62 research outputs found
BolesniÄko pomazanje u jedinici intenzivne medicine - posljednji pozdrav ili poziv u pomoÄ
The right of a conscious and competent patient to self-determination and the ability to make decisions about their own treatment affects the treatment outcome decisively. The patientās acceptance or rejection of the treatment options the doctor offers directs active medical interventions towards one of the goals: curing the disease or reducing suffering. In accordance with the provisions of the Health Care Act, every person has the right to practice religious rites during their stay in a hospital in the area provided for that purpose. During the COVID-19 pandemic, the functioning of the health system was changed. The need for isolation has led to a ban on visits and limited patientsā communication with their families and loved ones, which was only possible using cell phones. Priests were allowed access, but with all infection prevention measures regarding medical staff. In that environment, the Anointing of the Sick remained the only active intervention that the ill personās family was able to do for their loved ones. For the family of the critically ill, the entry of a priest into a āforbidden spaceā is a spiritual act in which the priest can communicate with the sick in the role of an emissary of the family. He can also perform instrumental interventions by the act of anointing with blessed oil, with a desire for healing. The aim of this text is to outline some of the aspects of isolating critically ill patients from their families and the role of the Anointing of the Sick in this situation.Pravo svjesnog i kompetentnog pacijenta na samoodreÄenje i moguÄnost donoÅ”enja odluka o vlastitom lijeÄenju znaÄajna je odrednica lijeÄenja. Pacijentovo prihvaÄanje ili odbijanje ponuÄenih moguÄnosti lijeÄenja od strane lijeÄniÄka usmjerava aktivne medicinske intervencije ka jednom od ciljeva: izljeÄenje bolesti ili smanjenje patnje. Svaka osoba u skladu s odredbama Zakona o zdravstvenoj zaÅ”titi ima pravo obavljanje vjerskih obreda za vrijeme boravka u zdravstvenoj ustanovi u za to predviÄenome prostoru. Tijekom pandemije COVID-19 dogodile su se brojne promjene u funkcioniranju zdravstvenog sustava. Potreba za izolacijom dovela je do zabrane posjeta i ograniÄene komunikacije pacijenata s obitelji i bližnjima koja je moguÄa uporabom mobitela. Pristup sveÄenika uz sve mjere zaÅ”tite od infekcije koje se odnose na osoblje medicinskih struka, bio je dozvoljen. BolesniÄko pomazanje u tom je okruženju ostalo jedina intervencija i aktivni Äin koji je obitelj oboljelog mogla napraviti za svojeg bližnjeg. Ulazak sveÄenika u āzabranjeni prostorā za obitelj teÅ”ko bolesnog predstavlja spiritualni Äin u kojem sveÄenik može komunicirati s bolesnikom, u ulozi poslanika obitelji. On takoÄer može obaviti instrumentalnu intervencije Äinom pomazanja blagoslovljenim uljem, sa željom ozdravljenja. Cilj je ovog teksta iznijeti neke od aspekata izolacije kritiÄno oboljelih pacijenata od obitelji i ulogu bolesniÄkog pomazanja u ovoj situaciji
Intact Radial and Median Nerve after Open Third Degree Distal Fracture of the Humerus
A 54 year old man sustained a third degree open fracture at the distal part of the right humerus with massive soft tissue defect involving most of the upper arm. The radial and median nerves were completely bared and exposed by 6 cm for radial and 3 cm for median nerve. The nerves were in continuity, but there was complete rupture of surrounding muscles: biceps, triceps and brachialis. The fracture was stabilized by external fixation method ā reinforced by wires. Preoperative and postoperative sensorimotor status of the right hand was good. One year later sensory and motoric status of right hand showed no deficiencies, but flexion and extension in elbow were limited to 100 and 180 degrees respectively. Pronosupination was restricted. This case report is consistent with results of biomechanical studies in vitro confirming high tolerance of radial and median nerve to stretching injury
BolesniÄko pomazanje u jedinici intenzivne medicine - posljednji pozdrav ili poziv u pomoÄ
The right of a conscious and competent patient to self-determination and the ability to make decisions about their own treatment affects the treatment outcome decisively. The patientās acceptance or rejection of the treatment options the doctor offers directs active medical interventions towards one of the goals: curing the disease or reducing suffering. In accordance with the provisions of the Health Care Act, every person has the right to practice religious rites during their stay in a hospital in the area provided for that purpose. During the COVID-19 pandemic, the functioning of the health system was changed. The need for isolation has led to a ban on visits and limited patientsā communication with their families and loved ones, which was only possible using cell phones. Priests were allowed access, but with all infection prevention measures regarding medical staff. In that environment, the Anointing of the Sick remained the only active intervention that the ill personās family was able to do for their loved ones. For the family of the critically ill, the entry of a priest into a āforbidden spaceā is a spiritual act in which