Obostrani pneumotoraks kao komplikacija perkutane traheotomije: prikaz slučaja

Percutaneous dilatational tracheostomy is a common surgical procedure that is becoming the method of choice in critically ill patients whenever prolonged airway secure and/ or ventilation support is needed. Although adverse events are relatively uncommon, serious life threatening complications can arise from this bedside procedure. We report a case of a 70-year-old female who developed extensive subcutaneous emphysema and bilateral pneumothorax immediately after a percutaneous dilatational tracheostomy procedure. Different mechanisms, such as damage to posterior or anterior tracheal wall, false passage or paratracheal placement or dislocation of the cannula are considered to be responsible for the development of pneumothorax and subcutaneous emphysema. Although bronchoscopic control after the tracheostomy procedure did not reveal any tracheal injury, we believe that subcutaneous emphysema and bilateral pneumothorax are most likely caused by procedure induced injuries of the trachea in addition to the applied high airway pressure induced by excessive or inappropriate ventilation. In our case report, we would like to emphasize that continuous bronchoscopic guidance during percutaneous tracheostomy is invaluable in decreasing the incidence of its overall complications, especially during enhancing the team experience.Perkutana dilatacijska traheotomija je učestali kirurški zahvat koji postaje metodom osiguravanja dišnoga puta u kritičnih bolesnika i bolesnika na dugotrajnoj mehaničkoj ventilaciji. Iako su popratni učinci relativno rijetki, metoda je vezana uz mogućnost nastanka za život opasnih komplikacija. Prikazujemo slučaj 70-godišnje žene kod koje je došlo do razvoja opsežnog potkožnog emfizema i obostranog pneumotoraksa neposredno nakon izvođenja perkutane traheotomije. Različiti mehanizmi kao što su oštećenje stražnjeg ili prednjeg zida dušnika, lažni prolaz ili paratrahealno postavljanje ili dislokacija kanile mogu se smatrati odgovornim za nastanak pneumotoraksa i potkožnog emfizema. U našem prikazu slučaja, iako nakon perkutane traheotomije bronhoskopskim pregledom nije nađeno oštećenje dušnika, smatramo da je uzrok nastanka potkožnoga emfizema i obostranog pneumotoraksa najvjerojatnije procedurom nastala ozljeda dušnika i primjena visokog tlaka u dišnim putovima izazvanog prejakom ili neodgovarajućom ventilacijom. Ovim prikazom slučaja željeli bismo naglasiti važnost bronhoskopske vizualizacije tijekom izvođenja perkutane traheotomije u prevenciji nastanka mogućih komplikacija, osobito u razdoblju usvajanja ove kliničke vještine

DELIRIUM INCIDENCE IN PEDIATRIC INTENSIVE CARE UNIT

Delirij je ozbiljan neuropsihijatrijski poremećaj a delirij djece u jedinicama intenzivnog liječenja je kao klinički entitet neprepoznat. Rana dijagnoza delirija djece važna je zbog pravovremene terapije i raznih psihosocijalnih postupaka. Dijagnostika delirija u dječjoj populaciji je otežana jer postoji više ljestvica i testova ali niti jedan nije dovoljno specifičan i osjetljiv za procjenu mentalnog statusa djece u jedinicama intenzivnog liječenja. Algoritam za dijagnostiku i liječenje delirija djece u jedinicama intenzivnog liječenja ne postoji te je potrebno dodatnih kliničkih ispitivanja i radova radi poboljšanja dijagnostike i terapije tog ozbiljnog kliničkog entiteta.Delirium is a serious neuropsychiatric disorder and pediatric delirium (PD) is a similarly serious condition. PD is understudied and very often misdiagnosed, especially in pediatric intensive care units (PICU). It is important to early diagnose PD, so that early psychosocial interventions and therapy can be introduced. Valid diagnostic instruments are needed at PICU to assess PD. There are many scales and tests to diagnose delirium but none of them is specific enough to diagnose PD. Although PD is a serious complication at PICU, clinical guidelines for PD are still lacking, therefore additional investigations are needed to bring them out

