Ozljede lokomotornog sustava u trkača početnika: incidencija, vrste ozljeda, vremenski obrasci, sociodemografski i motivacijski čimbenici rizika – prospektivna kohortna studija

The aim was to determine types and incidence of running-related lower extremity injuries and identify sociodemographic and motivational risk factors in novice runners attending an eight-month running school. Between January 2011 and October 2014, 349 novice runners were included. Sociodemographic, anthropometric, and data on running motivation and self-perceived health and fitness were collected. Subjects were screened for lower extremity injuries at regular three-month intervals. The cohort mean age was 35.46±7.31 years, and 271 (79.5%) were female. There were 173 (49.9%) injuries recorded, less frequently among women (42.9% vs. 62.7%, p=0.016; OR 0.878, 95% CI 0.788-0.977). The mean body mass index was 23.89±3.88 kg/m2 at baseline and 22.99±3.35 kg/m2 post-school (p<0.001). Median self-perceived fitness level on a ten-point visual analog scale was 4 (interquartile range (IQR) 3-5) at baseline and 8 (IQR 7-8) post-school (p<0.001). Median self-perceived overall health was 6 (IQR 5-8) at baseline and 8 (IQR 7-9) post-school (p<0.001). The knee had a significantly higher rate of injuries compared to other anatomic regions (p<0.001). Subjects listed improvement of fitness as the most common motivation for entering the school (n=159; 45.7%). In conclusion, novice runners should include strengthening exercises for knee injury prevention into their training routine.Cilj je bio istražiti incidenciju ozljeda lokomotornog sustava donjih ekstremiteta vezanih uz trčanje i utvrditi sociodemografske i motivacijske čimbenike rizika u trkača početnika tijekom osmomjesečnog programa škole trčanja. U istraživanje je bilo uključeno 349 trkačica i trkača koji su pohađali školu trčanja između siječnja 2011. i listopada 2014. Prikupljani su ­podaci o sociodemografskim, antropometrijskim značajkama ispitanika, kao i oni o percipiranju vlastitog zdravlja, kondicije i motivacije za trčanje. Srednja vrijednost dobi kohorte je bila 35,46±7,31 godina, a 271 (79,5%) su bile žene. Ukupno su zabilježene 173 (49,9%) ozljede, s manjom učestalosti među ženama (42,9% prema 62,7%, p=0,016; OR 0,878, 95% CI 0,788-0,977). Srednja vrijednost indeksa tjelesne mase je bila 23,89±3,88 kg/m2 na početku i 22,99±3,35 kg/m2 na kraju škole (p<0,001). Medijan razine percepcije vlastite tjelesne kondicije je bio na vizualno numeričkoj ljestvici (1-10) 4 (interkvartilni raspon (IQR) 3-5) na početku i 8 (IQR 7-8) na kraju škole (p<0,001). Medijan razine percepcije vlastitog zdravlja je bio 6 (IQR5-8) na početku i 8 (IQR 7-9) na kraju škole (p<0,001). Koljeno je bilo ozlijeđeno značajnije češće nego ostale anatomske regije (p<0,001). Ispitanici su naveli želju za poboljšanje tjelesne kondicije kao najčešći razlog uključivanja u školu trčanja (n=159; 45,7%). Zaključno, trkačima početnicima bi trebalo prije i tijekom trkačkog treninga uvesti vježbe za prevenciju ozljeda koljena

Torticollis

Tortikolis je nagnut položaj glave i ograničena pokretljivost vratne kralježnice uz hipertonus mišića sternokleidomasteidousa. Nakon iščašenja kuka i deformacija stopala, jedan je od tri najčešća deformiteta s kojim se rađaju djeca. U radu se prikazuje mogućnost rane dijagnoze i terapije tortikolisa, s naglaskom na važnost terapije aktivnim pokretom, kao središnje metode u liječenju, koju provodi fizioterapeut ili roditelj.Torticolis is the condition that causes the neck to involuntarily twist to one side secondary to contraction of the neck muscles combined with limited range of movement and sternocleidomastoideus muscle hypertonus. This presents one of three most common deformities along with hip dislocation, and feet deformities. In this paper are presented possibilities of early diagnosis and therapy, emphasizing the importance of active range of movement as a central method of treatment, performed by therapist or by a parent

