Pericardial effusion as the first manifestation of occupational tuberculosis in a health care worker

Tuberkuloza (TBC) zarazna je bolest, stoga je prijeko potrebno zaštititi ne samo bolesnike nego i osoblje koje dolazi u kontakt s njima, u prvom redu medicinske sestre i liječnike. Nakon kontakta s bolesnicima oboljelima od TBC-a (u kulturama pozitivne) 43-godišnji imunokompetentni medicinski tehničar, zaposlen u psihijatrijskoj bolnici, obolio je od profesionalnog diseminiranog TBC-a. Prva manifestacija bolesti bio je eksudativni perikarditis s dokazanim Mycobacterium tuberculosis (MT), dva mjeseca nakon perikardiocenteze i evakuacije 1200 mL perikardijalnog izljeva. Histološki nalaz limfnih čvorova na više lokalizacija pokazivao je granulomatoznu upalu s nekrozom. Liječenje antituberkuloticima bilo je praćeno komplikacijama. Došlo je do prolaznog, kratkotrajnog, medikamentozno toksičnog hepatitisa, dugotrajnog febriliteta, nespecifičnog ljevostranog pleuralnog izljeva i mononeuritisa desnog peronealnog živca. Liječenje je trajalo 14 mjeseci. Kao trajna posljedica razvio se fibrotoraks, koji je doveo do restriktivnih smetnji ventilacije i smanjene difuzije alveolarno-kapilarne membrane. Ovaj slučaj upozorava na potrebu poboljšanja zaštite zdravstvenih radnika koji su u kontaktu s oboljelima od tuberkuloze, kao i korisnost tuberkulinskog kožnog testa i QuantiFERON-TB testa, koji mogu rano otkriti latentni TBC.Tuberculosis (TB) is an infectious disease and, apart from protecting patients, attention must be given to protecting the persons who come in contact with them, especially nurses and medical practitioners. A 43-year-old immunocompetent male nurse developed occupationally disseminated TB after contact with patients affected by active TB (culture positive) while working in a psychiatric hospital. The first manifestation of the disease was exudative pericarditis with Mycobacterium tuberculosis (MT) confirmed two months after pericardiocentesis and evacuation of 1200 mL of pericardial effusion. Many lymph nodes showed histologic findings of granulomatous inflammation with necrosis. Treatment with antituberculosis drugs caused complications, including transient short-term medication-induced toxic hepatitis, prolonged fever, left pleural nonspecific effusion, and mononeuritis of the right peroneus nerve. The treatment lasted 14 months and led to permanent consequences, including fibrothorax with restrictive ventilation disorders and reduced diffusion of the alveolar-capillary membrane. This case highlights the need to improve the protection of health care workers who are in contact with TB patients, as well as the usefulness of the tuberculin skin test and QuantiFERON-TB test, which can be used to identify early latent TB

Malignant Pleural Mesothelioma in Patients Hospitalised at the Clinical Hospital Centre Rijeka between 1989 and 2008

Maligni mezoteliom pleure (MMP) relativno je rijedak tumor. Glavni mu je uzrok izloženost azbestu, i to u većini slučajeva profesionalna. Retrospektivno smo analizirali medicinsku dokumentaciju bolesnika s MMP-om liječenih u Zavodu za pulmologiju Interne klinike Kliničkoga bolničkog centra Rijeka u periodu 1989.-2008. godine s ciljem prikaza incidencije MMP-a u navedenom periodu. U razdoblju od 1989. do 2008. godine liječili smo 121 pacijenta s MMP-om, i to 117 muškaraca i 4 žene. U ovom periodu primjećujemo kontinuiran porast broja novooboljelih godišnje od MMP-a. Sigurnu profesionalnu izloženost azbestu našli smo kod 72 bolesnika koji su bili zaposleni u brodograđevnoj industriji. Incidencija malignog mezotelioma pleure u značajnom je porastu u našoj regiji. Mislimo da to nije povezano s boljom i bržom dijagnostikom već s dugom latencijom bolesti te sličan trend očekujemo i ubuduće. Procjena je da će broj oboljelih od MMP-a rasti do 2020. g. u SAD-u i Europi, dok će u zemljama u razvoju u kojima rad s azbestom nije adekvatno nadziran i pravno ograničen taj trend obolijevanja biti i duži.Malignant pleural mesothelioma (MPM) is a relatively rare tumour, mainly associated with occupational exposure to asbestos. We retrospectively analysed the records of MPM patients treated at the Pulmonology Department of the Clinic for Internal Diseases, Clinical Hospital Centre Rijeka between 1989 and 2008. to establish the incidence of MPM in that period. Between 1989 and 2008 the hospital received 121 MPM patients, 117 of whom were men and four women. We observed a continued increase in newly diagnosed MPM patients from year to year. Occupational exposure to asbestos was established in 72 patients who worked in shipbuilding. In our region the incidence of MPM has been rising signifi cantly. We believe that this is not related to improved diagnostics, but to the long latency of the disease. This is why we expect this trend to continue for a while. In the USA and Europe, MPM incidence is expected to peak by 2020, while in countries with poor control over asbestos use this may take longer

