Ikonografija nakon Tridentskoga sabora i hrvatska likovna baština

Knjiga Ikonografija nakon Tridentskoga sabora i hrvatska likovna baština namijenjena je studentima povijesti umjetnosti kao udžbenik s kojim će zakoračiti u problematiku podrijetla, razmjera i sadržaja složenih ikonografskih promjena što su uslijedile nakon Tridentskoga sabora, a i svima onima koje iz različitih studijskih i istraživačkih pobuda ta tema zanima. Stoga su pozivi iz teksta na bilješke, kao i popis literature na kraju, mišljeni i kao smjerokazi u daljnjim istraživanjima, odnosno kao pomoć pri razrješenju pojedinih problematskih izazova.Knjiga Ikonografija nakon Tridentskoga sabora i hrvatska likovna baština namijenjena je studentima povijesti umjetnosti kao udžbenik s kojim će zakoračiti u problematiku podrijetla, razmjera i sadržaja složenih ikonografskih promjena što su uslijedile nakon Tridentskoga sabora, a i svima onima koje iz različitih studijskih i istraživačkih pobuda ta tema zanima. Stoga su pozivi iz teksta na bilješke, kao i popis literature na kraju, mišljeni i kao smjerokazi u daljnjim istraživanjima, odnosno kao pomoć pri razrješenju pojedinih problematskih izazova

Ikonografija nakon Tridentskoga sabora i hrvatska likovna baština

Knjiga Ikonografija nakon Tridentskoga sabora i hrvatska likovna baština namijenjena je studentima povijesti umjetnosti kao udžbenik s kojim će zakoračiti u problematiku podrijetla, razmjera i sadržaja složenih ikonografskih promjena što su uslijedile nakon Tridentskoga sabora, a i svima onima koje iz različitih studijskih i istraživačkih pobuda ta tema zanima. Stoga su pozivi iz teksta na bilješke, kao i popis literature na kraju, mišljeni i kao smjerokazi u daljnjim istraživanjima, odnosno kao pomoć pri razrješenju pojedinih problematskih izazova.Knjiga Ikonografija nakon Tridentskoga sabora i hrvatska likovna baština namijenjena je studentima povijesti umjetnosti kao udžbenik s kojim će zakoračiti u problematiku podrijetla, razmjera i sadržaja složenih ikonografskih promjena što su uslijedile nakon Tridentskoga sabora, a i svima onima koje iz različitih studijskih i istraživačkih pobuda ta tema zanima. Stoga su pozivi iz teksta na bilješke, kao i popis literature na kraju, mišljeni i kao smjerokazi u daljnjim istraživanjima, odnosno kao pomoć pri razrješenju pojedinih problematskih izazova

The Jesuit Bona Mors Confraternities in Croatia

Ponovni razcvet teme ars moriendi v zgodnjem 17. stoletju je imel za cilj pospeševanje tridentinske bona vita, tj. zakramentalnega življenja. Pravila in program rimske bratovščine Bona Mors, ustanovljene 1648, so se kmalu razširili povsod, kjer so se jezuiti naselili. Duhovnost bratovščin za srečno smrt je postala izjemno učinkovito sredstvo jezuitskih pastoralnih prizadevanj in je globoko zaznamovala duhovno življenje in umetnostno dediščino verskih skupnosti in regij. Po jezuitskih kolegijih in rezidencah je bilo ustanovljenih osem bratovščin za srečno smrt, in sicer v Zagrebu (1653), na Reki (1656), v Varaždinu (1662), Dubrovniku (1670 ali prej), Osijeku (1703), Požegi (1704), Petrovaradinu (1713) in Beogradu (1726). Hrvaški jezuiti so bili razdeljeni v dve provinci: Dubrovnik je spadal pod rimsko provinco, medtem ko so bili vsi ostali kolegiji in rezidence del avstrijske province.The great revival of interest in the theme of ars moriendi in the early 17th century aimed to promote Tridentine bona vita, i.e. a sacramental “good life”, to large numbers of the faithful. The rules and program of the Bona Mors Confraternity in Rome—founded in 1648—were soon spread through its branches wherever the Jesuits settled. The Croatian Jesuits were divided into two provinces: Dubrovnik was part of the Roman Province, while all the other colleges and residences were part of the Austrian Province. Eight Bona Mors Confraternities within Jesuit colleges and residences were founded in Zagreb (1653), Rijeka (1656), Varaždin (1662), Dubrovnik (1670 or before), Osijek (1703), Požega (1704), Petrovaradin (1713), and Belgrade (1726). Bona Mors spirituality became an exceptionally efficient apparatus for Jesuit pastoral endeavors and deeply marked the spiritual life and artistic heritage of the communities and regions