Neurorizično dijete

Neurorizično dijete je ono dijete koje je bilo izloženo prenatalnim, perinatalnim ili postnatalnim čimbenicima rizika. Mjesto i nastanak oštećenja mozga ovisi o gestacijskoj zrelosti novorođenčeta, a objašnjava se postojanjem prijelaznih oblika neuroanatomske organizacije i promjenama prokrvljenosti centralnog živčanog sustava tijekom sazrijevanja. Neurorazvojni ishod djeteta nakon oštećenja ovisi o interakciji: djeteta i okoline, postojećeg oštećenja mozga (tip, opseg i lokalizacija) te kompenzacijskih procesa maturacije i plastičnosti mozga. Klinički ishod može ići u dva smjera: potpuni oporavak ili neurorazvojno odstupanje. Neurorazvojno odstupanje može biti niskoneurorizično ili visokoneurorizično. U ovom radu prikazano je dijete P. L. koje je bilo izloženo prenatalnim, perinatalnim i postnatalnim čimbenicima rizika. Zbog poznatih čimbenika rizika i evidentnog odstupanja tijekom prvog pregleda dječjeg fizijatra odmah je planirana intenzivna stimulacija neuromotoričkog razvoja. Uključen je interdisciplinarni tim stručnjaka kako bi prevenirali stvaranje patoloških obrazaca pokreta i ponašanja.Child at neurorisk is the child who has been exposed to prenatal, perinatal or postnatal risk factors. Place and damage to the brain depends on the gestational age of the newborn, and explains the existence of transitional forms neuroanatomical organization and blood flow changes of the central nervous system during maturation. Child at neurorisk after the damage depends on the interaction: both the child and the environment, the existing brain damage (type, extent and localization) and compensation process of maturation and brain plasticity. Clinical outcome can go in two directions: a full recovery or neurodevelopmental disorders. Neurodevelopmental disorders can be either at low risk or at high risk. In this paper, the child P. L., the subject of interest, has been exposed to prenatal, perinatal and postnatal risk factors. Because of the known risk factors and the evident discrepancies during the first examination of child physiatrist we immediately started planned intensive stimulation of neuromotor development. An interdisciplinary team of experts was involved to help preventing the formation of pathological movement patterns and behavior

Usporedba probirnog testa razvoj psihomotorike i kliničke procjene psihomotornog razvoja

