What Is the Point of International Criminal Justice?

The first part of the article discusses the goals international criminal courts have set for themselves. The author believes that these goals are too numerous, that they are often in conflict, and that the courts are not well suited for the achievement of some of them. This situation generates disparity between the courts\u27 aspiration and achievement, a degree of disorientation, and difficulty in assessing the courts\u27 performance. Disillusionment stemming from unfulfilled expectations, and inconsistencies springing from disorientation, are harmful to any system of justice, and especially to international criminal courts whose legitimacy is still fragile. In the second part of the article, the author explores ways in which this particular weakness of international criminal justice could be overcome, or at least alleviated. Two main avenues of improvement are recommended. Some proclaimed objectives, the author maintains, should be abandoned or played down, and a goal should be selected as over-arching so that tension among the remaining objectives can be better managed. Having proposed that a didactic function be accorded pride of place, the author then examines several salient problems that this particular choice would entail

What Is the Point of International Criminal Justice?

The first part of the article discusses the goals international criminal courts have set for themselves. The author believes that these goals are too numerous, that they are often in conflict, and that the courts are not well suited for the achievement of some of them. This situation generates disparity between the courts\u27 aspiration and achievement, a degree of disorientation, and difficulty in assessing the courts\u27 performance. Disillusionment stemming from unfulfilled expectations, and inconsistencies springing from disorientation, are harmful to any system of justice, and especially to international criminal courts whose legitimacy is still fragile. In the second part of the article, the author explores ways in which this particular weakness of international criminal justice could be overcome, or at least alleviated. Two main avenues of improvement are recommended. Some proclaimed objectives, the author maintains, should be abandoned or played down, and a goal should be selected as over-arching so that tension among the remaining objectives can be better managed. Having proposed that a didactic function be accorded pride of place, the author then examines several salient problems that this particular choice would entail

DRUŠTVENA PODUZEĆA I NJIHOVI EKOSUSTAVI: UPRAVLJANJE MULTITERITORIJALNOM MREŽOM U CILJU ODRŽIVOSTI I UČINKA

Social enterprises in many countries face a lack of legal recognition and insufficient institutional and financial support. Ecosystems that support their emergence and development are thus weak. Social enterprises respond to important societal challenges that are relevant to multiple stakeholders at different territorial levels (local, national and international). This multi-territorial nature of stakeholder networks in which social enterprises are embedded is also related to the ecosystem gaps, which prompt social enter- prises to overcome weaknesses at one territorial level by utilising opportunities at other levels, and thereby seek overall viability and impact on society. The paper outlines a conceptual framework for the process of managing stakeholder networks within social enterprise ecosystems. That entails identification of key stakeholders (defined by their level of salience, based on Mitchell, Age and Wood, 1997) and the material and symbolic resources a social enterprise obtains from them and/or provides to them. The framework is applied to a case study of the Green Energy Cooperative (GEC) from Croatia. GEC was founded to facilitate local communities and citizens in the planning, development, management and financing of renewable energy sources and energy efficiency projects. However, given the underdevelopment of the relevant ecosystem in Croatia, fulfilling this ‘localised’ mission also simultaneously required strategic engagement of GEC with policymakers at the national level, as well as with EU and other international funding sources and advocacy organisations. Each of these territorial dimensions (related to local projects, national policies and international funding and advocacy) involves relationships with multiple stakeholders which need to be developed and maintained over time, if viability and impact are to be achieved.Društvena poduzeća u mnogim zemljama nisu prepoznata kao specifični pravni subjekti, a institucionalna i financijska potpora im je nedostatna. Ekosustavi koji podupiru njihov nastanak i razvoj su stoga slabi. Društvena poduzeća odgovaraju na važne društvene izazove koji su relevantni za više dionika na različitim teritorijalnim razinama (lokalnoj, nacionalnoj i međunarodnoj). Ova višeteritorijalna priroda mreža dionika u koje su društvena poduzeća uključena također je povezana s prazninama u ekosustavu, koje potiču društvena poduzeća da prevladaju slabosti na jednoj teritorijalnoj razini korištenjem prilika na drugim razinama – i na taj način teže ukupnoj održivosti i učinku na društvo. U članku se razvija konceptualni okvir za upravljanje mrežama dionika unutar ekosustava društvenih poduzeća. To podrazumijeva identifikaciju ključnih dionika (definiranih njihovom razinom važnosti, na temelju Mitchell, Age i Wood, 1997) te materijalnih i simboličkih resursa koje društveno poduzeće dobiva od njih i/ili im ih pruža. Okvir je primijenjen na studiju slučaja Zelene energetske zadruge (ZEZ) iz Hrvatske. ZEZ je osnovan kako bi lokalnim zajednicama i građanima pomogao u planiranju, razvoju, upravljanju i financiranju projekata obnovljivih izvora energije i energetske učinkovitosti. Međutim, s obzirom na nerazvijenost relevantnog ekosustava u Hrvatskoj, ispunjavanje ove ‘lokalizirane’ misije također je istovremeno zahtijevalo strateški angažman ZEZ-a s kreatorima politika na nacionalnoj razini, kao i s EU i drugim međunarodnim izvorima financiranja i organizacijama za zagovaranje. Svaka od ovih teritorijalnih dimenzija (povezana s lokalnim projektima, nacionalnim politikama i međunarodnim financiranjem i zagovaranjem) uključuje odnose s višestrukim dionicima koje treba razvijati i održavati tijekom vremena, ako se želi postići održivost i učinak