In vitro otpuštanje citokina iz plućnih makrofaga izoliranih bronhoalveolarnom lavažom u bolesnika s malignim tumorom pluća : doktorska disertacija

Rak pluća najčešća je maligna bolest. Tumorske stanice nastaju promjenom normalnih stanica koje izbjegnu mehanizmima regulacije rasta. Maligni tumori ispoljavaju površinske tumorske antigene koji se ne nalaze na normalnim stanicama istog tkiva. Domaćinu su ti antigeni tuđi i cilj su protutumorske imunološke reakcije. Stanična imunost najvažniji je mehanizam specifičnog nadzora nad tumorskim rastom. Pri tome glavnu ulogu imaju limfociti T i stanice NK. Limfociti T luče citokine koji utječu na aktivaciju, proliferaciju i diferencijaciju stanica imunološkog sustava. Od mehanizama nespecifične imunosti vrlo važnu ulogu u nadzoru tumorskog rasta mogli bi imati makrofagi jer su njihova djelovanja važna za započinjanje specifičnog imunološkog odgovora. U ovom radu ispitivali smo ulogu alveolarnih makrofaga i citokina koje oni luče u različitim vrstama plućnog karcinoma i njihov utjecaj na tijek bolesti. Alveolarne makrofage bolesnika s tumorom pluća i nemalignim bolestima pluća dobili smo bronhoalveolarnom lavažom i stimulirali s lipopolisaharidom u staničnoj kulturi. Nakon 24 sata inkubacije u nadtalogu. smo određivali razinu TNF alfa, IL-1 beta i IL-6. U istih bolesnika određivali smo sposobnost mononukleara periferne krvi u smislu lučenja citokina. Naši rezultati pokazuju da alveolarni makrofazi bolesnika s tumorom pluća luče znatno više citokina u usporedbi salveolarnim makrofazima izoliranih iz bolesnika s nemalignim bolestima pluća. U uzorcima dobivenim iz bolesnika s tumorom pluća stanice bronhoalveolarnog lavata izlučivale su u staničnoj kulturi 162 pg/ml TNF alfa, 472 pg/ml IL-1 beta, te 172 pg/ml IL-6. Za stanice dobivene iz osoba s nemalignim bolestima pluća izmjerene vrijednosti TNF alfa bile su 109 pg/ml, IL-1 beta 100 pg/ml te IL-6 51 pg/ml. Razina citokina koje su izlučivale mononuklearne stanice periferne krvi nisu se značajnije razlikovale u osoba s malignim i nemalignim bolestima. U bolesnika s mikrocelularnim karcinomom utvrdili smo značajno niže vrijednosti izlučenih citokina u kulturi stanica bronhoalveoranoga lavata. Isto tako, u bolesnika s nemikrocelularn,im karcinomom u IV stadiju bolesti prema TNM klasifikaciji vrijednosti citokina se smanjuju. Naši rezultati pokazuju da je lučenje citokina u bolesnika s tumorom pluća izmijenjena u usporedbi s upalnim bolestima pluća. To ukazuje na važnost ovih imunoregulacijskih čimbenika u nadzoru rasta malignih tumora

