Kontrastni ultrazvuk u dijagnostici intrarenalnog refluksa u djece

Vezikoureteralni refluks (VUR) ubraja se u najčešće anomalije mokraćnog sustava u djece i može biti povezan s refluksnom nefropatijom (RN). Brojne studije ukazuju da je intrarenalni refluks (IRR) važan rizični faktor za febrilne uroinfekcije i ožiljčenje bubrežnog parenhima te posljedično, kasnije, razvoj hipertenzije i/ili bubrežne insuficijencije. Incidencija intrarenalnog refluksa kod mikcijske cistouretrografije (MCUG) kreće se u rasponu ispod 1% do maksimalno 10%. Pojava kontrastnih mikromjehurića izvan kontura kanalnog sustava odnosno bubrežne čašice te ulazak kontrasta u parenhim bubrega dijagnostički je kriterij intrarenalnog refluksa pri kontrastno pojačanoj ultrazvučnoj cistografiji (ceVUS, engl. contrast-enchanced voiding urosonography). Brojne studije ukazale su na veću dijagnostičku pouzdanost ceVUS-a u komparaciji s MCUG kod dokazivanja VUR-a. Od 2006. godine u našoj ustanovi za dijagnostiku VUR-a primjenjujemo ultrazvučne metode, a ceVUS je 2018. godine prihvaćen i uvršten u Algoritam obrade djece s uroinfekcijama od strane Hrvatskoga pedijatrijskog nefrološkog društva. U početku smo IRR otkrivali u svega 2,3% djece s VUR-om, a od 2013. godine, otkada primjenjujemo kontrastom pojačanu ultrazvučnu cistografiju, IRR se otkriva u 11,9% djece s VUR-om. Do sada nema studija koje istražuju učestalost intrarenalnog refluksa ovom metodom. Cilj je ovog rada prikazati mogućnost dijagnostike IRR-a pomoću kontrastnog ultrazvuka, opisati tehniku izvođenja i naše dugogodišnje iskustvo

The value of ultrasonography in the diagnosis of intussusception in children

Prikazali smo ultrazvučne karakteristike intususcepcije u 28 djece. Ultrazvuk je u sve djece bio prva "slikovna dijagnostična" metoda a u 2 4 djece je nakon ultrazvuka slijedila kontrastna klizma debelog crijeva. U troje djece s anamnestički dugim trajanjem simptoma te kliničkim znacima koji su ukazivali na razvoj peritonitisa odmah nakon ultrazvučnog pregleda slijedio je operacijski zahvat.We report ultrasonographic features of 28 children with ultrasonographic diagnosis of intussusception. Ultrasonography was the primary diagnostic procedure in all children, and in 24 patients US examination was followed by a barium enema examination. In 3 patients barium enema was contraindicated due to long duration of symptoms and early signs of peritonitis. Those 3 patients were operated following the US findings only

The value of ultrasonography in the diagnosis of intussusception in children

Prikazali smo ultrazvučne karakteristike intususcepcije u 28 djece. Ultrazvuk je u sve djece bio prva "slikovna dijagnostična" metoda a u 2 4 djece je nakon ultrazvuka slijedila kontrastna klizma debelog crijeva. U troje djece s anamnestički dugim trajanjem simptoma te kliničkim znacima koji su ukazivali na razvoj peritonitisa odmah nakon ultrazvučnog pregleda slijedio je operacijski zahvat.We report ultrasonographic features of 28 children with ultrasonographic diagnosis of intussusception. Ultrasonography was the primary diagnostic procedure in all children, and in 24 patients US examination was followed by a barium enema examination. In 3 patients barium enema was contraindicated due to long duration of symptoms and early signs of peritonitis. Those 3 patients were operated following the US findings only

Uloga standardne video-kromokolonoskopije u razlikovanju adenomatoznih od neadenomatoznih sitnih kolorektalnih polipa