Numerous adverse factors are acting in the prenatal, perinatal and postnatal period of life and may be the cause of later mild or severe deviations from normal psychomotor development. Therefore, it is crucial to identify infants with neurological risk factors and infants that already have a delay from orderly development, in order to immediately initiate the rehabilitation process. The aim of this study was to determine whether there is difference in the assessment of psychomotor development in neurological risk children based on the psychomotor development test (Croatian, Razvoj psihomotorike, RPM test) and clinical evaluation of neuromotor development. RPM test is designed for rough estimate of psychomotor development in children in the first two years of life. The study included 15 full term children (8 male and 7 female) with clinical diagnosis of mild paraparesis and mild deviation from normal psychological and social development, and 15 full term children (8 male and 7 female) without neurological risk factors and deviations from normal psychomotor development, all at the age of 12-24 months. Of the 15 children diagnosed with mild paraparesis, none had delayed psychomotor development, 6.7% had suspect development and 93.3% had normal development on RPM test. All children in the control group had normal development on RPM test. According to the results, the RPM test is not sensitive enough to detect mild neurodevelopmental disorders.Mnoštvo je nepovoljnih čimbenika koji djeluju u prenatalnom, perinatalnom i postnatalnom razdoblju života, a mogu biti uzrokom kasnijih blažih ili težih odstupanja od normalnog psihomotornog razvoja. Stoga je od presudne važnosti identificirati dojenčad s neurorizičnim čimbenicima i dojenčad u koje već postoji odstupanje od urednog neuromotornog razvoja kako bi ih se odmah uključilo u rehabilitacijski proces. Cilj ove studije bio je utvrditi postoji li razlika u procjeni psihomotornog razvoja neurorizične djece na temelju testa Razvoj psihomotorike (test RPM) i kliničke procjene neuromotornog razvoja. Test RPM je namijenjen za grubu procjenu psihomotornog razvoja donešene djece u prve dvije godine života. U studiju je bilo uključeno 15 donešene djece (8 muških, 7 ženskih) s kliničkom dijagnozom diskretne parapareze te blagim odstupanjem od normalnog psihološkog ili socijalnog razvoja i 15 donešene djece (8 muških, 7 ženskih) bez neurorizičnih čimbenika i odstupanja od normalnog psihomotornog razvoja, a svi u dobi od 12-24 mjeseca. Od 15 djece s dijagnozom diskretne parapareze niti jedno dijete prema testu RPM nije imalo usporen razvoj, 6,7% je imalo sumnjiv razvoj, dok je u 93,3% razvoj bio uredan. Sva djeca u kontrolnoj skupini su prema testu RPM imala uredan razvoj. Prema dobivenim rezultatima test RPM nije dovoljno osjetljiv da bi otkrio blage neurorazvojne poremećaje

Utjecaj iskustva operatera, vrste uputa pacijentu i spola pacijenta na intenzitet poslijeoperacijske boli nakon kirurškog odstranjenja donjeg umnjaka

The aim of this study was to determine the extent to which the intensity of postoperative pain in the first seven days after lower wisdom tooth extraction is affected by operator experience, patient level of information and patient sex. Postoperative pain intensity after lower wisdom tooth extraction was assessed in 108 patients. Depending on the type of information given to each patient individually, the patients were divided into two groups: test group in which patients were provided with detailed standard written and verbal instructions and control group where patients only received detailed standard written instructions about treatment after surgery. Each of these two groups was divided into three subgroups depending on operator experience. Results of this study showed that the type of information irrespective of being given verbally or not had no effects on postoperative pain intensity, whereas operator experience and patient sex influenced postoperative pain intensity.Cilj ovoga istraživanja bio je utvrditi utjecaj radnog iskustva operatera, informiranosti pacijenta i spola pacijenta na intenzitet poslijeoperacijske boli prvih sedam dana nakon odstranjenja donjeg umnjaka. Provedeno je istraživanje vezano za intenzitet poslijeoperacijske boli nakon odstranjenja donjeg umnjaka kod 108 pacijenata. Ovisno o tipu informacije dane svakom pacijentu posebice pacijenti su podijeljeni u dvije skupine: ispitnu u kojoj su pacijenti dobili detaljan standardni pismeni i usmeni naputak te kontrolnu skupinu u kojoj su dobili samo detaljan standardni pismeni naputak o postupanju nakon operacijskog zahvata. Svaka od ovih dviju skupina ispitanika podijeljena je u tri podskupine ovisno o iskustvu operatera. Rezultati studije su pokazali da na intenzitet poslijeoperacijske boli nije imao utjecaj tip informiranosti pacijenta, dok su iskustvo operatera i spol pacijenta utjecali na intenzitet poslijeoperacijske boli

