Posttraumatski prijapizam: prikaz slučaja, terapijske opcije i pregled literature

A rare case of posttraumatic high-flow priapism is presented. A 20-year-old man underwent diagnostic procedure with color Doppler sonography and angiography. On color Doppler sonography and selective and supraselective angiographic images, arteriocavernosal fistula and pseudoaneurysm were detected in the proximal part of the right cavernous body. Complete detumescence of the penis was achieved by selective embolization with microcoil. No recurrence was observed and postoperative erectile function was incompletely restored. The clinical, diagnostic and therapeutic peculiarities of this rare condition are presented, along with review of the literature on the topic.Prikazuje se rijedak slučaj bolesnika s posttraumatskim arterijskim (neishemičnim) prijapizmom. U 20-godišnjeg muškarca provedena je dijagnostička obrada obojenim Doppler ultrazvukom i angiografija. Na obojenom Doppler ultrazvuku, te na selektivnim i supraselektivnim angiografskim snimkama potvrđeno je postojanje arteriokavernozne fistule i pseudoaneurizme. Nakon selektivne embolizacije postignuta je potpuna detumescencija penisa. Poslijeoperacijski nije bilo povrata prijapizma i došlo je do nepotpunog oporavka erektilne funkcije. Prikazane su kliničke, dijagnostičke i terapijske osobitosti ovoga rijetkog slučaja, uz pregled relevantne literature

Liječenje Fournierove gangrene : prikaz slučaja i pregled literature

A 65-year-old man was referred to our department with clinical signs of septic shock and necrotizing soft tissue infection of the scrotal, perianal and right inguinal region. Initial presentation was a typical Fournier’s gangrene. Because of the life-threatening condition, the initial treatment was extensive removal of necrotic tissue. Antibiotic therapy was administered and several debridements of the wound were done afterwards. Three weeks after the initial treatment, wide wound defects of the perianal, scrotal and inguinal regions were closed secondarily and the patient was discharged from the hospital. Fournier’s gangrene is a surgical emergency. Although rare, it remains a life-threatening disease. Rapid and accurate diagnosis remains the key component in achieving successful outcome. Early aggressive surgical intervention together with fluid, hemodynamic and nutritional support and broad-spectrum antibiotics is the essential management to reduce mortality.Šezdesetpetogodišnji muškarac je primljen u našu ustanovu s kliničkom slikom septičkog šoka i nekroze u skrotalnom, perianalnom i desnostranom ingvinalnom području. Postavljena je dijagnoza Fournierove gangrene. Zbog lošeg općeg stanja bolesnik je odmah kirurški zbrinut, učinjena je opsežna nekrektomja. Antibiotska terapija je ordinirana, a nakon prve operacije je učinjeno nekoliko debridmana rane. Sedamnaest dana nakon operacije su postavljeni sekundarni šavi, a 23. dana bolesnik je otpušten na kućnu njegu. Fournierova gangrena je hitno kirurško stanje te, iako je rijetka, predstavlja tešku i za život opasnu bolest. Brza i točna dijagnostika uz agresivnu kiruršku terapiju i opetovane debridmane te antibiotici širokog spektra i dalje su ključ uspješnog liječenja

