Radovan i Homer – osvrt na epski stil u srednjovjekovnoj umjetnosti

The study is dedicated to one of the key monuments of Croatian art, the lunette of the portal of Trogir Cathedral made by Master Radovan and dated 1240. It contains an in-depth analysis of the subject-matter, form and content of the lunette, taking into consideration traditional iconography, and Radovan’s familiarity with the drama of the medieval church. In particular, attention has been accorded to Radovan’s use of formulaic materials in the light of the research conducted by Millman Parry and Albert Lord into the question of the oral tradition in epic poetry. It is concluded that such an approach may deepen our understanding of Radovan’s art within the epic style of the Middle Ages, and his position as a truly significant artist at the very end of the Romanesque period.Neka od najvrjednijih djela srednjovjekovne umjetnosti na tlu Hrvatske razmjerno su malo istražena. Ne umanjujući značenje vrijednih priloga ranijih istraživača, valja ustvrditi da spomenici poput zagrebačke katedrale, velikih samostanskih crkava u Topuskome, Bijeloj ili Nuštru, zvonik Sv. Marije u Zadru i zvonik splitske katedrale (uključujući skulpturu) kao i Buvinove vratnice nemaju recentnih monografija ili disertacija. Isto vrijedi i za umjetnost Majstora Radovana koji godine 1240. potpisuje lunetu portala katedrale u Trogiru, kao jedan od najvećih predstavnika epskog stila u umjetnosti srednjeg vijeka općenito. Razmatranjem upravo te epske komponente ovim se radom nastoji produbiti razumijevanje Radovanove umjetnosti i njezine uloge na samom kraju europske romanike. Romanička umjetnost, posebice fasadna plastika, odavna je prepoznata kao epski izraz. Pritom se uglavnom dosta nejasno misli na njezinu monumentalnost, jednostavnost, snagu izražavanja. Na neke vidove srednjovjekovne (epske) umjetnosti može se uspješno primijeniti način analize epskoga pjesništva, kako to u svojemu epohalnom radu čine Millman Perry i Albert Lord. Oni su prepoznali da se velik dio tijela epske pjesme sastoji od ponavljanih formula (riječ ili dvije), formulaičkih izraza (nekoliko riječi) i tema (nekoliko stihova, npr., vijeće, dolazak glasnika, gozba itd.). Formulaički materijal služi za lakše memoriranje pjesme, a i kao ukrasni umetak, a nadahnuti umjetnici ne izbjegavaju formule, već ih koriste na nov i originalan način. Vjerujemo da je Radovan upravo takav umjetnik. Radovan se u izboru materijala obilno služi formulama ustaljenim u bizantskoj i zapadnoeuropskoj umjetnosti. Taj tematski formulaički materijal nadopunjuje se poznavanjem srednjovjekovne crkvene drame, Officium stellae i Officium pastorum, odnosno ovih dvaju oblika spojenih zajedno (najbolji primjer toga je Officium iz Fleuryja). Kao skulptor, Radovan je naravno morao prilagoditi svoje izbore mediju koji postaje nečitljiv ako ga se pretrpa pojedinostima. Razmjerno je jednostavno utvrditi formule na području naracije. No Radovana valja pohvaliti za odlično prevođenje literarnog materijala u svijet vizualnih oblika. Upravo svijet tih oblika konačan je test umjetničke vrijednosti djela, budući da se umjetnički jezik izražava kroz oblik. Analiza lunete pokazuje da je Radovan zaista u stanju preuzeti kompozicijske i oblikovne formule repertoara romaničke umjetnosti dajući im nov, originalan život, no, a to je bitno, ostajući unutar okvira ključnih elemenata koji određuju romaniku kao stil. Prostor se izražava paralelnim planovima, pokret se odvija paralelno s površinom prikaza, otkrivaju se heraldički motivi (čahure), vezanje ljudskih, životinjskih i biljnih elemenata u nizove poput vitica ili friza. Radovan se dakle otkriva kao pravi kripto-konzervativac, umjetnik na kraju stila kojim suvereno vlada, ali koji ne želi prevladati. Tradicionalni se materijal ne prepoznaje kao takav jer je njegov dojam vrlo suptilan i subliminalan. Radovan se oslanja na umjetnost dekorativnog ukusa koja je cvala u predrimskim i nerimskim (ili provincijalnim rimskim) krugovima, koja se u Europi duboko ukorijenila u doba seobe naroda i procvala u monumentalnom obliku u romanici. Vitice, zakon kadra, heraldička kompozicija, horror vacui, slaganje nizova “živih slika”, sve su to iskušana izražajna sredstva te umjetnosti. Začuđuje da Radovanovu primjenu velike epske tradicije ne doživljavamo kao zastarjelu branu našem promatranju i razumijevanju njegova rada i uživanju u njemu, već kao živo umjetničko ostvarenje koje daje nositeljima drame smisao i značenje. Radovan je ostvario pravo homersko djelo, ne možda Homera Ilijade, nego Homera Odiseje. No kao što Odiseja, koja je manje monumentalna i manje usmjerena na temeljna pitanja postojanja, nije sentimentalna ni deskriptivna, ukratko, nije “gotička”, tako to nije ni Radovanova skulptura - premda je majstor, tehnički govoreći, poznavao neke od značajki francuske gotike. Radovan se nalazi na kraju niza velikih “epskih” ostvarenja romaničke skulpture koji započinje s lunetom crkve u Clunyju III, a završava upravo u Trogiru

