Biological effects of radionuclide iodine-131

U radu je prikazano djelovanje radioizotopa joda-131 na organizam, stanicu i na genetski materijal somatskih stanica. Uz akcidentalnu kontaminaciju jodom-131, njegova široka dijagnostička i terapijska primjena pridonose ukupnoj dozi zračenja. Bioioška raspodjeia ovog radiofarmaka u organizmu ovisi uz ostalo o načinu primjene i o kemijskom i fizikalno-kemijskom obliku radiofarmaka. Već nekoliko minuta nakon aplikacije jod-131 se prenoseći se putem krvi raspoređuje po organizmu. Doza zračenja na krv ovisna je o primijenjenoj aktivnosti joda-131 i o omjeru radioizotopa vezanog na proteine plazme. Nakon ulaska u organizam jod se najviše nakuplja u štitnoj žlijezdi. Učinci ionizirajućeg zračenja na žive stanice proporcionalni su apliciranoj aktivnosti radioizotopa. Intracelulamo se radioaktivni raspad odvija u citoplazmi i u karioplazmi i u frakciji ugradenoj u DNK. Pri indukciji mutacija, dio ugrađen u DNK učinkovitiji je od ostatka kontaminanata, stoga je lokalno pohranjena energija beta/gamp-emisije joda-131 važan čimbenik u produkciji trajne promjene genoma stanice.Radionuclides released into the biosphere by local sources are added to artificial radionuclides introduced by atmospheric nuclear weapon tests or nuclear accidents. The main polluters are nuclear industry reprocessing plants and nuclear power stations. Other sources are hospitals using radionuclides for diagnostics and therapy. This article presents the effects of radioisotope iodine-131 on a living organism, or the cell and on the genetic material within the cell. Beside the accidental iodine-131 contamination, its wide diagnostic and therapeutic application attributes to the total radiation dose. The biological distribution of this radiopharmaceutical in the body depends on the way of use and on the and physical and chemical shape of this radiopharmaceutical. A few minutes after the administration, all iodine ingested or inhaled is rapidly absorbed by blood. The irradiation dose in blood depends on the administered amount of 131I and the fraction passing into the plasma as protein-bound 131l. After entering the organism, iodine mostly accumulates in the thyroid gland, The effects of ionized radiation on living cells are proportional to the dosage of 131I. Intracellular radioactive decay occurs in cytoplasm, in karyoplasm, and in the DNA molecule incorporated fraction. Beside the damage resulting from the deposition of radiation energy, 131I causes biological damage when it decays while the isotope is incorporated into the DNA of human cells. Certain beta/gamma emitting isotopes such as, 131I may be particularly hazardous when incorporated into DNA. Incorporation ot radioactively labeled compounds into the DNA leads to highly selective irradiation of the nucleus of the proliferating cells. This produces pronounced biological damage as the genetic material in the cell nucleus constitutes the most radiosensitive target within the cell

Kromosomske aberacije i učestalost mikronukleusa u anesteziologa i anestezioloških tehničara

Occupational exposure to anaesthetic gases is associated with various adverse health effects. Genetic material is a sensitive target of numerous harmful agents. The aim of this study was to examine whether chromosomal damage could serve to indicate exposure to anaesthetics. Twenty-eight anaesthesiologists, 16 technicians, and 32 control subjects were examined for chromosome aberrations and micronucleus frequency. An increase in chromosome damage was found in both exposed groups. Micronucleus frequency increased significantly, showing higher rates in women. The observed differences between the sexes in respect to the exposure risk call for further, targeted investigation.Dugotrajna profesionalna izloženost niskim dozama plinovitih anestetika može imati različite nepoželjne učinke na zdravlje. Iako se zbog slabe topljivosti u krvi i tkivima brzo uklanjaju iz organizma, poznati su njihovi neurotoksični, hepatotoksični, a prema nekim istraživanjima i karcinogeni učinci. Istraživanja genotoksičnosti anestetika dala su različite rezultate. Citogenetske metode pokazale su se vrlo prikladnim pri istraživanjima na populaciji profesionalno izloženih osoba. Da bi se procijenio rizik od profesionalne izloženosti anesteticima u skupinama anesteziologa i anestezioloških tehničara analizirane su kromosomske aberacije i učestalost mikronukleusa. Istraživanje je obuhvatilo 28 anesteziologa i 16 anestezioloških tehničara pretežno izloženih dušičnom oksidu i halotanu. U kontrolnoj skupini analizirane su 32 osobe raznih profesija koje na svojim radnim mjestima nisu bile izložene fizikalnim ni kemijskim mutagenima. Skupine ispitanika usklađene su po spolu i duljini izloženosti anesteticima. Dob ispitanika nije mogla biti potpuno usklađena zbog različite dužine školovanja ispitanika, a u kontrolnoj skupini i zbog odabira mlađih, novozaposlenih osoba kako bi se izbjegla profesionalna izloženost mutagenima. U izloženim skupinama nije uočen utjecaj dobi, dužine izloženosti i pušenja na učestalost kromosomskih oštećenja. Porast broja kromosomskih oštećenja nađen je u obje izložene skupine u odnosu na kontrolu. Statistički značajan porast acentričnih fragmenata nađen je kod anesteziologa, a dicentrika kod anestezioloških tehničara. Učestalost mikronukleusa u binuklearnim limfocitima bila je značajno povišena u obje izložene skupine. Ovaj test pokazao se osjetljivijim od analize kromosomskih aberacija, pokazujući i statistički značajno povišenje u učestalosti oštećenja kod žena izloženih anesteticima

