Trisomija 8: prikaz bolesnika

An 8-month-old infant with trisomy 8 mosaicism is described. Chromosome 8 trisomy was present in 36% of cells. Clinical characteristics were so typical that cytogenetic analysis only confirmed the diagnosis. Deep skin furrows on the palms and soles were the most pronounced phenotype characteristics, whereas most numerous alterations were those involving skeletal system and urinary tract.Prikazuje se osmomjesečno dojenče s mozaicizmom trisomije 8, kod kojega je trisomija kromosoma 8 bila prisutna u 36% stanica. Kliničke značajke bile su tako znakovite da je citogenetska analiza samo potvrdila dijagnozu. Od fenotipskih oznaka naročito su se isticale duboke brazde dlanova i tabana, a najbrojnije promjene bile su na koštanom i mokraćnom sustavu

Trisomija 8: prikaz bolesnika

An 8-month-old infant with trisomy 8 mosaicism is described. Chromosome 8 trisomy was present in 36% of cells. Clinical characteristics were so typical that cytogenetic analysis only confirmed the diagnosis. Deep skin furrows on the palms and soles were the most pronounced phenotype characteristics, whereas most numerous alterations were those involving skeletal system and urinary tract.Prikazuje se osmomjesečno dojenče s mozaicizmom trisomije 8, kod kojega je trisomija kromosoma 8 bila prisutna u 36% stanica. Kliničke značajke bile su tako znakovite da je citogenetska analiza samo potvrdila dijagnozu. Od fenotipskih oznaka naročito su se isticale duboke brazde dlanova i tabana, a najbrojnije promjene bile su na koštanom i mokraćnom sustavu

HOLISTIČKI PRISTUP U PREPOZNAVANJU, DIJAGNOSTICI I TERAPIJSKIM POSTUPCIMA POREMEĆAJA IZ SPEKTRA AUTIZMA

Poremećaj iz spektra autizma (eng. ASD – Autism Spectrum Disorder) je neurorazvojni poremećaj karakteriziran ponavljajućim obrascima ponašanja, interesa ili aktivnosti i problemima u socijalnoj komunikaciji i interakciji, uvjetovan složenim interakcijama između genetičkih, okolinskih i imunoloških čimbenika na mozak u razvoju. Javlja se u svim rasnim, etničkim i socioekonomskim skupinama, češći je u dječaka, iako recentne studije pokazuju porast obolijevanja djevojčica. Globalna prevalencija je od 0,76% do 2,5%, ovisno o studijama i promjenama u dijagnostičkim kriterijima. Najčešći komorbiditeti su intelektualni defi cit, epilepsija, poremećaj spavanja, poremećaj ponašanja, neurološka senzo-motorička odstupanja i gastrointestinalni i srčani problemi. Smatra se da je ASD jedan od genetički najheterogenijih neuropsihijatrijskih poremećaja s de novo mutacijama i nasljednim varijantama u oko 1000 gena. Stoga, u etiologiji ASD-a genetički čimbenici imaju veći udio od čimbenika okoline, dok najnovija istraživanja spominju i aktivaciju mikroglije, neuroinfl amaciju uzrokovanu disbiozom crijevne fl ore i imunološku disregulaciju u autističnih bolesnika. Evaluacija djeteta s ASD-om počinje identifi kacijom rizične djece suspektne na ASD. Prema smjernicama Američke pedijatrijske akademije (AAP), preporučuje se „razvojni nadzor“ u dobi 9, 15 i 30 mjeseci te specifi čni probir na autizam u dobi 18 mjeseci te ponovo s 24 i 30 mjeseci. Navedeni su upozoravajući znakovi („red fl ags“) u ranoj dobi (prve 3 godine života), predškolskoj i školskoj dobi, testovi probira i preporuke za kliničku obradu djeteta (intervju roditelja, kompletan klinički i neuropedijatrijski pregled, procjena kognitivnog statusa, senzomotorike, razvoja govora i socijalnog komuniciranja te postojanja komorbiditeta). Konačnu dijagnozu ASD-a postavljaju liječnici (neuropedijatar i dječji psihijatar) uzimajući u obzir sve što govori u prilog dijagnozi te nadalje prate razvoj djeteta. S obzirom da nema jasnih ASD biomarkera dijagnoza se postavlja na temelju ispunjenja dijagnostičkih kriterija iz DSM-5 (eng. Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders, Fifth Edition, 2013.). Etiološka dijagnostika uključuje genetičku, metaboličku, neuroslikovnu obradu i EEG u indiciranim slučajevima. Terapija je multidisciplinska i visoko strukturirana, a temelji se na ranoj intervenciji. U habilitaciji i polivalentnoj neurorazvojnoj stimulaciji sudjeluju najvećim dijelom logopedi, edukacijski rehabilitatori, socijalni pedagozi, radni terapeuti, fi zioterapeuti i psiholozi. U novije vrijeme primjenjuju se i neinvazivne tehnike mozgovne stimulacije: transkranijska stimulacija istosmjernom strujom (tDCS) i transkranijska magnetska stimulacija (TMS), kojima se regulira kortikalna ekscitabilnost. Ponekad je potrebna i medikamentna terapija (atipični antipsihotici, antidepresivi, lijekovi za poremećaje spavanja, antiepileptici/stabilizatori raspoloženja). Recentna istraživanja navode gensku terapiju i drugu eksperimentalnu terapiju. Zaključno, napredak u etiopatogenezi, dijagnostici i liječenju djece s ASD-om ovisit će o ranom prepoznavanju i multidisciplinarnom, sveobuhvatnom holističkom pristupu temeljnih znanstvenika i kliničara različitih profi la

