6 research outputs found

    Indywidualna produktywność naukowa i konsekwencje rosnącej stratyfikacji społecznej w nauce

    Get PDF
    Międzynarodowa widzialność krajowych badań zależy od dominujących wzorców współpracy (międzynarodowa, krajowa, instytucjonalna, brak współpracy) i międzynarodowych publikacji. Istotne są środki promujące korzystne wzorce pracy akademickiej, w tym przede wszystkim współpracę międzynarodową, i zniechęcające do przyjmowania innych wzorców pracy. Najlepszym przykładem są formalne zachęty do publikowania w dobrych międzynarodowych czasopismach. Ogromną rolę odgrywają tu jednak ograniczenia finansowe: współpraca międzynarodowa prowadzona w dużej skali jest niezwykle kosztowna. Na poziomie międzynarodowym konkurowanie z systemami zorientowanymi na badania przez systemy (tak jak polski) skoncentrowane na dydaktyce, z niewielką orientacją badawczą, jest niezwykle trudne. Luka pojawiająca się wewnątrz europejskiej produkcji wiedzy akademickiej między Polską a wybranymi systemami Europy Zachodniej może się jeszcze powiększać. Poruszamy się w przeciwnych kierunkach, a rolą polskiej polityki naukowej jest powstrzymanie tych niekorzystnych zmian. Globalne wzorce stratyfikacji w nauce – przedstawiane w klasycznej socjologii nauki i w najnowszych badaniach bibliometrycznych – znajdują swoje zastosowanie do niezróżnicowanego pionowo i niedofinansowanego systemu polskiego. Akademicka produkcja wiedzy nie kieruje się zasadami równości i opiera się na pracy najbardziej produktywnych naukowców (i ich zespołów badawczych). Wzmocnienie produktywności badawczej wymaga kilku kroków: wyselekcjonowania segmentu systemu o najwyższym potencjale, wieloletniego dofinansowania go wedle najlepszych wzorców znanych z globalnych programów doskonałościowych i zarazem poddania go nowym wymaganiom związanym z globalnie widzialnymi publikacjami. Liczą się zatem: selektywność nowych, dużych środków finansowych w wybranych miejscach systemu i jasne globalne reguły gry w nauce

    Kim są najbardziej produktywni polscy naukowcy? Produktywność badawcza w niezróżnicowanym i niekonkurencyjnym systemie nauki