the priest can communicate with the sick in the role of an emissary of the family. He can also perform instrumental interventions by the act of anointing with blessed oil, with a desire for healing. The aim of this text is to outline some of the aspects of isolating critically ill patients from their families and the role of the Anointing of the Sick in this situation.Pravo svjesnog i kompetentnog pacijenta na samoodreÄenje i moguÄnost donoÅ”enja odluka o vlastitom lijeÄenju znaÄajna je odrednica lijeÄenja. Pacijentovo prihvaÄanje ili odbijanje ponuÄenih moguÄnosti lijeÄenja od strane lijeÄniÄka usmjerava aktivne medicinske intervencije ka jednom od ciljeva: izljeÄenje bolesti ili smanjenje patnje. Svaka osoba u skladu s odredbama Zakona o zdravstvenoj zaÅ”titi ima pravo obavljanje vjerskih obreda za vrijeme boravka u zdravstvenoj ustanovi u za to predviÄenome prostoru. Tijekom pandemije COVID-19 dogodile su se brojne promjene u funkcioniranju zdravstvenog sustava. Potreba za izolacijom dovela je do zabrane posjeta i ograniÄene komunikacije pacijenata s obitelji i bližnjima koja je moguÄa uporabom mobitela. Pristup sveÄenika uz sve mjere zaÅ”tite od infekcije koje se odnose na osoblje medicinskih struka, bio je dozvoljen. BolesniÄko pomazanje u tom je okruženju ostalo jedina intervencija i aktivni Äin koji je obitelj oboljelog mogla napraviti za svojeg bližnjeg. Ulazak sveÄenika u āzabranjeni prostorā za obitelj teÅ”ko bolesnog predstavlja spiritualni Äin u kojem sveÄenik može komunicirati s bolesnikom, u ulozi poslanika obitelji. On takoÄer može obaviti instrumentalnu intervencije Äinom pomazanja blagoslovljenim uljem, sa željom ozdravljenja. Cilj je ovog teksta iznijeti neke od aspekata izolacije kritiÄno oboljelih pacijenata od obitelji i ulogu bolesniÄkog pomazanja u ovoj situaciji
ETHICAL ASPECTS OF ANENCEPHALIC INFANTS AS ORGAN DONORS
Sve su uspjeÅ”niji kirurÅ”ki postupci transplantiranja organa, kao i skrbi primatelja i transplantacijske imunologije kada su u pitanju dojenÄad i dijeca primatelji. Uspjeh transplantacijske medicine, opÄenito, neovisno o dobi, ograniÄen je brojem kvalitetnih doniranih organa. Dijete primalac ima Äimbenik fi ziÄkog ograniÄenja odreÄen prikladnom veliÄinom organa. S toga se vrlo rano joÅ” 80-tih godina proÅ”log stoljeÄa pokrenulo razmatranje o djeci donorima s proÅ”irenim kriterijima smrti iz Äega bi slijedilo donorstvo organa dojenÄadi s potvrÄenom kongenitalnom abnormalnosti anencefalije. Mnoge su etiÄke, zakonske i medicinske dvojbe u odluci i raspravi može li se i kada pristupiti doniranju organa i tkiva od djeteta s anencefalijom.Organ transplantation and other related procedures in newborns and children are becoming ever more advanced and successful. Generally, success of transplantation medicine is limited by the availability of donated organs, irrespective of age. Appropriately sized donated organs pose physical limitation for children recipients. Therefore, since the early 1980s, consideration has been given to infant donors with modifi ed death criteria that would result in organ donation from newborns with confi rmed congenital anencephaly. Numerous ethical, regulatory and medical ambiguities surround discussion and decision making process if and when it is possible to donate organs of anencephalic infants
ETHICAL ASPECTS OF ANENCEPHALIC INFANTS AS ORGAN DONORS
Sve su uspjeÅ”niji kirurÅ”ki postupci transplantiranja organa, kao i skrbi primatelja i transplantacijske imunologije kada su u pitanju dojenÄad i dijeca primatelji. Uspjeh transplantacijske medicine, opÄenito, neovisno o dobi, ograniÄen je brojem kvalitetnih doniranih organa. Dijete primalac ima Äimbenik fi ziÄkog ograniÄenja odreÄen prikladnom veliÄinom organa. S toga se vrlo rano joÅ” 80-tih godina proÅ”log stoljeÄa pokrenulo razmatranje o djeci donorima s proÅ”irenim kriterijima smrti iz Äega bi slijedilo donorstvo organa dojenÄadi s potvrÄenom kongenitalnom abnormalnosti anencefalije. Mnoge su etiÄke, zakonske i medicinske dvojbe u odluci i raspravi može li se i kada pristupiti doniranju organa i tkiva od djeteta s anencefalijom.Organ transplantation and other related procedures in newborns and children are becoming ever more advanced and successful. Generally, success of transplantation medicine is limited by the availability of donated organs, irrespective of age. Appropriately sized donated organs pose physical limitation for children recipients. Therefore, since the early 1980s, consideration has been given to infant donors with modifi ed death criteria that would result in organ donation from newborns with confi rmed congenital anencephaly. Numerous ethical, regulatory and medical ambiguities surround discussion and decision making process if and when it is possible to donate organs of anencephalic infants
Traheobronhalna morfometrija korelira s demografskim obilježjima i infekcijama u kritiÄno oboljelih pacijenata
Tracheal measurements in the intensive care unit (ICU) are important for the choice
of endotracheal tube and may correlate with patient demographic characteristics and infections. The
study included 42 surgical patients, age 60 [48-71] years, who underwent diagnostic chest computed
tomography (CT) scans during treatment in the ICU, Osijek University Hospital, in 2019 and 2020.