Stroke in children: Management recommendations and perspectives

Moždani udar (MU) je teško neurološko oštećenje, udruženo sa značajnim morbiditetom i mortalitetom. Spada među prvih deset uzroka smrti u djece i stoga zahtijeva hitnu dijagnozu, slikovne pretrage mozga i brzo liječenje u zadanom vremenskom okviru. Postavljanje dijagnoze IMU u djece je teško i izazovno, zbog zbog raznolike i nepatognomonične prezentacije. Zahvaljujući provođenju protokola za IMU u djece, smjernica za dijagnosticiranje moždanog udara (prvenstveno magnetske rezonancije), uspostavi pedijatrijskih centara za moždani udar i specifičnoj terapiji za visokorizične bolesnike, ukupna smrtnost od IMU u djece se smanjuje, unatoč porastu incidencije zadnjih desetljeća. Dakle, glavni cilj je rano prepoznavanje IMU, standardizirani pristup i rana terapija (individualni pristup od slučaja do slučaja) u visokorizičnih pacijenata. Novija saznanja o neaterosklerotskim arteriopatijama, koje su u djetinjstvu najčešći uzrok IMU i koje predstavljanju najvažniji prediktor rekurentnog IMU u djece, zahtijevaju nove longitudinalne i multicentrične studije koje će vjerojatno pridonijeti boljem razumijevanju infektivnih, parainfektivnih i upalnih mehanizama IMU u djetinjstvu i razvoju prediktivnih biomarkera progresije bolesti.Acute ischemic stroke in childhood (AIS) is a severe neurological damage associated with significant morbidity and mortality. It is among the top ten causes of death in children and therefore requires immediate diagnosis, brain imaging and rapid treatment within a given time frame. Diagnosing AIS in children is difficult and challenging, due to the diverse and non-pathognomonic presentation. Thanks to the implementation of protocols for IMU in children, guidelines for diagnosing stroke (primarily magnetic resonance imaging), the establishment of pediatric stroke centers and specific therapy for high-risk patients, the overall mortality from IMU in children is decreasing, despite the increase in incidence in recent decades. Therefore, the main goal is early recognition of AIS in childhood, standardized approach and early threatment (individual approach on a case-by-case basis) in high- risk patients. Newer knowledge about non-atherosclerotic arteriopathy, which is the most common cause of AIS in childhood and which represents the most important predictor of recurrent AIS, requires new longitudinal and multicenter studies that will likely contribute to a better understanding of the infectious, parainfectious and inflammatory mechanisms of AIS in childhood and the development of predictive biomarkers of disease progression

