Istraživanje potencijalne toksičnosti lidokaina prilikom lokalne anestezije pri biopsiji kože kod psa.

Punch biopsies are a widely used diagnostic method in veterinary dermatology. During a biopsy, it is necessary to use local anesthesia and/or sedation to prevent pain. Lidocaine is a local analgesic drug that is often used. Adding adrenaline to lidocaine solutions for local anesthesia potentiates and prolongs its analgesic action. Intravenous lidocaine administration has been reported to cause signifi cant side effects, seizures being considered the most common sign of intoxication, while bradyarrhythmia and conduction disturbances are less prevalent. The aim of this study is to investigate the potential lidocaine toxicity effect of two frequently used local anesthetic solutions, lidocaine and lidocaine/adrenaline combination. Nine healthy dogs were randomly assigned into two groups. One group (n = 4) received subcutaneous injections of lidocaine (total of six 1 mL injections of 2 % lidocaine solution), while the dogs in the second group (n = 5) received a lidocaine/adrenaline combination (total of six 1 mL injections of 2 % lidocaine solution plus 0.0125 mg adrenaline tartarate). None of the known lidocaine side effects were observed. The blood concentration of lidocaine was far below the reported convulsive threshold in dogs. Subcutaneous administration of two different lidocaine local anesthetic formulations was shown to be well tolerated and safe. This research suggests that lidocaine and lidocaine/adrenaline formulation can be safely used as a local anesthetic for skin punch biopsies in dogs with body mass greater than 5 kg.Biopsija kože naširoko se primjenjuje kao dijagnostička metoda u veterinarskoj dermatologiji. Tijekom biopsije, potrebno je primijeniti lokalnu anesteziju i/ili sedaciju za sprečavanje boli. Lidokain je lokalni analgetik koji se često primjenjuje. Dodavanjem adrenalina uz lidokain pojačava se i produljuje analgetsko djelovanje. Intravenska primjena lidokaina u nekim je slučajevima pokazala značajne nuzučinke. Napadaj drhtavice smatra se najčešćim znakom intoksikacije, a bradiaritmija i smetnje u provođenju su rjeđe opisani nuzučinci. Cilj je ovog rada istražiti potencijalnu toksičnost lidokaina u dvije često primjenjivane lokalne anestezije: lidokain i lidokain/adrenalin kombinacija. Devet zdravih pasa nasumično su bili podijeljeni u dvije skupine. Jedna skupina (n = 4) primila je potkožne injekcije anestetika (ukupno šest injekcija od 1 mL s 2%-tnom lidokain otopinom), dok su psi u drugoj skupini (n = 5) primali lidokain/adrenalin kombinaciju (ukupno šest injekcija od 1 mL 2%-tnog lidokaina s 0,0125 mg adrenalin tartarata). Niti jedan od poznatih lidokainskih nuzučinaka nije zabilježen pri istraživanju. Koncentracija lidokaina u krvi daleko je ispod prijavljenog praga toksičnosti u pasa. Potkožna primjena dviju različitih anestetičkih formulacija pokazala se dobrom i sigurnom. Ovo istraživanje upućuje na zaključak da se lidokain i lidokain/adrenalin formulacije mogu sigurno primjenjivati kao lokalni anestetici pri biopsiji kože kod psa s tjelesnim težinama većim od 5 kilograma

Usporedba standardne perinealne herniorafije i transpozicije unutarnjega opturatornog mišića u liječenju perinealne hernije pasa.

Forty male dogs underwent 46 perineal herniorrhaphy procedures. In 22 dogs, herniorrhaphy was performed by standard perineal herniorrhaphy and in 18 dogs by internal obturator muscle transposition (six bilateral herniorrhaphies). Castration was performed in 13 (59%) dogs operated by standard perineal herniorrhaphy and in 14 (77%) dogs operated by transposition of the internal obturator muscle. Rectal disease was preoperatively observed in 22 (46%) cases. Recurrence was recorded in six (27%) dogs operated by standard perineal herniorrhaphy and in two (11%) dogs operated by internal obturator muscle transposition. Postoperative complications developed in 30 (65%) cases. The most common complications were wound complications (swelling, seroma, dehiscence and hematoma), lameness and tenesmus. Study results indicated the method of internal obturator muscle transposition to create a stronger perineal diaphragm with a lower incidence of recurrence compared to standard perineal herniorrhaphy.Operirano je 40 muških pasa u 46 operacijskih zahvata. Standardna perinealna herniorafija učinjena je u 22 psa, a transpozicija unutarnjega opturatornog mišića u 18 pasa (šest obostranih perinealnih hernija). Kastrirano je 13 (59%) pasa operiranih standardnom perinealnom herniorafijom te 14 (77%) pasa operiranih transpozicijom unutarnjega opturatornog mišića. Promjene na rektumu uočene su u 22 (48%) psa prije operacije. Šest (27%) pasa operiranih standardnom metodom imalo je recidiv, dok je isti uočen tek u dva (11%) psa operirana transpozicijom unutarnjega opturatornog mišića. Za vrijeme poslijeoperacijskog praćenja komplikacije su uočene u 30 (65%) pasa. Najčešće uočene komplikacije bile su komplikacije rane (oteklina, serom, dehiscencija i hematom), hromost i napinjanje. Rezultati ovog istraživanja pokazuju da je metoda transpozicije unutarnjega opturatornog mišića bolja, jer dovodi do nastanka čvršće perinealne dijafragme s manjim postotkom recidiviranja