    Get PDF
    The growing scholarly interest in research top performers comes from the growing policy interest in research top performance itself. A question emerges: what makes someone a top performer? In this paper, the upper 10 percent of Polish academics in terms of research productivity are studied, and predictors of entering this class are sought. In the science system (and Poland follows global patterns), a small number of scholars produce most of the works and attract huge numbers of citations. Performance determines rewards, and small differences in talent translate into a disproportionate level of success, leading to inequalities in resources, research outcomes, and rewards. Top performers are studied here through a bivariate analysis of their working time distribution and their academic role orientation, as well as through a model approach. Odds ratio estimates with logistic regression of being highly productive Polish academics are presented. Consistently across major clusters of academic disciplines, the tiny minority of 10 percent of academics produces about half (44.7 percent) of all Polish publications (48.0 percent of publications in English and 57.2 percent of internationally co-authored publications). The mean research productivity of top performers across major clusters is on average 7.3 times higher than that of the other academics, and in terms of internationally co-authored publications, 12.07 times higher. High inequality was observed: the average research productivity distribution is highly skewed with a long tail on the right not only for all Polish academics but also for top performers. The class of top performers is as internally stratified as that of their lower-performing colleagues. Separate regression models for all academics, science, technology, engineering and mathematics (STEM) academics, and social sciences and humanities (SSH) academics are built based on a large national sample (2,525 usable observations), and implications are discussed.Rosnące zainteresowanie najbardziej produktywnymi naukowcami ma swoje źródło w zainteresowaniu wysoką indywidualną produktywnością w ramach ilościowych badań nauki i polityki naukowej. Co czyni naukowca najbardziej produktywnym badawczo? W prezentowanym artykule badamy górne 10 procent polskich naukowców pod kątem produktywności i poszukujemy predyktorów przynależności do tej grupy. W każdym systemie nauki niewielki odsetek naukowców pisze większość prac i przyciąga większość cytowań – ich rozkład jest skrajnie asymetryczny. Produktywność badawcza w powiązaniu z jakością publikacji determinuje poziom otrzymywanych nagród w nauce, a niewielkie różnice talentu mogą w sposób nieproporcjonalny przekładać się na poziom osiąganego sukcesu. Procesy te prowadzą do nierówności w dostępie do zasobów (środków, ludzi, infrastruktury i czasu przeznaczonego na badania). Najbardziej produktywni polscy naukowcy badani są tutaj za pomocą analizy dwuwymiarowej – analizujemy rozkład ich czasu pracy i orientacji na rolę akademicką – i przy użyciu podejścia modelowego. Badamy prawdopodobieństwo stania się wysoce produktywnym polskim naukowcem oszacowane dzięki zastosowaniu regresji logistycznej. W ramach głównych klastrów dyscyplin akademickich niewielka produktywna mniejszość, składająca się z 10 procent naukowców, odpowiada za niemal połowę (44,7 procent) wszystkich polskich publikacji (w tym 48 procent publikacji w języku angielskim i 57,2 procent publikacji pisanych ze współautorami zagranicznymi). Średnia produktywność badawcza najbardziej produktywnych naukowców jest ponad siedmiokrotnie (7,3) razy większa od produktywności 90 procent pozostałych naukowców zatrudnionych w polskim sektorze uniwersyteckim, a pod względem publikacji pisanych we współpracy międzynarodowej jest ona 12,07 razy większa. Zaobserwowano dużą nierówność – rozkład produktywności badawczej, zarówno dla wszystkich polskich naukowców, jak i dla najbardziej produktywnych naukowców, jest skrajnie asymetryczny, z charakterystycznym, długim ogonem z prawej strony rozkładu produktywności. Grupa najbardziej produktywnych naukowców, podobnie jak grupa pozostałych, mniej produktywnych naukowców, jest silnie wewnętrznie rozwarstwiona. Na bazie dużej krajowej próby (2525 obserwacji) stworzono osobne modele regresji logistycznej dla wszystkich naukowców; naukowców reprezentujących dyscypliny nauk ścisłych, technicznych, inżynieryjnych i matematycznych (STEM); oraz dla naukowców pracujących w naukach społecznych i humanistycznych (SSH). Funkcjonowanie kadry akademickiej w ramach pokazanej „reguły 10/50”, charakterystycznej również dla licznych systemów europejskich, rodzi konsekwencje dla polityki naukowej