Boljke zajedničkog zločinačkog pothvata

U svojoj analizi razvitka pojma “zajedničkog zločinačkog pothvata”, razvijenog u praksi međunarodnih kaznenih sudova radi olakšavanja dokazivanja postojanja zapovjedne odgovornosti u slučajevima sudioništva kod međunarodnih zločina, autor, nakon izlaganja pitanja koja nastaju u primjeni pravnih konstrukcija zapovjedne odgovornosti, razmatra objektivne i subjektivne elemente pojma “zajedničkog zločinačkog pothvata” te iznosi njihovu kritiku. Ona pokazuje njihovu neodređenost i “elastičnost” koja se protivi ne samo modernom kaznenom pravu, utemeljenom na postulatima načela zakonitosti, posebice na zahtjevu određenosti zakonskih opisa i zabrane povratnog djelovanja kaznenog zakona te na načelu krivnje, nego proturječi i općim laičkim shvaćanjima o razlici između namjernog i nehajnog delikta. Ako buduća praksa međunarodnih kaznenih sudova ne precizira taj pojam, on će ostati slabom točkom međunarodnog kaznenog prava i štetno djelovati na još uvijek krhku legitimaciju međunarodnih kaznenih sudova

Evoluce a biogeografie dřepčíků (Coleoptera: Chrysomelidae: Galerucinae: Alticini)

Mandelinkovití brouci patří k nejdiverzifikovanějším skupinám hmyzu a v rámci této čeledi se nejvíce popsaných druhů řadí mezi dřepčíky. Tato práce shrnuje dosavadní znalosti o jejich příbuzenských vazbách k ostatním skupinám mandelinek (především bázlivcům) a srovnává různé názory na jejich fylogenetickou pozici, a vnitřní systematiku. V práci též shrnuji známé fosilní nálezy dřepčíků a diskutuji jejich systematické postavení a evoluční, jakož i biogeografický význam. Za svůj úspěch dřepčíci pravděpodobně vděčí i řadě unikátních znaků, jako je například schopnost skákat, a také překvapivě široké škále ekologických přizpůsobení, kterých mohou nabývat. V práci diskutuji jak morfologická, tak i ekologická specifika dřepčíků a speciální důraz kladu na zdánlivě okrajové životní strategie dřepčíků - život v půdní hrabance a v mechu, neboť právě v těchto ekologických nikách se v poslední době ukazuje být rozsáhlá a nepopsaná diverzita dřepčíků. Mechoví dřepčíci jsou navíc, vzhledem ke sníženým disperzním schopnostem a častému endemismu, zajímavou modelovou skupinou pro ekologicko-evoluční a biogeografické studie. V práci také diskutuji současné rozšíření dřepčíků a zabývám se otázkami po vzniku a dynamice jejich areálů. Předkládám také teorie o možných mechanismech disperze nelétavých dřepčíků.Leaf beetles belong to most diverse groups of insects and the biggest diversity inside this group is among flea beetles. This work summarizes existing hypotheses about their relationships with other groups of leaf beetles (especially galerucines) and compares various hypotheses about their phylogenetic position and suprageneric systematics. I also rewiev known fossils of flea beeltes and discuss their systematic position and evolutionary or biogeographic significance. The success of flea beetles is likely caused among others by their specific characters, (e. g. their jumping ability), and also their ability to reach dozens of various strategies and ecological adaptations. I discuss both morphological and ecological specifics of flea beetles and especially, I focus on apparently marginal life strategies - terrestrial and moss inhabitance, because in these ecological niches, an interestingly big diversity of flea beetles is uncovered recently. Moss-inhabiting flea beetles are also a very interesting model for ecological, evolutionary and biogeographical studies, because of their high endemism and low dispersal abilities. I also discuss extant distribution of flea beetles in the work and I concern questions about the origins and dynamics of their distributional ranges. I propose theories on possible...Department of ZoologyKatedra zoologiePřírodovědecká fakultaFaculty of Scienc

