kombiniranog kirurškog i adjuvantnog liječenja bolesti u djeteta čiji je tretman započet u dobi od 18 mjeseci