Dva Sveta Jurja i najraniji slavenski kulturni pejzaž između Save i Drave

The objective of this paper is to provide initial evidence for the pre-Christian, Early Slavic startum of cultural landscape in the area of the medieval Slavonia. Following upon the research of Croatian linguists (Katičić) and ethnologists (V. Belaj) the author proposes several sites in the landscape of Northwestern Croatia which, in his opinion, go back to pre-Christian times. First of all, those are the Trema area near Križevci, with the churches of Sv. Juraj in Đurđic and Sv. Julijana in Trema, the site of Đurđička- Rudina near Daruvar, and Pogano St. Peter at the Western Papuk. The paper also discusses the methodology involved in a study of cultural landscape which is defined as history, myth, and art, the last component being the proper field for art historical research, and of an utmost importance for the contemporary planning within historical environments

Krajolik kao povijest, mit i umjetnost. Pogled jednog povjesničara umjetnosti

The research of cultural anthropologists in the cultural landscape in Croatia and Slovenia has drawn attention of art historians who have also discovered the landscape as a very complex and sophisticated form of visual art. This article presents the views of an art historian on the analysis of the cultural landscape, and the importance of anthropological information in that process. On the basis of the above, author proposes some preliminary steps which might help clarify some aspects of the Pre-Romanesque art in Croatia.Istraživanja Ivanova i Toporova na području slavenske mitologije omogućila su hrvatskim i slovenskim kulturnim antropolozima, arheolozima i lingvistima (Pleterski, V. i J. Belaj, Katičić) primjenu tih otkrića na hrvatski i slovenski pejsaž. Povijest umjetnosti također otkriva pejsaž kao vrlo složenu i rafiniranu granu likovnih umjetnosti u kojoj se prožimaju međusobno elementi prirodne i kulturne (ljudskom rukom stvorene) ekologije. Ljudskom intervencijom u pejsaž, t.j., izborom prirodnih i dodavanjem rukotvorenih elemenata, pejsaž dobiva sadržaj i formu, dakle preduvjete da ga se smatra umjetničkim djelom. Zahvaljujući toj ljudskoj intervenciji pejsaž postaje velika knjiga bez čitanja koje nema razumijevanja povijesti. U ovom članku autor razmatra neke osnovne postavke likovne analize pejsaža primijenjujući standardna pavila analize oblika i sadržaja likovnih dijela, te ističe važnost poznavanja kulturnog pejsaža za očuvanje i zaštitu spomeničke i prirodne baštine, odnosno opće ekologije. Prepoznavanje sadržajno važnih točaka u pejsažu također pomaže povjesničaru umjetnosti pri otkrivanju nestalih ili zaboravljenih spomenika, te pri otkrivanju teritorijalnih organizacija iz prošlosti. Na temelju navedenog, autor preliminarno ukazuje na neke nepotpuno objašnjene pojave u umjetnosti predromanike na području Hrvatske (višelisne građevine), tumačenje kojih bi se moglo obogatiti ako se uzme u obzir da slični oblici (višelisna i kružna svetišta) postoje u tradiciji staroslavenskih kultnih mjesta, a postoje i zabilježeni mehanizmi zadržavanja i prenošenja sjećanja. Time se ne negiraju dosadašnja saznanja već se ona proširuju čimbenikom prepoznavanja i izbora od strane novih doseljenika i obraćenika na kršćansku vjeru. U zaključku, predlaže se sustavna revizija saznanja o najranijoj monumentalnoj umjetnosti Južnih Slavena na temelju informacija srodnih struka, kako ih navodimo na početku ovog sažetka. Ta bi se trebala provesti uzimajući u obzir čimbenike mjesne predslavenske tradicije, ulogu općeeuropske kulture karolinškog razdoblja i doprinos, dosada gotovo posve neprepoznat, novih stanovnika Europe, u ovom slučaju Južnih Slavena. U tom smislu dužnost je naših humanističkih i povijesnih disciplina izgraditi korpus činjenica, što bi bio najbolji put do stvaranja čvrstih zaključaka i odgovor na nebulozna razmišljanja onih koji ne poznaju ili zanemaruju činjenice

Postoji li u arhitekturi romanički stil?