THE SPANISH FLU AND OTHER CAUSES OF DEATH IN VARAŽDIN FROM 1918 TO 1920

U ovome radu autori istražuju u kojoj je mjeri španjolska gripa utjecala na broj smrtnih slučajeva u Varaždinu od 1918. do 1920. te koji su bili ostali uzroci smrti u promatranom razdoblju. Za istraživanje su proučene matične knjige umrlih: Občeniti grobovi (28. VI. 1917.-31. III. 1919.), Knjiga mrtvaca općeniti grobovi III (1879) 1903 – 1918 te Knjiga mrtvacah obiteljskih grobnica (1902- 1919) koje se čuvaju u Državnom arhivu u Varaždinu. Uz ove proučen je i Grobni očevidnik (1919-1939.) koji se čuva u gradskoj komunalnoj tvrtki Parkovi d. d.40 U tim knjigama upisane su sve preminule osobe koje su pokopane na varaždinskom groblju u navedenom trogodišnjem razdoblju. Uz njihov identitet, zanimanje, dob, mjesto rođenja, bračno stanje i vrijeme pokopa, naveden je i uzrok smrti. Proučene su tri godine – od početka 1918. do kraja 1920. godine, vrijeme kada se španjolska gripa pojavila i nestala iz Varaždina. Za proučavanje svih uzroka smrti u navedenom razdoblju autori su obradili 1.435 pojedinačnih upisa. Rezultati istraživanja pokazali su da je u Varaždinu od gripe umrla 121 osoba (najviše 1918. – 114 osoba, a mjesec u kojem se najviše umiralo bio je listopad). U sljedećim godinama broj umrlih od španjolske gripe je opao i zaraza je nestala - 1919. umrle su četiri osobe, a 1920. tri osobe.In this scientific paper the authors analyse the impact of the Spanish flu on the number of deaths in Varaždin from 1918 to 1920 as well as other causes of death in the period concerned. The research is based on the following registries of deaths: Občeniti grobovi (28. VI. 1917.-31. III. 1919.) [Eng. General graves (28/VI/1917-31/III/1919)], Knjiga mrtvaca općeniti grobovi III (1879) 1903 – 1918 [Eng. Book of the dead – general graves III (1879) 1903 – 1918] and Knjiga mrtvacah obiteljskih grobnica (1902-1919) [Eng. Book of the dead – family tombs (1902-1919)] which are kept in the State Archives in Varaždin. The research also included the Grobni očevidnik (1919-1939.) [Eng. Cemetery records (1919-1939)], kept in the municipal company Parkovi d.d. 1 The books comprise information on all deceased people buried in the Varaždin cemetery in the aforementioned three-year period. Beside their identity, profession, age, place of birth, marital status, and time of burial, the cause of death was also recorded. The analysis included the three-year period – from the beginning of 1918 until the end of 1920, i.e. the period when the Spanish flu appeared and disappeared from Varaždin. In order to investigate all causes of deaths in the period concerned, the authors processed 1,435 separate entries. The research results showed that 121 people died from flu in Varaždin (mostly in 1918 – 114 people, while the number of the dead reached the peak in October). In the years that followed the number of the people who died from flu decreased and the infection vanished – four people died in 1919 and three in 1920

Gustoća antigena specifičnog za prostatu može pomoći u izbjegavanju nepotrebne biopsije prostate kod razine antigena specifičnog za prostatu od 4-10 ng/mL

Elevated level of prostatic specific antigen (PSA) is an established parameter to help determine the need to perform prostate biopsy. The aim of the present study was to determine whether PSA density (PSAD) could better predict pathologic finding of 12-core prostate biopsy in men with PSA 4-10 ng/mL than PSA alone. Transrectal ultrasound guided biopsy was performed in 125 men with PSA within this range. The rate of cancer detection was 24%. Study results showed a significant difference in PSAD between the two patient groups with negative and positive biopsy findings (P=0.002), while difference in the measured PSA levels was not significant (P=0.091). Study results suggested that PSAD could serve as an additional parameter in predicting negative outcome of prostate biopsy, with a cut-off value of 0.15 ng/mL/mL within PSA range of 4-10 ng/mL (sensitivity 86.7% and negative predictive value 91.5%).Povišene vrijednosti antigena specifičnog za prostatu (PSA) su potvrđeni parametar u donošenju odluke o provođenju biopsije prostate. Cilj ove studije bio je pokazati može li određivanje gustoće PSA predvidjeti ishod biopsije prostate bolje od samog PSA kod muškaraca s vrijednostima PSA od 4-10 ng/mL. U studiju je bilo uključeno 125 muškaraca kojima je učinjena biopsija prostate zbog sumnje na karcinom prostate, s vrijednostima PSA u navedenom rasponu. Unutar toga raspona PSA otkriveno je 24% karcinoma. Rezultati studije su pokazali značajnu razliku u gustoći PSA između dviju skupina bolesnika s negativnim i pozitivnim nalazom biopsije (P=0,002), dok razlika u razini PSA nije bila značajna (P=0,091). Pokazalo se da gustoća PSA može biti pomoćni parametar u predviđanju negativnog ishoda biopsije prostate uz graničnu vrijednost od 0,15 ng/mL/mL kod raspona PSA od 4 do 10 ng/mL (osjetljivost 86,7%, negativna prediktivna vrijednost 91,5%)