    Hrvatski znanstvenici u svijetu: socijalni korijeni u prostoru i vremenu

    Get PDF
    Ovo štivo o socijalnim korijenima hrvatskih znanstveničkih (e)migracija pokriva svojim sadržajem jedno duže vremensko razdoblje. Koristeći se materijalom i tezama iz disertacije o vanjskim migracijama znanstvenika (1992.) i oslanjajući se na dva kasnija empirijska istraživanja provedena 1995. i 1998. godine, ova knjiga, uz svoj teorijski dio, objedinjuje i empirijski materijal četiriju istraživanja odljeva hrvatskih znanstvenika u inozemstvo prikupljan sve od danas već davne 1986. godine. Uvidom u odgovore ispitanika tekst seže jednim svojim dijelom i do pojedinaca koji su napuštali domovinu u drugoj polovini 20. stoljeća, uglavnom u šezdesetim i sedamdesetim godinama, a doseže i ponekog prijeratnog i ratnog emigranta. Ovdje se misli, dakako, na Drugi svjetski rat. Kao što ni dandanas nema sustavnog uvida u odljev visokoobrazovanog stanovništva iz Hrvatske, tako su i u vremenu kada je autorica tek počela raditi na istraživanjima brain draina, ili preciznije rečeno, odljeva hrvatskih znanstvenika u inozemstvo, njegov opseg i destinacija bili posve nepoznati. O drugim socijalno-strukturnim značajkama da se i ne govori. Stoga je autorica, istražujući različite aspekte naše znanstveničke emigracije, osim u prvome istraživanju 1986. godine, kada su bili ispitani hrvatski znanstvenici u inozemstvu, bila upućena uglavnom na domaću znanstveničku populaciju. Ispitivala je pritom potencijalni, ali posrednim putem i stvarni znanstvenički odljev. Koristeći takav način i takvu metodologiju morala je zanemariti uvid u egzaktne razmjere njegova obima i veličine i zadržati se na nekim sa sociološkog stanovišta i važnijim pretpostavkama. Primjerice, na socio-strukturnim karakteristikama i na motivacijskom obrascu potencijalnih ili stvarnih visokoobrazovanih emigranata, kako iz redova hrvatske znanstvene zajednice tako i onih izvan nje. Objediniti i osmisliti empirijsku građu jednog segmenta društvene stvarnosti iz vremena u kojem je cjelokupno hrvatsko društvo doživljavalo dramatične promjene nije bio nimalo jednostavan zadatak. Naime, prvo je istraživanje odljeva hrvatskih znanstvenika u inozemstvo provedeno još u doba socijalističke Jugoslavije (1986.), za drugo se prikupljala građa na samome pragu konstituiranja hrvatske države, preciznije uoči prvih višestranačkih parlamentarnih izbora, u svibnju 1990. godine, odnosno nešto prije domovinskog rata, a posljednja dva istraživanja rađena su četiri (1995.), odnosno sedam godina (1998.) nakon osamostaljenja Hrvatske. Podsjetimo da je globalni okvir spomenutih društveno-povijesnih događanja u to vrijeme bilo urušavanje socijalističkog sustava započeto padom Berlinskoga zida, tog figurativnog simbola početka tranzicijskih promjena u zemljama real-socijalističkog bloka. Pisati sociološku analizu fragmenata društvenog života u vremenu i prostoru takvog radikalnog civilizacijskog loma, kada i povijesni rakurs obrade iziskuje vremenski odmak, traži od autora (sociologa) ili poštivanje vremenske distance, ukoliko želi segment ili cjelinu društvenog realiteta zahvatiti i protumačiti u cjelini i anomiji prolaska iz jednog društvenog ustroja u drugi, ili pak upustiti se u obradu određenog predmeta još u vrijeme kada se promjene njegove pojavnosti nisu dokraja iskristalizirale. Sintezom teorijskih uvida i dostupnih empirijskih podataka autorica se je opredijelila za drugu varijantu i raspoloživi empirijski materijal o odljevu hrvatskih znanstvenika u inozemstvo pokušala uklopiti u teorijski okvir s tematikom vanjskih migracija znanstvenika. Sociološki rakurs istraživanja migracija stručnjaka, napose znanstvenika među njima, obuhvatio je stoga, uz prethodnu naznaku povijesne i teorijske dimenzije fenomena, socijalno-strukturne činioce odljeva mozgova kakvi su bili zatečeni pojedinim istraživanjem, te motivacijsku potporu ovome fenomenu ispitanu na individualnoj (subjektivnoj) razini. Relevantnost propitivanja teme znanstveničkog odljeva ostala je i danas vrlo aktualna, a ogleda se kao i prije gotovo dvadeset godina, kada se istraživanjima započelo, u nekoliko slojeva ili dimenzija. Vanjske migracije znanstvenika, iako stare koliko i sama znanost, tema su koja je u Hrvatskoj bila zanemarivana i godinama nedovoljno istraživana, a i u svjetskoj je literaturi bila uglavnom reducirana na jedan, ponajviše ekonomski (ekonomistički) aspekt. Dok su po nekim autorima i analitičarima znanstveničke migracije predstavljale dio općih migracijskih kretanja i podlijegale zakonitostima i obrascima pokretljivosti