Having analysed the essential characteristics of the architecture of the Christian West between the 8th and the 11th century, the author puts forward his conviction that a Pre-Romanesque expression is preceding the Romanesque style. The distinguishing features of the Pre-Romanesque architecture are biaxiality, the absence of correspondence between the interior organization of space and that of the exterior wall-surfaces, the presence of hidden interior units undistinguishable from the outside, and spatial discontinuity. The author enumerates and exarnines in detail the examples from Dalmatia, Switzerland, Spain, England, and Moravia, but he finds the Pre-Romanesque traits partially in the architecture of the Eastern Christianity too. From his paper emerges a picture of a slow, gradual and tortuous transition of the Medieval World from its childhood and youth to full maturity.Poznato je, nazivi su medijevalnih stilova umjetnosti ponešto proizvoljni. No, dok je više-manje razumljivo što mislimo pod nazivom romanika i gotika, kao da nema slaganja u tome što je predromanika. Istražujući bitne značajke romaničkog i predromanićkog izraza, ovaj prilog nastoji odgovoriti na ta pitanja u primjerima arhitekture između 800 i 1100 kršćanskog Zapada. Predromaniku označava: 1. Biaksijalnost. Naglašenoj ulozi vertikalne osi u formiranju mase suprotstavlja se longitudinalna os prostorne organizacije; 2. Ne postoji odnos između unutrašnje prostorne organizacije i vanjskih zidnih površina; 3. Nema odnosa između oblika prostornih jedinica i njihove vanjske pratnje; 4. Postoje skroviti prostori na čije postojanje ne ukazuje vanjska analiza; 5. Nailazimo na prostorni diskontinuitet. Neki se od tih kriterija nalaze već u arhitekturi istočnog ranokršćanstva. Autor niže i analizira primjere iz Dalmacije, švicarske, Španjolske, Engleske, Moravske — a mogu li se ti kriteriji primijeniti i na predromaniku središnje Evrope, jezgru karolinškog i otonskog carstva? Ta arhitektura znači korak prema »romaničkoj čistoći« i »strukturi«, ali tu ipak postoje oblici koji su zajednički predramaničkoj grupi, jer niz primjera dokazuje da su još uvijek unutar okvira predromaničke estetike, premda se ne može poreći da je njihov arhitekt uspješno analizirao cjelinu, te odvojio jedinice različitih funkcija i važnosti. Imajućl na umu da u jedanaestom stoljeću koegzistiraju romanika i predromanika, mogli bismo se upitati treba li romanički stil tražiti već početkom ili čak i prije jedanaestog stoljeća, odnosno preživjelu predromaniku još u dvanaestom stoljeću? Vrijedi jedno i drugo, što se opširno dokazuje na primjerima Asturije, Hrvatske, rajnskog područja, francuskog jugozapada, Mađarske i Skandinavije. »Konzervatizam« se može pripisivati periferalnom području (Mađarska, Hrvatska, Skandinavija) ili želji da se ponavlja stanovita lokalistička tradicija, all i »kozmopolitizam«, što napose vrijedi za jugozapad Francuske. Može se zakljućiti iz analize niza primjera da se »antiromaničke« tendencije uspješno takmiče sa romaničkima u umjetnosti Okcitanije i da se najatraktivniji primjeri Akvitanije okreću od romaničke logike i jasnoće, a u neku ruku okcitanski iracionalizam vodi već i prema gotici. Na kraju istraživanja mogu se barem probno sugerirati ovi zaključci: 1. Postoje arhitektonski oblici koji ukazuju na različite stilističke značajke između predromanike i romanike. 2. Ti su oblici: a) biaksijalnost ili bipolaritet u predromanici nasuprot monoaksijalnosti i monopolariteta romanike; b) ne postoji odnos između prostorne organizacije i vanjskih zidnih površina, dok se u romanici taj odnos strogo provodi; c) ne postoji odnos u oblicima prostornih jedinica i njihovih vanjskih ljuski, dok se u romanici taj odnos redovito nalazi; d) postoje »potajne« unutrašnje jedinice, koje se ne razabiru izvana, na što ne nailazimo u romanici; e) prostorni diskontinuitet suprotstavlja se prostornom kontinuitetu. 3. Mnoge navedene značajke posjeduju sve grupe zapadnjačke predromanike, barem one između osmog i jedanaestog stoljeća, pa tako taj naziv predromanike pokriva naoko bitno različite grupe asturskih, mozarabičkih, karolinških, starohrvatskih arhitektonskih spomenika. Slične se značajke mogu naći u ranokršćanskom Orijentu, pa se može govoriti i o »orijentalnom« biljegu u predromanici, ali se ta obilježja moraju još pažljivo dalje istraživati, naročito ako postoje i u kasnoantiknim oblicima. 4. Romanička arhitektura pokazuje dosljedno karakteristike suprotne predromanici. Slučajevi devijacije od romaničkih modela dvanaestog stoljeća još su jedno polje plodnog istraživanja. 5. Romaničke se tendencije mogu pratiti već u devetom stoljeću, rastu u jedanaestom, prevladavaju oko 1100 godine zatim kontinuiraju u gotiku. Može se čak braniti da romanika postiže apsolutni razvoj u čistoći visokogotičke konstrukcije, u monoaksijalnosti gotičkog prostora i u njegovu superiornom kontinuitetu. Mnogobrojni spomenici jedanaestog stoljeća »prve romaničke umjetnosti« zapravo su predromanika. Jedanaesto stoljeće je prijelazno. 6. Prijelaz od predromanike na romaniku, od ranog do visokog srednjeg vijeka treba promatrati kao proces, dugačak oko tri stoljeća, u kojem su razdoblju postojale različite, često suprotne stilističke težnje i tokovi. Studija ujedno pruža sliku o polaganom, postupnom i vrludavom prijelazu srednjovjekovnog svijeta od djetinjstva i mladosti do pune zrelosti