CT scans were analyzed using AW Server 3.2. Measurement analysis showed that the diameters of the
tracheobronchial tree, the length of the trachea and left main bronchus were significantly larger in men
compared to women (p<0.05 all). The smallest tracheal upper diameter was 15.25 [IQR 11.8-18.8] mm
vs. 17.95 [13.55-20.05] mm in septic and nonseptic patients, respectively (p=0.028). A total of 26 patients
who underwent CT scans developed nosocomial pneumonia. It was right-sided in 15, left-sided
in 6 and bilateral in 5 patients, and correlated significantly with the left main bronchus length (Ļ=0.515,
p=0.007). No correlation was observed between tracheobronchial measurements and length of ICU
treatment, number of hours spent on mechanical ventilation, or survival. A larger study could provide
better data on the importance of tracheobronchial tree measurements in ICU patients.Izmjere traheje u jedinici intenzivnog lijeÄenja (JIL) važne su zbog odabira veliÄine tubusa te mogu korelirati s demografskim
obilježjima bolesnika i infekcijama. U ovoj studiji su analizirana 42 kirurŔka bolesnika u dobi od 60 [48-71] godina
kojima je uÄinjena dijagnostiÄka kompjutorizirana tomografija (CT) prsnog koÅ”a za vrijeme lijeÄenja u JIL-u KliniÄkog bolniÄkog
centra Osijek tijekom 2019. i 2020. godine. Snimci CT-a su analizirani programom AW Server 3.2. Analiza izmjera
pokazala je da su promjeri traheobronhalnog stabla, duljina duÅ”nika i lijevog glavnog bronha znaÄajno veÄi kod muÅ”karaca
nego kod žena (p<0,05 za sve). Najuži gornji promjer duŔnika bio je 15,25 [IQR 11,8-18,8] naspram 17,95 [13,55-20,05]
mm u septiÄkih i neseptiÄkih bolesnika (p=0,028). Kod ukupno 26 bolesnika koji su podvrgnuti CT-u tijekom lijeÄenja u
JIL-u dijagnosticirana je pneumonija. Bila je desnostrana u 15, lijevostrana u 6, a obostrana u 5 bolesnika i znaÄajno je korelirala
s duljinom lijevog glavnog bronha (Ļ=0,515, p=0,007). Nije uoÄena korelacija izmeÄu traheobronhalnih mjerenja i
duljine lijeÄenja u JIL-u, duljine mehaniÄke ventilacije ili preživljenja. VeÄa studija bi mogla pružiti bolje podatke o znaÄenju
dimenzija traheobronhalnog stabla kod kritiÄno oboljelih pacijenata
A wound infiltration as a method of postoperative analgesia
A wound infiltration is a method of postoperative analgesia efficient in the various surgical subdisciplines. This technique resulted from the observation that patients whose surgical procedures were performed under regional anaesthesia techniques have reduced postoperative analgesic consumption. Owing to the advances in the drug discovery and to the introduction of local anaesthetics with prolonged effects, this technique has less adverse reactions and considerable
analgesic effects. New local anaesthetics with long duration of action and low toxicity like levobupivacaine and ropivacaine are currently available at the market. Such drugs with lower potential for systemic toxicity provided additional safety dimension to local infiltration techniques. A variety of methods were developed to achieve painless recovery period, better patient comfort and to improve patient outcome. Probably the most common technique is a field
block at the end of the surgery that can be performed both during regional anaesthesia techniques and in the general anaesthesia. The use of wound infiltration techniques was facilitated by important technical improvements in the multilumen catheters and by construction of special drug delivery devices. Numerous
disposable elastomeric devices and patient controlled pumps are suitable for prolonged periods of analgesia in the clinical and outpatient setting. Although it can be used alone for less painful procedures, infiltration analgesia is now important part of multimodal pain treatment. This complex approach to the postoperative pain treatment is characterized by the use of different analgesic