cjelokupnog stanovništva ili radno sposobnog njegovog dijela, po drugima su bile fenomen za sebe s inherentnom logikom nastanka i manifestacije. Fenomen napuštanja matične zemlje generira se u općim i posebnim uvjetima određenog društva ili lokalne sredine, ali isto tako i u individualnoj motiviranosti i aspiracijama, ambicijama i sveukupnoj sferi slobode individualnog izbora. Socijalno-strukturni činioci doprinos su društva ovome fenomenu i oni su manje više stabilni i postojani u nekom periodu u kojem je i društvo kao cjelina stabilno i postojano. Kada društvo, poput hrvatskog devedesetih, ulazi u promjenu, mijenjat će se i strukturni činioci, ali će efekti, uz one neposredne, koje izaziva sama promjena (kriza, sukob, reforma), biti vidljivi, pa i mjerljivi, tek pošto prestrukturiranje institucionalnog i civilnog društvenog okruženja bude okončano. Istraživanja socijalno-strukturnih činilaca odljeva znanstvenika, posebice istraživanja podsustavnih činilaca same znanstvene zajednice, koja su provedena 1986. i 1990. godine, ukazala su na određene potisne faktore znanstveno-institucionalnog ustroja koji je u idućoj dekadi ušao u proces tranzicije. Međutim, kako je proces prestrukturiranja i danas još uvijek u tijeku i mnogo se toga nije kvalitetno izmijenilo kako na zakonskom, tako niti na organizacijsko-institucionalnom nivou, tako se potisni faktori iz predtranzicijskog perioda još uvijek u nekoj mjeri uočavaju. Početkom devedesetih bilo je za očekivati da će na tegobnom putu općedruštvene preobrazbe koja je trebala uslijediti, a koja je u sebi potencijalno krila mnoge zamke pokušaja i pogrešaka i sve to u uvjetima ratne pauperizacije već ionako osiromašene znanstvene infrastrukture (višegodišnja nedostatna financiranost, materijalna neopremljenost, informacijska izoliranost), odlazak ljudi biti i pojačan. Motivacijski aspekt generiranja odlaska znanstvenika u inozemstvo sugerira da se u nekom stabilnijem društvenom kontekstu formiraju određeni motivacijski obrasci specifični za ovaj segment populacije, a koji su komparabilni uočenim i registriranim modelima u svjetskoj literaturi, posebice za razvijenije zemlje. Promjene u motivacijskoj strukturi znanstveničkog odljeva mogle su se očekivati u tranzicijskom periodu nakon 1990. godine. Uočene promjene u motivaciji išle su dakako u smjeru od specifičnih ka općem obrascu. Intrinzična motiviranost orijentirana na profesionalne razloge odlaska kao što su znanstveno usavršavanje, stvaralaštvo, individualno postignuće, bolji uvjeti znanstvenog rada i tomu slično, bivala je potiskivana klasično egzistencijalnim motivima odlaska. U pogoršanoj socijalnoj situaciji motivacijski obrazac preferencije profesionalnih ciljeva bio je restrukturiran prema univerzalističkom redoslijedu pobuda općih migracijskih tokova, a time i bliži motivacijskom obrascu znanstvenika (e)migranata iz kruga nerazvijenih zemalja. Proklamirana individualna sloboda kao i sloboda znanstvenog rada i stvaralaštva djelatna je kao subjektivni odgovor na konkretne vremensko-prostorne, društvene i znanstvene okolnosti i u kondicionalnom je odnosu sa socio-ekonomskim statusom koji je (tek) omogućuje. Nezaposlenost i nedostatak poželjne perspektive u širem društvenom kontekstu krajem devedesetih, bila su osnovna dva razloga zbog kojih su, prema nalazima jednog drugog istraživanja, mladi ljudi različitog društvenog i profesionalnog statusa izražavali stav da bi, u prilici da biraju, potražili svoju životnu šansu izvan granica Hrvatske. U današnjem društvenom kontekstu u kojemu zaposlenost i dalje nije normalno stanje stvari i u kojemu je za veliki dio stanovništva, a napose za njegov dobno najvitalniji dio, zaposlenost teško dostižan cilj, zabilježena sklonost čak dviju trećina zaposlenih mladih znanstvenika da napuste znanstveni poziv (68.0%) ili zemlju (63.3%) zorno pokazuje njihovo raspoloženje izazvano svojim osobnim društveno-profesionalnim položajem. Dijeleći stvarnu razinu odljeva mladih iz hrvatske znanosti od njezine potencijalne dimenzije, uočen je nerazmjer između želja i mogućnosti. Mladi bi znanstvenici napustiti znanost u većoj mjeri nego su spremni napuštati zemlju. Međutim u stvarnosti, prema posljednjem istraživanju, više ih uspijeva emigrirati nego što ih uspije pronaći drugi posao u Hrvatskoj! Pojedinci koji odlaze u inozemstvo predstavljaju kvalitetniji dio znanstveničkog podmlatka koji, i nakon odlaska, u velikoj mjeri nastavlja sa započetom znanstvenom karijerom. Većina nezadovoljnika koji bi napustili znanstveni poziv, što im zbog visoke nezaposlenosti u zemlji ne polazi za rukom, ostaju i dalje