Slon iz Bjelovara

The authors analyze yet another fragment of probably medieval sculpture, a relief of an elephant from Daruvar in the Museum of the City of Bjelovar. The study concludes that the piece has a similar original date (12th ct.) and provenance (Venice area), as the font and the compound column discussed in the previous issue of the the Peristil, and that its discovery increases the chances that the entire "hoard" is genuine. A Pannonian 12th century origin remains dubious, but it should not be at this stage completely ruled out.U Muzeju grada Bjelovara nalaze se dva kamena predmeta koji su onamo stigli iz Daruvara prije više od pola stoljeća, a o kojima smo pisali u prošlom broju Peristila. Još jedan lijepi fragment vjerojatno istog porijekla nedavno je pronađen u spremištu Muzeja u Bjelovaru. Posudi, vjerojatno krsnom zdencu i snopastom stupiću, sada se pridružio slon. Minucioznim studijem ikonografskog sadržaja i liturgijske namjene zaključeno je da bi najvjerojatniji vremenski okvir bilo 12. stoljeće, a mjesto izrade Venecija ili okolica. Posebna je pažnja posvećena ikonografskom obrascu "paloga (u zamku uhvaćenog) slona", koja sadržajno simbolizira djelovanje Krista Spasitelja, jer poza našeg slona upućuje da bi moglo biti riješi o takvom prikazu. Inače, slon je dio niza životinjskih figura prikazanih unutar vitice i listova akanta, a uz slona sačuvan je tek mali fragment još jednog životinjskog lika (neki kopitar?). Rad je izveden s istančanim smislom za kompoziciju i kvalitetnom tehnikom klesanja, a realizam detalja upućuje na slikani uzorak. Sva tri predmeta vjerojatno su pristigla kao "trofeji" s braćnih putovanja u Veneciju, vrlo omiljenih panonskom plemstvu kasnijih godina 18. i tijekom 19. stoljeća. Ne treba zaboraviti da je Daruvar bio središte posjeda velike slavonske plemenitaške porodice Jankovića. Nalaz slona koji teško da može biti otočentist ička kopija, povećava mogućnost da su svi predmeti originalni. Tome pridonosi i prepoznavnaje vrlo sličnog zdenca u zbirci Guggenheim u Veneciji na koji nas je naputila kolegica Anna Tuskes. Otvoreno ostaje i pitanje da li su daruvarski fragmenti ipak mogli nastati u srednjovjekovnoj Panoniji, no izgledi se ne čine velikima

St. Mary at Bapska — Thirty-Five Years Later

Autor obrađuje romaničku fazu crkve Sv. Marije u Bapskoj, te komparativnom analizom određuje njezino mjesto unutar arhitekture velike srednjovjekovne migracije "Sasa". Ključnu ulogu igra uzorno izvedeni dekor najstarijeg dijela crkve, za koji se predlažu usporedbe u donjorajnskom području uz Sjeverno more (Frizija, Groningen, Drente). Prisustvo "hospita" s donjonjemačkog područja dokumentirano je u Vukovaru u prvoj polovici 13. st., u koje se vrijeme može datirati i crkva u Bapskoj.The object of this study is the church of St. Mary at Bapska, a village east of Vukovar on the slope of the Fruška gora mountain. The church contains an easily recognizable Romanesque part — the rounded apse and the eastern section of a single nave. The Romanesque phase of this brick church is distinguished by carefully executed decoration consisting of a base cornice, a string course made of bricks forming a zig-zag line placed on quarter-circle brackets, and a string or diamond beads. The restoration in 1977 has established two later (Gothic) medieval phases, and additional work in the period after the expulsion of the Turks (ca. 1700 and later). The decor of the oldest section was neatly restored and a number of old windows were reopened —leaving us with some questions as to the earliest history of the church, i.e., a possibility of two Romanesque phases, the original one around 1200 with repairs after the Tartar invasion of 1242. The decor of the church, quite unique within continental Croatia, could be seen as typical of Romanesque brick architecture, but one is struck by analogies with the rural architecture of the Lower Rhine area (Friesland, Groningen, Drente). One should note the presence of the "hospites" from the Lower German area in Vukovar in the first half of the 13 century, who dedicated their church "in suburbio castri Walkow" to St. Lambert, a typically Lower Rhine saint. This is the only church of St. Lambert in Croatia. There is also a village of Sase ("The Saxons") on the Fruška gora Mountain near Slankamen. As it seems to be the case of some other Romanesque churches in Eastern Slavonia, distinct features of St. Mary at Bapska seem to owe their form to far-away models in the lands which provided much of the manpower to the great colonization movement within the "Renaissance of the 12 century." Those "Saxons," a mix of Saxons, Lower Saxons, Frisians, Flemings, Thuringians, etc., massively migrated to the lands of the Crown of St. Stephen in the late 12 and early 13 century. St. Mary at Bapska is yet another link of Croatian lands with that important European medieval phenomenon