Ioannes Baptista Rangger – Natione Tirolensis

Temeljem arhivski potvrđenoga rođenja Ivana Krstitelja Rangera u Tirolu (kršten 19. lipnja 1700. u župi Axams kraj Innsbrucka) i tragom dosadašnjih pretpostavki o školovanju umjetnika u krugu tirolskih umjetničkih obitelji Schor i Waldmann, u članku su izložene likovne potvrde vezanosti Rangerove stilske formacije i slikarskih postupaka uz djela Caspara Waldmanna (Kaspar; Innsbruck 15. srpnja 1657. – 18. studenoga 1720.) i pripadnost tirolskoj tradiciji zidnoga slikarstva koju je začeo Egid Schor povratkom iz Rima 1666. godine u Innsbruck. Nju prvenstveno označuje prijenos sustava koji je razvio Pietro da Cortona na temelju iskustva quadro riportato, a u kojoj scenografsko-dekorativni elementi zidnoga slikarstva barem dijelom podržavaju arhitektonske vrijednosti nosača (zida, svoda, stropa). Osim stilskih srodnosti u iluzionističkom slikarstvu, potvrde Rangerove vezanosti uz tirolsku tradiciju i uz Caspara Waldmanna donose citati u ikonografskim rješenjima i odabranom koloritu, primjerice u usporedbi Waldmannovih ciklusa u Brixenu (1708.), Wiltenu (1702.–1707.; 1710.–1712.), Hallu (1715., 1716.) s Rangerovim zidnim slikama u Gorici (1731.), Belcu (1741.), te u usporedbi rješenja krajolika na Waldmannovim slikama Krajolik sa sv. Genovevom i Krajolik sa sv. Hubertom (Innsbruck, Ferdinandeum) sa slikama pustinjaka u ukladama pjevališta u Lepoglavi (1737.)

Ivan Krstitelj Ranger\u27s Allegory of the Gift of Speech and the Gift of Silence in Krapina: Inscriptions and Visual Exegesis

Nakon analize pročitanih i - dijelom - rekonstruiranih natpisa na zidnoj slici Alegorija milosti govora i milosti šutnje na zidnoj slici Ivana Krstitelja Rangera u svetištu Franjevačke crkve sv. Katarine u Krapini autorica povezuje citate navedenih psalama i hagiografske izvore s likovnim sadržajem u jedinstvenu ikonografsku zamisao poslijetridentske obrane sakramenata i kulta svetaca. Zidna slika alegorijski vezuje milost govora koja je proslavila franjevačkoga propovjednika Antuna Padovanskoga, s milošću šutnje, zbog koje je mučenički stradao poslijetridentski praški prelat sv. Ivan Nepomuk, a kao alegorijski simboli predočeni su slikani moćnici s jezicima dvaju svetaca.Ivan Krstitelj Ranger\u27s wall painting of the Allegory of Speech and the Allegory of Silence on the western wall of the sanctuary of the Franciscan church of St. Catherine in Krapina was recognized as Ranger\u27s work by Artur Schneider in 1939. It is provided with seven inscriptions which were not transcribed, so, consequently, its iconographic content has never been explained. The painting links together the gift of speech granted to the famous Franciscan preacher, St. Anthony of Padua, and the gift of silence which led to the martyrdom of St. John Nepomuk, a post-Tridentine prelate of Prague. Reliquaries with painted images of the tongues of the two saints were used as allegorical symbols. The inscription "Tempus Loquendi" (Time to Speak) is directed toward a reliquary containing the tongue of St, Anthony, identified by an inscription without a band: "Lingua S: Ant: Pad:." Confronted there are two other inscriptions: "Tempus Tacendi" (Time to keep Silence) surmounted by a reliquary with the tongue of St. John Nepomuk, underneath which we read:" Lingua S: loan: Nep:." The band underneath the reliquary of St. Anthony carries an inscription which may be reconstructed as a part of the Psalm 38: "Locutus sum in lingua mea. Ps. 38 v. 5," literally pointing to the gift of St. Anthony\u27s linguistic comprehensibility even when he preached to peoples of other tongues, and is not quite retained in the Croatian translation of that verse of David\u27s psalm ("Progovorih svojim jezikom"— I spoke up in my Tongue). Underneath the reliquary of St. John Nepomuk we read: "Non est sermo in lingua mea. Ps,138. v. 4." The quote is taken from David\u27s 138 (139) psalm, and it refers to the hagiographic detail about the silence St. John Nepomuk kept to protect confession secrecy: "The word has not yet come to my tongue." The last inscription on an illusionist band underneath the angels\u27 feet at the bottom of the painting, is a quote from the hagiography of St. Anthony: "O Lingua benedicta, quae Deum— semper benedixisti et alios/benedicere facisti, nune manifeste —apparet quanti meriti extitisti apud Deum" (O, the blessed tongue, which always praised the Lord and taught others to praise Him, now it is clear what your merits with the Lord are!"). This sentence in praise of the tongue of St. Anthony was spoken by St. Bonaventura on April 8, 1263, on the occasion of the transfer of the Saint\u27s body from the church of Santa Maria Mater Domini to the newly built Basilica in Padua. Here, in Ranger\u27s painting, it may also refer to the tongue of St. John Nepomuk, which was especially venerated for its miraculous state of preservation during the inspection of the relics (Only in the second half of the 20 century was it established that it was a piece of brain tissue, not a tongue), and for the generally accepted cause of his martyrdom —persistent silence to protect theconfession secrets. As of 1685 the Franciscan monastery of Krapina was visited by lectors in philosophy, rhetoric, and moral studies. This learned atmosphere most likely stimulated Ranger to show his own talent for exegesis of theological ideas by creating the Allegories of the gifts of speech and silence. Its post-Tridentine iconography defends sacraments (confession in particular), the cult of saints, and the pious veneration of their relics. The painter commented through inscriptions on the ways parts of the body (in this case, tongues) had acquired celestial fame —by speech and silence— the texts themselves being supported by hallowed authorities — David\u27s psalms and a quotation from St. Bonaventura