Utjecaj motoričke ograničenosti na izražavanje agresivnosti u adolescenata

This study examined how motor limitations in terms of reduced possibilities to move influence aggression, starting from the fact that motor skills and movement have an important place in the expression of aggression, as well as the tendency of adolescents to “body language”. Adolescent with motor deficit is hindered in gaining experience of one’s own body, which is reflected in the formation of complete experience of himself, or constitution of the self. In many of the functions of motor skills and movement aggression has a significant place that we wanted to determine without deeper analysis of whether the origin of aggression is instinctive or it is always just the result of frustration. The sample on which testing was performed consisted of 100 randomly selected subjects of both genders aged 16-18 years. Fifty subjects had motor limitations due to illness or injury, and another fifty subjects had intact motor functions. The study used three instruments: 1) A-87 questionnaire for aggressiveness examination; 2) structured interview; and 3) protocol for observation under natural conditions. Results of the analysis of data obtained in total score, as well as in all five subscales of the A-87 questionnaire for aggressiveness examination showed that the two groups were not significantly different. The results obtained by structured interview showed the adolescents with motor limitations to demonstrate greater verbal aggressiveness, then latent physical aggressiveness. A statistically significant between-group difference was obtained on the factor of self-destructiveness, which implies that adolescents with motor limitations are somewhat more self-destructive compared to those in control group. From the results obtained by the protocol for systematic observation in natural conditions, it was evident that there were significant differences on most of perceptual conducts between control and experimental group, whereby adolescents with motor limitations were more aggressive than control group subjects, especially in behaviors that apply to all forms of verbal aggressiveness. All examined adolescents in which some apparent forms of aggressive behavior were noticed in the observation protocol showed comparable expression of aggressiveness according to the results obtained on the subscales of the A-87 aggressiveness questionnaire, which connects these two measuring instruments and justifies their use in the study of aggressiveness regardless of the understanding of the origin of aggression.Ovim istraživanjem pokušalo se utvrditi koliko motorička ograničenost u smislu umanjene mogućnosti kretanja utječe na agresivnost, polazeći od činjenice da motorika i kretanje u izražavanju agresivnosti imaju značajno mjesto, kao i tendencija adolescenata prema “govoru tijela”. Adolescent s motoričkim deficitom ometen je u stjecanju iskustva o vlastitom tijelu, što se odražava i na formiranje cjelovitog doživljaja sebe, odnosno na konstituciju sebstva (selfa). Među mnogim funkcijama koje kretanje i motorika posjeduju agresija ima značajno mjesto koje smo ovim istraživanjem željeli utvrditi, pri čemu nismo ulazili dublje u analizu je li podrijetlo agresivnosti nagonsko ili je ona uvijek rezultat samo frustracije. Uzorak na kojem se provodilo ispitivanje sastojao se od ukupno sto slučajno odabranih ispitanika oba spola u dobi od 16 do 18 godina. Pedesetero ispitanika imalo je motoričku ograničenost zbog bolesti ili povreda, a pedesetero ispitanika bilo je intaktnih motoričkih funkcija. U istraživanju su se koristila tri instrumenta: 1. upitnik za ispitivanje agresivnosti A-87; 2. strukturirani intervju; i 3. protokol opažanja u prirodnim uvjetima. Rezultati analize podataka dobivenih na ukupnom rezultatu kao i na svih pet podljestvica upitnika za mjerenje agresivnosti A-87 pokazuju da se ispitivane skupine statistički značajno ne razlikuju. U rezultatima dobivenim strukturiranim intervjuom vidi se da adolescenti s motoričkom ograničenošću iskazuju veću verbalnu latentnu, a zatim i latentnu fizičku agresivnost. Statistički je značajna razlika između ispitivanih skupina dobivena i na čimbeniku autodestruktivnosti, što govori da su adolescenti s motoričkom ograničenošću nešto više autodestruktivni u odnosu na one iz kontrolne skupine. Iz rezultata dobivenih protokolom za sustavno opažanje u prirodnim uvjetima vidljivo je da postoje izražene razlike na većini opažajnih ponašanja između kontrolne i eksperimentalne skupine, pričem su adolescenti s motoričkom ograničenošću agresivniji od ispitanika kontrolne skupine i to naročito u ponašanjima koja se odnose na sve oblike verbalne agresivnosti. Svi ukupno ispitivani adolescenti kod kojih su zapaženi pojedini oblici manifestnog agresivnog ponašanja na protokolu opažanja nadopunjuju se rezultatima agresivnosti dobivenim na podljestvicama agresivnosti upitnika A-87, što povezuje ova dva mjerna instrumenta i opravdava njihovu upotrebu u istraživanju agresivnosti bez obzira na shvaćanje samog podrijetla agresije

