Razina zasićenosti krvi kisikom i frekvencija srca tijekom vježbanja mjerene mjesec dana nakon alpinističke ekspedicije na veliku nadmorsku visinu

Some alterations, reached during acclimatization on a high-altitude alpinist expedition, return towards pre-altitude levels at different rates during the deacclimatization phase after returning to normoxia. The aim of the study was to ascertain whether three specific adaptation characteristics – alterations in body weight (BW), arterial blood oxygen saturation (SaO2) and heart rate (HR), showed that deacclimatization was completed a month after having reached the summit of Gasherbrum II. Four experienced alpinists (age 45±8 years, BW 75±5 kg and body height 171±9 cm) were tested in the conditions of normoxia and normobaric hypoxia prior to and following a month of deacclimatization after a high-altitude climbing expedition. The results showed that BW was still decreased by about 8 kg (p<.05) a month after reaching the summit. Data obtained during exercise with similar absolute intensity of 202±28 W showed that SaO2 rose from 89±1 to 91±1% (p<.05) during testing in conditions of hypoxia after the high-altitude expedition. When the data were analysed at the same relative intensity of 2.7±.2 W/kg, the SaO2 showed an even higher increase to 92±1 % during testing in conditions of hypoxia (p<.05). HR remained similar during testing at a similar absolute intensity in conditions of normoxia (153±19 min-1 pre- vs 154±15 min-1 post-expedition) and hypoxia (155±21 min-1 pre- vs 158±20 min-1 post-expedition), however, at the reduced BW during post-expedition testing. HR decreased significantly (p<.05) during similar relative intensity in conditions of hypoxia (155±21 min-1 pre- vs 145±19 post-expedition). HR decreased systematically in all subjects in spite of the fact that it was not significantly different during testing in normoxic conditions. The results showed that deacclimatization, which was observed during submaximal intensity exercise in normoxic conditions and hypoxia, was not completed even a month after the high-altitude alpinist expedition.Neke promjene fizioloških parametara, postignute aklimatizacijom tijekom alpinističke ekspedicije na veliku nadmorsku visinu, u fazi “deaklimatizacije” na povratku u normalne visinske uvjete, različitim se tempom vraćaju na razinu kakva je bila prije odlaska na ekspediciju. Cilj je ovog istraživanja bio utvrditi da li tri specifične karakteristike adaptacije na nadmorsku visinu – promjene u tjelesnoj težini, zasićenost arterijske krvi kisikom i frekvencija srca – pokazuju da je proces aklimatizacije završio mjesec dana nakon osvajanja vrha Gasherbrum II. Četiri iskusna alpinista (u dobi od 45±8 godina, tjelesne mase 75±5 kg i tjelesne visine 171±9 cm) testirana su u uvjetima normoksije i normobarične hipoksije prije alpinističke ekspedicije na veliku nadmorsku visinu i mjesec dana nakon povratka s ekspedicije. Rezultati su pokazali da je mjesec dana nakon osvajanja vrha tjelesna težina još uvijek bila niža za oko 8 kg (p<,05). Podaci prikupljeni tijekom vježbanja sličnim apsolutnim intenzitetom od 202±28 W u uvjetima hipoksije nakon ekspedicije pokazuju da se zasićenost arterijske krvi kisikom povećala sa 89±1 na 91±1% (p<,05). Analiza podataka zasićenosti arterijske krvi kisikom pri istom relativnom intenzitetu rada od 2.7±.02 W/kg pokazala je još veće povećanje (na 92±1%) tijekom testiranja u uvjetima hipoksije (p<,05). Frekvencija srca ostala je ista tijekom testiranja pri istom apsolutnom intenzitetu u uvjetima normoksije (153±19 o/min prije u odnosu na 154±15 o/min nakon ekspedicije) i hipoksije (155±21 o/min prije u odnosu na 158±20 o/min nakon ekspedicije), ali ne smijemo zaboraviti smanjenu tjelesnu težinu nakon ekspedicije. Frekvencija srca opala je statistički značajno (p<,05) tijekom vježbanja jednakim relativnim intenzitetom u uvjetima hipoksije (155±21 o/min prije u odnosu na 145±19 o/min nakon ekspedicije). Frekvencija srca se sustavno snizila u svih ispitanika, unatoč činjenici da se u uvjetima normoksije nije statistički značajno razlikovala. Rezultati su pokazali da “deaklimatizacija”, koja se procjenjivala vježbanjem submaksimalnim intenzitetom u uvjetima normoksije i hipoksije, nije završila čak ni mjesec dana nakon povratka s alpinističke ekspedicije na veliku nadmorsku visinu