A PORTRAIT OF ADRIEN PAUW AT THE STROSSMAYER GALLERY

Dosada neiddentificirani »Portret muškarca« iz Strossmayerove galerije u Zagrebu (SG-200) autorica otkriva kao portret nizozemskog državnika Adriaena Pauwa (Amsterdam 1585. - Dan Haag 1653.), jednoga od potpisnika Munsterskoga mira (1648.) Komparativnom analizom autorice dokazuje, da među brojnim Pauwovim portretima najjače usporednice vežu zagrebački portret uz »Portret Adriaena Pauwa« Jana Baptista Florisa (oko 1617. - Antwerpen 1655.). Ta je slika nastala po izgubljenom, ali često u grafički medij proširenom Pauwowom portretu Anselmusa van Hullea (1594. - nakon 1668.), a Florisovo se djelo nalazi u Friedenssaal Gradske viječnice u Munsteru.The figure in The Portrait of a Man at the Strossmayer Gallery (SG200) which until now was unnamed is identified by the author as a likeness of the Dutch statesman Adriaen Pauw (1585-1653). As a rich and notable citizen he was the representative of the provinces Holland and West Friesland in talks which put an end to eighty years of war between the Spanish Crown and the Provinces of the Netherlands. Pauw was one of the signatories of the final document of the Munster Treaty (1648). The author suggests that of the numerous surviving portraits of Pauw the greatest likeness with the portrait in Zagreb is that found in The Portrait of Adrien Pauw by Jan Baptista Floris after Anselmus van Hulle (1594-after 1668?) at the City Hall in Munster

Znanstveni rad u Galeriji starih majstora ili orijentacijski maraton s preponama

Iako orijentacijski maraton s preprekama nije poznata atletska disciplina ali je najbliža metafora onoga sto cini znanstveni rad na zbirci starih majstora. Znanstveni rad na temama starih majstora može biti usporediv s troškovima oko obuke najskupljih profesija poput pilota ili kirurga, a skupi ulog jos uvijek ne osigurava kratkoročno jednakomjerljivu korist. U Hrvatskoj postoji veliki broj stručnih časopisa u kojima je moguće objaviti rezultate svoga znanstvenoga rada, ali publiciranje je zavisna faza kojoj prethodi dug put, a prije svega identifikacija problema unutar vlastite zbirke. Odabir specijalizacije unutar jedne zbirke (slikarska škola ili pojedini umjetnik) je maćehinska odluka jer će neki drugi problemi i neke druge slike za to vrijeme imati ulogu Pepeljuge. Ukoliko želimo jednoj slici iz našeg fundusa, recimo - Sv. Ivan Krstitelj u pustinji, pripisanu Jacopu dal Ponte zvanom U Bassano (Bassano del Grappa 1510.-1592.) potvrditi dosadašnju atribuciju ili je otpisati iz njegovog opusa, potrebno je proučiti samu sliku, provjeriti točnost ikonografskog čitanja i upoznati ga kroz stilsku analizu, sto nas jos uvijek zadržava unutar zidova ustanove, ali poznavanje slike uključuje i njenu kritičku povijest, proučavanje monografija, recentnih studija, upoznavanje usporedivih slika, proučavanje arhivske dokumentacije, sto uključuje putovanja, obilaske biblioteka, crkava i arhiva, nabavu skupe inozemne literature. Ukoliko je problem dobro uoćen pa njegovo rješenje potiče znanstvenu znatiželju, potrebna su sredstva za njegovu obradu i to je prva prepreka koja obeshrabruje. Izvor sredstava se može pronaći medu predviđenim sredstvima za projekte pri Ministarstvu znanosti i tehnologije, natječajima koji povremeno oglašava Institut otvoreno društvo, a ako je istraživanje povezano s najavljenom izložbom i od Ministarstva kulture. Sredstva se mogu dobiti i od raznih inozemnih zaklada koje imaju predviđene programe financiranja za istraživače iz središnje i istočne Europe. Sve to podrazumijeva ne poznavanje, nego znanje nekoliko svjetskih jezika, sto se ne može svladati u roku kraćem od pet godina. Kustos će se cesto malodusno pitati nije li njegov trud nedovoljno vrednovan i prepoznat, jer nogometaš treće lige ili lokalni političar bio bi za toliki entuzijazam obilato nagrađen