Spororastući osteosarkom lopatice u psa mops pasmine - prikaz slučaja

A scapular bone tumor in a 7-year-old male Pug is described. The Pug accidentally ran into a door six years before and started to limp on his front right leg. A small mass was noticed by the Pug’s owners on his right shoulder which was ignored by the veterinarian. The mass increased in size until it became 9 cm in diameter and the dog was not using his leg occasionally. Finally the dog was referred to the Surgery, Ophthalmology and Orthopedics Clinic for further diagnostics. Following complete clinical and orthopedic examinations, an X-ray of the right scapula was performed and a neoplasia of the scapulae was suspected. A biopsy and histopathological examination was recommended in order to rule out osteosarcoma. The histopathological examination established the diagnosis of a highly productive, osteoblastic osteosarcoma of the right scapula with pulmonary metastasis. Prognosis was unfavorable due to metastases to the lungs evidenced by the X-ray. We report a case concerning an untreated scapular neoplasia with X-ray detectable lung metastases upon presentation at the Clinic. Proper diagnosis should be based on clinical examination, radiograph evaluation of the process and histopathological findings after bone biopsy. Blunt trauma can be a trigger for development of slow growing periosteal osteosarcoma, as described here. Treatment often include subtotal scapulectomy or forequarter amputation with adjuvant chemotherapy. Despite aggressive treatment, scapular osteosarcoma has a poor prognosis with low median survival time and disease free interval in dogs. Unfortunately the Pug’s owners refused the recommended treatment and the dog was euthanized 2 months later.Opisan je tumor lopatice u sedmogodišnjega muškog mopsa. Kao štene, slučajno je naletio na vrata i počeo šepati na prednju desnu nogu. Vlasnici su primijetili malu tvorbu, oteklinu na desnoj lopatici koju je veterinar ignorirao. Tvorba se s godinama povećavala do veličine od 9 cm u promjeru, a pas je povremeno šepao. Nakon kliničkog i ortopedskog pregleda te rendgenografskog oslikavanja desne lopatice posumnjalo se na neoplaziju lopatice. Preporučena je biopsija i histopatološka pretraga tvorbe kako bi se potvrdila sumnja na osteosarkom. Histopatološki nalaz upućivao je na vrlo produktivan, osteoblastični osteosarkom desne lopatice s plućnim metastazama. Prognoza je bila nepovoljna zbog rendgenografski dokazanih metastaza na plućima Kao što je ovdje opisano, trauma može biti okidač za razvoj spororastućeg periostalnog osteosarcoma, a pravilno dijagnosticiranje treba temeljiti na kliničkom pregledu, rendgenografskoj procjeni procesa i histopatološkom nalazu. Liječenje osteosarkoma lopatice često uključuje potpunu skapulektomiju ili amputaciju prednje noge s odgovarajućom kemoterapijom. Unatoč agresivnom liječenju, skapularni osteosarkom ima lošu prognozu, s niskim srednjim vremenom preživljenja i kratkim razdobljem bez bolesti u pasa. Nažalost, vlasnici mopsa odbili su preporučeno liječenje i pas je nakon dva mjeseca eutanaziran

Usporedba standardne perinealne herniorafije i transpozicije unutarnjega opturatornog mišića u liječenju perinealne hernije pasa.

Forty male dogs underwent 46 perineal herniorrhaphy procedures. In 22 dogs, herniorrhaphy was performed by standard perineal herniorrhaphy and in 18 dogs by internal obturator muscle transposition (six bilateral herniorrhaphies). Castration was performed in 13 (59%) dogs operated by standard perineal herniorrhaphy and in 14 (77%) dogs operated by transposition of the internal obturator muscle. Rectal disease was preoperatively observed in 22 (46%) cases. Recurrence was recorded in six (27%) dogs operated by standard perineal herniorrhaphy and in two (11%) dogs operated by internal obturator muscle transposition. Postoperative complications developed in 30 (65%) cases. The most common complications were wound complications (swelling, seroma, dehiscence and hematoma), lameness and tenesmus. Study results indicated the method of internal obturator muscle transposition to create a stronger perineal diaphragm with a lower incidence of recurrence compared to standard perineal herniorrhaphy.Operirano je 40 muških pasa u 46 operacijskih zahvata. Standardna perinealna herniorafija učinjena je u 22 psa, a transpozicija unutarnjega opturatornog mišića u 18 pasa (šest obostranih perinealnih hernija). Kastrirano je 13 (59%) pasa operiranih standardnom perinealnom herniorafijom te 14 (77%) pasa operiranih transpozicijom unutarnjega opturatornog mišića. Promjene na rektumu uočene su u 22 (48%) psa prije operacije. Šest (27%) pasa operiranih standardnom metodom imalo je recidiv, dok je isti uočen tek u dva (11%) psa operirana transpozicijom unutarnjega opturatornog mišića. Za vrijeme poslijeoperacijskog praćenja komplikacije su uočene u 30 (65%) pasa. Najčešće uočene komplikacije bile su komplikacije rane (oteklina, serom, dehiscencija i hematom), hromost i napinjanje. Rezultati ovog istraživanja pokazuju da je metoda transpozicije unutarnjega opturatornog mišića bolja, jer dovodi do nastanka čvršće perinealne dijafragme s manjim postotkom recidiviranja

