7 research outputs found
Poliklinika āZlatni cekinā i djeÄji vrtiÄ āCekinā u Slavonskom Brodu - ustanove za rehabilitaciju i odgoj djece
Centar za rehabilitaciju i odgoj djece āZlatni cekinā osnovan je kao jedinstvena ustanova 1993.godine donacijom franjevaca iz Bologne u svrhu rehabilitacije i odgoja djece s posebnim potrebama za istoÄni dio Hrvatske. Danas su to dvije pravno odvojene ali organizacijski i struÄno povezane cjeline: Poliklinika āZlatni cekinā i DjeÄji vrtiÄ āCekinā. Äinjenica da je u navedenoj regiji visok postotak djece s posebnim potrebama, uz podatak da su sliÄne ustanove udaljene 200 i viÅ”e km, bila je i viÅ”e nego dovoljan razlog za osnivanje ustanove ovog tipa. Nositelj aktivnosti je FranjevaÄki samostan u Slavonskom Brodu, a poslove gradnje, opremanja, organizacije i voÄenja rada preuzela je FranjevaÄka provincija Bosna Srebrena. DugogodiÅ”nji ravnatelj ustanove, zaslužan za mnoga njena radna i organizacijska postignuÄa je fra Ilija JerkoviÄ
Poliklinika āZlatni cekinā i djeÄji vrtiÄ āCekinā u Slavonskom Brodu - ustanove za rehabilitaciju i odgoj djece
Centar za rehabilitaciju i odgoj djece āZlatni cekinā osnovan je kao jedinstvena ustanova 1993.godine donacijom franjevaca iz Bologne u svrhu rehabilitacije i odgoja djece s posebnim potrebama za istoÄni dio Hrvatske. Danas su to dvije pravno odvojene ali organizacijski i struÄno povezane cjeline: Poliklinika āZlatni cekinā i DjeÄji vrtiÄ āCekinā. Äinjenica da je u navedenoj regiji visok postotak djece s posebnim potrebama, uz podatak da su sliÄne ustanove udaljene 200 i viÅ”e km, bila je i viÅ”e nego dovoljan razlog za osnivanje ustanove ovog tipa. Nositelj aktivnosti je FranjevaÄki samostan u Slavonskom Brodu, a poslove gradnje, opremanja, organizacije i voÄenja rada preuzela je FranjevaÄka provincija Bosna Srebrena. DugogodiÅ”nji ravnatelj ustanove, zaslužan za mnoga njena radna i organizacijska postignuÄa je fra Ilija JerkoviÄ
Visual impairment in children with cerebral palsy: Croatian population-based study for birth years 2003-2008
Aim To evaluate visual impairment (VI) in children with cerebral
palsy (CP).
Methods This population-based study included 419 children
from the Surveillance of Cerebral Palsy in Europe
(SCPE) C28 RCP-HR ā Register of Cerebral Palsy of Croatia
born 2003-2008. Vision in children with CP (according to
SCPE) was classified as normal or impaired, with the subcategory
of severe VI. The proportion of children with VI
was assessed in groups with different CP type/subtype,
gross and fine motor function, and gestational age (GA).