Adrenalectomy in dogs

Adrenalektomija je kirurška metoda uklanjanja jedne ili obiju nuzbubrežnih žlijezda za koju se odlučujemo u slučaju adrenalnih novotvorina i posljedičnog hiperadrenokorticizma. Opisana su tri pristupa: ventralni medijani, bočni i laparoskopski. Adrenalne novotvorine možemo podijeliti na adrenalne karcinome, adrenalne adenome i feokromocitome, a u pasa susrećemo sa sve tri vrste. Vrlo su česti tipični klinički znakovi hiperadrenokorticizma (poliurija, polidipsija, polifagija, pendulirajući abdomen, alopecije po koži, hiperpigmentacija i/ili calcinosis cutis). Nakon što se nuzbubrežna žlijezda oslobodi svojih veza sa svih strana i ligira v. phrenicoabdominalis na svom ulazu u kaudalnu šuplju venu, žlijezda se može ukloniti. Osim opisanog kirurškog liječenja adrenalnih novotvorina, postoji i medikamentno liječenje koje se najčešće sastoji od primjene trilostana, mitotana odnosno ketokonazola. Ako pas preživi prva, najkritičnija 24 sata nakon operacije, prognoza je relativno povoljna s preživljenjem od 7 do 25 mjeseci uz poštivanje određenih smjernica poput odmora životinje, izbjegavanja stresa i sprečavanja psa da liže ranu.Adrenalectomy is a surgical method of removing one or both adrenal glands that is chosen in cases of adrenal neoplasms and the consequent hyperadrenocorticism Three approaches are described: ventral median, lateral and laparoscopic. Adrenal neoplasms can be divided into adrenal carcinomas, adrenal adenomas and pheochromocytomas, and in dogs we encounter all three types. The typical clinical signs of hyperadrenocorticism (polyuria, polydipsia, polyphagia, pendulous abdomen, skin alopecia, hyperpigmentation and / or calcinosis cutis) are very common. Once the adrenal gland is released from its ligaments on all sides and the v. phrenicoabdominalis is ligated at its entrance to the caudal vena cava, the gland can be removed. In addition to this surgical treatment of adrenal neoplasms, drug treatment is also possible, which usually consists of the use of trilostane, mitotane and ketoconazole. If the dog survives the first, most critical 24 hours after surgery, the prognosis is relatively favorable, with a survival time of 7 to 25 months with adherence to certain guidelines, such as resting the animal, avoiding stress and preventing the dog from licking the wound

Magnetska rezonancija kao dio šireg pristupa dijagnostici epileptičnog napadaja u pasa - dva slučaja hidrocefalusa u pasa s višestrukim epileptičnim napadajima

This paper describes two cases of hydrocephalus in dog. Both dogs were presented at the Clinic for Internal Diseases, Faculty of Veterinary Medicine, Zagreb, after having experienced cluster seizures and status epilepticus, respectively. In each dog physical and neurological examination was performed, revealing no abnormalities. Complete laboratory workup and urinalysis were included for each dog and all results were within reference range. Both dogs underwent magnetic resonance (MR) imaging and through this procedure a diagnosis of hydrocephalus was established. Anticonvulsive therapy and therapy against increased intracranial pressure was introduced in both dogs. Treatment resulted in marked clinical improvement.U radu su prikazana dva slučaja hidrocefalusa u pasa. Psi su dovedeni na Kliniku za unutarnje bolesti Veterinarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu nakon epileptičnih napadaja koji su se javljali u nizu, tj. kao status epilepticus. Oba su psa bila podvrgnuta općoj kliničkoj pretrazi te neurološkom pregledu prilikom kojih nisu otkrivena odstupanja od normale. Sve hematološke i biokemijske vrijednosti te nalazi analize mokraće nalazili su se unutar referentnih vrijednosti. U oba je psa provedena magnetska rezonancija kojom je postavljena dijagnoza hidrocefalusa. Pacijenti su podvrgnuti antikonvulzivnoj terapiji te terapiji za smanjenje intrakranijalnog tlaka, nakon čega je uslijedilo znatno kliničko poboljšanje