Diagnostic and surgical treatment of medial patellar luxation in dogs

Medijalno iščašenje ivera česta je pojava i uzrok šepanja u malih pasmina pasa te ima veliko značenje u veterinarskoj praksi. Međutim, kirurško liječenje lakših slučajeva, osobito I stupnja često se izbjegava i ne smatra bitnim. Konzervativno liječenje ne daje zadovoljavajuće rezultate. Iščašenje može nastati zbog traume, ali može biti prisutno već pri rođenju što je često povezano s težim deformacijama kostiju. Nasljednog je karaktera. Težina kliničkih znakova ovisi o stupnju iščašenja ivera, a u nekim slučajevima kada nema kliničkih znakova do dijagnoze se dolazi tijekom rutinskog kliničkog pregleda. Osim ortopedskog pregleda, dijagnoza se postavlja na temelju rendgenskog snimanja koje može biti negativno u I ili čak II stupnju iščašenja. Vrsta operativnog zahvata ovisi o stupnju iščašenja, a može se temeljiti na rekonstrukciji mekih tkiva ili kostiju. Najčešće korištene tehnike su zatezanje lateralnog retinakuluma s otpuštanjem medijalnog retinakuluma, produbljivanje trohlearnog kanala, odnosno trohleoplastike i premještanja goljenične kvrge lateralno i čak blago distalno. Kod težih deformacija kostiju primjenjuje se korektivna osteotomija bedrene kosti. Danas postoje i moderne metode liječenja ovog ortopedskog problema kao što je korištenje implantanata ili endoproteza koje povećavaju ili u potpunosti zamjenjuju trohlearni žlijeb. Ove tehnike imaju znatno višu cijenu. Veliku ulogu u liječenju treba dati i postoperativnoj analgeziji te imobilizaciji noge. Rjeđe se događaju veće komplikacije, ali se može javiti ponovno iščašenje ivera, popuštanje implantanata što se smatra najčešćim te lom goljeničke kvrge kao najteža komplikacija. U većini slučajeva prognoza je odlična, noga se vraća normalnoj funkciji, a hromost se ne pojavljuje. Ovaj rad ukratko opisuje kliničku sliku, dijagnostičke metode i kirurško liječenje medijalnog iščašenja ivera u pasa uz osvrt na suvremene kirurške metode.Medial patellar luxation is a common occurrence and the cause of lameness in small dog breeds, and therefore of great significance in veterinary practice. However, surgical treatment of light cases, such as grade I is often avoided and not considered essential. In most cases, conservative treatment is insufficient. Luxations can occure due to trauma or can be present at birth, which is often associated with more severe bone deformations. It is hereditary disease. The severity of clinical signs depends on the degree of patellar luxation, though there may be no clinical signs until diagnosis is made during routine clinical examination. Apart from an orthopaedic examination, the diagnosis is set after radiography which can be negative in grade I or even grade II. The type of surgery depends on the degree of luxation and may be based on soft tissue or bone reconstruction. The most commonly used techniques are overlap of the lateral retinaculum, medial retinaculum release, trochleoplasty and transposition of tibial tuberosity laterally or distally. In severe bone deformations, osteotomy of the femur is applied. There are now modern methods to treat this orthopaedic problem, such as the use of endoprosthetic implants that enhance or substitute the patellar grove completely. An important role in treatment should be given to postoperative analgesia and leg immobilization. There are fewer complications, though there may be a recurrence of patellar luxation and loosening of implants, as the most common complication, or tibial crest fractures as the most severe complication. In most cases, the prognosis is excellent, the leg returns to normal function and lameness does not appear. This paper describes the clinical signs, diagnostic procedures and surgical treatment of medial patellar luxation in dogs with several of the mentioned modern techniques