Results of the antireflux ureterocystoneostomyat the urinary bladder vertex in a 28-year-period (1978-2005)

U radu se prikazuje retrospektivna studija rezultata antirefluksne ureterocistoneostomije na verteksu mokraćnoga mjehura (AUCN) prema Bradić-Pasiniju u posljednjih 28 godina. U suradnji s pedijatrima iz Varaždina, Čakovca i Koprivnice ovom se metodom operira veliki broj djece s primarnim vezikoureteralnim refluksom 3. - 5. stupnja. U navedenom se razdoblju operiralo 316 djece, od toga 67 dječaka i 249 djevojćica. Refluks 3. - 5. stupnja bio je prisutan na obje strane u 7 djece, tako da su obavljene ukupno 323 ureterocistoneostomije. Prilikom obrade učinjen je pregled urina, urinokultura, kreatinin, urografija, MCUG i cistoskopija. Klasifikacija je obavljena na temelju MCUG prema International Reflux Study. Svi su bolesnici poslijeoperacijski hospitalizirani 6 i 24 mjeseca nakon operacije te se učinila obrada kao i prije operacije. Od 323 AUCN kod 13 bolesnika (4,02%) dokazan je recidiv refluksa, kod (1,55%) poslijeoperacijska opstrukcija. U 305 bolesnika (94,43%) operacija je bila uspješna. Uspješnom plastikom smatrali smo onu u koje se nakon dvije kliničke kontrole nije mogao dokazati refluks ili opstrukcija, a urin je bio sterilan. Od 13 recidiva, 5 je operirano kod nas sa 100% uspjehom, ostali su liječeni u drugim ustanovama.In this paper we are presenting retrospective study results of the Bradić-Pasini antireflux ureterocystoneostomy (AUCN) procedure at the bladder vertex in children in the past 28 years. In collaboration with pediatricians from Varaždin, Èakovec and Koprivnica we subjected 316 children (67 boys and 249 girls) with severe primary vesicoureteral reflux (VUR) grades 3-5 to this surgical procedure. Bilateral reflux was present in 7 children, so total of 323 AUCN was performed. A complete evaluation, including urine analysis, urine culture, serum creatinine measurement, urography, voiding cystourethrography (VCUG) and cystoscopy was done before the surgical intervention. We used VCUG classification according to International Reflux Study. After 6 and 24 months we did post surgical evaluation, including the same types of analyses mentioned before, to reveal the late postoperative complications. We established reappearance of VUR in 13 cases (4,02%) and ureterovesical junction obstruction in 5 cases (1,55%). In 305 (94,43%) out of total 323 cases the AUCN was successful. The criteria for long-term successfulness were the absence of VUR or obstruction and negative urine culture. Out of total 13 reappearances of VUR, we treated 5 patients with the same technique, all of them with long-term success. The rest of them were treated elsewhere

Prognostička vrijednost izraženosti EpCAM-a i connexina 43 u adenokarcinomu prostate [Prognostic value of EpCAM and connexin 43 expression in prostate cancer]

