Flat Foot in Children

Ravno stopalo je stopalo s većom dodirnom površinom s podlogom zbog smanjenje visine ili potpune odsutnosti medijalnog svoda. Pedijatrijsko ravno stopalo se najčešće dijeli na patološko, kruto ravno stopalo i fiziološko, fleksibilno ravno stopalo. Patološko spušteno stopalo pokazuje određeni stupanj ukočenosti i značajno ograničenje pokreta subtalarnog zgloba. Često uzrokuje poteškoće i obično zahtijeva konzerativno ili kiruško liječenje. Fiziološko fleksibilno ravno stopalo je pomično i mekano, predstavlja više kozmetički nego funkcionalni problem. Ono čini ∼95% slučajeva ravnih stopala u djece i pretežno je asimptomatsko. U asimptomatskih pacijenata, nema dokaza koji bi poduprli preventivnu ulogu uložaka, ortoza ili operacija s ciljem odgađanja ili uklanjanja eventualnih budućih simptoma. Rano postavljanje uložaka, koji podržavaju svod stopala ne utječe na njegovu visinu u kasnijoj dobi. Teški oblici fleksibilnog ravnog stopala tijekom vremena mogu izazivati bolove i funkcionalne probleme i tada zahtijevaju liječenje. Općenita preporuka za prevenciju ravnog stopala je podržavanje prirodnih obrazaca kretanja u dojenačkoj dobi koji će omogućiti pravilan razvoj svodova te hodanje bez obuće i reguliranje tjelesne težine. Unatoč širokoj rasprostranjenosti, u literaturu nema usuglašenih klasifikacija i smjernica za liječenje dječjeg ravnog stopala te je potrebno provesti daljnja istraživanja sa ciljem postavljanja univerzalnih smjernica za klasifikaciju, dijagnozu, prevenciju i liječenje ravnih stopala u djece.A flat foot is a foot with a larger contact area with the ground due to a reduction in height or the complete absence of a medial arch. Pediatric flat feet are most commonly divided into pathological, rigid flat feet and physiological, flexible flat feet. Pathologi-cally flat foot shows a certain degree of stiffness and significant limitation of movement of the subtalar joint. It often causes difficul-ties and usually requires treatment either conservatively or surgically. Physiologically flexible flat foot is movable and soft, and is more of a cosmetic than a functional problem. It accounts for ∼95% of flat feet in children and is predominantly asymptomatic. In asymptomatic patients, there is no evidence to support the preventive role of insoles, orthoses, or surgery to delay or eliminate po-ssible future symptoms. Early placement of insoles, which support the arch of the foot does not affect its height at a later age. Severe forms of flexible flat feet can cause pain and functional problems over time and then require treatment. The general recommendation for the prevention of flat feet is to support natural patterns of movement in infancy that will allow proper development of the arches, walking without shoes and regulating body weight. Despite its wide distribution, there are no harmonized classifications and guide-lines for the treatment of childhood flat feet in the literature, and further research is needed to establish universal guidelines for the classification, diagnosis, prevention and treatment of flat feet in children