Die persönlichkeit von Risikoreichesportarten treibenden Sportlern

The research investigated personality traits of high-risk sports athletes. The aim was to investigate the personality dimensions and compare the results to the results of non-risk sports athletes and non-athletes. Thirty eight high-risk sports athletes participated in the research (alpinists, sky divers, paragliders, white-water kayakers, downhill mountain-bikers, motocross riders, downhill skiers and ski jumpers). The non-risk sports athletes consisted of 38 swimmers, track athletes, sailors, flat-water kayakers, rowers, Nordic skiers, sports climbers and karatekas. The non-athletes were equalled with both groups in age and education and included 76 non-athletes. The Big Five Observer Scale was used. It was found that high-risk sports athletes scored highest in emotional stability, they were followed by the non-athletes and the lowest scores were achieved by non-risk sports athletes. The same order of groups was shown in conscientiousness and energy. Openness was highest in the non-risk sports athletes, followed by the non-athletes and the lowest score was achieved by the high-risk sports athletes. The differences in acceptability were not significant. Four out of five hypotheses were accepted.Uvod Ovo istraživanje bavi se ličnošću sportaša visokorizičnih sportova. Definirali smo ličnost kao relativno stabilan i jednoznačan kompozit mentalnog zdravlja te bihevioralnih i tjelesnih obilježja osobe (Musek, 1988) - ličnost predstavlja sustav osobina karakterističnih za pojedinca, za njegovo psihofiziološko funkcioniranje, osobito onih koje su njemu primarno važne. Ličnost sportaša koji se bave visokorizičnim sportovima, sportovima u kojima je rizik neizostavan i sastavni dio same aktivnosti, plijeni znatnu pažnju. Osnovni cilj našeg istraživanja bio je ispitati razlike u dimenzijama ličnosti skale BFO-S, koja se temelji na samoopisivanju ispitanika, i to između grupe sportaša visokorizičnih sportova, grupe sportaša koji se bave nerizičnim sportovima i kontrolne grupe ispitanika koji se ne bave sportom. Metode Uzorak ispitanika čini 76 slovenskih sportaša, podijeljenih u tri grupe. Prvu grupu čine sportaši rizičnih sportova (N=38), koji se bave: alpinizmom, padobranstvom, padobranskim jedrenjem, kajakom na divljim vodama, ronjenjem, motociklizmom, biciklističkim krosom, skijaškim skokovima i skijaškim spustom. Drugu grupu čini 38 sportaša nerizičnih sportova: plivača, atletičara, slalomaša i veleslalomaša, kajakaša na mirnim vodama, veslača, jedriličara, skijaških trkača, sportskih penjača, karataša i igrača badmintona. Drugu, komparabilnu, skupinu čini 76 ne-sportaša koji su s pripadnicima ostalih grupa izjednačeni po dobi i obrazovanju. Uzorak varijabli čini pet dimenzija 5-faktorskog upitnika ličnosti (skala samoprocjene) (Caprara, Barbaranelli, Borgogni, Bucik i Boben, 1997): ekstraverzija, ugodnost, savjesnost, emocionalna stabilnost i otvorenost iskustvu. Rezultati i rasprava Dobiveni rezultati pokazuju da je emocionalna stabilnost najviša u sportaša koji se bave rizičnim sportovima, potom slijede sportaši ostalih sportova, a najniža razina emocionalne stabilnosti dobivena je u skupini ne-sportaša. Utvrđene razlike između skupina statistički su značajne, što se također pokazalo i u radovima nekih drugih autora (Burnik i Tušak, 1999; Ogilvie i Tutko, 1996; Tušak i Bednarik, 2001; Brievik, 1999a; Goma í Freixanet, 1991). Slična slika dobivena je i za dimenziju savjesnosti. Najviši rezultat dobiven je za grupu sportaša rizičnih sportova, potom slijede sportaši, a najniže vrijednosti dobivene su za grupu ne-sportaša. Utvrđene su razlike statistički značajne. Goma í Freixanet (1991) također nalazi da sportaši rizičnih sportova slijede socijalna pravila. Naši rezultati sukladni su Brunerovom nalazu (u Tušak i Tušak, 2001) koji navodi da sportaši pokazuju višu razinu odgovornosti. Također smo utvrdili da su sportaši koji se bave rizičnim sportovima ekstravertiraniji od ostalih sportaša, a obje su skupine sportaša znatno ekstravertiranije od ne-sportaša. Utvrđene su razlike statistički značajne, a slične su