The hypothesis of this study was that the increased expression of EpCAM is associated with poorer disease prognosis while the increased expression of connexin 43 (Cx43) in prostate cancer is associated with better disease prognosis. The study included a cohort of 102 patients and the examined markers were analyzed immunohistochemically with monoclonal antibodies to EpCAM and Cx43. EpCAM was found to be overexpressed in cancer and Cx43 in benign prostatic tissue. The patients with higher preoperative and postoperative Gleason score and short follow-up time had tumours with a significantly higher expression of EpCAM. The patients with BCR harbored higher EpCAM expression. Tumours in T3 stage of the disease showed significantly higher EpCAM expression. The loss of Cx43 expression was clearly associated with tumour features that indicated a more agressive tumour phenotype (higher preoperative PSA, T3 tumor stage and positive surgical margins). Kaplan-Meier analysis showed that the patients with the expression of EpCAM ≥45% (p<0.001) and Cx43 expression ≤30% (p<0.001) were short lived without disease recurrence. In Cox regression analysis, preoperative Gleason score (p=0.025), higher T stage (p<0.001), preoperative PSA (p=0.003), EpCAM expression ≥45% (p<0.001) and Cx43 expression ≤30% (p=0.014) were significant predictors of biochemical recurrence-free survival. Based on these results we can conclude that EpCAM higher expression and Cx43 decreased expression in cancer tissue may play a role in the progression of prostate cancer. EpCAM and Cx43 were significantly associated with recognized prognostic factors, and their prognostic value was confirmed both in univariate as well as in multivariate analysis