The Three – Header from Vaćani

Glavni predmet ove studije je fragment stupa s tri lica u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu nađen u Vaćanima ispod Bribira. Povijesno – umjetnička analiza pokazuje kako nema razloga da se fragment ne datira u pretkršćansko slavensko doba, no nema ni konačnih dokaza da je tome tako. Komparativna analiza s brojnim primjerima poganske slavenske skulpture u širokom krugu od Polablja do Rutenije pokazuje da Vaćanski fragment posjeduje značajke pretkršćanskoga slavenskog idola. No presudni su po mojem mišljenju napori lingvista kao što je Radoslav Katičić i kulturnih antropologa poput Vitomira Belaja, koji su povezali lingvistiku i mitologiju s pejzažom na temelju otkrića ruskih istraživača, Ivanova i Toporova, koji su uspjeli izolirati ključne vidove staroslavenske mitologije i povezati ih uz pejzaž. Na temelju toga mi smo počeli polagano slagati obrise najranijega slavenskog kulturnog pejzaža u smislu organizacije prostora, što je pak domena povijesti umjetnosti. U najkraćim crtama, univerzalni slavenski mit priča o borbi Peruna, boga munje i nebeskih visina, i Velesa zmije, boga podzemlja, u kojoj Veles nastoji osvojiti brdo na kojemu sjedi Perun, a ovaj ga svojim munjama tjera u vodeno podzemlje gdje je Velesu mjesto. Bogovi se svađaju i oko Perunove žene, Mokoš, koja sjedi uz vodu i prede, te ljetne mjesece provodi kod muža, a zimske u podzemlju kod Velesa. Katičić je pomnom analizom literarnih ostataka obradio detalje mita posebice na našem području, a Belaj je, proučavajući toponime, zapazio da postoji stanoviti sustav prema kojem se u pejzaž smještaju glavni likovi. Perunov je dvor na gori, Veles isto može biti na povišenom terenu, ali nižem od Perunova, no najčešće je u kakvoj baruštini. Mokoš sjedi uz vodu, obično na Perunovoj strani. Likovi čine sveti trokut kojem je jedan od kutova oko 23 stupnja, što je prividni otklon između zamišljenih orbita Sunca u našem kraju na ekvinocij i solsticij, a dvije od stranica odnose se kao 1:√2. Belaj je identificirao niz takvih struktura (Ivanec, Liburnija, Zagreb, te Prozorje – Dugo Selo s Jurjem Belajom, a s Katičićem Žrnovnicu kod Splita, itd.). Belaj vrlo točno prepoznaje te trokute kao ideograme, tj. pismo, te bi oni bili zapravo pisani spomenici slavenske prisutnosti. Zaključuje da su, projicirajući temeljni kozmički mit na novoosvojeni pejzaž, doseljenici taj pejzaž definitivno učinili svojim. Te su točke u pejzažu poslije kristijanizirane po stanovitom ključu tko slijedi koga, te su i danas dio naše kulturne baštine, ali i vizualne realnosti. Neke pojedinosti te svete geometrije mogu se preispitivati, no činjenica ostaje da postoje “uzorci” u pejzažu. Evo nekoliko jednostavnijih primjera, odnosno činjenica. 1. Trema: prema Belaju i Katičiću znači “velika zgrada od balvana, toranj, reprezentativna zgrada”, isto kao hram ili kremlj. Za sada smo otkrili pet (!) takvih “Trema” u kontinentlanoj Hrvatskoj. Trema je mala zatvorena visoravan istočno od Križevaca, upravo natrpana starim toponimima. U Đurđicu bio je možda položaj Velesa (sv. Juraj često sjeda na Velesa, Juraj Jarilo je sin Perunov kojeg Velesovci otimaju usred zime i odvode u Velesov svijet, gdje odrasta čuvajući Velesove vukove; zatim sredinom ljeta Juraj prelazi rijeku, postaje i Ivan i ženi svoju sestru, Maru, kojoj je nevjeran, te je stoga ubijen da bi se ponovno rodio sred zime); kod crkve sv. Julijane, svetice koja je svladala vraga, bila je Mokoš, koju slijede jake kršćanske svetice, a na Starom brdu, najvišoj točki ovog malog hrvatskog Tibeta, bio je Perun (na obronku su tragovi starog naselja s mogućim svetim krugom, kakvi se možda nalaze preko puta na Kalniku, u Igrišću i Mihalju, na Kladiščici na istočnoj Medvednici, i u Pogano St. Peter na zapadnom Papuku). Iako je najviša točka u Tremi tek 226 m, jasno se vide Medvednica, Ivanščica i Kalnik, dakle, velike kuće bogova zapadnog međuriječja, a isto tako i Moslavačka gora i srednjoslavonske planine. Iz Đurđica u Tremi vidi se vjerojatno Đurđička rudina kod Daruvara, strmi brežuljak i sjedište stare crkvene župe (St. Georgii de Saploncha), koji je slične visine, ali i on ima