HOLISTIČKI PRISTUP U PREPOZNAVANJU, DIJAGNOSTICI I TERAPIJSKIM POSTUPCIMA POREMEĆAJA IZ SPEKTRA AUTIZMA

Poremećaj iz spektra autizma (eng. ASD – Autism Spectrum Disorder) je neurorazvojni poremećaj karakteriziran ponavljajućim obrascima ponašanja, interesa ili aktivnosti i problemima u socijalnoj komunikaciji i interakciji, uvjetovan složenim interakcijama između genetičkih, okolinskih i imunoloških čimbenika na mozak u razvoju. Javlja se u svim rasnim, etničkim i socioekonomskim skupinama, češći je u dječaka, iako recentne studije pokazuju porast obolijevanja djevojčica. Globalna prevalencija je od 0,76% do 2,5%, ovisno o studijama i promjenama u dijagnostičkim kriterijima. Najčešći komorbiditeti su intelektualni defi cit, epilepsija, poremećaj spavanja, poremećaj ponašanja, neurološka senzo-motorička odstupanja i gastrointestinalni i srčani problemi. Smatra se da je ASD jedan od genetički najheterogenijih neuropsihijatrijskih poremećaja s de novo mutacijama i nasljednim varijantama u oko 1000 gena. Stoga, u etiologiji ASD-a genetički čimbenici imaju veći udio od čimbenika okoline, dok najnovija istraživanja spominju i aktivaciju mikroglije, neuroinfl amaciju uzrokovanu disbiozom crijevne fl ore i imunološku disregulaciju u autističnih bolesnika. Evaluacija djeteta s ASD-om počinje identifi kacijom rizične djece suspektne na ASD. Prema smjernicama Američke pedijatrijske akademije (AAP), preporučuje se „razvojni nadzor“ u dobi 9, 15 i 30 mjeseci te specifi čni probir na autizam u dobi 18 mjeseci te ponovo s 24 i 30 mjeseci. Navedeni su upozoravajući znakovi („red fl ags“) u ranoj dobi (prve 3 godine života), predškolskoj i školskoj dobi, testovi probira i preporuke za kliničku obradu djeteta (intervju roditelja, kompletan klinički i neuropedijatrijski pregled, procjena kognitivnog statusa, senzomotorike, razvoja govora i socijalnog komuniciranja te postojanja komorbiditeta). Konačnu dijagnozu ASD-a postavljaju liječnici (neuropedijatar i dječji psihijatar) uzimajući u obzir sve što govori u prilog dijagnozi te nadalje prate razvoj djeteta. S obzirom da nema jasnih ASD biomarkera dijagnoza se postavlja na temelju ispunjenja dijagnostičkih kriterija iz DSM-5 (eng. Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders, Fifth Edition, 2013.). Etiološka dijagnostika uključuje genetičku, metaboličku, neuroslikovnu obradu i EEG u indiciranim slučajevima. Terapija je multidisciplinska i visoko strukturirana, a temelji se na ranoj intervenciji. U habilitaciji i polivalentnoj neurorazvojnoj stimulaciji sudjeluju najvećim dijelom logopedi, edukacijski rehabilitatori, socijalni pedagozi, radni terapeuti, fi zioterapeuti i psiholozi. U novije vrijeme primjenjuju se i neinvazivne tehnike mozgovne stimulacije: transkranijska stimulacija istosmjernom strujom (tDCS) i transkranijska magnetska stimulacija (TMS), kojima se regulira kortikalna ekscitabilnost. Ponekad je potrebna i medikamentna terapija (atipični antipsihotici, antidepresivi, lijekovi za poremećaje spavanja, antiepileptici/stabilizatori raspoloženja). Recentna istraživanja navode gensku terapiju i drugu eksperimentalnu terapiju. Zaključno, napredak u etiopatogenezi, dijagnostici i liječenju djece s ASD-om ovisit će o ranom prepoznavanju i multidisciplinarnom, sveobuhvatnom holističkom pristupu temeljnih znanstvenika i kliničara različitih profi la

Ethnicity-related DMD Genotype Landscapes in European and Non-European Countries

Objective Genetic diagnosis and mutation identification are now compulsory for Duchenne (DMD) and Becker muscular dystrophies (BMD), which are due to dystrophin (DMD) gene mutations, either for disease prevention or personalized therapies. To evaluate the ethnic-related genetic assortments of DMD mutations, which may impact on DMD genetic diagnosis pipelines, we studied 328 patients with DMD and BMD from non-European countries. Methods We performed a full DMD mutation detection in 328 patients from 10 Eastern European countries (Poland, Hungary, Lithuania, Romania, Serbia, Croatia, Bosnia, Bulgaria, Ukraine,and Russia) and 2 non-European countries (Cyprus and Algeria). We used both conventional methods (multiplex ligation-dependent probe amplification [MLPA] followed by gene-specific sequencing) and whole-exome sequencing (WES) as a pivotal study ran in 28 patients where DMD mutations were already identified by standard techniques. WES output was also in-terrogated forDMDgene modifiers. Results We identified DMD gene mutations in 222 male patients. We identified a remarkable allele heterogeneity among different populations with a mutation landscape often country specific. We also showed that WES is effective for picking up all DMD deletions and small mutations and its adoption could allow a detection rate close to 90% of all occurring mutations. Gene modifiers haplotypes were identified with some ethnic-specific configurations. Conclusions Our data provide unreported mutation landscapes in different countries, suggesting that ethnicity may orient genetic diagnosis flowchart, which can be adjusted depending on the mutation type frequency, with impact in drug eligibility