TRUDNOĆA – NEISKORIŠTENE PRILIKE ZA PREVENCIJU I INTERVENCIJU U PATRONAŽNOJ SLUŽBI

Attachment is a term used to describe a deep and lasting emotional relationship with another individual. It primarily designates emotion between a mother and her baby, but it is also inherent to life-long human behavior. It is characterized by a tendency to seek and maintain closeness with caring people in stressful situations. The feeling of safety that is generated through the mother-child relationship is the foundation for basic trust or distrust in relationships, and also affects children’s expectations concerning how the environment will respond to their needs. Development of attachment is to a large extent determined by the mother’s responsiveness to the child’s needs, compatibility of the mother and her child, the child’s temperament, the mother’s recollections of her childhood, and the supporting community. Good functioning of families is of great importance to all family members, especially pregnant women. The health care system supports pregnant women through the visiting nurse service that is in charge of preventive measures. Of all health professionals, the community health nurse is the only one who, visiting the home and family environment of a pregnant woman, has complete insight into the possible occurrence of risk factors for the development of maternal and child disorders. With this intervention, we can act preventively in order to preserve physical, mental and social well-being. The aim of this study was to determine discrepancy in the number of anticipated and performed preventive nursing visits to pregnant women in Croatia. The situation was analyzed at county (regional) and national level. The authors used the information on the health care of pregnant women, puerperal women and infants up to 12 months of age published in the Croatian Health Statistics Yearbooks and in reports on the natural change in the population by the Croatian Bureau of Statistics between 1995 and 2018. Study results showed the rate of nursing visits to pregnant women and to infants up to 12 months of age, as well as the difference in the number of nursing visits in the Republic of Croatia over a period of 23 years. During the observed period, there was a signifi cant drop in the total number of childbirths, as well as in the number of nursing visits to pregnant women, and the trend has continued. During the observed period, a mean of 42.1% of women went through their pregnancy without a single nursing visit, which means that an opportunity to provide such a vulnerable group with an important segment of social and professional support was lost. The potential opened by drop in the number of pregnant women to increase the scope of nursing visits to at least once per pregnancy, after the 16th week of pregnancy, remained unused. The number of visits to newborns and women in the puerperal period was on the rise, while visits to infants were oscillating with a slight downward trend. In conclusion, the opportunity created by drop in the number of pregnancies was not utilized to improve the scope of community nurse visits to at least once in pregnancy after week 16. Community health nursing for pregnant women failed to reach the desired health care standard.Privrženošću opisujemo duboku i trajnu emocionalnu vezu s drugom osobom. Privrženošću se primarno opisuje emocionalna veza između dojenčeta i majke, iako je privrženost svojstvena cjeloživotnom ljudskom ponašanju. Obilježava ju tendencija traženja i održavanja bliskosti privrženim ljudima za vrijeme stresnih situacija. Osjećaj sigurnosti nastao iz odnosa majke i djeteta stvara osnovno povjerenje ili nepovjerenje u odnosima te određuje vjerovanje djeteta o tome kako će okolina reagirati na njegove potrebe. U razvoju privrženosti važnu ulogu ima osjetljivost majke za potrebe djeteta, usklađenost majke i djeteta, temperament djeteta, majčina sjećanja iz njezina djetinjstva kao i podržavajuća okolina. Zdravo obiteljsko funkcioniranje vrlo je važno svim članovima obitelji, osobito trudnicama. Zdravstveni sustav trudnicama pruža potporu kroz sustav preventivnih posjeta patronažne službe. Od svih zdravstvenih djelatnika patronažna sestra je jedina koja ulaskom u dom i obiteljsku sredinu trudnice ima cjelokupan uvid u moguću pojavu rizičnih čimbenika za razvoj poremećaja povezanosti majke i djeteta. Ovom intervencijom možemo preventivno djelovati u cilju očuvanja fi zičkog, psihičkog i socijalnog blagostanja. Cilj je bio utvrditi razlike u broju predviđenih i ostvarenih preventivnih posjeta patronažne sestre trudnicama u Hrvatskoj. Analiza je napravljena po županijama Republike Hrvatske i na razini cijele Hrvatske. Korišteni su podatci o zdravstvenoj zaštiti trudnica, babinjača i djece do godinu dana života objavljeni u hrvatskim zdravstveno-statističkim ljetopisima i izvješću o prirodnom kretanju stanovništva Državnog zavoda za statistiku u razdoblju od 1995. do 2018. godine. Prikazan je broj posjeta patronažne sestre trudnicama i djeci do godine dana života te razlika broja posjeta u Republici Hrvatskoj u razdoblju od 23 godine. Očevidan je značajan pad broja živorođenih, ali isto tako i pad broja posjeta trudnicama, a tendencija pada se nastavlja. U promatranom razdoblju prosječan broj trudnica (nakon 16. tjedna trudnoće) bez ijednog patronažnog posjeta je 42,5 %, a posljednjih godina taj postotak raste. Tako se propušta prilika da se toj osjetljivoj skupini pruži makar taj segment socijalne i stručne potpore i pomoći. Nije iskorišten prostor nastao smanjenjem broja trudnica za povećanje obuhvata posjetom patronažne sestre makar jednom u trudnoći. Broj posjeta babinjačama i novorođenčadi raste, dok broj posjeta trudnicama pada, pa je 2018. godine bez ijednog patronažnog posjeta bilo 62,1 % trudnica u Hrvatskoj. Zaključuje se kako nije iskorišten prostor nastao smanjenjem broja trudnica za povećanje obuhvata posjetom patronažne sestre makar jednom u trudnoći, a nakon 16. tjedna trudnoće. Patronažna zaštita trudnica nije dostigla predviđeni standard zdravstvene zaštite

Prikaz slučaja kronične Bellove pareze: koje su mogućnosti rehabilitacije?

Bell’s palsy, or idiopathic peripheral facial nerve palsy is a neurologic condition characterized by unilateral weakness of facial muscles. The evidence-based guidelines mostly consider the acute treatment of Bell’s palsy. However, chronic cases of Bell’s palsy are not supported by strong evidence regarding treatment options, except for a weak recommendation to utilize physical therapy. This case report has presented an application of a combination of physical therapy modalities (Mirror Book Therapy, High Intensity Laser Therapy, and Acupuncture) within 10 weeks, to treat a patient with long-term sequelae. This combination of therapies has resulted in a significant improvement in the level of recovery measured by facial grading scales. However, further research is necessary to provide stronger evidence regarding the benefits of this treatment option.Bellova pareza ili periferna idiopatska pareza facijalisa, neurološko je stanje koju karakterizira jednostrana slabost mišića lica. Smjernice za liječenje su uglavnom utemeljene na dokazima o preporukama za liječenje akutnih stadija Bellove pareze. Međutim, kronični slučajevi Bellove pareze nisu potkrijepljeni dovoljno snažnim dokazima o mogućnostima liječenja, osim slabe preporuke u smjeru primjene terapijskih vježbi. Ovaj prikaz slučaja predstavlja primjenu kombinacije modaliteta fizikalne terapije (akupunktura, laser visokog intenziteta i terapija zrcalom) unutar 10 tjedana, za liječenje bolesnika s dugotrajnim posljedicama Bellove pareze. Ova kombinacija terapija rezultirala je značajnim poboljšanjem razine oporavka mjerenog kliničkim ljestvicama. Međutim, potrebna su daljnja istraživanja kako bi se pružili snažniji dokazi o prednostima ove kombinacije terapija