rezultate dobili i Eysenck (1982, u Tušak i Tušak, 2001), O\u27Sullivan, Zuckerman i Kraft (1998), Tušak i Burnik (1999), Tušak, Burnik i Robič (2001), Breivik (1999b), Goma í Freixanet (1991) te Eysenck, Nias i Cox (1982). Nešto drugačije rezultate dobili su Markič (u Tušak i Burnik, 1999), Jackson (1976, u Brievik, 1999c) te Magni, Rupolo, Simini, De Leo i Rampazzo (1985, u Brievik, 1999c) prema kojima su alpinisti introvertiraniji u odnosu na opću populaciju. U našem je istraživanju takav rezultat dobiven za dimenziju otvorenosti prema iskustvu. U dimenziji ugodnosti dobiven je jednak redoslijed grupa - najveći rezultat dobiven je na uzorku sportaša rizičnih sportova, zatim ostalih sportaša i potom ne-sportaša. Razlike se, međutim, nisu pokazale statistički značajnima, pa prema tome ne možemo tvrditi da su sportaši koji se bave rizičnim sportovima u većoj mjeri prosocijalne ličnosti, motivirane altruizmom, socijalnim uvažavanjem i nagradama (Goldberg, 1992, u Graziano i Eisenberg, 1997). U dimenziji otvorenosti prema iskustvu dobiven je obrnut poredak skupina - najviše rezultate imaju sportaši nerizičnih sportova, slijede sportaši koji se bave rizičnim sportovima, a potom ne-sportaši. Moguće je zaključiti da su sportaši koji se bave manje rizičnim sportovima kreativniji, originalni, iznimno znatiželjni i otvoreni za nova iskustva, najinformiraniji, inovativni i inteligentni, dok su sve navedene osobine u nešto manjoj mjeri zastupljene kod sportaša koji se bave rizičnim sportovima. U starijim istraživanjima informiranost i kulturna širina dovele su do toga da se ova dimenzija nazivala kultura (Tupes i Cristall, 1961, u McCrea i Costa, 1997) i bila je povezana sa socijalnim statusom. Ta bi varijabla također trebala biti snažno povezana s motivacijom i s potrebom da se razlikuju od drugih, kao i s aktivnim traženjem iskustava, pa bismo očekivali da najviše rezultate u toj dimenziji postižu sportaši rizičnih sportova. U ovom segmentu očigledno postoji čudan paradoks - alpinisti se opisuju kao sramežljivi, mirni, introvertirani (Markič, 1990, u Tušak i Burnik, 1999; Jackson, 1976, u Breivik, 1999c; Magni, Rupolo, Simini, De Leo i Rampazzo,1985, u Brievik, 1999c), pa bi to mogao biti razlog ovakvog nalaza - ako jesu sramežljivi i mirni, neće stremiti ka iskazivanju (inače postojećih) obaviještenosti, inovativnosti, inteligencije i osjetljivosti. Zaključak Ovim istraživanjem utvrđene su razlike u strukturi ličnosti slovenskih sportaša visoko-rizičnih sportova, sportaša koji se bave manje rizičnim sportovima i ne-sportaša. Na temelju dobivenih rezultata potvrđene su četiri od pet istraživačkih hipoteza.Diese Studie untersuchte die Persönlichkeit der Sportler, die risikoreichen Sport treiben. Unser Ziel war es, die Persönlichkeitsdimensionen zu untersuchen und die Ergebnisse von Sportlern, die keinen risikoreichen Sport treiben, mit den Ergebnissen von Nichtsportlern zu vergleichen. Die Studie umfasste 38 Sportler, die die Sportarten hohen Risikos treiben (Alpinisten, Fallschirmspringer, Gleitfallschirmflieger, Wildwasser-Kajakfahrer, Bergab-Mountain-Bike-Fahrer, Motocrossrenner, Abfahrtsläufer and Skispringer). 38 Sportler, die keinen risikoreichen Sport treiben, nahmen an der Forschung teil -Schwimmer, Laufbahnrenner, Segler, Kajakfahrer auf stillen Gewässern, Ruderer, nordische Skiläufer, sportliches Klettern und Karateka. Alle Sportler, sowie die 76 Nichtsportler waren gleichaltrig und der gleichartigen Ausbildung. Die Big Five Observer Scale wurde benutzt. Die risikoreichen Sport treibenden Sportler hatten die besten Ergebnisse in der emotionellen Stabilität erreicht, worauf die Nichtsportler folgten, und die schwächsten Ergebnisse hatten die Sportler, die keinen risikoreichen Sport treiben. Die gleiche Reihenfolge von Gruppen der Probanden war bei Gewissenhaftigkeit und Energie. Die Offenheit war bei den Sportlern, die keinen risikoreichen Sport treiben, am meisten zu merken, dann bei Nichtsportlern und am wenigstens bei den risikoreichen Sport treibenden Sportlern. Die Unterschiede bei der Annehmbarkeit waren nicht bedeutend. Vier von den fünf Hypothesen wurden akzeptiert