To date, there are no reliable endoscopic criteria to discriminate a diminutive (<5 mm) colorectal adenomatous from nonadenomatous polyps. Studies have demonstrated the usefulness of high-resolution chromoendoscopy (high-resolution colonoscopy with topically applied indigo carmine dye) in discrimination of adenomatous from nonadenomatous colorectal polyps. However, the clinical utility of standard videocolonoscopy and chromoscopy with indigo carmine dye in differentiating diminutive colorectal polyps has not yet been completely defined. The aim of this study was to determine whether a combination of standard videocolonoscopy and staining with indigo carmine dye could differentiate between adenomatous and nonadenomatous colorectal polyps smaller than 5 mm. Colonoscopy by use of an Olympus EVIS 140 video system was performed in 42 patients in whom colorectal polyps smaller than 5 mm were found. Polyps were sprayed with up to 40 ml of 0.5% indigo carmine dye, and polypectomy was performed, and the material was referred for histology. In 42 patients included in the study, 48 polyps sized <5 mm were detected. Histologic analysis showed 14 of them to be adenomatous and 34 nonadenomatous polyps. Endoscopist\u27s diagnosis was confirmed by histology in 12 of 14 (85.7%) adenomatous and 31 of 34 (91.2%) nonadenomatous colorectal diminutive polyps. The sensitivity, specificity, positive predictive value and negative predictive value of standard videochromocolonoscopy in distinguishing between adenomatous and nonadenomatous polyps sized <5 mm were 85.7%, 91.2%, 80% and 93.9%, respectively. The likelihood ratios (LR) were 0.157 (LR-) and 9.74 (LR+). In conclusion, standard videocolonoscopy combined with indigo carmine dye is a reliable method to differentiate adenomatous from nonadenomatous colorectal polyps sized <5 mm. Such a technique could limit the requests for unnecessary biopsies and repeat colonoscopy, thus significantly reducing the cost of colorectal cancer screening.Danas ne postoje pouzdani endoskopski kriteriji koji bi razlikovali sitne (<5 mm) kolorektalne adenomatozne od neadenomatoznih polipa. Ranije su studije pokazale korisnu uporabu visoko-rezolucijske kromoendoskopije (visoko-rezolucijska kolonoskopija s topičkom primjenom indigo crvene boje) u razlikovanju adenomatoznih od neadenomatoznih kolorektalnih polipa. Ipak, klinička upotreba standardne video-kolonoskopije i kromoskopije s indigo crvenom bojom u razlikovanju sitnih kolorektalnih polipa nije još potpuno utvrđena. Namjera ovoga ispitivanja bila je utvrditi može li se kombinacijom standardne video-kolonoskopije i bojanja indigo crvenom bojom razlikovati adenomatozne od neadenomatoznih kolorektalnih polipa manjih od 5 mm. Kolonoskopija uz primjenu video sustava Olympus EVIS 140 izvedena je u 42 bolesnika u kojih su nađeni kolorektalni polipi manji od 5 mm. Polipi su poprskani 0,5%-tnom indigo crvenom bojom u količini do 40 mL, izvedena je polipektomija i provedena histološka analiza. U 42 bolesnika uključenih u ispitivanje nađeno je 48 polipa manjih od 5 mm. Histološka analiza pokazala je postojanje 14 adenomatoznih i 34 neadenomatoznih polipa. Endoskopist je ispravno predvidio histološki nalaz u 12 od 14 (85,7%) adenomatoznih, te u 31 od 34 (91,2%) neadenomatoznih kolorektalnih sitnih polipa.Osjetljivost, specifičnost, pozitivna prediktivna vrijednost i negativna prediktivna vrijednost standardne video-kromokolonoskopije u razlikovanju adenomatoznih od neadenomatoznih polipa manjih od 5 mm bile su 85,7%, 91,2%, 80%, odnosno 93,9%. Omjer vjerojatnosti (LR) iznosio je 0,157 (LR-) i 9,74 (LR+). Standardna video-kolonoskopija u kombinaciji s indigo crvenom bojom pouzdana je metoda za razlikovanje adenomatoznih od neadenomatoznih kolorektalnih polipa manjih od 5 mm. Ovakvom bi se tehnikom mogli smanjiti zahtjevi za nepotrebnim biopsijama i opetovanim kolonoskopijama, te tako značajno sniziti troškovi probiranja na kolorektalni karcinom

Uloga standardne video-kromokolonoskopije u razlikovanju adenomatoznih od neadenomatoznih sitnih kolorektalnih polipa