In vitro otpuštanje citokina iz plućnih makrofaga izoliranih bronhoalveolarnom lavažom u bolesnika s malignim tumorom pluća : doktorska disertacija

Rak pluća najčešća je maligna bolest. Tumorske stanice nastaju promjenom normalnih stanica koje izbjegnu mehanizmima regulacije rasta. Maligni tumori ispoljavaju površinske tumorske antigene koji se ne nalaze na normalnim stanicama istog tkiva. Domaćinu su ti antigeni tuđi i cilj su protutumorske imunološke reakcije. Stanična imunost najvažniji je mehanizam specifičnog nadzora nad tumorskim rastom. Pri tome glavnu ulogu imaju limfociti T i stanice NK. Limfociti T luče citokine koji utječu na aktivaciju, proliferaciju i diferencijaciju stanica imunološkog sustava. Od mehanizama nespecifične imunosti vrlo važnu ulogu u nadzoru tumorskog rasta mogli bi imati makrofagi jer su njihova djelovanja važna za započinjanje specifičnog imunološkog odgovora. U ovom radu ispitivali smo ulogu alveolarnih makrofaga i citokina koje oni luče u različitim vrstama plućnog karcinoma i njihov utjecaj na tijek bolesti. Alveolarne makrofage bolesnika s tumorom pluća i nemalignim bolestima pluća dobili smo bronhoalveolarnom lavažom i stimulirali s lipopolisaharidom u staničnoj kulturi. Nakon 24 sata inkubacije u nadtalogu. smo određivali razinu TNF alfa, IL-1 beta i IL-6. U istih bolesnika određivali smo sposobnost mononukleara periferne krvi u smislu lučenja citokina. Naši rezultati pokazuju da alveolarni makrofazi bolesnika s tumorom pluća luče znatno više citokina u usporedbi salveolarnim makrofazima izoliranih iz bolesnika s nemalignim bolestima pluća. U uzorcima dobivenim iz bolesnika s tumorom pluća stanice bronhoalveolarnog lavata izlučivale su u staničnoj kulturi 162 pg/ml TNF alfa, 472 pg/ml IL-1 beta, te 172 pg/ml IL-6. Za stanice dobivene iz osoba s nemalignim bolestima pluća izmjerene vrijednosti TNF alfa bile su 109 pg/ml, IL-1 beta 100 pg/ml te IL-6 51 pg/ml. Razina citokina koje su izlučivale mononuklearne stanice periferne krvi nisu se značajnije razlikovale u osoba s malignim i nemalignim bolestima. U bolesnika s mikrocelularnim karcinomom utvrdili smo značajno niže vrijednosti izlučenih citokina u kulturi stanica bronhoalveoranoga lavata. Isto tako, u bolesnika s nemikrocelularn,im karcinomom u IV stadiju bolesti prema TNM klasifikaciji vrijednosti citokina se smanjuju. Naši rezultati pokazuju da je lučenje citokina u bolesnika s tumorom pluća izmijenjena u usporedbi s upalnim bolestima pluća. To ukazuje na važnost ovih imunoregulacijskih čimbenika u nadzoru rasta malignih tumora

Permanent elevation of the left hemidiaphragm as a consequence of large liver cyst