Results A total of 266 children had some degree of VI
(266/400; 66.5%), 134 had normal vision, and data on VI
were unknown for 19 children. Severe VI was present in
44 children (44/400; 11%). The proportion of children with
VI and severe VI increased with the Gross Motor Function
Classification System and Bimanual Fine Motor Function
levels. Children with bilateral spastic CP had the highest
frequency of severe VI (14.9%). The percentage of severe VI
in children with bilateral spastic CP was 53.8% in the group
born <28 weeks of GA, 13.3% in the group born 28-31
weeks of GA, 11.1% in the group born 32-36 weeks of GA,
and 24.4% in the group born >36 weeks of GA (Ī»2 = 4.95;
df = 6; P < 0.001).Conclusion Children with CP have a high prevalence of
VI and severe VI, which is increasing with the level of motor
impairment. Severe VI is significantly more common
in children with bilateral spastic CP, especially among extremely
premature infants
HOLISTIÄKI PRISTUP U PREPOZNAVANJU, DIJAGNOSTICI I TERAPIJSKIM POSTUPCIMA POREMEÄAJA IZ SPEKTRA AUTIZMA
PoremeÄaj iz spektra autizma (eng. ASD ā Autism Spectrum Disorder) je neurorazvojni poremeÄaj karakteriziran ponavljajuÄim
obrascima ponaŔanja, interesa ili aktivnosti i problemima u socijalnoj komunikaciji i interakciji, uvjetovan složenim interakcijama
izmeÄu genetiÄkih, okolinskih i imunoloÅ”kih Äimbenika na mozak u razvoju. Javlja se u svim rasnim, etniÄkim i
socioekonomskim skupinama, ÄeÅ”Äi je u djeÄaka, iako recentne studije pokazuju porast obolijevanja djevojÄica. Globalna
prevalencija je od 0,76% do 2,5%, ovisno o studijama i promjenama u dijagnostiÄkim kriterijima. NajÄeÅ”Äi komorbiditeti su intelektualni defi cit, epilepsija, poremeÄaj spavanja, poremeÄaj ponaÅ”anja, neuroloÅ”ka senzo-motoriÄka odstupanja i gastrointestinalni
i srÄani problemi.
Smatra se da je ASD jedan od genetiÄki najheterogenijih neuropsihijatrijskih poremeÄaja s de novo mutacijama i nasljednim
varijantama u oko 1000 gena. Stoga, u etiologiji ASD-a genetiÄki Äimbenici imaju veÄi udio od Äimbenika okoline, dok najnovija
istraživanja spominju i aktivaciju mikroglije, neuroinfl amaciju uzrokovanu disbiozom crijevne fl ore i imunoloŔku disregulaciju
u autistiÄnih bolesnika.
Evaluacija djeteta s ASD-om poÄinje identifi kacijom riziÄne djece suspektne na ASD. Prema smjernicama AmeriÄke pedijatrijske
akademije (AAP), preporuÄuje se ārazvojni nadzorā u dobi 9, 15 i 30 mjeseci te specifi Äni probir na autizam u dobi 18
mjeseci te ponovo s 24 i 30 mjeseci. Navedeni su upozoravajuÄi znakovi (āred fl agsā) u ranoj dobi (prve 3 godine života),
predÅ”kolskoj i Å”kolskoj dobi, testovi probira i preporuke za kliniÄku obradu djeteta (intervju roditelja, kompletan kliniÄki i
neuropedijatrijski pregled, procjena kognitivnog statusa, senzomotorike, razvoja govora i socijalnog komuniciranja te postojanja
komorbiditeta). KonaÄnu dijagnozu ASD-a postavljaju lijeÄnici (neuropedijatar i djeÄji psihijatar) uzimajuÄi u obzir sve Å”to
govori u prilog dijagnozi te nadalje prate razvoj djeteta. S obzirom da nema jasnih ASD biomarkera dijagnoza se postavlja na
temelju ispunjenja dijagnostiÄkih kriterija iz DSM-5 (eng. Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders, Fifth Edition,
2013.). EtioloÅ”ka dijagnostika ukljuÄuje genetiÄku, metaboliÄku, neuroslikovnu obradu i EEG u indiciranim sluÄajevima.
Terapija je multidisciplinska i visoko strukturirana, a temelji se na ranoj intervenciji. U habilitaciji i polivalentnoj neurorazvojnoj
stimulaciji sudjeluju najveÄim dijelom logopedi, edukacijski rehabilitatori, socijalni pedagozi, radni terapeuti, fi zioterapeuti i
psiholozi. U novije vrijeme primjenjuju se i neinvazivne tehnike mozgovne stimulacije: transkranijska stimulacija istosmjernom
strujom (tDCS) i transkranijska magnetska stimulacija (TMS), kojima se regulira kortikalna ekscitabilnost. Ponekad je
potrebna i medikamentna terapija (atipiÄni antipsihotici, antidepresivi, lijekovi za poremeÄaje spavanja, antiepileptici/stabilizatori
raspoloženja). Recentna istraživanja navode gensku terapiju i drugu eksperimentalnu terapiju.