Genotoksičnost živina klorida nakon oralne izloženosti štakora vrednovana kometnim testom i mikronukleusnim testom

Mercury is a toxic element which is easily absorbed after ingestion or inhalation and deposited mainly in the kidney. The aim of this study was to evaluate the effects of mercury chloride in rats. Female rats, aged 14 weeks, were receiving mercury chloride in oral doses of 0.068, 0.136, and 0.272 mg kg-1 body weight (b.wt.) for five consecutive days. Three days after the last dose, the animals were killed. The liver and the kidney were dissected and mercury measured using vapour generation atomic absorption spectrometry. The results show a significant increase in mercury mass fraction in the kidney after two higher doses of mercury chloride, while liver mercury burden showed a significant increase only after the highest dose. Blood samples were analysed using the comet assay and supravitally acridine orange stained micronucleus test. Tail length, tail moment and micronucleus frequency were significantly higher in the treated rats than in control rats, regardless of the dose of mercury chloride, while the difference between the treated groups for both comet and micronucleus parameters was not statistically significant.Živa je toksičan element koji se nakon ulaska u organizam inhalacijom ili ingestijom odlaže najvećim dijelom u bubrezima. U ovom radu praćen je genotoksični učinak živina klorida na ženkama štakora. Životinje u dobi od 14 tjedana podijeljene u tri skupine od po osam životinja primale su oralno različite doze živina klorida, 0,068, 0,136 i 0,272 mg kg-1 tjelesne težine. Četvrta skupina od osam životinja služila je kao kontrola. Tri dana nakon zadnje doze živina klorida životinje su žrtvovane. Maseni udjel žive u jetri i bubrezima mjeren je atomskom apsorpcijskom spektrometrijom. Rezultati pokazuju značajan porast masenog udjela žive u bubrezima nakon izlaganja dvjema višim dozama živina klorida, dok je u jetri značajno opterećenje živom opaženo samo kod najviše koncentracije živina klorida. Uzorci krvi životinja analizirani su kometnim testom i mikronukleusnim testom uzoraka supravitalno bojenih akridin oranžom. Primjena ovih dvaju testova pokazala se dobrim izborom pri procjeni genotoksičnosti živina klorida. Naši rezultati pokazuju da izloženost niskim dozama živina klorida može prouzročiti mjerljive genotoksične učinke. Duljina repa, moment repa i učestalost mikronukleusa značajno su povišeni kod tretiranih životinja u odnosu na kontrolu, ali učinak doze nije opažen

Praćenje kromosomskih aberacija u medicinskog osoblja profesionalno izloženog djelovanju rendgenskih zrka