Denzitometrija mineralizacije kalusa u kritičnom defektu kunićje palčane kosti

This study aims to investigate the use of a photodensitometry to analyze plain radiographic images and correlate them with the rate of new bone formation in a critical size defect of a rabbit radius filled with an autologous omental graft. The computer program MCID Evaluation 7.0. was used for photodensitometric processing of X-ray images taken at 2, 4, 6 and 8 weeks after surgery. The study was conducted on 20 adult New Zealand white rabbits under general anaesthesia, critical-sized osseous defect was created in the right radius and in treated group filled with autogenous omental graft. Optical densitometry of radiographs revealed statistically significant differences between the experimental and control sites. The study showed that autogenous omental grafts promoted healing of the critical-sized defect of the rabbit radius.Istražena je upotreba fotodenzitometrije za analizu rendgenograma u usporedbi sa stopom novostvorene kosti u kritičnom defektu kunićje palčane kosti ispunjene autolognim presatkom velikoga omentuma. Računalni program MCID 7.0. rabljen je za obradu rengenograma koji su snimljeni 2, 4, 6 i 8 tjedana nakon operacije. Istraživanje je provedeno na 20 odraslih novozelandskih kunića u općoj anesteziji. Denzitometrija rendgenograma pokazala je statistički značajne razlike između pokusne i kontrolne skupine. Istraživanje je pokazalo da autologni presadak omentuma pospješuje cijeljenje kritičnoga defekta kunićje palčane kosti

Comparison of feline odontoclastic resorptive lesions with caries in humans - similarities and differences

U ovom radu dana je usporedba odontoklastične resorptivne lezije u mačaka (FORL) s humanim karijesom, kao dvije najčešće dijagnosticirane bolesti u usnoj šupljini ovih dviju vrsta. FORL najčešća je bolest zuba u felida što prouzroči bol, gingivalnu upalu, uništavanje parodontnog veziva i gubitka zuba. Progresivna je bolest te je jedini tretman ekstrakcija zuba. Klinički se očituje hiperplastičnom ili hiperemičnom gingivom, a lezije su najčešće locirane na području premolara vrata zuba te se nazivaju vratnim lezijama. Specifične promjene koje se javljaju kod FORL-a su hipercementoza koja prouzroči gomoljast oblik vrha korijena, supererupcija, zadebljanja kosti duž alveolarne granice ili površine alveolarnih ploča. Simptomi su hipersalivacija i bolnost u području čeljusti gdje su oboljeli zubi i bolnost zuba zbog otvorenog pulpinog kanala. Karijes je po učestalosti druga bolest čovječanstva te obično započinje na mjestima gdje se najviše nakupljaju ostatci hrane te se oblikuje zubni plak, a to su fisure zuba, plohe između zuba i vratni dijelovi zubne krune. Simptomi mogu uključivati poteškoće s prehranom i bol, a komplikacije koje se mogu javiti su upala gingive, infekcija ili apsces te gubitak zuba. Inicijalna karijesna lezija obično započinje kao proces demineralizacije na glatkim plohama, a prikazuje se kao bijelo zamućenje, odnosno bijela mrlja. Specifične promjene koje se javljaju kod karijesa su tubulusna skleroza, odgovor pulpe na različite stadije razvoja karijesa u obliku tercijarnog dentina te recesija gingive. Karijes se liječi konzervativno ili operativno. Iz svega navedenoga se može zaključiti da se FORL i karijes razliku po simptomima, etiologiji i terapiji, a najbitnija je razlika histopatološka.In this review article, feline odontoclastic resorptive lesion (FORL) was compared with human caries as the most commonly diagnosed disease in the oral cavity of both species. FORL is the most common disease of teeth in felines and causes pain, gingival inflammation, destruction of periodontal tissue and tooth loss. FORL is a progressive disease and the only treatment is tooth extraction. It is clinically manifested by hyperplastic or hyperemic gingivitis, and the lesions are usually located in the area of the neck of the tooth and are called cervical lesions. Specific changes that occur in feline odontoclastic resorptive lesion are hypercementosis, which causes bulb on the roots and super-eruption and thickening of the bone along the alveolar surface. Caries is the second most common human ailment and usually appears in places where food remains trapped and dental plaque is formed, i.e. in the tooth fissures, surfaces between teeth and the cervical parts of the tooth crown. Symptoms may include eating disorders and pain, while possible complications include inflammation of the gingiva, infection or abscess and loss of teeth. The initial carious lesion usually begins as a process of demineralization on smooth surfaces and appears as a white blur or white stain. Specific changes in caries are tubular sclerosis, pulp response at different stages of caries development in the form of tertiary dentine and gingival recession. Medical treatment of caries can be conservative or surgical. In conclusion, FORL and caries differ in their symptoms, etiology and therapy, while the most important difference is in their histopathology