Prognostic value of EpCAM and connexin 43 expression in prostate cancer

U ovom istraživanju analizirana je izraženost i prognostička vrijednost EpCAM-a i connexina 43 (Cx43) u karcinomu prostate. Hipoteza istraživanja bila je da su EpCAM i Cx43 izraženi u adenokarcinomu prostate te da je pojačana izraženost EpCAM-a povezana s lošijom prognozom, a pojačana izraženost Cx43 s boljom prognozom za bolesnika s adenokarcinomom prostate. Na temelju postavljene hipoteze određeni su sljedeći ciljevi istraživanja: 1. Imunohistokemijski odrediti izraženost EpCAM-a i Cx43 u adenokarcinomu i benignom tkivu prostate. 2. Usporediti imunohistokemijsku izraženost EpCAM-a i Cx43 u adenokarcinomu prostate s priznatim prognostičkim čimbenicima (preoperativni PSA, Gleasonov zbroj, TNM i vrijeme biokemijskog relapsa). 3. Odrediti postoji li povezanost između izraženosti EpCAM-a i Cx43 u adenokarcinomu prostate. 4. Odrediti koji od dva ispitivana biljega ima veću prognostičku vrijednost u adenokarcinomu prostate. Istraživanje je obuhvatilo 102 bolesnika kojima je učinjena radikalna prostatektomija zbog klinički lokaliziranog karcinoma prostate. Materijal je obrađen standardnom histološkom metodom, a dodatni rezovi tkiva koji su uz karcinom prostate sadržavali i tkivo prostate bez tumora analizirani su imunohistokemijski monoklonalnim protutijelima na EpCAM i Cx43. EpCAM je bio pojačano izražen, a Cx43 smanjeno izražen u karcinomu prostate. Izraženost EpCAM-a bila je statistički osjetno negativno povezana s ukupnim vremenom praćenja (p<0,001), što upozorava na kraće vrijeme preživljenja bez povrata bolesti i raniju pojavu BCR-a kod bolesnika s većom izraženošću EpCAM-a. Kod bolesnika kod kojih se pojavio BCR izraženost EpCAM-a bila je statistički mnogo veća (p<0,001). Bolesnici s većim preoperativnim i postoperativnim Gleasonovim zbrojem te kraćim vremenom praćenja imali su mnogo veću izraženost EpCAM-a. Izraženost Cx43 u karcinomu prostate bila je znatno povezana s vremenom praćenja (p<0,001) i preoperativnim PSA (p<0,007). Bolesnici sa smanjenom izraženošću Cx43 u karcinomu imali su kraće vrijeme preživljenja bez povrata bolesti i više preoperativne vrijednosti PSA. Nadalje, bolesnici s pozitivnim kirurškim rubovima (p<0,001) imali su osjetno smanjenu izraženost Cx43. Spearmanovim faktorom korelacije nije pronađena statistički znatna povezanost između stupnja izraženosti EpCAM-a i Cx43 u karcinomu prostate (Spearmanov koeficijent korelacije, koeficijent korelacije -0,181, p=0,069). Kaplan-Meierova analiza pokazala je da su bolesnici s izraženošću EpCAM-a većom od 45% (p<0,001) i izraženošću Cx43 manjom od 30% (p<0,001) živjeli kraće bez povrata bolesti. U Coxovoj regresijskoj analizi kao statistički važni faktori za duljinu preživljenja bez povrata bolesti pokazali su se preoperativni PSA (p=0,003), preoperativni Gleasonov zbroj (p=0,025), viši, T stadij bolesti (p<0,001), izraženost EpCAM-a veća od 45% (p<0,001) i izraženost Cx43 manja od 30% (p=0,014). Prema dobivenim rezultatima može se zaključiti da bi EpCAM koji je u većoj mjeri izražen u karcinomu te Cx43 koji pokazuje smanjenu izraženost u tumorskom tkivu mogli imati ulogu u progresiji karcinoma prostate. EpCAM i Cx43 osjetno su povezani s priznatim prognostičkim čimbenicima, što upozorava na njihovu prognostičku vrijednost koja je u oba slučaja potvrđena univarijatnom i multivarijatnom analizom. S obzirom na njihovu moguću ulogu u progresiji karcinoma prostate, oba ispitivana biljega kandidati su za razvoj i primjenu specifične molekularne terapije koja bi mogla olakšati i unaprijediti liječenje karcinoma prostate. Praćenjem EpCAM-a i Cx43 u prognostičke svrhe također bi se mogli na relativno jednostavan i jeftin način izdvojiti bolesnici kojima nakon kirurške terapije treba uvesti i dodatnu terapiju da bi se spriječio povrat bolesti, odnosno produljio život i poboljšala njegova kvaliteta.The hypothesis of this study was that the increased expression of EpCAM is associated with poorer disease prognosis while the increased expression of connexin 43 (Cx43) in prostate cancer is associated with better disease prognosis. The study included a cohort of 102 patients and the examined markers were analyzed immunohistochemically with monoclonal antibodies to EpCAM and Cx43. EpCAM was found to be overexpressed in cancer and Cx43 in benign prostatic tissue. The patients with higher preoperative and postoperative Gleason score and short follow-up time had tumours with a significantly higher expression of EpCAM. The patients with BCR harbored higher EpCAM expression. Tumours in T3 stage of the disease showed significantly higher EpCAM expression. The loss of Cx43 expression was clearly associated with tumour features that indicated a more agressive tumour phenotype (higher preoperative PSA, T3 tumor stage and positive surgical margins). Kaplan-Meier analysis showed that the patients with the expression of EpCAM ≥45% (p<0.001) and Cx43 expression ≤30% (p<0.001) were short lived without disease recurrence. In Cox regression analysis, preoperative Gleason score (p=0.025), higher T stage (p<0.001), preoperative PSA (p=0.003), EpCAM expression ≥45% (p<0.001) and Cx43 expression ≤30% (p=0.014) were significant predictors of biochemical recurrence-free survival. Based on these results we can conclude that EpCAM higher expression and Cx43 decreased expression in cancer tissue may play a role in the progression of prostate cancer. EpCAM and Cx43 were significantly associated with recognized prognostic factors, and their prognostic value was confirmed both in univariate as well as in multivariate analysis