usporedba mehaničke čvrstoće triju različitih tehnika šivanja za zatvaranje interkostalne torakotomije - istraživanje ex vivo

The transcostal closure technique of intercostal thoracotomy closure appears to be associated with less pain in the first 24 hours and could be an alternative to the standard circumcostal technique. The goal of this study was to compare the ex vivo biomechanical properties of three suture techniques for intercostal thoracotomy closure. Samples of porcine ribs were used for the research. A 10 cm incision was made in the intercostal space in each sample. The techniques compared were: simple circumcostal interrupted suturing, continuous circumcostal suturing, and interrupted transcostal suturing. During the testing in the machine, suture rupture or rib cracking occurred. If rib cracking occurred first, the testing was continued until the suture broke as well. In the first group, rib fracture occurrence was 60% and suture rupture was 40%. In the second group, rib fracture occurrence was 55%, while 45% of the samples failed by suture rupture. In the third group, rib fracture occurrence was 70%, while suture rupture was 30%. These data did not differ significantly between groups (P>0.05). Continuous circumcostal suturing took the least amount of time, and the most time-consuming technique was interrupted transcostal suturing. Simple circumcostal suturing used most material, and the least amount of material was used with continuous circumcostal suturing. The conclusion of this paper is that the continuous pattern suture has the same mechanical strength as the other two suture patterns, but it consumes the least time and material. Therefore, from a mechanical standpoint, we advise the use of continuous circumcostal suture for intercostal thoracotomy closure.Doima se da je interkostalna tehnika zatvaranja torakotomije povezana s manje bola unutar prva 24 sata te bi mogla bi biti alternativa standardnoj cirkumkostalnoj tehnici. Cilj ovog istraživanja bio je usporediti ex vivo biomehanička svojstva triju tehnika za zatvaranje interkostalne torakotomije. Za istraživanje su korišteni uzorci svinjskih rebara. Na svakom je uzorku učinjena incizija duga 10 cm. Uspoređivano je jednostavno cirkumkostalno pojedinačno šivanje, produžno cirkumkostalno šivanje i pojedinačno transkostalno šivanje. Tijekom testiranja na trgalici popuštali su šavovi ili je došlo do loma rebara. Ako je došlo do loma rebara, testiranje je nastavljeno do popuštanja šavova. U prvoj skupini lom rebara dogodio se na 60 % uzoraka, dok je u 40 % uzoraka popustio šivaći materijal. U drugoj skupini u 55 % uzoraka popustila su rebra, dok je u 45 % uzoraka popustio šivaći materijal. U trećoj skupini u 70 % uzoraka popustila su rebra, dok je u 30 % slučajeva popustio šivaći materijal. Ovi se podaci ne razlikuju znakovito među testiranim skupinama (P > 0,05). Produžnim cirkumkostalnim šivanjem utrošak vremena bio je najmanji, dok je pojedinačnim transkostalnim šivanjem utrošak vremena bio najveći. Jednostavnim cirkumkostalnim šivanjem utrošilo se najviše šivaćeg materijala, dok je najmanje materijala utrošeno produžnim cirkumkostalnim šivanjem. Zaključak ovog rada je da produžno šivanje pruža jednaku mehaničku snagu kao i ostale testirane metode, ali je utrošak vremena i materijala manji. Stoga, s mehaničkog stajališta, za zatvaranje interkostalne torakotomije preporučujemo jednostavni cirkumkostalni šav

Usporedba pokazatelja procjene boli u pasa s operacijskim liječenjem puknuća prednjeg križnog ligamenta