ACUTE COMPARTMENT SYNDROME OF THE MUSCLE IN INTENSIVE CARE PATIENTS

Akutni sindrom tijesnog mišićnog odjeljka je stanje povišenog tkivnog tlaka unutar zatvorenog mišićnog odjeljka s posljedičnim ishemijskim lezijama svih struktura unutar odjeljka. Dijagnoza postavljena u ranoj fazi bolesti i žurno obnavljanje cirkulacije najvažniji su za izbjegavanje teških lokalnih komplikacija s trajnim oštećenjima i sistemskih čak po život opasnih komplikacija. Temelj za postavljanje dijagnoze ovog sindroma je, usprkos nedostacima, klinička procjena. Međutim, u teških bolesnika, često s ozljedama više organskih sustava koji zahtijevaju liječenje u jedinici intenzivnog liječenja samo klinička procjena može biti nedostatna. U takvim slučajevima postavljanje dijagnoze može olakšati direktno mjerenje tkivnog tlaka unutar odjeljka. Cilj ovog preglednog članka je naglašavanje važnosti rutinskog dnevnog nadzora bolesnika u kojih postoji rizik za razvoj sindroma tijesnog mišićnog odjeljka s ciljem pravodobnog postavljanja dijagnoze, prevencije i liječenja tog teškog stanja.Acute compartment syndrome of the muscle occurs when elevation of tissue pressure in closed fascial compartments results in muscle and nerve ischemia. Prompt diagnosis and decompression is essential to avoid the devastating local complications with permanent disabilities and systemic even lethal complications. Despite its drawbacks, clinical assessment is still the diagnostic cornerstone of acute compartment syndrome. In critically multisystem injured patients, it often presents silently and clinical examination alone may be insufficient. Intracompartmental pressure measurement is a useful adjunct and can confirm the diagnosis when clinical assessment is difficult. In this article, the etiology, clinical signs, diagnosis and therapy is discussed and underscores the importance of routine surveillance for acute compartment syndrome of muscle

Neurorehabilitation and robotics in individuals with upper extremity hemiparesis after stroke

Cilj: Neurorehabilitacija bolesnika nakon moždanog udara predstavlja velik izazov, a robotski sustavi kao nadogradnja konvencionalne rehabilitacije predmet su brojnih istraživanja. Tako je pri Zavodu za fizikalnu i rehabilitacijsku medicinu KBC-a Rijeka provedeno istraživanje u kojem je korišten robotski uređaj Armeo Spring® (Hocoma, Švicarska) s ciljem procjene učinkovitosti njegove primjene. Ispitanici i metode: U istraživanje je uključeno 40 bolesnika koji su zadobili moždani udar s posljedičnom hemiparezom, a uključeni su u neurorehabilitaciju u subakutnoj fazi, prosječno 47,31 (± SD = 24,74) dana nakon moždanog udara. Bolesnici su podijeljeni u dvije skupine, od po 20 bolesnika i obje skupine provodile su vježbe dva puta dnevno. Ispitivana skupina bolesnika provela je konvencionalne postupke fizioterapije po Bobath konceptu uz dodatnu robotsku terapiju na uređaju Armeo Spring® (Hocoma, Švicarska), a dvadeset bolesnika kontrolne skupine provodilo je konvencionalnu fizioterapiju po Bobath konceptu dva puta dnevno. Procjena učinkovitosti mjerena je funkcijskim indeksom onesposobljenosti (engl. Functional Independent Measurement; FIM) i ocjenskom ljestvicom motoričke procjene (engl. Motor Assessment Scale; MAS), a procjena je vršena prije i poslije provedene neurorehabilitacije. Rezultati: Praćenjem triju varijabli, cjelokupni FIM test, cjelokupni MAS test (MAS U) te MAS test za funkciju ruke (engl. Motor Assessment Scale za funkciju ruke; MAS FR), uočena je statistički značajna razlika (P < 0,05) između ispitivane i kontrolne skupine. Zaključak: Istraživanje je pokazalo da pokreti potpomognuti uređajem Armeo Spring® poboljšavaju ishod rehabilitacije i nadopunjuju konvencionalnu terapiju. Posebno je ohrabrujući podatak da smo svoje rezultate postigli kod bolesnika u subakutnoj fazi rehabilitacije nakon moždanog udara.Aim: Neurorehabilitation of patients after stroke is a major challenge, and robotic systems as an upgrade to conventional rehabilitation have been the subject of numerous studies. Thus, a research was conducted at the Department of Physical and Rehabilitation Medicine of the University Hospital Center Rijeka in which an Armeo Spring® (Hocoma, Switzerland) robotic device was used in order to evaluate the effectiveness of its application. Subjects and methods: The study included 40 patients after stroke with consequent hemiparesis and were involved in subacute phase neurorehabilitation, averaging 47.31 (± SD = 24.74) days after stroke. Patients were divided into two groups of 20 patients and both groups performed exercises twice a day. The examined group of patients performed conventional physiotherapy procedures according to the Bobath concept with additional robotic therapy on the Armeo Spring® device (Hocoma, Switzerland) and twenty patients of the control group performed conventional physiotherapy according to the Bobath concept twice a day. Performance assessment was measured by the Functional Independent Measurement (FIM) and the Motor Assessment Scale (MAS) and the assessment was performed before and after neurorehabilitation. Results: Monitoring three variables, the overall FIM test, the overall MAS test (MAS U) and the MAS test for upper extremity function (Motor Assessment Scale for upper extremity function; MAS UE) showed a statistically significant difference (p <0.05) between the examined and control groups. Conclusion: The research has shown that Armeo Spring®-assisted movements improve the outcome of rehabilitation and complement conventional therapy. It is especially encouraging that we achieved our results in patients in the subacute phase of rehabilitation after stroke