To date, there are no reliable endoscopic criteria to discriminate a diminutive (<5 mm) colorectal adenomatous from nonadenomatous polyps. Studies have demonstrated the usefulness of high-resolution chromoendoscopy (high-resolution colonoscopy with topically applied indigo carmine dye) in discrimination of adenomatous from nonadenomatous colorectal polyps. However, the clinical utility of standard videocolonoscopy and chromoscopy with indigo carmine dye in differentiating diminutive colorectal polyps has not yet been completely defined. The aim of this study was to determine whether a combination of standard videocolonoscopy and staining with indigo carmine dye could differentiate between adenomatous and nonadenomatous colorectal polyps smaller than 5 mm. Colonoscopy by use of an Olympus EVIS 140 video system was performed in 42 patients in whom colorectal polyps smaller than 5 mm were found. Polyps were sprayed with up to 40 ml of 0.5% indigo carmine dye, and polypectomy was performed, and the material was referred for histology. In 42 patients included in the study, 48 polyps sized <5 mm were detected. Histologic analysis showed 14 of them to be adenomatous and 34 nonadenomatous polyps. Endoscopist\u27s diagnosis was confirmed by histology in 12 of 14 (85.7%) adenomatous and 31 of 34 (91.2%) nonadenomatous colorectal diminutive polyps. The sensitivity, specificity, positive predictive value and negative predictive value of standard videochromocolonoscopy in distinguishing between adenomatous and nonadenomatous polyps sized <5 mm were 85.7%, 91.2%, 80% and 93.9%, respectively. The likelihood ratios (LR) were 0.157 (LR-) and 9.74 (LR+). In conclusion, standard videocolonoscopy combined with indigo carmine dye is a reliable method to differentiate adenomatous from nonadenomatous colorectal polyps sized <5 mm. Such a technique could limit the requests for unnecessary biopsies and repeat colonoscopy, thus significantly reducing the cost of colorectal cancer screening.Danas ne postoje pouzdani endoskopski kriteriji koji bi razlikovali sitne (<5 mm) kolorektalne adenomatozne od neadenomatoznih polipa. Ranije su studije pokazale korisnu uporabu visoko-rezolucijske kromoendoskopije (visoko-rezolucijska kolonoskopija s topičkom primjenom indigo crvene boje) u razlikovanju adenomatoznih od neadenomatoznih kolorektalnih polipa. Ipak, klinička upotreba standardne video-kolonoskopije i kromoskopije s indigo crvenom bojom u razlikovanju sitnih kolorektalnih polipa nije još potpuno utvrđena. Namjera ovoga ispitivanja bila je utvrditi može li se kombinacijom standardne video-kolonoskopije i bojanja indigo crvenom bojom razlikovati adenomatozne od neadenomatoznih kolorektalnih polipa manjih od 5 mm. Kolonoskopija uz primjenu video sustava Olympus EVIS 140 izvedena je u 42 bolesnika u kojih su nađeni kolorektalni polipi manji od 5 mm. Polipi su poprskani 0,5%-tnom indigo crvenom bojom u količini do 40 mL, izvedena je polipektomija i provedena histološka analiza. U 42 bolesnika uključenih u ispitivanje nađeno je 48 polipa manjih od 5 mm. Histološka analiza pokazala je postojanje 14 adenomatoznih i 34 neadenomatoznih polipa. Endoskopist je ispravno predvidio histološki nalaz u 12 od 14 (85,7%) adenomatoznih, te u 31 od 34 (91,2%) neadenomatoznih kolorektalnih sitnih polipa.Osjetljivost, specifičnost, pozitivna prediktivna vrijednost i negativna prediktivna vrijednost standardne video-kromokolonoskopije u razlikovanju adenomatoznih od neadenomatoznih polipa manjih od 5 mm bile su 85,7%, 91,2%, 80%, odnosno 93,9%. Omjer vjerojatnosti (LR) iznosio je 0,157 (LR-) i 9,74 (LR+). Standardna video-kolonoskopija u kombinaciji s indigo crvenom bojom pouzdana je metoda za razlikovanje adenomatoznih od neadenomatoznih kolorektalnih polipa manjih od 5 mm. Ovakvom bi se tehnikom mogli smanjiti zahtjevi za nepotrebnim biopsijama i opetovanim kolonoskopijama, te tako značajno sniziti troškovi probiranja na kolorektalni karcinom

Hypertrophic pyloric stenosis: radiological or ultrasonographic diagnostics?