Utjecaj motoričke ograničenosti na izražavanje agresivnosti u adolescenata

This study examined how motor limitations in terms of reduced possibilities to move influence aggression, starting from the fact that motor skills and movement have an important place in the expression of aggression, as well as the tendency of adolescents to “body language”. Adolescent with motor deficit is hindered in gaining experience of one’s own body, which is reflected in the formation of complete experience of himself, or constitution of the self. In many of the functions of motor skills and movement aggression has a significant place that we wanted to determine without deeper analysis of whether the origin of aggression is instinctive or it is always just the result of frustration. The sample on which testing was performed consisted of 100 randomly selected subjects of both genders aged 16-18 years. Fifty subjects had motor limitations due to illness or injury, and another fifty subjects had intact motor functions. The study used three instruments: 1) A-87 questionnaire for aggressiveness examination; 2) structured interview; and 3) protocol for observation under natural conditions. Results of the analysis of data obtained in total score, as well as in all five subscales of the A-87 questionnaire for aggressiveness examination showed that the two groups were not significantly different. The results obtained by structured interview showed the adolescents with motor limitations to demonstrate greater verbal aggressiveness, then latent physical aggressiveness. A statistically significant between-group difference was obtained on the factor of self-destructiveness, which implies that adolescents with motor limitations are somewhat more self-destructive compared to those in control group. From the results obtained by the protocol for systematic observation in natural conditions, it was evident that there were significant differences on most of perceptual conducts between control and experimental group, whereby adolescents with motor limitations were more aggressive than control group subjects, especially in behaviors that apply to all forms of verbal aggressiveness. All examined adolescents in which some apparent forms of aggressive behavior were noticed in the observation protocol showed comparable expression of aggressiveness according to the results obtained on the subscales of the A-87 aggressiveness questionnaire, which connects these two measuring instruments and justifies their use in the study of aggressiveness regardless of the understanding of the origin of aggression.Ovim istraživanjem pokušalo se utvrditi koliko motorička ograničenost u smislu umanjene mogućnosti kretanja utječe na agresivnost, polazeći od činjenice da motorika i kretanje u izražavanju agresivnosti imaju značajno mjesto, kao i tendencija adolescenata prema “govoru tijela”. Adolescent s motoričkim deficitom ometen je u stjecanju iskustva o vlastitom tijelu, što se odražava i na formiranje cjelovitog doživljaja sebe, odnosno na konstituciju sebstva (selfa). Među mnogim funkcijama koje kretanje i motorika posjeduju agresija ima značajno mjesto koje smo ovim istraživanjem željeli utvrditi, pri čemu nismo ulazili dublje u analizu je li podrijetlo agresivnosti nagonsko ili je ona uvijek rezultat samo frustracije. Uzorak na kojem se provodilo ispitivanje sastojao se od ukupno sto slučajno odabranih ispitanika oba spola u dobi od 16 do 18 godina. Pedesetero ispitanika imalo je motoričku ograničenost zbog bolesti ili povreda, a pedesetero ispitanika bilo je intaktnih motoričkih funkcija. U istraživanju su se koristila tri instrumenta: 1. upitnik za ispitivanje agresivnosti A-87; 2. strukturirani intervju; i 3. protokol opažanja u prirodnim uvjetima. Rezultati analize podataka dobivenih na ukupnom rezultatu kao i na svih pet podljestvica upitnika za mjerenje agresivnosti A-87 pokazuju da se ispitivane skupine statistički značajno ne razlikuju. U rezultatima dobivenim strukturiranim intervjuom vidi se da adolescenti s motoričkom ograničenošću iskazuju veću verbalnu latentnu, a zatim i latentnu fizičku agresivnost. Statistički je značajna razlika između ispitivanih skupina dobivena i na čimbeniku autodestruktivnosti, što govori da su adolescenti s motoričkom ograničenošću nešto više autodestruktivni u odnosu na one iz kontrolne skupine. Iz rezultata dobivenih protokolom za sustavno opažanje u prirodnim uvjetima vidljivo je da postoje izražene razlike na većini opažajnih ponašanja između kontrolne i eksperimentalne skupine, pričem su adolescenti s motoričkom ograničenošću agresivniji od ispitanika kontrolne skupine i to naročito u ponašanjima koja se odnose na sve oblike verbalne agresivnosti. Svi ukupno ispitivani adolescenti kod kojih su zapaženi pojedini oblici manifestnog agresivnog ponašanja na protokolu opažanja nadopunjuju se rezultatima agresivnosti dobivenim na podljestvicama agresivnosti upitnika A-87, što povezuje ova dva mjerna instrumenta i opravdava njihovu upotrebu u istraživanju agresivnosti bez obzira na shvaćanje samog podrijetla agresije