Specificities of anesthesia in bariatic surgery

Kirurgija pretilosti je jedna od najučinkovitijih metoda u liječenju patološke pretilosti. Ti bolesnici zbog različitih anatomskih i fizioloških promjena uzrokovanih debljinom i pridruženim bolestima predstavljaju poseban izazov za anesteziologe. U ovom preglednom članku dajemo kratak pregled sadašnjih znanja vezanih uz pretilost i perioperacijsko vođenje bolesnika predviđenih za barijatričke operacijske zahvate.Bariatric surgery is one of the most effective methods for treating patients with morbid obesity. Obese patients present challenge for the anaesthesiologist because of the various anatomic and physiological changes related to obesity and associated comorbid diseases. In this review we give a brief overview of current knowledge related to obesity and perioperative management of patients scheduled for bariatric surgery

LAPAROSCOPIC CHOLECYSTECTOMY IN PATIENTS WITH VENTRICULOPERITONEAL SHUNT

Razvojem i usavršavanjem laparoskopske kirurgije i poznavanjem njezinih patofizioloških posljedica na organizam, proširile su se indikacije za laparoskopske kirurške zahvate te se danas laparoskopska tehnika rabi kao terapijska i dijagnostička metoda. Iako se službeno ne smatra kontraindikacijom, ugrađeni ventrikuloperitonealni kateter nosi povišen perioperacijski rizik od laparoskopskih kirurških zahvata zbog mogućnosti povišenja intrakranijalnog tlaka tijekom pneumoperitoneuma. Od 1992. godine kada je učinjena prva laparoskopska kolecistektomija u Hrvatskoj, u Klinici za kirurgiju KB »Sveti Duh« laparoskopskom tehnikom operirana su tri bolesnika s ugrađenim ventrikuloperitonealnim kateterom. U sva tri bolesnika operacija i poslijeoperacijski tijek protekli su bez komplikacija. U ovom članku dajemo prikaz spomenutih triju slučajeva i kraći pregled literatureBecause of development of laparoscopic surgery and by knowing of its pathophysiological effects on organism, indications for laparoscopic surgery have become more extensive, so this method is today used for therapeutic and diagnostic procedures. Although ventriculoperitoneal shunt is not normally considered a contraindication for laparoscopic surgery, pneumoperitoneum is described as a cause of raised intracranial pressure. Since 1992 when the first laparoscopic cholecystectomy was done at the University Department of Surgery of Sveti Duh Clinical Hospital in Zagreb, three patients with implanted ventriculoperitoneal shunt were managed successfully laparoscopically. In all three patients, there were no complications during and after the surgery. In this paper we present our experience of three cases and short review of the literature

NONINVASIVE VENTILATION IN THE POSTOPERATIVE PERIOD

Akutno zatajenje disanja relativno je česta poslijeoperacijska komplikacija, a najčešće se javlja u bolesnika s prijeoperacijski poremećenom plućnom funkcijom i/ili nakon velikih torako-abdominalnih operacija. Iako se endotrahealna intubacija i mehanička ventilacija još uvijek smatraju osnovom u liječenju bolesnika s akutnim zatajenjem disanja, literaturni podatci ukazuju da je mortalitet tih bolesnika usko povezan s komplikacijama vezanim uz intubaciju i mehaničku ventilaciju. Zbog toga je cilj spriječiti komplikacije i ako je moguće izbjeći endotrahealnu intubaciju. Neinvazivna ventilacija (NIV) je oblik mehaničke potpore koja ne zahtijeva postavljanje endotrahealnog tubusa te se danas sve češće koristi u proilaktičke i terapijske svrhe kod kirurških bolesnika s akutnim zatajenjem disanja. U ovom članku dajemo kratak pregled indikacija i ograničenja neinvazivne ventilacije u perioperacijskom razdoblju.Acute respiratory failure is relatively common postoperative complication, occurs frequently in patients with preexisting compromised respiratory function and/or undergoing major thoracoabdominal procedures. Although endotracheal intubation and mechanical ventilation is still considered the cornerstone for the treatment of patients with acute respiratory failure, literature data have shown that mortality of these patients is closely associated to complications of intubation and mechanical ventilation. Therefore, the goal is to prevent complications and if possible to avoid endotracheal intubation. Noninvasive ventilation (NIV) is a form of mechanical support that does not require endotracheal intubation and is nowadays often used in prophylactic and therapeutic purposes in surgical patients with acute respiratory failure. In this article we give a brief overview of the indications and limitations of non-invasive ventilation in perioperative period

Specificities of anesthesia in bariatic surgery

Kirurgija pretilosti je jedna od najučinkovitijih metoda u liječenju patološke pretilosti. Ti bolesnici zbog različitih anatomskih i fizioloških promjena uzrokovanih debljinom i pridruženim bolestima predstavljaju poseban izazov za anesteziologe. U ovom preglednom članku dajemo kratak pregled sadašnjih znanja vezanih uz pretilost i perioperacijsko vođenje bolesnika predviđenih za barijatričke operacijske zahvate.Bariatric surgery is one of the most effective methods for treating patients with morbid obesity. Obese patients present challenge for the anaesthesiologist because of the various anatomic and physiological changes related to obesity and associated comorbid diseases. In this review we give a brief overview of current knowledge related to obesity and perioperative management of patients scheduled for bariatric surgery