Prognostic value of EpCAM and connexin 43 expression in prostate cancer

U ovom istraživanju analizirana je izraženost i prognostička vrijednost EpCAM-a i connexina 43 (Cx43) u karcinomu prostate. Hipoteza istraživanja bila je da su EpCAM i Cx43 izraženi u adenokarcinomu prostate te da je pojačana izraženost EpCAM-a povezana s lošijom prognozom, a pojačana izraženost Cx43 s boljom prognozom za bolesnika s adenokarcinomom prostate. Na temelju postavljene hipoteze određeni su sljedeći ciljevi istraživanja: 1. Imunohistokemijski odrediti izraženost EpCAM-a i Cx43 u adenokarcinomu i benignom tkivu prostate. 2. Usporediti imunohistokemijsku izraženost EpCAM-a i Cx43 u adenokarcinomu prostate s priznatim prognostičkim čimbenicima (preoperativni PSA, Gleasonov zbroj, TNM i vrijeme biokemijskog relapsa). 3. Odrediti postoji li povezanost između izraženosti EpCAM-a i Cx43 u adenokarcinomu prostate. 4. Odrediti koji od dva ispitivana biljega ima veću prognostičku vrijednost u adenokarcinomu prostate. Istraživanje je obuhvatilo 102 bolesnika kojima je učinjena radikalna prostatektomija zbog klinički lokaliziranog karcinoma prostate. Materijal je obrađen standardnom histološkom metodom, a dodatni rezovi tkiva koji su uz karcinom prostate sadržavali i tkivo prostate bez tumora analizirani su imunohistokemijski monoklonalnim protutijelima na EpCAM i Cx43. EpCAM je bio pojačano izražen, a Cx43 smanjeno izražen u karcinomu prostate. Izraženost EpCAM-a bila je statistički osjetno negativno povezana s ukupnim vremenom praćenja (p<0,001), što upozorava na kraće vrijeme preživljenja bez povrata bolesti i raniju pojavu BCR-a kod bolesnika s većom izraženošću EpCAM-a. Kod bolesnika kod kojih se pojavio BCR izraženost EpCAM-a bila je statistički mnogo veća (p<0,001). Bolesnici s većim preoperativnim i postoperativnim Gleasonovim zbrojem te kraćim vremenom praćenja imali su mnogo veću izraženost EpCAM-a. Izraženost Cx43 u karcinomu prostate bila je znatno povezana s vremenom praćenja (p<0,001) i preoperativnim PSA (p<0,007). Bolesnici sa smanjenom izraženošću Cx43 u karcinomu imali su kraće vrijeme preživljenja bez povrata bolesti i više preoperativne vrijednosti PSA. Nadalje, bolesnici s pozitivnim kirurškim rubovima (p<0,001) imali su osjetno smanjenu izraženost Cx43. Spearmanovim faktorom korelacije nije pronađena statistički znatna povezanost između stupnja izraženosti EpCAM-a i Cx43 u karcinomu prostate (Spearmanov koeficijent korelacije, koeficijent korelacije -0,181, p=0,069). Kaplan-Meierova analiza pokazala je da su bolesnici s izraženošću EpCAM-a većom od 45% (p<0,001) i izraženošću Cx43 manjom od 30% (p<0,001) živjeli kraće bez povrata bolesti. U Coxovoj regresijskoj analizi kao statistički važni faktori za duljinu preživljenja bez povrata bolesti pokazali su se preoperativni