Die persönlichkeit von Risikoreichesportarten treibenden Sportlern

The research investigated personality traits of high-risk sports athletes. The aim was to investigate the personality dimensions and compare the results to the results of non-risk sports athletes and non-athletes. Thirty eight high-risk sports athletes participated in the research (alpinists, sky divers, paragliders, white-water kayakers, downhill mountain-bikers, motocross riders, downhill skiers and ski jumpers). The non-risk sports athletes consisted of 38 swimmers, track athletes, sailors, flat-water kayakers, rowers, Nordic skiers, sports climbers and karatekas. The non-athletes were equalled with both groups in age and education and included 76 non-athletes. The Big Five Observer Scale was used. It was found that high-risk sports athletes scored highest in emotional stability, they were followed by the non-athletes and the lowest scores were achieved by non-risk sports athletes. The same order of groups was shown in conscientiousness and energy. Openness was highest in the non-risk sports athletes, followed by the non-athletes and the lowest score was achieved by the high-risk sports athletes. The differences in acceptability were not significant. Four out of five hypotheses were accepted.Uvod Ovo istraživanje bavi se ličnošću sportaša visokorizičnih sportova. Definirali smo ličnost kao relativno stabilan i jednoznačan kompozit mentalnog zdravlja te bihevioralnih i tjelesnih obilježja osobe (Musek, 1988) - ličnost predstavlja sustav osobina karakterističnih za pojedinca, za njegovo psihofiziološko funkcioniranje, osobito onih koje su njemu primarno važne. Ličnost sportaša koji se bave visokorizičnim sportovima, sportovima u kojima je rizik neizostavan i sastavni dio same aktivnosti, plijeni znatnu pažnju. Osnovni cilj našeg istraživanja bio je ispitati razlike u dimenzijama ličnosti skale BFO-S, koja se temelji na samoopisivanju ispitanika, i to između grupe sportaša visokorizičnih sportova, grupe sportaša koji se bave nerizičnim sportovima i kontrolne grupe ispitanika koji se ne bave sportom. Metode Uzorak ispitanika čini 76 slovenskih sportaša, podijeljenih u tri grupe. Prvu grupu čine sportaši rizičnih sportova (N=38), koji se bave: alpinizmom, padobranstvom, padobranskim jedrenjem, kajakom na divljim vodama, ronjenjem, motociklizmom, biciklističkim krosom, skijaškim skokovima i skijaškim spustom. Drugu grupu čini 38 sportaša nerizičnih sportova: plivača, atletičara, slalomaša i veleslalomaša, kajakaša na mirnim vodama, veslača, jedriličara, skijaških trkača, sportskih penjača, karataša i igrača badmintona. Drugu, komparabilnu, skupinu čini 76 ne-sportaša koji su s pripadnicima ostalih grupa izjednačeni po dobi i obrazovanju. Uzorak varijabli čini pet dimenzija 5-faktorskog upitnika ličnosti (skala samoprocjene) (Caprara, Barbaranelli, Borgogni, Bucik i Boben, 1997): ekstraverzija, ugodnost, savjesnost, emocionalna stabilnost i otvorenost iskustvu. Rezultati i rasprava Dobiveni rezultati pokazuju da je emocionalna stabilnost najviša u sportaša koji se bave rizičnim sportovima, potom slijede sportaši ostalih sportova, a najniža razina emocionalne stabilnosti dobivena je u skupini ne-sportaša. Utvrđene razlike između skupina statistički su značajne, što se također pokazalo i u radovima nekih drugih autora (Burnik i Tušak, 1999; Ogilvie i Tutko, 1996; Tušak i Bednarik, 2001; Brievik, 1999a; Goma í Freixanet, 1991). Slična slika dobivena je i za dimenziju savjesnosti. Najviši rezultat dobiven je za grupu sportaša rizičnih sportova, potom slijede sportaši, a najniže vrijednosti dobivene su za grupu ne-sportaša. Utvrđene su razlike statistički značajne. Goma í Freixanet (1991) također nalazi da sportaši rizičnih sportova slijede socijalna pravila. Naši rezultati sukladni su Brunerovom nalazu (u Tušak i Tušak, 2001) koji navodi da sportaši pokazuju višu razinu odgovornosti. Također smo utvrdili da su sportaši koji se bave rizičnim sportovima ekstravertiraniji od ostalih sportaša, a obje su skupine sportaša znatno ekstravertiranije od ne-sportaša. Utvrđene su razlike statistički značajne, a slične su