U studiji smo analizirali ultrazvučne nalaze 73 bolesnika upućena na pregled zbog sumnje na hipertrofičnu stenozu pilorusa. U 44 od 45 bolesnika s pozitivnim operacijskim nalazom ultrazvučna dijagnoza bila je točna, uz samo 1 lažno negativan nalaz. U najvećeg broja bolesnika - 32 (72 ,7%) debljina mišića pilorusa bila je 4.4 do 6.2 mm, u 8 (18.2%) 3.6 - 4.3 mm, a samo u 4 (9.1%) nakon ultrazvučne pretrage učinjena je i barijeva studija gastroduodenuma zbog graničnih vrijednosti debljine piloričng mišića (3.3 -3.5 mm), koja je potvrdila hipertrofičnu stenozu pilorusa u jednog, a isključila u dva bolesnika. U svihbolesnika s pozitivnom dijagnozom debljina piloričnog mišića bila je najmanje 1.5 puta veća od debljine mišića mjerene u području antruma želuca. Specifičnost ultrazvuka u dijagnosticiraju hipertrofične stenoze pilorusa je prema našoj studiji 89%, a osjetljivost 98%. Rezultati naše studije potvrđuju da ultrazvuk treba koristiti kao metodu izbora u dijagnostici hipertrofične stenoze pilorusa.In the study we analysed ultrasound (US) findings of 73 patients suspected of having hypertrophic pyloric stenosis (HPS). In 44 out of 45 patients with positive US findings, HPS was surgically confirmed. In most of those patients (32, i. e. 72 .7%) , pyloric muscle thickness was 4.4 -6 .2 mm, in 8 (18.2%) it was 3 .6-4.3 m and only in 4 (9 .1%) patients we performed barium study due to doubtful values of pyloric muscle thickness on US (3.3 -3.5 mm); barium study confirmed HPS in one patient and excluded it in two . The pyloric muscle thickness in all patients with HPS was 1.5 time s thicker compared to antral muscle thickness. Ultrasound sensitivity was 89%, and specificity 98%. Based on the results of our study, ultrasound examination of the pylorus has proven to be highly recommendable as a routine first method of choice in the diagnosis of HPS

Hypertrophic pyloric stenosis: radiological or ultrasonographic diagnostics?

U studiji smo analizirali ultrazvučne nalaze 73 bolesnika upućena na pregled zbog sumnje na hipertrofičnu stenozu pilorusa. U 44 od 45 bolesnika s pozitivnim operacijskim nalazom ultrazvučna dijagnoza bila je točna, uz samo 1 lažno negativan nalaz. U najvećeg broja bolesnika - 32 (72 ,7%) debljina mišića pilorusa bila je 4.4 do 6.2 mm, u 8 (18.2%) 3.6 - 4.3 mm, a samo u 4 (9.1%) nakon ultrazvučne pretrage učinjena je i barijeva studija gastroduodenuma zbog graničnih vrijednosti debljine piloričng mišića (3.3 -3.5 mm), koja je potvrdila hipertrofičnu stenozu pilorusa u jednog, a isključila u dva bolesnika. U svihbolesnika s pozitivnom dijagnozom debljina piloričnog mišića bila je najmanje 1.5 puta veća od debljine mišića mjerene u području antruma želuca. Specifičnost ultrazvuka u dijagnosticiraju hipertrofične stenoze pilorusa je prema našoj studiji 89%, a osjetljivost 98%. Rezultati naše studije potvrđuju da ultrazvuk treba koristiti kao metodu izbora u dijagnostici hipertrofične stenoze pilorusa.In the study we analysed ultrasound (US) findings of 73 patients suspected of having hypertrophic pyloric stenosis (HPS). In 44 out of 45 patients with positive US findings, HPS was surgically confirmed. In most of those patients (32, i. e. 72 .7%) , pyloric muscle thickness was 4.4 -6 .2 mm, in 8 (18.2%) it was 3 .6-4.3 m and only in 4 (9 .1%) patients we performed barium study due to doubtful values of pyloric muscle thickness on US (3.3 -3.5 mm); barium study confirmed HPS in one patient and excluded it in two . The pyloric muscle thickness in all patients with HPS was 1.5 time s thicker compared to antral muscle thickness. Ultrasound sensitivity was 89%, and specificity 98%. Based on the results of our study, ultrasound examination of the pylorus has proven to be highly recommendable as a routine first method of choice in the diagnosis of HPS