u znanosti. Ako budu primorani u njoj i o(p)stati, morati će, usprkos visokom stupnju nezadovoljstva, konformirati se s pooštrenim zahtjevima i kriterijima znanstvenog napredovanja. Sukladno takvom odvijanju stvari, znanstveni će korpus s vremenom formalno postajati sve kvalificiraniji, no hoće li biti i stvarno kvalitetan, upitno je s obzirom na činjenicu da će se u marginaliziranoj i slabo vrednovanoj znanosti na taj način zaticati sve više pojedinaca koji su ostali iz nužde - bez autentične motiviranosti za znanstveni rad. Uspoređujući četiri dominantna razloga zbog kojih su mladi znanstvenici tijekom devedesetih bili ponukani razmišljati o odlasku iz Hrvatske - neposredno prije početka tranzicijskih promjena 1990. godine i osam godina kasnije (1998.), uočena je jedna značajna promjena. Ekonomski su razlozi izbili na prvo mjesto. Druga vidljiva promjena dogodila se je na razini društvenih, ekonomskih i političkih prilika u zemlji koje su, unatoč relevantnosti za još uvijek visokih 57% ispitanika, 1998. godine izostale kao push faktor među četiri najdominantnija razloga odlasku. Njihovo mjesto u hijerarhiji zauzeo je tada iznimno loš položaj znanosti i znanstvenika u hrvatskom društvu. Bolji uvjeti znanstveno-istraživačkog rada i karijerne uspješnosti u drugoj sredini ostali su pri vrhu motivacijskog obrasca emigriranja mladih u oba spomenuta vremenska presjeka. Najmanje važnima pri mogućoj odluci o emigriranju pokazali su se, i u prvom i u drugom istraživanju, sukobi na poslu, obiteljski razlozi i želja za promjenom cjelokupnog načina života. Analizirajući sklonost mladih hrvatskih znanstvenika prema emigriranju uočeno je također da se unatoč još uvijek vrlo visokim vrijednostima, opseg sklonosti odlasku ipak smanjio između 1990. i 1998. godine. Opao je od visokih 90.4% na spomenutih 63.3%. Odljev stanovništva ili određenog socio-profesionalnog segmenta jedne zemlje, pa tako i mladih hrvatskih znanstvenika, moguće je pratiti, registrirati i istraživati osim na potencijalnoj, i na ostvarenoj razini. Svaka od ovih razina na svoj način ukazuje na ključne elemente i značajke sredine koja ih je generirala. Stvaran odljev mladih znanstvenika iz Hrvatske praćen je posredno, preko iskaza eminentnih hrvatskih znanstvenika iz 1995. godine i mladih istraživača iz 1998. godine. Iako je točan opseg stvarnog znanstveničkog odljeva nakon takve analize ostao i dalje nepoznat, utvrđena je bila snažna impregniranost hrvatske znanstveničke zajednice iskustvom njezinih članova svakodnevnim odlaženjem kolega iz neposredne radne sredine ili iz krugova iste studijske generacije. S nacionalnog stajališta hrvatski znanstvenički odljev, koji je po svojoj dobnoj strukturi u (naj)većem dijelu odljev upravo znanstveničkog podmlatka, godinama je bio prevelik za zemlju veličine jedne Hrvatske, a posebice je prema indikatorima dvaju posljednjih istraživanja (pre)velik na njezinom sadašnjem stupnju razvitka i u povijesnom trenutku vitalnih strukturnih promjena. Naslijeđeno stanje unutar hrvatske znanosti koje je godinama generiralo veliki znanstvenički odljev (siromaštvo, ekstenzivnost, egalitarizam, autarkičnost), prošlo je prve pokušaje prestrukturiranja. Rezultati, međutim, sudeći po nezadovoljstvu i još uvijek visokoj sklonosti egzodusu samih sudionika u promjenama, nisu ohrabrujući. Upotrijebi li se frazeologija i jezik političara, znanosti kao i cjelokupnom društvenom entitetu predstoji faza druge tranzicije. Principima i mjerama jedne drugačije znanstvene politike u prvom bi koraku trebalo odljev ljudi iz hrvatske znanosti obeshrabrivati barem za dio koji se odnosi na gubitak znanosti same. Napuštanje aktivnog znanstvenog rada (brain waste), događalo se ono u zemlji ili izvan nje, veći je gubitak sa stajališta znanstvene djelatnosti, od gubitka koji nastaje odlaskom ljudi u inozemne znanstvene centre. Tome cilju jedino će pomoći podizanje materijalnog standarda znanosti na stupanj koji, uz primjerene plaće djelatnika, primarno osigurava optimalnije radne i istraživačke uvjete. Poimanje ulaganja u znanost i obrazovanje kao kapitalnog ulaganja, početak je stvaranja društvenog ozračja u kome bi se s pokretanjem gospodarskog i društvenog razvitka mogao mijenjati i društveni položaj hrvatske znanosti, pa onda i društveno-profesionalni položaj samih znanstvenika

    Institut za društvena istraživanja u Zagrebu: 1964.-2004.

    Get PDF
    Monografija povodom 40. obljetnice djelovanja Instituta

    Institut za društvena istraživanja u Zagrebu: 1964.-2014

    Get PDF
    Monografija povodom 50. obljetnice djelovanja Instituta
    corecore