rezultate dobili i Eysenck (1982, u Tušak i Tušak, 2001), O\u27Sullivan, Zuckerman i Kraft (1998), Tušak i Burnik (1999), Tušak, Burnik i Robič (2001), Breivik (1999b), Goma í Freixanet (1991) te Eysenck, Nias i Cox (1982). Nešto drugačije rezultate dobili su Markič (u Tušak i Burnik, 1999), Jackson (1976, u Brievik, 1999c) te Magni, Rupolo, Simini, De Leo i Rampazzo (1985, u Brievik, 1999c) prema kojima su alpinisti introvertiraniji u odnosu na opću populaciju. U našem je istraživanju takav rezultat dobiven za dimenziju otvorenosti prema iskustvu. U dimenziji ugodnosti dobiven je jednak redoslijed grupa - najveći rezultat dobiven je na uzorku sportaša rizičnih sportova, zatim ostalih sportaša i potom ne-sportaša. Razlike se, međutim, nisu pokazale statistički značajnima, pa prema tome ne možemo tvrditi da su sportaši koji se bave rizičnim sportovima u većoj mjeri prosocijalne ličnosti, motivirane altruizmom, socijalnim uvažavanjem i nagradama (Goldberg, 1992, u Graziano i Eisenberg, 1997). U dimenziji otvorenosti prema iskustvu dobiven je obrnut poredak skupina - najviše rezultate imaju sportaši nerizičnih sportova, slijede sportaši koji se bave rizičnim sportovima, a potom ne-sportaši. Moguće je zaključiti da su sportaši koji se bave manje rizičnim sportovima kreativniji, originalni, iznimno znatiželjni i otvoreni za nova iskustva, najinformiraniji, inovativni i inteligentni, dok su sve navedene osobine u nešto manjoj mjeri zastupljene kod sportaša koji se bave rizičnim sportovima. U starijim istraživanjima informiranost i kulturna širina dovele su do toga da se ova dimenzija nazivala kultura (Tupes i Cristall, 1961, u McCrea i Costa, 1997) i bila je povezana sa socijalnim statusom. Ta bi varijabla također trebala biti snažno povezana s motivacijom i s potrebom da se razlikuju od drugih, kao i s aktivnim traženjem iskustava, pa bismo očekivali da najviše rezultate u toj dimenziji postižu sportaši rizičnih sportova. U ovom segmentu očigledno postoji čudan paradoks - alpinisti se opisuju kao sramežljivi, mirni, introvertirani (Markič, 1990, u Tušak i Burnik, 1999; Jackson, 1976, u Breivik, 1999c; Magni, Rupolo, Simini, De Leo i Rampazzo,1985, u Brievik, 1999c), pa bi to mogao biti razlog ovakvog nalaza - ako jesu sramežljivi i mirni, neće stremiti ka iskazivanju (inače postojećih) obaviještenosti, inovativnosti, inteligencije i osjetljivosti. Zaključak Ovim istraživanjem utvrđene su razlike u strukturi ličnosti slovenskih sportaša visoko-rizičnih sportova, sportaša koji se bave manje rizičnim sportovima i ne-sportaša. Na temelju dobivenih rezultata potvrđene su četiri od pet istraživačkih hipoteza.Diese Studie untersuchte die Persönlichkeit der Sportler, die risikoreichen Sport treiben. Unser Ziel war es, die Persönlichkeitsdimensionen zu untersuchen und die Ergebnisse von Sportlern, die keinen risikoreichen Sport treiben, mit den Ergebnissen von Nichtsportlern zu vergleichen. Die Studie umfasste 38 Sportler, die die Sportarten hohen Risikos treiben (Alpinisten, Fallschirmspringer, Gleitfallschirmflieger, Wildwasser-Kajakfahrer, Bergab-Mountain-Bike-Fahrer, Motocrossrenner, Abfahrtsläufer and Skispringer). 38 Sportler, die keinen risikoreichen Sport treiben, nahmen an der Forschung teil -Schwimmer, Laufbahnrenner, Segler, Kajakfahrer auf stillen Gewässern, Ruderer, nordische Skiläufer, sportliches Klettern und Karateka. Alle Sportler, sowie die 76 Nichtsportler waren gleichaltrig und der gleichartigen Ausbildung. Die Big Five Observer Scale wurde benutzt. Die risikoreichen Sport treibenden Sportler hatten die besten Ergebnisse in der emotionellen Stabilität erreicht, worauf die Nichtsportler folgten, und die schwächsten Ergebnisse hatten die Sportler, die keinen risikoreichen Sport treiben. Die gleiche Reihenfolge von Gruppen der Probanden war bei Gewissenhaftigkeit und Energie. Die Offenheit war bei den Sportlern, die keinen risikoreichen Sport treiben, am meisten zu merken, dann bei Nichtsportlern und am wenigstens bei den risikoreichen Sport treibenden Sportlern. Die Unterschiede bei der Annehmbarkeit waren nicht bedeutend. Vier von den fünf Hypothesen wurden akzeptiert