drugs and techniques, like wound infiltration and intravenous opioid or
nonsteroidal anti-inflammatory drugs. Multimodal postoperative pain treatment is acceptable after painful procedures i.e. hip and knee replacement, where it improves pain control and patient outcome
SUGAMMADEX, A NEW DRUG FOR REVERSION OF MUSCLE RELAXANTS
Sugamadeks je novi lijek za reverziju neuromuskularnog bloka. Po kemijskoj graÄi on je alfa-ciklodekstrin s lipofilnom unutraÅ”njom stranom molekule koja omoguÄuje stvaranje stabilnih kompleksa, tzv. enkapsulaciju molekula miÅ”iÄnih relaksatora, napose rokuronija. FiziÄka enkapsulacija novi je mehanizam eliminacije relaksatora s mjesta njegova uÄinka. Ona omoguÄuje brzu i potpunu reverziju dubokog i plitkog neuromuskularnog bloka ovisnu o primijenjenoj dozi. Sugamadeks nema neželjenih kolinergiÄkih muskarinskih nuspojava koje se opažaju nakon primjene inhibitora kolinesteraze neostigmina i edrofonija kao Å”to su bradikardija, hipersalivacija i abdominalne boli. Nakon primjene prilagoÄene doze sugamadeksa uÄinak rokuronija može biti kratak kao i uÄinak sukcinilkolina. Ovo je osobito važno u situacijama kada se bolesnik ne može intubirati niti ventilirati ili kada je kirurÅ”ki zahvat nepredviÄeno brzo zavrÅ”en. KliniÄke studije na veÄem broju bolesnika pokazat Äe omjer koristi i rizika njegove primjene u skupinama osjetljivih bolesnika, osobito može li sugamadeks smanjiti uÄestalost poslijeoperacijskih respiracijskih komplikacija.Sugammadex is a new pharmacological agent for neuromuscular block reversion. It is a cyclic oligosaccharide, a gamma cyclodextrin with lipophylic inner coat that enables forming of stable complexes with steroidal neuromuscular blocking drugs, especially with rocuronium. A physical encapsulation of the relaxants is a novel elimination pathway and it produces fast and complete reversion of both deep and shallow neuromuscular block. Consequently, sugammadex has no unwanted cholinergic muscarinic effects observed with cholinesterase inhibitors such as bradycardia, hypersalivation, and increased gastrointestinal motility. Since the effects of sugammadex are dose dependent it can very rapidly reverse the effects of rocuronium. After the adjusted dose of sugammadex was given, the duration of action of rocuronium can be made as short as that of succinylcholine. This characteristic is especially important in the ācanāt intubate, canāt ventilateā situation and after surgical procedure was unexpectedly finished. Clinical studies involving more patients are needed to show the real risk-benefit profile and safety in the special patientsā population
PLACEBO IN THE PAIN TREATMENT
Uporaba farmakoloÅ”ki neaktivnih tvari ili postupaka poznatih kao āplaceboā uvriježena je u medicinskim krugovima pri ispitivanju lijekova. Njihova primjena ima veliku važnost u kontroliranim kliniÄkim studijama lijeÄenja boli i u istraživanjima mehanizama prijenosa bolnih podražaja. Novije studije pokazale su da je uÄinak placeba mjerljiv, praÄen promjenama moždane aktivnosti i odgovarajuÄega subjektivnog doživljaja intenziteta boli. U ovom Älanku opisane su promjene koje se dogaÄaju kod placebne analgezije, intenzitet smanjenja boli u usporedbi s aktivnim lijekovima te osnovni problemi pri primjeni placeba u kliniÄkoj praksi i istraživanjima.Use of medical preparations having no specific pharmacological activity or dummy procedures administered to patients is known as placebo. Such maneuvers are important in the pain treatment and clinical studies investigating pain mechanisms. Several recent studies have shown that placebo treatment produces measurable psychophysiological effects, characterized by changes in specific brain functions and decreased subjective pain perception. This article reviews changes observed in placebo analgesia, its intensity as compared to active compounds, and principal problems observed during the placebo treatment and in clinical trials
- ā¦