PSA (p=0,003), preoperativni Gleasonov zbroj (p=0,025), viši, T stadij bolesti (p<0,001), izraženost EpCAM-a veća od 45% (p<0,001) i izraženost Cx43 manja od 30% (p=0,014). Prema dobivenim rezultatima može se zaključiti da bi EpCAM koji je u većoj mjeri izražen u karcinomu te Cx43 koji pokazuje smanjenu izraženost u tumorskom tkivu mogli imati ulogu u progresiji karcinoma prostate. EpCAM i Cx43 osjetno su povezani s priznatim prognostičkim čimbenicima, što upozorava na njihovu prognostičku vrijednost koja je u oba slučaja potvrđena univarijatnom i multivarijatnom analizom. S obzirom na njihovu moguću ulogu u progresiji karcinoma prostate, oba ispitivana biljega kandidati su za razvoj i primjenu specifične molekularne terapije koja bi mogla olakšati i unaprijediti liječenje karcinoma prostate. Praćenjem EpCAM-a i Cx43 u prognostičke svrhe također bi se mogli na relativno jednostavan i jeftin način izdvojiti bolesnici kojima nakon kirurške terapije treba uvesti i dodatnu terapiju da bi se spriječio povrat bolesti, odnosno produljio život i poboljšala njegova kvaliteta.The hypothesis of this study was that the increased expression of EpCAM is associated with poorer disease prognosis while the increased expression of connexin 43 (Cx43) in prostate cancer is associated with better disease prognosis. The study included a cohort of 102 patients and the examined markers were analyzed immunohistochemically with monoclonal antibodies to EpCAM and Cx43. EpCAM was found to be overexpressed in cancer and Cx43 in benign prostatic tissue. The patients with higher preoperative and postoperative Gleason score and short follow-up time had tumours with a significantly higher expression of EpCAM. The patients with BCR harbored higher EpCAM expression. Tumours in T3 stage of the disease showed significantly higher EpCAM expression. The loss of Cx43 expression was clearly associated with tumour features that indicated a more agressive tumour phenotype (higher preoperative PSA, T3 tumor stage and positive surgical margins). Kaplan-Meier analysis showed that the patients with the expression of EpCAM ≥45% (p<0.001) and Cx43 expression ≤30% (p<0.001) were short lived without disease recurrence. In Cox regression analysis, preoperative Gleason score (p=0.025), higher T stage (p<0.001), preoperative PSA (p=0.003), EpCAM expression ≥45% (p<0.001) and Cx43 expression ≤30% (p=0.014) were significant predictors of biochemical recurrence-free survival. Based on these results we can conclude that EpCAM higher expression and Cx43 decreased expression in cancer tissue may play a role in the progression of prostate cancer. EpCAM and Cx43 were significantly associated with recognized prognostic factors, and their prognostic value was confirmed both in univariate as well as in multivariate analysis