sjajan pogled na daleku Medvednicu, Ivanščicu i Kalnik, na Moslavačku goru i na Troglavac iz Vaćana Petrov vrh na zapadnom Papuku. Po mojem mišljenju ova dva položaja sv. Jurja su relejne točke koje povezuju pejzaž zapadnoga i središnjeg međuriječja. U Tremi nadalje postoje Vražje oko (Veles), te Dvori i Dvorišće, mjesto sredoljetne svadbe Jurja Jarila i Mare. U Tremi nas čeka još podosta arheologije i detaljno istraživanja Sv. Jurja i Sv. Julijane (možda karolinška), ali barem znamo gdje treba tražiti. Ovog proljeća otkrili smo još nekoliko Trema – Trem, Tremi, strmi brežuljak u Jakopovcu, jednom u nizu starih sela južno od Varaždina, s romaničkom crkvom sv. Jakova (taj koji put sjeda na Peruna), dok je na samom vrhu položaj Trem, dakle to je možda bio “kremlj” nekog ranog predvaraždinskog župana. Trem je brežuljak nad nedalekim Gornjim Knegincem, Tremski je breg kod Šumečana, gdje žive Tremci (!), a selo Trem se spominje godine 1412. kod Svetog Ivana Zeline. 2. Medvedgrad. Povučemo li crtu sa Sv. Jakova na Medvednici kroz Medvedgrad, ona će proći kroz položaj crkve sv. Marka na Gradecu. To nikako nije slučajno. Belaj je već pretpostavio da je Medvedgrad (Mali Plazur) Velesov dvor (Veles je i zmija s medvjeđom glavom), dok je na lijepoj glavici Sv. Jakova (Veliki Plazur) stolovao Perun. Hrbat Medvednice sa zapada od Podsuseda kao i onaj od Gradeca preko Prekrižja koji se sastaju pod pravim kutom na Sv. Jakovu svojim svijanjem pokazuju plaženje, plazurenje Velesovo kako bi dosegao Perunov dvor. 3. Zmajevac. Nekoliko stotina metara od mojeg stana u Rockefellerovoj nalazi se nepopločani put Zmajevac koji se penje na visoravan Bijenika. Tuda je plazio Veles kad se pokušao uspeti iz svoje močvarne kuće na današnjoj Zvijezdi, a na visoravni Bijenika dočekao ga je Perun, bio munjama i otjerao natrag u baruštinu gdje i pripada. 4. Budinjak. Katičić se mnogo bavio bjeloruskim pjesmama i gatalicama u kojima Perun bije Velesa koji se krije u kućici, Budinjaku. Budinjak je ime brda u Žumberku gdje je Morena Želle iskopala tragove četverolisne građevine ispod nekadašnje grkokatoličke crkve sv. Petke, a to je jedna od svetica koja sjeda na Mokoš. Po mojem istraživanju, četverolisti stoje na početku slavenskih arhitektura u trajnom materijalu (Krakow, Prag, Mikulčice no. 4., a sada i u Hrvatskoj, ako se dokaže da se radi o ranosrednjovjekovnoj crkvi, što ne mora biti slučaj, jer se četverolisti i dvolisti javljaju i u poganskoj slavenskoj arhitekturi), kao i osmerolisti, što bi moglo objasniti i iznimno čestu pojavu višelista u najranijoj hrvatskoj arhitekturi u Dalmaciji (a sada smo Belajevom metodom našli i jedan u Kamenici u Zagorju). Ako se Slaveni nisu selili iz nekog zajedničkog središta, kako se onda ime Budinjak nalazi u Žumberku i Bjelorusiji!? Slaveni nisu etnička, nego jezična zajednica (Ježić), kao uostalom i Talijani, Francuzi, itd. 5. Pogano St. Peter. Između Petrovog i Poganog vrha na krajnjem zapadnom Papuku nalaze se tragovi starog naselja, župe Pogano St. Peter (spominje se u 14. st.). Petrov vrh lijepo predstavlja zmiju koja se penje iz voda Daruvara, Aquae Balisae (Sv. Petar može sjesti na Velesa kao u Velešovcu kraj Siska), zatim se spušta u udolinu prema Poganom vrhu kroz Pogano St. Peter (ovdje je možda trag svetog kruga). Pogani vrh je fina piramida, podsjeća i na Sv. Jakova, a gotovo je identičan oblik i Sv. Gore na Velebitu i Bogdinja nad Grobnikom. Piramidalni oblik može se dakle pripisati Perunu, a valoviti Velesu! Mjesto božanskog boja na zapadnom Papuku vidi se na desetke kilometara diljem zapadne Slavonije, sa svih važnih srednjovjekovnih točaka, a preko Đurđičke rudine veže se sa sklopom Trema – Prigorje/Zagorje. S Medvednice (Sv. Jakov) se po bistrom vremenu jasno vidi Petrov vrh, s Petrovog vrha Kalnik i Ivanščica, pa se tako golemi krug zatvara. U ožujku 2009. odveli smo profesora Belaja u Pogano St. Peter i nakon toga nam je narisao ono što smo intuitivno naslutili: prekrasni sveti trokut koji kao treću točku ima samostan sv. Margarete u Bijeloj (točka Mokoše; sv. Margareta je kao i sv. Julijana nadvladala vraga). Ovdje se u trokut uklapa jedan od najvažnijih spomenika hrvatske povijesti (nažalost danas u potpunosti pod zemljom). Ovo je tek sićušni uzorak koji stižemo ovdje prikazati. No taj paket nam kaže sljedeće. 