Sudbina anglo-američkih procesnih ideja u Italiji

Autor u članku raspravlja o opsežnim izmjenama talijanskog kaznenog procesnog prava koje je donio ZKP iz 1998. zamijenivši kontinentalni tip mješovitog kaznenog postupka modelom inspiriranim anglo-američkim pravom. Kako je prihvaćanje reforme tražilo radikalni odmak od tradicije, novi je Zakon naišao na jaku opoziciju među talijanskim sucima. U članku se opisuje konflikt između talijanskih sudaca i parlamenta koji je na kraju završio ustavnopravnom regulativom te konačnom pobjedom anglo-američkoga modela. No, unatoč tog autor smatra da je prerano na temelju talijanskoga modela zaključiti o smrti europske kontinentalne kaznenoprocesne tradicije. Zakonska pravila samo su dio procesne kulture koja obuhvaća institucije, predodžbe procesnih sudionika o njihovim ulogama u postupku i druge elemente koji se, međutim, ne mijenjaju ili se teško mijenjaju. Osim toga vrlo je otporno na promjenu shvaćanje o sučevoj odgovornosti za ispravnost činjeničnih utvrđenja u kaznenom postupku. Ono traži da sudac ima mogućnost intervencija u pribavljanje i izvođenje dokaza s rezultatom koji postupak pretvara u sudačku istragu

Boljke zajedničkog zločinačkog pothvata

U svojoj analizi razvitka pojma “zajedničkog zločinačkog pothvata”, razvijenog u praksi međunarodnih kaznenih sudova radi olakšavanja dokazivanja postojanja zapovjedne odgovornosti u slučajevima sudioništva kod međunarodnih zločina, autor, nakon izlaganja pitanja koja nastaju u primjeni pravnih konstrukcija zapovjedne odgovornosti, razmatra objektivne i subjektivne elemente pojma “zajedničkog zločinačkog pothvata” te iznosi njihovu kritiku. Ona pokazuje njihovu neodređenost i “elastičnost” koja se protivi ne samo modernom kaznenom pravu, utemeljenom na postulatima načela zakonitosti, posebice na zahtjevu određenosti zakonskih opisa i zabrane povratnog djelovanja kaznenog zakona te na načelu krivnje, nego proturječi i općim laičkim shvaćanjima o razlici između namjernog i nehajnog delikta. Ako buduća praksa međunarodnih kaznenih sudova ne precizira taj pojam, on će ostati slabom točkom međunarodnog kaznenog prava i štetno djelovati na još uvijek krhku legitimaciju međunarodnih kaznenih sudova

O NEKIM UČINCIMA STRANAČKI OBLIKOVANOG PRIPREMNOG KAZNENOG POSTUPKA

Postoji mnogo razloga zbog kojih se reformatorima kontinentalnog kaznenog postupka prijenos procesne inicijative sa suda na stranke čini privlačnim. No, trebaju znati da će uspjeh reformi manje ovisiti o atraktivnosti odredbi stranački strukturiranog postupka nego što im se to sada čini. Ponajprije, učinkovito vođenje takvog tipa kaznenog postupka traži promjene u shvaćanju o procesnim ulogama njegovih sudionika: npr. ako se sucu djelomice oduzme uloga utvrđivača činjenica, što je tradicionalno njegova procesna zadaća, a zadrži odgovornost za presudu, neizbježno će zapasti u mentalnu nelagodu. Također, u takvom tipu postupka branitelj preuzima značajne istražne zadaće, pa se kao odvjetnik, radi uspješnog obavljanja posla, mora ograničiti na mali broj važnih slučajeva. I dinamika stranački strukturiranog postupka traži od državnih odvjetnika da više i češće nego do sada obnašaju “čistu” ulogu stranke, a ne objektivnog zastupnika državnih interesa. Osim toga, stranački strukturiran kazneni postupak proizvodi neke negativne socijalne učinke, kao što je okolnost da se samo bogati okrivljenici mogu u cijelosti poslužiti prednostima koje su im normativno osigurane kao protustranci državnog odvjetnika, a asimetrija siromašnih u tom pogledu ne može se otkloniti sudačkim intervencijama u njihovu korist. Autor u članku pobliže razmatra te i takve malo vidljive strane stranački strukturiranog kaznenog postupka u cilju da reformatorima kontinentalnog postupka pruži bolje uvide u prednosti i nedostatke odluke o njegovu napuštanju i približavanju prvospomenutome