COMPARISON OF SOME ANTHROPOMETRIC MEASURES AND MOTOR ABILITIES BETWEEN ALPINE AND SPORT CLIMBERS

The purpose of our study was to establish the differences in some anthropometric measures and motor abilities between mountaineers and sport climbers. Our sample consisted of 11 top mountaineers and 12 members of A and B national teams in sport climbing. The survey was carried out by means of a standard battery of tests. Anthropo- metric measures were represented by 5 variables, while motor abilities were represented by 14 variables. Motor ability tests were divided into two groups due to a large number of variables. Mobility was surveyed with 6 tests and strength with 8 tests. The data we- re processed with statistical programme package SPSS with the method of discriminant analysis. Discriminant analysis was made separately of anthropometry, mobility and strength. Discriminant function statistically significantly divides mountaineers from sport climbers in anthropometric measures as well as mobility. In the field of strength, stati- stically significant differences between mountaineers and sport climbers were not indi- cated

THE EFFECT OF ACCLIMATIZATION ON THE HEART RATE TO INCREASED ALTITUDE

The aim of the present study is to monitor heart rate (HR) at real and at simulated altitude before and immediately after acclimatization, and one month after acclimatization. Six students of Faculty of Sport in Ljubljana (two women and four men) participated in the study. They undergone 18-day long acclimatization process on 2100 - 5642 m. HR was measured during the step test at 300 m, 2100 m, and 3800 m (in a laboratory »Josef Stefan« Ljubljana, at simulated altitude). The results show that the HR decreased significant immediately after acclimatization comparing to the values before acclimatization. HR values returned to the values before acclimatization one month after acclimatization