Ultrasound contrast cystography with contrast enhanced software in the diagnosis of vesicoureteral reflux

Razvojem tehnologije specifičnog softvera osjetljivog na kontrast i uvođenjem ultrazvučnog kontrastnog sredstva mikcijska ultrazvučna cistografija postala je rutinska metoda u dijagnostici vezikoureteralnog refluksa u dječjoj dobi. Mnoge studije pokazuju da je osjetljivost ove metode veća u usporedbi s mikcijskom cistouretrografijom, a vrlo bitna prednost je izostanak korištenja ionizirajućeg zračenja. Posljednjih je godina sve viša svijest o potencijalnim štetnim učincima izloženosti ionizirajućem zračenju kod nekih dijagnostičkih slikovnih postupaka u dječjoj dobi. U članku prikazujemo način izvođenja i karakteristike mikcijske ultrazvučne cistografije uz upotrebu softvera osjetljivog na kontrast te analiziramo prednosti i nedostatke u odnosu na druge dijagnostičke metode koje se koriste u dijagnostici vezikoureteralnog refluksa.Ultrasound contrast cystography has become a routine method in the diagnosis of vesicoureteral reflux in children due to the development of contrast-specific software technology and the introduction of second generation ultrasound contrast. Many studies have shown that this method is more sensitive than voiding cystourethrography but the most important advantage is the lack of use of ionizing radiation. In recent years there is higher awareness of the potential harmful effects of exposure to ionizing radiation in certain diagnostic imaging procedures in children. This article explains characteristics of ultrasound contrast cystography and analyzes the advantages and disadvantages compared to other diagnostic methods used in the diagnosis of vesicoureteral reflux

Current approach to nocturnal enuresis in children

Primarna noćna enureza je čest poremećaj u dječjoj dobi. Etiologija joj je multifaktorska, uz jaku genetičku predispoziciju, u uzrocima dominiraju noćna poliurija, manji funkcionalni kapacitet mokraćnog mjehura i djetetov čvrst san. Novija istraživanja pokazuju da psihičke promjene nisu uzrok, već posljedica noćne enureze. Uzevši u obzir fi ziološko sazrijevanje i uzroke, danas se preporuča aktivno liječenje noćnog mokrenja nakon navršene pete godine života. U članku su iznesene dosadašnje spoznaje o etiologiji primarne noćne enureze u djece, kao i o dijagnostici i suvremenim terapijskim metodama.Primary nocturnal enuresis is a common disorder in childhood. The etiology is multifactorial with a strong genetic predisposition. Most common causes are nocturnal polyuria, decreased functional capacity of the bladder and disorder of arousal from sleep. Recent studies show that psychological changes are not the cause, but the consequence of nocturnal enuresis. Given the physiological maturation and causes, today is advised active treatment of nocturnal enuresis after the age of fi ve. This paper summarizes the current knowledge about the etiology of primary nocturnal enuresis in children, as well as diagnostics and current therapeutic approaches

Videourodynamics combined with contrast-enhanced voiding urosonography – a new method in pediatric nephro-urology

Cilj ovog rada je prikazati videourodinamiku kombiniranu s kontrastnom mikcijskom urosonografi jom koja se primjenjuje u našoj ustanovi otprije 4 godine. Metoda se ne služi ionizirajućim zračenjem i visoko je senzitivna za prikaz vezikoureteralnog refl uksa. Tijekom pretrage simultano se procjenjuje funkcija donjeg mokraćnog sustava, prisutnost i stupanj refl uksa te intravezikalni tlakovi i volumeni kod kojih se refl uks javlja, što je važno u planiranju liječenja kao i u davanju prognoze. U radu analiziramo prednosti i nedostatke ove metode u odnosu na onu standardnu rengensku i opisujemo tehniku izvođenja.The aim of this paper is to show videourodynamics combined with contrast-enhanced voiding urosonography, which has been used at our institution for four years now. This method does not use ionizing radiation and is highly sensitive for vesicoureteral refl ux. During examination, we can simultaneously monitor function of the lower urinary tract, the presence and degree of refl ux, intravesical pressure and the volume at which refl ux occurs, all of these being important for planning of treatment and providing prognosis. We analyze the advantages and disadvantages of this method compared to standard x-ray, and describe the technique of examination