The decrease of unstable chromosomal damages (dicentrics, rings and acentric fragments) was observed in circulating peripheral blood lymphocytes after exposure to ionizing radiation. The study comprised 100 subjects, all medical staff occupationally exposed to X-rays, who were re-examined for unstable chromosomal aberrations after 3 months (12 subjects), 6 months (31 subjects), 9 months (13 subjects), 12 months (21 subjects), over 24 months (14 subjects), and over 36 months (9 subjects) and 60 control subjects who were not exposed to ionizing radiation or chemical mutagens at their workplaces. The results did not show time-dependent recovery from chromosomal aberrations in all cases.Pad broja nestabilnih oštećenja kromosoma (dicentrični kromosomi, prstenasti kromosomi i acentrični fragmenti) praćen dulje vrijeme u limfocitima periferne krvi osoba koje su bile izložene ionizirajućem zračenju upozorio je na to da limfociti mogu preživjeti više godina nakon ekspozicije. Ovim istraživanjem obuhvaćeno je 100 osoba profesionalno izloženih djelovanju X-zraka. Praćene su nestabilne kromosomske aberacije u vremenskim intervalima 3 mjeseca (12 osoba), 6 mjeseci (31 osoba), 9 mjeseci (13 osoba), 12 mjeseci (21 osoba), 24 mjeseca (14 osoba), 36 mjeseci (9 osoba) i 60 osoba koje nisu bile izložene djelovanju ionizirajućeg zračenja ili kemijskim mutagenima na svojim radnim mjestima. Dobiveni rezultati nisu pokazali popravak oštećenja ovisan o vremenu u svim slučajevima, što upućuje na individualne razlike u osjetljivosti na zračenje, kao i na različitu sposobnost za popravak oštećenih molekula

Kromosomske aberacije u limfocitima iz periferne krvi bolničkog osoblja u Republici Hrvatskoj izloženog niskim razinama ionizirajućeg zračenja

Medical staff is an occupational group exposed to different agents suspected to induce genetic damage. Among them ionising radiation is the most studied. Cytogenetic analysis of human chromosomes in peripheral lymphocytes allows direct detection of mutation in somatic cells. This study investigated the cytogenetic effects of low-level ionising x-radiation in 48-hour peripheral blood lymphocyte cultures sampled from 765 hospital staff occupationally exposed to several agents known or suspected to induce chromosome damage and compared them with 200 control subjects. The exposed subjects were divided in eight (8) groups according to their specialities and job titles. The exposed groups manifested an increase in all types of chromosome aberrations. Acentric fragments were the most frequent chromosome-type aberration. Dicentric chromosomes were statistically significant only in urologists/gynaecologists. Age and smoking significantly influenced the incidence of dicentrics in the exposed groups. The frequency of ring chromosomes was low in all exposed groups (range: 0-2), and none were found in the control group. These findings indicate the importance of periodic medical checkups of hospital staff occupationally exposed to low doses of ionising radiation. The purpose is to create an individual cytogenetic register, where changes could evidence individual risks.Medicinsko osoblje u svom je radu izloženo različitim potencijalno genotoksičnim agensima. Zbog široke primjene u medicini ionizirajuće zračenje je jedan od najistraživanijih fizikalnih agensa. Citogenetička analiza kromosoma iz limfocita periferne krvi omogućuje izravno određivanje oštećenja genoma izazvanog kroničnom izloženošću zračenju. Ova je studija uključila 765 ispitanika različitih medicinskih profesija izloženih pretežno ionizirajućem zračenju, ali uz to i nekim od potencijalno genotoksičnih kemijskih agensa, kao i 200 kontrolnih ispitanika. Izložena skupina ispitanika podijeljena je u osam podskupina prema profesiji. U izloženoj skupini uočen je porast svih tipova kromosomskih aberacija. Najčešći tip kromosomskih aberacija je acentrični fragment. U usporedbi s kontrolnom skupinom statistički značajna razlika za dicentrične kromosome uočena je jedino kod podskupine urologa/ginekologa. Životna dob i pušenje značajno su utjecali na pojavu dicentričnih kromosoma u izloženim skupinama. Učestalost prstenastih kromosoma bila je niska u svim izloženim skupinama (raspon: 0-2), dok u kontrolnoj skupini prstenasti kromosomi nisu na|eni. Rezultati upućuju na važnost periodičkih kontrolnih medicinskih pregleda u zdravstvenih radnika profesionalno izloženih genotoksičnim agensima. Svrha takvih pregleda je i stvaranje baze podataka u kojoj su pohranjeni svi citogenetički nalazi pojedinačnih izloženih ispitanika, koji su iznimno važni za pravilnu procjenu njihova individualnog rizika proizašlog iz profesionalne izloženosti