HEART RATE AS AN INDICATOR OF SPORT CLIMBING INTENSITY

The objective of our research project was to introduce heart rate during sport climbing as one of the possible indicators of climbing intensity. For the purpose of our research, 11 sport climbers climbed three routes of varying grades of difficulty. The heart rate of the climbers was measured and climbing intensity was calculated. It was shown that, in spite of high local climbing intensity, general climbing intensity was rather low. Analysing the results, we wondered if the measured values actually reflected increased intensity or if they were a sign of some other phenomenon that was not monitored. Changes in heart rate during sport climbing can appear due to various factors, which can not all be completely controlled. Therefore, monitoring heart rate during sport climbing as an intensity indicator seems quite dubious

Srdeční frekvence jako indikátor zátěže při sportovním lezení Heart rate as an indicator of sport climbing intensity

C&iacute;lem na&scaron;eho v&yacute;zkumn&eacute;ho projektu bylo zav&eacute;st srdeč n&iacute; frekvenci jako jeden z možn&yacute;ch indik&aacute;torů z&aacute;těže při sportovn&iacute;m lezen&iacute;. Za &uacute;čelem na&scaron;eho v&yacute;zkumu absolvovalo 11 sportovn&iacute;ch horolezců tři trasy o různ&yacute;ch stupn&iacute;ch n&aacute;ročnosti. Byla měřena srdečn&iacute; frekvence horolezců a poč&iacute;t&aacute;na z&aacute;těž při lezen&iacute;. Při anal&yacute;ze v&yacute;sledků jsme sledovali, zda naměřen&eacute; hodnoty skutečně odr&aacute;žej&iacute; zv&yacute;&scaron;enou z&aacute;těž, nebo zda jsou znakem nějak&eacute;ho jin&eacute;ho jevu, kter&yacute; nebyl monitorov&aacute;n. Změny srdečn&iacute; frekvence při sportovn&iacute;m lezen&iacute; mohou nastat v důsledku různ&yacute;ch faktorů, kter&eacute; nelze v &uacute;plnosti kon trolovat. Monitorov&aacute;n&iacute; srdečn&iacute; frekvence jako indik&aacute;toru z&aacute;těže při sportovn&iacute;m lezen&iacute; se tedy jev&iacute; jako značně pochybn&eacute;. The objective of our research project was to introduce heart rate during sport climbing as one of the possible indicators of climbing intensity. For the purpose of our research, 11 sport climbers climbed three routes of varying grades of difficulty. The heart rate of the climbers was measured and climbing intensity was calculated. It was shown that, in spite of high local climbing intensity, general climbing intensity was rather low. Analysing the results, we wondered if the measured values actually reflected increased intensity or if they were a sign of some other phenomenon that was not monitored. Changes in heart rate during sport climbing can appear due to various factors, which can not all be completely controlled. Therefore, monitoring heart rate during sport climbing as an intensity indicator seems quite dubious

THE IMPACT OF SPORT CLIMBING ON SOME MORPHOLOGICAL CHARACTERISTICS AND MOTOR ABILITIES IN CLIMBERS OF 14 YEARS OF AGE

The objective of our research was to identify the impact of sport climbing on some morphologic characteristics and motor abilities in climbers. The sample group consisted of 19 climbers, who trained climbing for one year beside their regular physical education after the initially survey was made, and 72 nonclimbers, who’s only sport activity was their regular physical education. At the time of the test, climbers as well as nonclimbers were 14 years of age. The measurement included all the variables from the Physical education chart. Data were processed with statistical programme package SPSS for Windows. The result of analysis of covariance show that after a year long period of sport climbing statistically significant differences were shown in the results of t he test Polygon backwards in favour of the experimental group. It is also possible to observe a trend towards better results of the experimental group in the tests Skin fold thickness of the upper arm and Bend and touch on bench. The nonclimbers achieved larger differences than climbers in torso lifting and 600 m run

Razina zasićenosti krvi kisikom i frekvencija srca tijekom vježbanja mjerene mjesec dana nakon alpinističke ekspedicije na veliku nadmorsku visinu