1. Netko se ovamo doselio i proveo dosta vremena u poganskom stanju, jer su se toponimi i strukture pejzaža duboko uvukli u bit zemlje, a i uvelike odredili strukturu kršćanskog pejzaža. Brojnost toponima koji su izravno staroslavenski ili staroslavenski, no promijenjeni, ali prepoznatljivi ili kristijanizirani je golem. Taj netko je govorio slavenski jezik i poznavao slavensku mitologiju. 2. Prije desetak godina Mladen Ančić je pokazao kako se za neke skupine može pokazati otkuda su došle – Obodriti iz Polablja u istočnu Panoniju, Delminjani i Lijevljani iz Polablja u zapadnu Hercegovinu, Viš(lje)vići s gornje Visle (iz Wislice) u južnu Dalmaciju. Dodajmo: Moravljani u Moravče, Morović i današnju sjevernu Srbiju, Sorabi u istočni dio gorske Hrvatske i u Srbiju, (G)lupoglavi iz Šleske u Istru i istočno od Zagreba (Lupoglav), Volinjani iz Volinije (ili Wollina?) na Banovinu (Volinja), Bugini potom ci s Buga u Bužane, Kosićevi (Kosences) u Kosinj u Lici, Duljebi u okolinu Vrbovca (Dulepska, Dulepski potok), i konačno, vladarsko pleme Hrvati u srednju Dalmaciju (zaleđe Zadra “V Hrvatih”). Pojavu tih “splinter groups” je najlakše smjestiti u kontekst protuavarskog rata Karla Velikog kad su se razni interesenti našli potaknuti da se okoriste padom Avarije kako bi stekli bolja staništa. Danas poznajemo desetak toponima tipa (G)lama(o)č, od Polablja preko Slovačke do zapadne Hercegovine, a otkrio sam da je sveto jezero Glamač polapskih Slavena (dokumentirano kod Radogošča – Rethre) posuđeno od Langobarda. U sveto jezero Lama bačeno je sedmero djece blizanaca, od kojih je preživieo Lamassio, koji je pograbio koplje langobardskoga kralja Agilmunda, te je ovaj poduzetno djetešce proglasio svojim nasljednikom. Slupecki pojašnjava da je Glomač, i sl., središnji sveti izvor plemena. Dakle, one mnogobrojne “svete vode”, primjerice one oko Daruvara, su zapravo Glamoči baš kao i Glamočine na zapadnom Papuku. 3. Hrvati. Prvi spomen hrvatskog imena na našem teritoriju je vjerojatno nepotpuni natpis iz Bijača “...atorum et iup...” (... Dux Coratorum et Iupanus...) koji oko pola stoljeća prethodi Trpimirovoj povelji, a osamdesetak godina Branimirovu natpisu iz Šopota. Fragment iz Bijača nalazi stilske sličnosti s danas velikom skupinom reljefa u Hrvatskoj i zapadnoj i središnjoj Bosni, koje Ante Milošević uvjerljivo smješta u kasno 8. stoljeće. Iako ne stopostotni, bijački je fragment jak argument za pojavu Hrvata pod tim imenom u srednjoj Dalmaciji oko godine 800., dakle u vrijeme karolinške ekspanzije u Dalmaciji, koju kao jak argument pojave Hrvata u Dalmaciji navodi Mužić. 4. Dakle, činjenice koje imamo i korpus kojih dnevno raste, pokazuju da su postojale dvije slavenske selidbe, odnosno selidbe govornika slavenskog jezika i štovatelja slavenskih bogova, koje su se dogodile zaista u 7. stoljeću i oko godine 800. Ovo nudimo kao komplementarni materijal mnogobrojnim vrijednim studijama “selidbe Slavena i Hrvata”. Unutar tog konteksta nije teško razumjeti pojavu Vaćanskog fragmenta. Svojom ikonografijom uklapa se u tip prikaza slavenskih poganskih idola, stilom odgovara općim značajkama predromanike, ali pokazuje i stanovitu vještinu klesanja koja je nezamisliva bez ugledanja na rimsku i poslijerimsku umjetnost u Dalmaciji.The main subject of this study is the three – headed fragment form Vaćani in the Museum of Croatian Archeological Monuments. The author has attempted an art historical analysis, and, subsequently placed the fragment within the context of the pre – Christian cultural landscape of Croatia. Although the fragment can not be dated with absolute certainty, the author believes that on the basis of relevant early Slavic comparative material there is a high likelihood that the piece belongs to the early Slavic past. On the basis of information of the linguistics and cultural anthropology relating to an in depth analysis of the cultural landscape, the author also raises some issues connected to the presumed migrations of the “Croats” and the “Slavs.