The objective of this study was to compare postoperative pain, as assessed by multiple objective and subjective methods, after Tibial Tuberosity Advancement and Modified Retinacular Imbrication Technique, procedures that differ significantly in the extent of the operative trauma. We compared the preoperative, 2, 6, 10, 20, 44 and 68-hour postoperative results of the University of Melbourne Pain Scale and visual analogue scale with the dynamics of the physiologic, biochemical and behavioural parameters. The integration of various parameters increases the objectivity of pain assessment. The invasiveness of the surgical technique does not necessarily correlate with the level of postoperative pain.Cilj ovog istraživanja bila je usporedba poslijeoperacijske boli, procijenjene višestrukim objektivnim i subjektivnim metodama, nakon kranijalne transpozicije goljenične kvrge i modificiranog postupka zatezanja retinakula, kirurških zahvata koji se prema opsegu operacijske traume znatno razlikuju. Usporedili smo rezultate bodovnog sustava intenziteta boli Sveučilišta u Melbourneu i vizualne analogne skale s dinamikom fizioloških, biokemijskih i bihevioralnih pokazatelja prije operacije te 2, 6, 10, 20, 44 i 68 sati poslije operacije. Objedinjavanje različitih pokazatelja povećava objektivnost procjene boli. Invazivnost operacijske tehnike ne mora se nužno podudarati sa stupnjem poslijeoperacijske boli

Usporedba rezultata rekonstrukcije kožne rane u pasa polipropilenom i poliglaktinom 910.

The primary purpose of tissue reconstruction is to connect separated wound edges. Proper selection of sutures helps achieve better results in skin surgery. Polypropylen (Prolene®) and polyglactin 910 (Vicryl rapid®) were observed and compared for use in veterinary skin surgery. The handling characteristics of Prolene® suture is less satisfactory then Vicryl rapid® suture because of the stiffness of the material. Vicryl rapid® has a better control of knotting then Prolene® due to the material. Stitches were removed 9 days after surgery. In dogs whose wounds were sutured with Vicryl rapid® the threads only have to be wiped away, or have already fallen off by themselves. Suturing which has to be done under tension, infected wounds and usual skin surgery in pets, require synthetic non-absorbable monofilament material such as Prolene®. Good tolerance and the fact that there is no need to remove stitches make Vicryl rapid® suture very interesting for veterinary skin surgery in wild and zoo animals, non-socialized pets and wounds under casts.Primarna svrha rekonstrukcije tkiva je spojiti odvojene rubove rane. Pravilan izbor materijala za šivanje pomaže u postizanju boljih rezultata u kirurgiji. Prolene® i Vicryl rapid® istraženi su glede njihove upotrebe u veterinarskoj kirurgiji u svrhu šivanja kože. Prolene® se pokazao lošijim od Vicryl rapid® materijala zbog tvrdoće. Nit Vicryl rapida® se može bolje kontrolirati pri vezanju čvorova. Šavovi su uklonjeni devetog dana nakon šivanja. U pasa čije rane su rekonstruirane materijalom Vicryl rapid® šavovi su bili izvađeni povlačenjem ili su sami otpali. Šivanje rana s napetošću okolnog tkiva, inficiranih rana i uobičajenih rekonstrukcija u kirurgiji malih životinja zahtijeva sintetički neresorptivni jednonitni materijal kao što je Prolene®. Dobra podnošljivost i činjenica da nema potrebe za vađenjem šavova čini Vicryl rapid® vrlo dobrim izborom za rekonstrukcije kože u veterinarskoj kirurgiji u životinja u zoološkim vrtovima, divljih životinja, kućnih ljubimaca agresivnog ponašanja te rana pod imobilizacijskim povojem

Acute phase proteins in veterinary medicine

Proteini akutne faze upale otkriveni su početkom dvadesetog stoljeća. Pretpostavljalo se da nastaju kao odgovor organizma na zarazne bolesti. Danas se smatra da su integralni dio ranoga upalnog odgovora te da nastaju kao posljedica infekcije, traume, stresa ili razvoja novotvorina. Dosad je identificirano oko 40 proteina akutne faze upale koji se, s obzirom na povećanje ili smanjenje njihovih koncentracija za vrijeme upale, dijele na pozitivne i negativne. Na temelju promjena njihovih vrijednosti moguće je potvrditi sumnju na dijagnozu određenih bolesti, pratiti razvoj bolesti i odgovor organizma na terapiju.Acute phase proteins were first identified in the early twentieth century, arising as a response to infection. Today they are considered to be an integral part of the early inflammatory response that occurs in response to infection, trauma, stress or neoplastic changes. So far, about 40 acute phase proteins have been identified which, in relation to the changes in their concentration in response to stimuli, are divided into positive and negative acute phase proteins. On the basis of the changes in their values it is possible to confirm the diagnosis of certain diseases, to monitor the development of the disease and the response of the organism to the therapy administered