Tireoidna disfunkcija u trudnoći: usporedba ishoda u novorođenčadi

The aim of this study was to compare the incidence of mild psychomotor delay in infants whose mothers were treated for thyroid dysfunction regardless of the cause during first trimester of pregnancy with those whose mothers did not use medications prenatally. The sample included 200 infants up to 4 months of age. Half of the infants were examined by a pediatric physiatrist, while the other half were chosen randomly from the primary pediatric clinic. Binary logistic regression was performed to assess the impact of factors on psychomotor delay. The model contained seven independent variables derived from bivariate analyses and clinical relevance. Results showed that the infant’s chance of having psychomotor delay was 5.53 times higher if the mother had drug-compensated thyroid dysfunction. Younger gestational age increased the likelihood of delay 2.12 times per each gestational week. The likelihood of psychomotor delay also rose by 1% per 1 g of birth weight reduction. We found strong positive linear correlation between maternal drug-compensated thyroid dysfunction during pregnancy and psychomotor delay in infants, which has not been reported elsewhere. This differentiates an important and common prenatal risk factor and lays the foundation for faster initiation of habilitation of infants at risk. These insights provide a basis for planning the National Screening Program for Neurorisk Infants.Cilj istraživanja bio je usporediti učestalost blagog psihomotornog odstupanja dojenčadi čije su majke tijekom trudnoće uzimale lijek za disfunkciju štitne žijezde neovisno o uzroku s onima čije majke nisu rabile lijekove prije porođaja. Istraživanjem je obuhvaćeno 200 dojenčadi u dobi do 4 mjeseca. Polovinu ih je pregledao dječji fizijatar. Preostalih 100 ispitanika prikupljeno je nasumce iz ambulante primarne pedijatrijske skrbi. Metodom binarne logističke regresije procijenjen je utjecaj niza čimbenika na vjerojatnost nastanka psihomotornog odstupanja. Model je sadržavao sedam neovisnih varijabla kliničke važnosti dobivenih temeljem prethodno napravljenih bivarijatnih analiza. Provedenim je istraživanjem dokazana 5,53 puta veća vjerojatnost nastanka blagog psihomotornog odstupanja dojenčeta ako je majka imala lijekom kompenziranu disfunkciju štitnjače tijekom trudnoće. Niža gestacijska dob povećava vjerojatnost nastanka odstupanja 2,12 puta za svaki gestacijski tjedan. Takodjer, za 1 g smanjene porođajne težine vjerojatnost psihomotornog odstupanja raste za 1%. Ovom je studijom potvrđena snažna pozitivna linearna korelacija između lijekovima kompenziranog poremećaja rada štitnjače majke tijekom trudnoće i blagog psihomotornog odstupanja dojenčadi, što dosad nije drugdje zabilježeno. Diferencira se važan i čest prenatalni rizični čimbenik, što čini temelj za brži početak habilitacije rizične dojenčadi radi sprječavanja brojnih kognitivnih i motoričkih smetnja. Saznanja dobivena ovim istraživanjem mogu poslužiti kao osnova razvoja Nacionalnog programa probira neurorizične dojenčadi