Usporedba pokazatelja procjene boli u pasa s operacijskim liječenjem puknuća prednjeg križnog ligamenta

The objective of this study was to compare postoperative pain, as assessed by multiple objective and subjective methods, after Tibial Tuberosity Advancement and Modified Retinacular Imbrication Technique, procedures that differ significantly in the extent of the operative trauma. We compared the preoperative, 2, 6, 10, 20, 44 and 68-hour postoperative results of the University of Melbourne Pain Scale and visual analogue scale with the dynamics of the physiologic, biochemical and behavioural parameters. The integration of various parameters increases the objectivity of pain assessment. The invasiveness of the surgical technique does not necessarily correlate with the level of postoperative pain.Cilj ovog istraživanja bila je usporedba poslijeoperacijske boli, procijenjene višestrukim objektivnim i subjektivnim metodama, nakon kranijalne transpozicije goljenične kvrge i modificiranog postupka zatezanja retinakula, kirurških zahvata koji se prema opsegu operacijske traume znatno razlikuju. Usporedili smo rezultate bodovnog sustava intenziteta boli Sveučilišta u Melbourneu i vizualne analogne skale s dinamikom fizioloških, biokemijskih i bihevioralnih pokazatelja prije operacije te 2, 6, 10, 20, 44 i 68 sati poslije operacije. Objedinjavanje različitih pokazatelja povećava objektivnost procjene boli. Invazivnost operacijske tehnike ne mora se nužno podudarati sa stupnjem poslijeoperacijske boli

Usporedba pokazatelja procjene boli u pasa s operacijskim liječenjem puknuća prednjeg križnog ligamenta

The objective of this study was to compare postoperative pain, as assessed by multiple objective and subjective methods, after Tibial Tuberosity Advancement and Modified Retinacular Imbrication Technique, procedures that differ significantly in the extent of the operative trauma. We compared the preoperative, 2, 6, 10, 20, 44 and 68-hour postoperative results of the University of Melbourne Pain Scale and visual analogue scale with the dynamics of the physiologic, biochemical and behavioural parameters. The integration of various parameters increases the objectivity of pain assessment. The invasiveness of the surgical technique does not necessarily correlate with the level of postoperative pain.Cilj ovog istraživanja bila je usporedba poslijeoperacijske boli, procijenjene višestrukim objektivnim i subjektivnim metodama, nakon kranijalne transpozicije goljenične kvrge i modificiranog postupka zatezanja retinakula, kirurških zahvata koji se prema opsegu operacijske traume znatno razlikuju. Usporedili smo rezultate bodovnog sustava intenziteta boli Sveučilišta u Melbourneu i vizualne analogne skale s dinamikom fizioloških, biokemijskih i bihevioralnih pokazatelja prije operacije te 2, 6, 10, 20, 44 i 68 sati poslije operacije. Objedinjavanje različitih pokazatelja povećava objektivnost procjene boli. Invazivnost operacijske tehnike ne mora se nužno podudarati sa stupnjem poslijeoperacijske boli

Analiza cerebrospinalne tekućine u pasa s kralježničnim tumorom i hernijacijom intervertebralnog diska