Postoji li u arhitekturi romanički stil?

Having analysed the essential characteristics of the architecture of the Christian West between the 8th and the 11th century, the author puts forward his conviction that a Pre-Romanesque expression is preceding the Romanesque style. The distinguishing features of the Pre-Romanesque architecture are biaxiality, the absence of correspondence between the interior organization of space and that of the exterior wall-surfaces, the presence of hidden interior units undistinguishable from the outside, and spatial discontinuity. The author enumerates and exarnines in detail the examples from Dalmatia, Switzerland, Spain, England, and Moravia, but he finds the Pre-Romanesque traits partially in the architecture of the Eastern Christianity too. From his paper emerges a picture of a slow, gradual and tortuous transition of the Medieval World from its childhood and youth to full maturity.Poznato je, nazivi su medijevalnih stilova umjetnosti ponešto proizvoljni. No, dok je više-manje razumljivo što mislimo pod nazivom romanika i gotika, kao da nema slaganja u tome što je predromanika. Istražujući bitne značajke romaničkog i predromanićkog izraza, ovaj prilog nastoji odgovoriti na ta pitanja u primjerima arhitekture između 800 i 1100 kršćanskog Zapada. Predromaniku označava: 1. Biaksijalnost. Naglašenoj ulozi vertikalne osi u formiranju mase suprotstavlja se longitudinalna os prostorne organizacije; 2. Ne postoji odnos između unutrašnje prostorne organizacije i vanjskih zidnih površina; 3. Nema odnosa između oblika prostornih jedinica i njihove vanjske pratnje; 4. Postoje skroviti prostori na čije postojanje ne ukazuje vanjska analiza; 5. Nailazimo na prostorni diskontinuitet. Neki se od tih kriterija nalaze već u arhitekturi istočnog ranokršćanstva. Autor niže i analizira primjere iz Dalmacije, švicarske, Španjolske, Engleske, Moravske — a mogu li se ti kriteriji primijeniti i na predromaniku središnje Evrope, jezgru karolinškog i otonskog carstva? Ta arhitektura znači korak prema »romaničkoj čistoći« i »strukturi«, ali tu ipak postoje oblici koji su zajednički predramaničkoj grupi, jer niz primjera dokazuje da su još uvijek unutar okvira predromaničke estetike, premda se ne može poreći da je njihov arhitekt uspješno analizirao cjelinu, te odvojio jedinice različitih funkcija i važnosti. Imajućl na umu da u jedanaestom stoljeću koegzistiraju romanika i predromanika, mogli bismo se upitati treba li romanički stil tražiti već početkom ili čak i prije jedanaestog stoljeća, odnosno preživjelu predromaniku još u dvanaestom stoljeću? Vrijedi jedno i drugo, što se opširno dokazuje na primjerima Asturije, Hrvatske, rajnskog područja, francuskog jugozapada, Mađarske i Skandinavije. »Konzervatizam« se može pripisivati periferalnom području (Mađarska, Hrvatska, Skandinavija) ili želji da se ponavlja stanovita lokalistička tradicija, all i »kozmopolitizam«, što napose vrijedi za jugozapad Francuske. Može se zakljućiti iz analize niza primjera da se »antiromaničke« tendencije uspješno takmiče sa romaničkima u umjetnosti Okcitanije i da se najatraktivniji primjeri Akvitanije okreću od romaničke logike i jasnoće, a u neku ruku okcitanski iracionalizam vodi već i prema gotici. Na kraju istraživanja mogu se barem probno sugerirati ovi zaključci: 1. Postoje arhitektonski oblici koji ukazuju na različite stilističke značajke između predromanike i romanike. 2. Ti su oblici: a) biaksijalnost ili bipolaritet u predromanici nasuprot monoaksijalnosti i monopolariteta romanike; b) ne postoji odnos između prostorne organizacije i vanjskih zidnih površina, dok se u romanici taj odnos strogo provodi; c) ne postoji odnos u oblicima prostornih jedinica i njihovih vanjskih ljuski, dok se u romanici taj odnos redovito nalazi; d) postoje »potajne« unutrašnje jedinice, koje se ne razabiru izvana, na što ne nailazimo u romanici; e) prostorni diskontinuitet suprotstavlja se prostornom kontinuitetu. 3. Mnoge navedene značajke posjeduju sve grupe zapadnjačke predromanike, barem one između osmog i jedanaestog stoljeća, pa tako taj naziv predromanike pokriva naoko bitno različite grupe asturskih, mozarabičkih, karolinških, starohrvatskih arhitektonskih spomenika. Slične se značajke mogu naći u ranokršćanskom Orijentu, pa se može govoriti i o »orijentalnom« biljegu u predromanici, ali se ta obilježja moraju još pažljivo dalje istraživati, naročito ako postoje i u kasnoantiknim oblicima. 4. Romanička arhitektura pokazuje dosljedno karakteristike suprotne predromanici. Slučajevi devijacije od romaničkih modela dvanaestog stoljeća još su jedno polje plodnog istraživanja. 5. Romaničke se tendencije mogu pratiti već u devetom stoljeću, rastu u jedanaestom, prevladavaju oko 1100 godine zatim kontinuiraju u gotiku. Može se čak braniti da romanika postiže apsolutni razvoj u čistoći visokogotičke konstrukcije, u monoaksijalnosti gotičkog prostora i u njegovu superiornom kontinuitetu. Mnogobrojni spomenici jedanaestog stoljeća »prve romaničke umjetnosti« zapravo su predromanika. Jedanaesto stoljeće je prijelazno. 6. Prijelaz od predromanike na romaniku, od ranog do visokog srednjeg vijeka treba promatrati kao proces, dugačak oko tri stoljeća, u kojem su razdoblju postojale različite, često suprotne stilističke težnje i tokovi. Studija ujedno pruža sliku o polaganom, postupnom i vrludavom prijelazu srednjovjekovnog svijeta od djetinjstva i mladosti do pune zrelosti