Utjecaj niskih doza klorpirifosa na krvne i stanice koštane srži štakora

The aim of this study was to investigate the genotoxic potential of low doses of chlorpyrifos (CPF) on blood and bone marrow cells in adult male Wistar rats. CPF was administered by oral gavage at daily doses of 0.010, 0.015, and 0.160 mg/kg of body weight (bw) for 28 consecutive days. Positive control (PC) was administered 300 mg/kg bw/day of ethyl methane sulphonate (EMS) for the final three days of the experiment. Toxic outcomes of exposure were determined with the in vivo micronucleus (MN) assay and alkaline comet assay. The 28-day exposure to the 0.015 mg/kg CPF dose, which was three times higher than the current value of acute reference dose (ARfD), reduced body weight gain in rats the most. The in vivo MN assay showed significant differences in number of reticulocytes per 1000 erythrocytes between PC and negative control (NC) and between all control groups and the groups exposed to 0.015 and 0.160 mg/kg bw/day of CPF. The number of micronucleated polychromatic erythrocytes per 2000 erythrocytes was significantly higher in the PC than the NC group or group exposed to 0.015 mg/kg bw/day of CPF. CPF treatment did not significantly increase primary DNA damage in bone marrow cells compared to the NC group. However, the damage in bone marrow cells of CPF-exposed rats was much higher than the one recorded in leukocytes, established in the previous research. Both assays proved to be successful for the assessment of CPFinduced genome instability in Wistar rats. However, the exact mechanisms of damage have to be further investigated and confirmed by other, more sensitive methods.Istražen je genotoksični potencijal niskih doza klorpirifosa na uzorcima krvi i stanica koštane srži u odraslih mužjaka štakora soja Wistar. Pokusnim je životinjama klorpirifos bio 28 dana oralno apliciran pomoću sonde u dnevnim dozama od 0,010 mg/kg t. m., 0,015 mg/kg t. m. i 0,160 mg/kg t. m. Kao pozitivna kontrola korišten je etil metan sulfonat (EMS) u dozi od 300 mg/kg t. m. tijekom posljednja tri dana pokusa. Toksični ishodi izloženosti klorpirifosu istraženi su primjenom in vivo mikronukleus (MN) testa i alkalnoga komet-testa. Utvrdili smo da je 28-dnevna izloženost klorpirifosu u dozi od 0,015 mg/kg t. m./dan, koja je trostruko viša od važeće vrijednosti akutne referentne doze, u najvećoj mjeri smanjila prirast tjelesne mase štakora. Rezultati MN-testa upućuju na značajne razlike u broju retikulocita na 1000 eritrocita između pozitivne i negativne kontrole te između obiju kontrola i skupina izloženih klorpirifosu u dnevnim dozama 0,015 i 0,160 mg/kg t. m. Broj polikromatskih eritrocita s mikronukleusima na 2000 eritrocita u pozitivnoj kontroli bio je značajno povećan u usporedbi s negativnom kontrolom te s uzorcima krvi štakora izloženih klorpirifosu u dnevnoj dozi od 0,015 mg/kg t. m. Izloženost CPF-u nije uzrokovala statistički značajan porast razine primarnih oštećenja DNA u stanicama koštane srži u usporedbi s razinama spontanih oštećenja DNA, izmjerenima alkalnim komet-testom u negativnoj kontroli. Međutim, razine oštećenja u stanicama koštane srži štakora izloženih klorpirifosu bile su značajno više od onih zabilježenih u leukocitima, koje su poznate iz prethodnih istraživanja. Oba su se testa pokazala uspješnima za procjenu nestabilnosti genoma izazvanih klorpirifosom u Wistar štakora. Međutim, točni mehanizmi oštećenja moraju se dodatno istražiti i potvrditi drugim osjetljivijim metodama