The study presents a retrospective case study. This aim was to determine whether lactate, glucose and total protein in serum and cerebrospinal fluid (CSF) can be used as specific biochemical markers for rapid differential diagnosis between intervertebral disk herniation and spinal tumors. Canine blood (n=9) and cerebrospinal fluid (n=9) were collected for chemistry analysis in nine dogs divided into two groups: intervertebral disk herniation group (IVDHG) (n=6) and spinal tumor group (TG) (n=3). Absorption spectrophotometry was used for quantitative determination of the concentrations of lactate, glucose and total protein in serum and CSF. Lactate concentration in serum and CSF and glucose concentration in CSF were 40-60% higher in subjects in TG compared to the IVDHG group. Serum lactate concentrations in the IVDHG group were 60% lower than physiological values. The results indicate that elevated concentration of glucose, lactate and total proteins in CSF and serum are indicative of a tumor, while a decrease of serum lactate and other parameters within normal range indicate disk herniation.Ovo istraživanje predstavlja retrospektivnu studiju. Cilj ovog istraživanja bio je ustvrditi mogu li laktat, glukoza ili ukupni protein u serumu i cerebrospinalnoj tekućini biti specifični biokemijski markeri u brzoj diferencijalnoj dijagnostici kralježničnog tumora i hernijacije intervertebralnog diska. U istraživanju je korišteno 9 uzoraka pseće krvi i 9 uzoraka pseće cerebrospinalne tekućine koje su biokemijski analizirane. Ukupno 9 je pasa podijeljeno u 2 skupine: hernijacija intervertebralnog diska (IVDHG) (n=6) i skupina vertebralni tumor (TG) (n=3). Za kvantitativno određivanje koncentracija laktata, glukoze i ukupnih proteina u serumu i cerebrospinalnoj tekućini koristila se metoda apsorpcijske spektrofotometrije. Koncentracije laktatata u serumu i cerebrospnalnoj tekućini i glukoze u cerebrospinalnoj tekućini su bile povišene za 40 do 60 % u pasa s tumorom u kralježnici u usporedbi s psima iz skupine s hernijacijom intervertebralnog diska. Serumska koncentracija laktata u pasa s hernijacijom intervertebralnog diska je bila 60 % niža nego fiziološke vrijednosti. Rezultati ove studije su pokazali da povećane koncentracije glukoze, laktata i ukupnih proteina u cerebrospinalnoj tekućini upućuju na tumor u kralježnici, dok, smanjene ili fiziološke vrijednosti laktata i ostalih mjerenih pokazatelja mjerenih u serumu i cerebrospinalnoj tekućini ukazuju na hernijaciju intervertebralnog diska

Utjecaj transformirajućeg čimbenika rasta beta 1 dokazanog u autolognom presatku omentuma na cijeljenje kritičnoga koštanoga defekta žbične kosti kunića.

Fracture healing is a complex physiological process. Multiple factors regulate this cascade of molecular reactions, affecting different sites in the osteoblast lineage, through various processes such as: migration, proliferation, chemotaxis, differentiation, inhibition, and extracellular protein synthesis. The omentum is a serous membrane made up of a lattice of blood vessels and fat. Basically, it is a highly vasculated organ with a rich source of angiogenic factors that promote the growth of blood vessels into whatever tissue it is placed close to. Recent studies have revealed that the omentum, apart from being a great source of various growth factors, also contains omnipotent stem cells that can differentiate into a variety of cell types. The study was carried out on 16 adult male New Zealand rabbits in the same condition. A large segmental defect was created in the radius of each animal in groups A and B. In group B the defect was filled with a piece omental fat tissue. The animals were euthanized 56 days after the operation and the bones removed for histomorphometric analysis. Histomorphometric analysis was performed. The osteoblast interface (Ob.S/BS) proved to be the statistically significant parameter (P = 0.005). An osteoblast interface was found in the treated group in contrast to the control. The surface of trabecula covered with the osteiod and osteoblast interface showed a high degree of positive linear correlation, in both the control and the treated group. Our study shows that the statistically significant osteoblast interface leads to the conclusion that omental fat tissue has a certain influence on bone turnover, especially on the formation of the newly-created bone.Cijeljenje loma kosti složeni je fiziološki proces. Više faktora regulira ovu kaskadu molekularnih reakcija utječući na osteoblaste kroz razne procese kao što su migracija, proliferacija, kemotaksija, diferencijacija, inhibicija i ekstracelularna sinteza proteina. Omentum je serozna membrana koju čini mreža krvnih žila i masnog tkiva. To je izrazito vaskulariziran organ koji je ujedno bogat izvor angiogenih faktora koji potiču rast krvnih žila u bilo kojem tkivu na koje ga se položi. Nedavna istraživanja su otkrila, da omentum osim što je obilan izvor različitih faktora rasta, također sadrži omnipotentne matične stanice koje se mogu diferencirati u razne tipove stanica. Istraživanje je obavljeno na 16 odraslih mužjaka novozelandskog kunića istog statusa. Na radijusu svake životinje, podijeljene u skupine A i B, učinjen je veliki segmentalni defekt. U skupini B defekt je bio ispunjen komadićem (isječkom) masnog tkiva omentuma. Životinje su bile eutanazirane 56. dana nakon operativnog zahvata, a kosti su zatim izuzete za potrebe histomorfometrijske analize. Učinjena je histomorfometrijska analiza. Sloj osteoblasta (Ob.S/BS) pokazao se kao statistički značajan pokazatelj (P = 0,005). Sloj osteoblasta ustanovljen je u pokusnoj skupini u usporedbi s kontrolnom skupinom. Površina trabekula pokrivena osteoidima i slojem osteoblasta pokazala je visok stupanj pozitivne linearne korelacije i u kontrolnoj i pokusnoj skupini. Naše istraživanje pokazuje da sloj osteoblasta statistički značajno povećan, te se može zaključiti da masno tkivo omentuma ima stanoviti utjecaj na obnavljanje kostiju, naročito na formiranje novostvorene kosti