Cilj: Stečena elevacija dijafragme najčešće je posljedica paralize freničnog živca, a potom određenih torakalnih i abdominalnih patoloških stanja. Nehidatidna cista jetre vrlo je rijedak uzrok elevacije lijeve hemidijafragme. U slučajevima kompresije pluća i potisnuća medijastinuma na suprotnu stranu dolazi do zaduhe i kašlja, i ako su tegobe izraženije, primjenjuje se kirurško liječenje. Najčešće se laparoskopski resecira cista jetre, nakon čega dolazi do normalizacije položaja dijafragme i sredoprsja. Cilj ovoga rada bio je prikazati dijagnostiku i liječenje ovih rijetkih patoloških stanja. Prikaz slučaja: Bolesnica stara 55 godina dolazi u pulmološku ambulantu zbog zaduhe i kašlja. Od ranije zna za cistu jetre. Radiološki se ustanovi elevacija lijeve hemidijafragme zbog velike ciste jetre. Učini se kirurški zahvat, laparoskopski se odstrani cista jetre, ali niti 11 mjeseci od operacije ne dolazi do vraćanja lijeve hemidijafragme i sredoprsja u normalni položaj. Rasprava: Nehidatidna cista jetre koja dovodi do elevacije lijeve hemidijafragme je izrazito rijedak slučaj. Kod izraženih respiratornih simptoma operira se cista jetre, što uobičajeno dovodi do normalizacije položaja dijafragme i sredoprsja. U ovom slučaju do toga nije došlo. Zaključak: Prikazan je slučaj velike nehidatidne ciste jetre s posljedičnom elevacijom lijeve hemidijafragme. Nakon učinjenog laparoskopskog operativnog zahvata ciste jetre ne dolazi do vraćanja dijafragme i sredoprsja u normalni položaj te se može očekivati da će biti potrebno i kirurško liječenje elevirane lijeve hemidijafragme, ako se subjektivne tegobe i funkcija pluća pogoršaju.Aim: Acquired elevation of the diaphragm is most commonly caused paralysis of phrenic nerve, and then certain thoracic and abdominal pathological conditions. In cases of lung compression and mediastinal displacement to the opposite side leads to dyspnea and cough, and if more pronounced difficulties, surgical treatment is applied. Commonly done laparoscopic resection of liver cysts leads to the normalization of the position of the diaphragm and mediastinum. The aim of this study was to demonstrate the diagnosis and treatment of these rare pathological conditions. Case report: 55 years old patient comes in pulmonary clinic because of dyspnea and cough. From earlier knows for liver cyst. Radiological found left hemidiaphragm elevation due to the presence of a large cyst liver. Underwent a surgical procedure, laparoscopic liver cyst is removed, but not 11 months of operation does not occur returning the left hemidiaphragm and mediastinum to the normal position. Discussion: Nonhydatid liver cyst that leads to elevation the left hemidiaphragm is extremely rare case. In expressed respiratory symptoms operates the liver cyst, which usually leads to normalization of the position of the diaphragm and mediastinum. In this case this did not happen. Conclusion: Showing is the case of large nonhydatid liver cysts with consequent elevation of the left hemidiaphragm. Upon the laparoscopic surgery of liver cysts, do not come up to the diaphragm and mediastinal returning to normal position and can be expected to be required surgical treatment elevation of the left hemidiaphragm, when symptoms and lung function worse

Tumor necrosis factor-alpha gene promoter -308 and -238 polymorphisms in patients with lung cancer as a second primary tumor

Lung cancer is the most common second primary cancer. We investigated whether the TNF-a-308 and TNF-a-238 polymorphisms were associated with the susceptibility and severity of lung cancer as the second primary cancer (LC2). Material/Methods: This study included 104 patients from the group LC2. The control subjects included 2 groups. The first control group (LC1) comprised 201 unrelated patients with lung cancer as a first primary cancer. The second control group (HC) comprised 230 healthy blood donors, matched for sex and age to the study group. Results: The frequencies of the TNF-a-238 polymorphism GG genotype and the G allele were higher in the LC2 group than in the LC1 group, but the differences did not reach significance (p=0.054 and p=0.057, respectively). Similar differences were found in the TNF-a-238 polymorphism GG genotype and G allele between the LC2 group and the HC group (p=0.054 and p=0.057, respectively). In terms of the different types of lung cancer, patients with a second primary NSCLC (non-small cell lung cancer) more frequently had TNF-a-238 polymorphism GG genotypes and G alleles than patients with a first primary NSCLC (the differences approached statistical significance: p=0.060, p=0.064, respectively). All (100%) patients of group LC2 (n=104) had the GG genotype and the G allele. GG genotype was exclusive and no A allele was found in group LC2. Conclusions: TNF-a-238 polymorphism GG genotype and the G allele could have a promotional effect on the development of NSCLC in the group of patients with LC2