ZakljuÄno, napredak u etiopatogenezi, dijagnostici i lijeÄenju djece s ASD-om ovisit Äe o ranom prepoznavanju i multidisciplinarnom, sveobuhvatnom holistiÄkom pristupu temeljnih znanstvenika i kliniÄara razliÄitih profi la
Stroke in children: Management recommendations and perspectives
Moždani udar (MU) je teÅ”ko neuroloÅ”ko oÅ”teÄenje, udruženo sa znaÄajnim morbiditetom i mortalitetom. Spada meÄu prvih deset uzroka smrti u djece i stoga zahtijeva hitnu dijagnozu, slikovne pretrage mozga i brzo lijeÄenje u zadanom vremenskom okviru. Postavljanje dijagnoze IMU u djece je teÅ”ko i izazovno, zbog zbog raznolike i nepatognomoniÄne prezentacije. ZahvaljujuÄi provoÄenju protokola za IMU u djece, smjernica za dijagnosticiranje moždanog udara (prvenstveno magnetske rezonancije), uspostavi pedijatrijskih centara za moždani udar i specifiÄnoj terapiji za visokoriziÄne bolesnike, ukupna smrtnost od IMU u djece se smanjuje, unatoÄ porastu incidencije zadnjih desetljeÄa. Dakle, glavni cilj je rano prepoznavanje IMU, standardizirani pristup i rana terapija (individualni pristup od sluÄaja do sluÄaja) u visokoriziÄnih pacijenata. Novija saznanja o neaterosklerotskim arteriopatijama, koje su u djetinjstvu najÄeÅ”Äi uzrok IMU i koje predstavljanju najvažniji prediktor rekurentnog IMU u djece, zahtijevaju nove longitudinalne i multicentriÄne studije koje Äe vjerojatno pridonijeti boljem razumijevanju infektivnih, parainfektivnih i upalnih mehanizama IMU u djetinjstvu i razvoju prediktivnih biomarkera
progresije bolesti.Acute ischemic stroke in childhood (AIS) is a severe neurological damage associated with significant morbidity and mortality. It is among the top ten causes of death in children and therefore requires immediate diagnosis, brain imaging and rapid treatment within a given time frame. Diagnosing AIS in children is difficult and challenging, due to the diverse and non-pathognomonic presentation. Thanks to the implementation of protocols for IMU in children, guidelines for diagnosing stroke (primarily magnetic resonance imaging), the establishment of pediatric stroke centers and specific therapy for high-risk patients, the overall mortality from IMU in children is
decreasing, despite the increase in incidence in recent decades. Therefore, the main goal is early recognition of AIS in childhood, standardized approach and early threatment (individual approach on a case-by-case basis) in high- risk patients. Newer knowledge about non-atherosclerotic arteriopathy, which is the most common cause of AIS in childhood and which represents the most important predictor of recurrent AIS, requires new longitudinal and multicenter studies that will likely contribute to a better understanding of the infectious, parainfectious and inflammatory mechanisms of AIS in childhood and the development of predictive biomarkers of disease
progression
HOLISTIÄKI PRISTUP U PREPOZNAVANJU, DIJAGNOSTICI I TERAPIJSKIM POSTUPCIMA POREMEÄAJA IZ SPEKTRA AUTIZMA
PoremeÄaj iz spektra autizma (eng. ASD ā Autism Spectrum Disorder) je neurorazvojni poremeÄaj karakteriziran ponavljajuÄim
obrascima ponaŔanja, interesa ili aktivnosti i problemima u socijalnoj komunikaciji i interakciji, uvjetovan složenim interakcijama
izmeÄu genetiÄkih, okolinskih i imunoloÅ”kih Äimbenika na mozak u razvoju. Javlja se u svim rasnim, etniÄkim i
socioekonomskim skupinama, ÄeÅ”Äi je u djeÄaka, iako recentne studije pokazuju porast obolijevanja djevojÄica. Globalna
prevalencija je od 0,76% do 2,5%, ovisno o studijama i promjenama u dijagnostiÄkim kriterijima. NajÄeÅ”Äi komorbiditeti su intelektualni defi cit, epilepsija, poremeÄaj spavanja, poremeÄaj ponaÅ”anja, neuroloÅ”ka senzo-motoriÄka odstupanja i gastrointestinalni
i srÄani problemi.