Utjecaj transformirajućeg čimbenika rasta beta 1 dokazanog u autolognom presatku omentuma na cijeljenje kritičnoga koštanoga defekta žbične kosti kunića.

Fracture healing is a complex physiological process. Multiple factors regulate this cascade of molecular reactions, affecting different sites in the osteoblast lineage, through various processes such as: migration, proliferation, chemotaxis, differentiation, inhibition, and extracellular protein synthesis. The omentum is a serous membrane made up of a lattice of blood vessels and fat. Basically, it is a highly vasculated organ with a rich source of angiogenic factors that promote the growth of blood vessels into whatever tissue it is placed close to. Recent studies have revealed that the omentum, apart from being a great source of various growth factors, also contains omnipotent stem cells that can differentiate into a variety of cell types. The study was carried out on 16 adult male New Zealand rabbits in the same condition. A large segmental defect was created in the radius of each animal in groups A and B. In group B the defect was filled with a piece omental fat tissue. The animals were euthanized 56 days after the operation and the bones removed for histomorphometric analysis. Histomorphometric analysis was performed. The osteoblast interface (Ob.S/BS) proved to be the statistically significant parameter (P = 0.005). An osteoblast interface was found in the treated group in contrast to the control. The surface of trabecula covered with the osteiod and osteoblast interface showed a high degree of positive linear correlation, in both the control and the treated group. Our study shows that the statistically significant osteoblast interface leads to the conclusion that omental fat tissue has a certain influence on bone turnover, especially on the formation of the newly-created bone.Cijeljenje loma kosti složeni je fiziološki proces. Više faktora regulira ovu kaskadu molekularnih reakcija utječući na osteoblaste kroz razne procese kao što su migracija, proliferacija, kemotaksija, diferencijacija, inhibicija i ekstracelularna sinteza proteina. Omentum je serozna membrana koju čini mreža krvnih žila i masnog tkiva. To je izrazito vaskulariziran organ koji je ujedno bogat izvor angiogenih faktora koji potiču rast krvnih žila u bilo kojem tkivu na koje ga se položi. Nedavna istraživanja su otkrila, da omentum osim što je obilan izvor različitih faktora rasta, također sadrži omnipotentne matične stanice koje se mogu diferencirati u razne tipove stanica. Istraživanje je obavljeno na 16 odraslih mužjaka novozelandskog kunića istog statusa. Na radijusu svake životinje, podijeljene u skupine A i B, učinjen je veliki segmentalni defekt. U skupini B defekt je bio ispunjen komadićem (isječkom) masnog tkiva omentuma. Životinje su bile eutanazirane 56. dana nakon operativnog zahvata, a kosti su zatim izuzete za potrebe histomorfometrijske analize. Učinjena je histomorfometrijska analiza. Sloj osteoblasta (Ob.S/BS) pokazao se kao statistički značajan pokazatelj (P = 0,005). Sloj osteoblasta ustanovljen je u pokusnoj skupini u usporedbi s kontrolnom skupinom. Površina trabekula pokrivena osteoidima i slojem osteoblasta pokazala je visok stupanj pozitivne linearne korelacije i u kontrolnoj i pokusnoj skupini. Naše istraživanje pokazuje da sloj osteoblasta statistički značajno povećan, te se može zaključiti da masno tkivo omentuma ima stanoviti utjecaj na obnavljanje kostiju, naročito na formiranje novostvorene kosti