DNA Repair Gene Polymorphisms and Sensitivity to Ionising Radiation

Cilj ovog istraživanja bio je procijeniti razinu oštećenja DNA u leukocitima periferne krvi prije, neposredno nakon i 120 min nakon ozračivanja dozom zračenja od 2 Gy te usporediti razine nastalih oštećenja između kontrolne skupine i skupine medicinskih radnika izloženih niskim dozama ionizirajućeg zračenja na svojim radnim mjestima. Istražen je utjecaj polimorfi zma u genima koji sudjeluju u popravku DNA; *hOGG1, XRCC1 i MGMT na razinu izmjerenih oštećenja. Istraživanjem je obuhvaćeno 40 zdravih ispitanika obaju spolova (20 kontrola i 20 izloženih). Razina oštećenja DNA mjerena je komet-testom u alkalnim uvjetima, pri čemu su za svakog ispitanika i svaku vremensku točku analizirane vrijednosti dužine repa, % DNA u repu i repnog momenta kometa. Rezultati pokazuju da su vrijednosti % DNA u repu i repni moment kometa bili statistički značajno viši u izloženoj populaciji prije, neposredno nakon i 120 min nakon ozračivanja. Pokazano je da nosioci polimorfnih alela ovih gena u izloženoj skupini imaju statistički značajno više razine oštećenja DNA, kako naspram homozigota pripadne skupine, tako i naspram cijele kontrolne skupine te da početno oštećenje DNA značajno negativno korelira s ukupnom dozom zračenja koju su primili tijekom radnog vijeka. Dobiveni rezultati upućuju na vrijednost kombiniranja alkalnoga komet-testa i genotipizacije izloženih pojedinaca u genima za popravak DNA, što bi moglo pridonijeti prepoznavanju subpopulacija sklonijih nakupljanju oštećenja DNA, a time i sklonijih riziku od razvoja tumorskih bolesti.Increasing exposure to ionising radiation raises a great concern about potential DNA damage in occupationally exposed individuals. Polymorphisms of DNA repair genes can determine individual sensitivity and DNA damage response to low doses of ionising radiation. The objective of this study was to assess DNA damage in leukocytes at baseline, immediately after and 120 min after exposure to gamma-radiation of 2 Gy, to compare DNA damage between the control group of subjects and subjects occupationally exposed to low-dose gamma-radiation, and to determine the relationship between hOGG1 (8-oxoG specifi c DNA glycosylase/AP-Lyase, Ser326Cys), XRCC1 (X-ray repair cross-complementing protein-group 1, Arg194Trp), and MGMT(O6-methylguanine-DNA methyltransferase, Leu84Phe) gene and DNA damage. The study enrolled 40 healthy subjects (20 controls and 20 occupationally exposed subjects), whose leukocytes were exposed to ionising radiation and tested for DNA damage (tail length, percentage od DNA in comet tail, and tail moment) using the alkaline version of the comet assay. Our results show that tail DNA percentage and tail moment were signifi cantly higher in the exposed group at baseline, immediately after, and 120 min after exposure to 2 Gy. The exposed subjects carrying polymorphic alleles had signifi cantly higher DNA damage than homozygous carriers of the same gene and controls. Combined use of the alkaline comet assay and genotyping of DNA repair genes could help discover sensitive occupationally exposed individuals who can accumulate higher DNA damage and are at higher risk of developing tumours

Procjena in vitro toksičnosti stakleno-ionomernih cemenata primjenom mikronukleus testa, alkalnog komet testa i komet testa modificiranog hOGG1 enzimom

The purpose of this study was to evaluate the genotoxic potential of components leached from two conventional self-curing glass-ionomer cements (Fuji IX and Ketac Molar), and light-curing, resin modified glass-ionomer cements (Vitrebond, Fuji II LC). Evaluation was performed on human lymphocytes using alkaline and hOGG1 modified comet, and micronucleus assays. Each material, polymerised and unpolymerised, was eluted in extracellular saline (1 cm2 mL-1) for 1 h, 1 day, and 5 days. Cultures were treated with eluates using final dilutions of 10-2, 10-3, and 10-4. Alkaline comet assay did not detect changes in DNA migration of treated cells regardless of the ionomer tested, polymerisation state, and elution duration. Glass ionomers failed to significantly influence micronucleus frequency. No oxidative DNA damage in treated lymphocytes was observed using hOGG1 modified comet assay. Obtained results indicate high biocompatibility of all tested materials used in the study under experimental conditions.Svrha istraživanja bila je procijeniti genotoksični potencijal komponenata koje izlučuju dva konvencionalna samopolimerizirajuća stakleno-ionomerna cementa (Fuji IX i Ketac Molar) te svjetlosno polimerizirajući i smolom modificirani stakleno-ionomerni cementi (Vitrebond, Fuji II LC). Istraživanje je provedeno na ljudskim limfocitima primjenom alkalnog komet testa, komet testa modificiranog hOGG1 enzimom te mikronukleus testa. Svaki materijal, polimerizirani i nepolimerizirani, eluiran je u fiziološkoj otopini (1 cm2 mL-1) tijekom jednog sata, jednog dana i tijekom 5 dana. Kulture limfocita tretirane su eluatima u razrjeđenjima 10-2, 10-3 i 10-4. Alkalnim komet testom nisu zabilježene promjene u migraciji DNA iz tretiranih stanica bez obzira na ispitani ionomer, vrstu polimerizacije i trajanje elucije. Izloženost staklenim ionomerima nije značajno utjecala na učestalost mikronukleusa. Primjenom hOGG1 modificiranog komet testa nije zamijećeno oksidativno oštećenje DNA u tretiranim limfocitima. Dobiveni rezultati upućuju na visoki stupanj biokompatibilnosti svih testiranih materijala koji su se koristili u eksperimentalnim uvjetima