Smatra se da je ASD jedan od genetiÄki najheterogenijih neuropsihijatrijskih poremeÄaja s de novo mutacijama i nasljednim
varijantama u oko 1000 gena. Stoga, u etiologiji ASD-a genetiÄki Äimbenici imaju veÄi udio od Äimbenika okoline, dok najnovija
istraživanja spominju i aktivaciju mikroglije, neuroinfl amaciju uzrokovanu disbiozom crijevne fl ore i imunoloŔku disregulaciju
u autistiÄnih bolesnika.
Evaluacija djeteta s ASD-om poÄinje identifi kacijom riziÄne djece suspektne na ASD. Prema smjernicama AmeriÄke pedijatrijske
akademije (AAP), preporuÄuje se ārazvojni nadzorā u dobi 9, 15 i 30 mjeseci te specifi Äni probir na autizam u dobi 18
mjeseci te ponovo s 24 i 30 mjeseci. Navedeni su upozoravajuÄi znakovi (āred fl agsā) u ranoj dobi (prve 3 godine života),
predÅ”kolskoj i Å”kolskoj dobi, testovi probira i preporuke za kliniÄku obradu djeteta (intervju roditelja, kompletan kliniÄki i
neuropedijatrijski pregled, procjena kognitivnog statusa, senzomotorike, razvoja govora i socijalnog komuniciranja te postojanja
komorbiditeta). KonaÄnu dijagnozu ASD-a postavljaju lijeÄnici (neuropedijatar i djeÄji psihijatar) uzimajuÄi u obzir sve Å”to
govori u prilog dijagnozi te nadalje prate razvoj djeteta. S obzirom da nema jasnih ASD biomarkera dijagnoza se postavlja na
temelju ispunjenja dijagnostiÄkih kriterija iz DSM-5 (eng. Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders, Fifth Edition,
2013.). EtioloÅ”ka dijagnostika ukljuÄuje genetiÄku, metaboliÄku, neuroslikovnu obradu i EEG u indiciranim sluÄajevima.
Terapija je multidisciplinska i visoko strukturirana, a temelji se na ranoj intervenciji. U habilitaciji i polivalentnoj neurorazvojnoj
stimulaciji sudjeluju najveÄim dijelom logopedi, edukacijski rehabilitatori, socijalni pedagozi, radni terapeuti, fi zioterapeuti i
psiholozi. U novije vrijeme primjenjuju se i neinvazivne tehnike mozgovne stimulacije: transkranijska stimulacija istosmjernom
strujom (tDCS) i transkranijska magnetska stimulacija (TMS), kojima se regulira kortikalna ekscitabilnost. Ponekad je
potrebna i medikamentna terapija (atipiÄni antipsihotici, antidepresivi, lijekovi za poremeÄaje spavanja, antiepileptici/stabilizatori
raspoloženja). Recentna istraživanja navode gensku terapiju i drugu eksperimentalnu terapiju.
ZakljuÄno, napredak u etiopatogenezi, dijagnostici i lijeÄenju djece s ASD-om ovisit Äe o ranom prepoznavanju i multidisciplinarnom, sveobuhvatnom holistiÄkom pristupu temeljnih znanstvenika i kliniÄara razliÄitih profi la