Prognostic value of EpCAM and connexin 43 expression in prostate cancer

U ovom istraživanju analizirana je izraženost i prognostička vrijednost EpCAM-a i connexina 43 (Cx43) u karcinomu prostate. Hipoteza istraživanja bila je da su EpCAM i Cx43 izraženi u adenokarcinomu prostate te da je pojačana izraženost EpCAM-a povezana s lošijom prognozom, a pojačana izraženost Cx43 s boljom prognozom za bolesnika s adenokarcinomom prostate. Na temelju postavljene hipoteze određeni su sljedeći ciljevi istraživanja: 1. Imunohistokemijski odrediti izraženost EpCAM-a i Cx43 u adenokarcinomu i benignom tkivu prostate. 2. Usporediti imunohistokemijsku izraženost EpCAM-a i Cx43 u adenokarcinomu prostate s priznatim prognostičkim čimbenicima (preoperativni PSA, Gleasonov zbroj, TNM i vrijeme biokemijskog relapsa). 3. Odrediti postoji li povezanost između izraženosti EpCAM-a i Cx43 u adenokarcinomu prostate. 4. Odrediti koji od dva ispitivana biljega ima veću prognostičku vrijednost u adenokarcinomu prostate. Istraživanje je obuhvatilo 102 bolesnika kojima je učinjena radikalna prostatektomija zbog klinički lokaliziranog karcinoma prostate. Materijal je obrađen standardnom histološkom metodom, a dodatni rezovi tkiva koji su uz karcinom prostate sadržavali i tkivo prostate bez tumora analizirani su imunohistokemijski monoklonalnim protutijelima na EpCAM i Cx43. EpCAM je bio pojačano izražen, a Cx43 smanjeno izražen u karcinomu prostate. Izraženost EpCAM-a bila je statistički osjetno negativno povezana s ukupnim vremenom praćenja (p<0,001), što upozorava na kraće vrijeme preživljenja bez povrata bolesti i raniju pojavu BCR-a kod bolesnika s većom izraženošću EpCAM-a. Kod bolesnika kod kojih se pojavio BCR izraženost EpCAM-a bila je statistički mnogo veća (p<0,001). Bolesnici s većim preoperativnim i postoperativnim Gleasonovim zbrojem te kraćim vremenom praćenja imali su mnogo veću izraženost EpCAM-a. Izraženost Cx43 u karcinomu prostate bila je znatno povezana s vremenom praćenja (p<0,001) i preoperativnim PSA (p<0,007). Bolesnici sa smanjenom izraženošću Cx43 u karcinomu imali su kraće vrijeme preživljenja bez povrata bolesti i više preoperativne vrijednosti PSA. Nadalje, bolesnici s pozitivnim kirurškim rubovima (p<0,001) imali su osjetno smanjenu izraženost Cx43. Spearmanovim faktorom korelacije nije pronađena statistički znatna povezanost između stupnja izraženosti EpCAM-a i Cx43 u karcinomu prostate (Spearmanov koeficijent korelacije, koeficijent korelacije -0,181, p=0,069). Kaplan-Meierova analiza pokazala je da su bolesnici s izraženošću EpCAM-a većom od 45% (p<0,001) i izraženošću Cx43 manjom od 30% (p<0,001) živjeli kraće bez povrata bolesti. U Coxovoj regresijskoj analizi kao statistički važni faktori za duljinu preživljenja bez povrata bolesti pokazali su se preoperativni PSA (p=0,003), preoperativni Gleasonov zbroj (p=0,025), viši, T stadij bolesti (p<0,001), izraženost EpCAM-a veća od 45% (p<0,001) i izraženost Cx43 manja od 30% (p=0,014). Prema dobivenim rezultatima može se zaključiti da bi EpCAM koji je u većoj mjeri izražen u karcinomu te Cx43 koji pokazuje smanjenu izraženost u tumorskom tkivu mogli imati ulogu u progresiji karcinoma prostate. EpCAM i Cx43 osjetno su povezani s priznatim prognostičkim čimbenicima, što upozorava na njihovu prognostičku vrijednost koja je u oba slučaja potvrđena univarijatnom i multivarijatnom analizom. S obzirom na njihovu moguću ulogu u progresiji karcinoma prostate, oba ispitivana biljega kandidati su za razvoj i primjenu specifične molekularne terapije koja bi mogla olakšati i unaprijediti liječenje karcinoma prostate. Praćenjem EpCAM-a i Cx43 u prognostičke svrhe također bi se mogli na relativno jednostavan i jeftin način izdvojiti bolesnici kojima nakon kirurške terapije treba uvesti i dodatnu terapiju da bi se spriječio povrat bolesti, odnosno produljio život i poboljšala njegova kvaliteta.The hypothesis of this study was that the increased expression of EpCAM is associated with poorer disease prognosis while the increased expression of connexin 43 (Cx43) in prostate cancer is associated with better disease prognosis. The study included a cohort of 102 patients and the examined markers were analyzed immunohistochemically with monoclonal antibodies to EpCAM and Cx43. EpCAM was found to be overexpressed in cancer and Cx43 in benign prostatic tissue. The patients with higher preoperative and postoperative Gleason score and short follow-up time had tumours with a significantly higher expression of EpCAM. The patients with BCR harbored higher EpCAM expression. Tumours in T3 stage of the disease showed significantly higher EpCAM expression. The loss of Cx43 expression was clearly associated with tumour features that indicated a more agressive tumour phenotype (higher preoperative PSA, T3 tumor stage and positive surgical margins). Kaplan-Meier analysis showed that the patients with the expression of EpCAM ≥45% (p<0.001) and Cx43 expression ≤30% (p<0.001) were short lived without disease recurrence. In Cox regression analysis, preoperative Gleason score (p=0.025), higher T stage (p<0.001), preoperative PSA (p=0.003), EpCAM expression ≥45% (p<0.001) and Cx43 expression ≤30% (p=0.014) were significant predictors of biochemical recurrence-free survival. Based on these results we can conclude that EpCAM higher expression and Cx43 decreased expression in cancer tissue may play a role in the progression of prostate cancer. EpCAM and Cx43 were significantly associated with recognized prognostic factors, and their prognostic value was confirmed both in univariate as well as in multivariate analysis