Some alterations, reached during acclimatization on a high-altitude alpinist expedition, return towards pre-altitude levels at different rates during the deacclimatization phase after returning to normoxia. The aim of the study was to ascertain whether three specific adaptation characteristics – alterations in body weight (BW), arterial blood oxygen saturation (SaO2) and heart rate (HR), showed that deacclimatization was completed a month after having reached the summit of Gasherbrum II. Four experienced alpinists (age 45±8 years, BW 75±5 kg and body height 171±9 cm) were tested in the conditions of normoxia and normobaric hypoxia prior to and following a month of deacclimatization after a high-altitude climbing expedition. The results showed that BW was still decreased by about 8 kg (p<.05) a month after reaching the summit. Data obtained during exercise with similar absolute intensity of 202±28 W showed that SaO2 rose from 89±1 to 91±1% (p<.05) during testing in conditions of hypoxia after the high-altitude expedition. When the data were analysed at the same relative intensity of 2.7±.2 W/kg, the SaO2 showed an even higher increase to 92±1 % during testing in conditions of hypoxia (p<.05). HR remained similar during testing at a similar absolute intensity in conditions of normoxia (153±19 min-1 pre- vs 154±15 min-1 post-expedition) and hypoxia (155±21 min-1 pre- vs 158±20 min-1 post-expedition), however, at the reduced BW during post-expedition testing. HR decreased significantly (p<.05) during similar relative intensity in conditions of hypoxia (155±21 min-1 pre- vs 145±19 post-expedition). HR decreased systematically in all subjects in spite of the fact that it was not significantly different during testing in normoxic conditions. The results showed that deacclimatization, which was observed during submaximal intensity exercise in normoxic conditions and hypoxia, was not completed even a month after the high-altitude alpinist expedition.Neke promjene fizioloških parametara, postignute aklimatizacijom tijekom alpinističke ekspedicije na veliku nadmorsku visinu, u fazi “deaklimatizacije” na povratku u normalne visinske uvjete, različitim se tempom vraćaju na razinu kakva je bila prije odlaska na ekspediciju. Cilj je ovog istraživanja bio utvrditi da li tri specifične karakteristike adaptacije na nadmorsku visinu – promjene u tjelesnoj težini, zasićenost arterijske krvi kisikom i frekvencija srca – pokazuju da je proces aklimatizacije završio mjesec dana nakon osvajanja vrha Gasherbrum II. Četiri iskusna alpinista (u dobi od 45±8 godina, tjelesne mase 75±5 kg i tjelesne visine 171±9 cm) testirana su u uvjetima normoksije i normobarične hipoksije prije alpinističke ekspedicije na veliku nadmorsku visinu i mjesec dana nakon povratka s ekspedicije. Rezultati su pokazali da je mjesec dana nakon osvajanja vrha tjelesna težina još uvijek bila niža za oko 8 kg (p<,05). Podaci prikupljeni tijekom vježbanja sličnim apsolutnim intenzitetom od 202±28 W u uvjetima hipoksije nakon ekspedicije pokazuju da se zasićenost arterijske krvi kisikom povećala sa 89±1 na 91±1% (p<,05). Analiza podataka zasićenosti arterijske krvi kisikom pri istom relativnom intenzitetu rada od 2.7±.02 W/kg pokazala je još veće povećanje (na 92±1%) tijekom testiranja u uvjetima hipoksije (p<,05). Frekvencija srca ostala je ista tijekom testiranja pri istom apsolutnom intenzitetu u uvjetima normoksije (153±19 o/min prije u odnosu na 154±15 o/min nakon ekspedicije) i hipoksije (155±21 o/min prije u odnosu na 158±20 o/min nakon ekspedicije), ali ne smijemo zaboraviti smanjenu tjelesnu težinu nakon ekspedicije. Frekvencija srca opala je statistički značajno (p<,05) tijekom vježbanja jednakim relativnim intenzitetom u uvjetima hipoksije (155±21 o/min prije u odnosu na 145±19 o/min nakon ekspedicije). Frekvencija srca se sustavno snizila u svih ispitanika, unatoč činjenici da se u uvjetima normoksije nije statistički značajno razlikovala. Rezultati su pokazali da “deaklimatizacija”, koja se procjenjivala vježbanjem submaksimalnim intenzitetom u uvjetima normoksije i hipoksije, nije završila čak ni mjesec dana nakon povratka s alpinističke ekspedicije na veliku nadmorsku visinu