DNA Damage and Glutathione Peroxidase Activity in Liver and Kidney Cells in Wistar Rats Exposed to Terbuthylazine (TERB) for 28 Consecutive Days

The potential of low doses of the chloro-triazine herbicide terbuthylazine to induce DNA damage and impair activity of glutathione peroxidase (GPx) was evaluated in kidney and parenchymal and non-parenchymal liver cells of adult male rats. In a 28-day study, terbuthylazine was applied daily by oral gavage at doses: 0.004, 0.4 and 2.29 mg/kg bw/day. Tail Intensity (T Int) and Tail Length (TL) were used as descriptors of DNA damage. In the kidney, Tail Int was significantly different in all treated groups, while TL was different in 0.4 and 2.29 mg/kg bw/day groups, compared to controls. Significant differences in TL were recorded in parenchymal and non-parenchymal liver cells of all treated groups. Tail Int was significantly different from controls in non-parenchymal liver cells at all applied doses and in parenchymal cells at terbuthylazine doses of 0.004 and 2.29 mg/kg bw/day. A significant increase in GPx activity was observed only in the kidney at doses 0.4 and 2.29 mg/kg bw/day compared to the controls indicating its possible role in the protection of kidney from free radicals. It appears that repeated exposure to low doses of terbuthylazine could cause DNA instability in kidney cells and in parenchymal and non-parenchymal liver cells in rats

Polimorfizmi u genima za popravak DNA: poveznica s biomarkerima mikronukleus-testa u medicinskih radnika kronično izloženih niskim dozama ionizirajućeg zračenja

Individual sensitivity to ionising radiation (IR) is the result of interaction between exposure, DNA damage, and its repair, which is why polymorphisms in DNA repair genes could play an important role. We examined the association between DNA damage, expressed as micronuclei (MNi), nuclear buds (NBs), and nucleoplasmic bridges (NPBs) and single nucleotide polymorphisms in selected DNA repair genes (APE1, hOGG1, XRCC1, XRCC3, XPD, PARP1, MGMT genes; representative of the different DNA repair pathways operating in mammals) in 77 hospital workers chronically exposed to low doses of IR, and 70 matched controls. A significantly higher MNi frequency was found in the exposed group (16.2±10.4 vs. 11.5±9.4; P=0.003) and the effect appeared to be independent from the principal confounding factor. Exposed individuals with hOGG1, XRCC1, PARP1, and MGMT wild-type alleles or APEX1, as well as XPD (rs13181) heterozygous showed a significantly higher MNi frequency than controls with the same genotypes. Genetic polymorphism analysis and cytogenetic dosimetry have proven to be a powerful tool complementary to physical dosimetry in regular health surveillance programmes.Individualna osjetljivost na ionizirajuće zračenje rezultat je međudjelovanja samog izlaganja zračenju, oštećenja DNA nastalog prilikom tog izlaganja te samog popravka nastalog oštećenja. Veliki doprinos razlikama čine i polimorfizmi u genima za popravak DNA. U ovom radu istražili smo povezanost nastalih oštećenja DNA u obliku mikronukleusa (MN), jezgrinih pupova (NB) i nukleoplazmatskih mostova (NPB) s polimorfizmima jednog nukleotida (SNP) u genima za popravak DNK (APE1, hOGG1, XRCC1, XRCC3, XPD, PARP1, MGMT) koji sudjeluju u različitim mehanizmima popravka. Rezultati skupine od 77 medicinskih radnika kronično izloženih niskim dozama ionizirajućeg zračenja uspoređeni su s rezultatima skupine od 70 odgovarajućih kontrola. Izložena skupina imala je značajno veću učestalost MN-a (16,2±10,4 vs. 11.5±9.4; P=0,003), a sama pojavnost oštećenja bila je neovisna o medijatornoj varijabli (kovarijati). Značajno više učestalosti MN nađene su u izloženoj skupini u homozigotnih nositelja divljeg tipa gena hOGG1, XRCC1, PARP1 i MGMT i u heterozigotnih nositelja gena APEX1 i XPD (rs13181) u odnosu na kontrolnu skupinu istoga genotipa. Analiza genskih polimorfizama i citogenetička dozimetrija važna su dopuna osobnom dozimetrijskom nadzoru izloženih radnika