GUIDELINES FOR THE CLASSIFICATION, DIAGNOSIS, TREATMENT AND REHABILITATION OF NEWBORNS AND CHILDREN WITH BRACHIAL PLEXUS BIRTH INJURY

Porođajno oštećenje pleksusa brahijalisa (POPB) je neuromotorna fl akcidna paraliza ruke uzrokovana ozljedom jednog ili više korijenova pleksusa brahijalisa (PB) tijekom poroda. Uočava se obično ubrzo nakon poroda. Incidencija POBP je između 0,5 i 4,4 na 1000 poroda. U većini slučajeva, oštećenja brahijalnog pleksusa (OPB) su prolazna i dolazi do spontanog, potpunog oporavka funkcije u prvim tjednima života. Kod neke djece (20 do 30 %) slabost ruke zaostaje i dovodi do živčano-mišićne disfunkcije i trajnog invaliditeta. U literaturi postoje razlike u klasifi kaciji, dijagnozi i liječenju ovog poremećaja. Variraju od autora do autora i zasnivaju se na različitim studijama. Zajednički cilj habilitacije je vratiti senzornu i motoričku kontrolu, održati i povećati opseg pokreta, povećati mišićnu snagu, potaknuti bilateralnu funkcionalnu aktivnost i spriječiti sekundarne komplikacije. Razlike nastaju u načinu ostvarivanja tih zadataka. Dva su osnovna oblika liječenja OBP: konzervativno i kirurško. Konzervativno liječenje uključuje: intenzivnu kineziterapiju, korištenje komplementarnih tehnika poput elektrostimulacije, termoterapije, hidrogimnastike, udlaga, injekcija botulin toksina, radne terapije. Rano konzervativno liječenje je glavna opcija u liječenju OBP. Pregledom literature smo primijetili da nema znanstvenih dokaza o nekim habilitacijskom tehnikama koje se koriste u konzervativnom liječenju. Koriste se u brojnim centrima, iako njihova djelotvornost nije dokazana. Kirurško liječenje OBP-a može biti primarno (neurokirurško) i sekundarno (ortopedsko). Postoje razmimoilaženja u literaturi u pogledu potrebe neurokirurškog liječenju OBP-a kao i o dobi kada ga provesti. Svrha ovog istraživanja bila je učiniti pregled literature o klasifi kaciji, dijagnostičkoj obradi i habilitaciji POPB-a te odgovoriti na pitanja s kojima se susrećemo u svakodnevnom radu. Zbog neujednačenih stavova u literaturi, na osnovi dostupnih znanstvenih dokaza te osobnih kliničkih iskustava, izradili smo vlastite smjernice za klasifi kaciju, dijagnostiku, obradu i habilitaciju novorođenčadi i djece s OPB-om. Članovi Sekcije dječjih fi zijatara pri Hrvatskom društvu za fi zikalnu i rehabilitacijsku medicinu na Kongresu fi zikalne i rehabilitacijske medicine u travnju 2022. u Šibeniku usvojilii su ove smjernice (postupnik) za habilitaciju djece s porođajnim oštećenjem pleksusa brahijalisa.Brachial plexus birth palsy (BPBP) is a neuromotor fl accid paralysis caused by injury to one or more roots of the brachial plexus (BP) during childbirth. It is usually observed shortly after birth. The incidence of BPBP is between 0.5 to 4.4 per 1000 childbirths. Most cases of BPBP are transient and there is a spontaneous, complete recovery of function in the fi rst weeks of life. In some children (20% to 30%), arm weakness persists and leads to neuromuscular dysfunction and permanent disability. In the literature, there are still variations in the classifi cation, diagnosis and treatment of this disorder. They vary from author to author and are based on different studies. The common guideline for habilitation is to restore sensory and motor control, maintain and increase the range of motion, increase muscle strength, encourage bilateral functional activity, and prevent secondary complications. Differences can be seen in the way these tasks are accomplished. There are two basic forms of BPBP treatment, conservative and surgical. Conservative treatment includes intensive kinesitherapy, use of complementary techniques such as electrostimulation, thermotherapy, hydrogymnastics, use of splints, botulinum toxin injections, occupational therapy, etc. Early conservative treatment is the main option in the treatment of BPBP. By reviewing the literature, we noticed that there is no scientifi c evidence for some habilitation techniques used in conservative treatment. They are used in many centers, although their effectiveness has not been proven. Surgical treatment can be primary (neurosurgical) and secondary (orthopedic). There are disagreements in the literature regarding the need for neurosurgical treatment of PBPB and, if decided upon, the age at which it should be performed. The purpose of this research was to review the literature with the aim of assessing the available information on the classifi cation, diagnosis and habilitation prognosis. Due to uneven attitudes in the literature, based on the available scientifi c evidence and personal clinical experiences, we have created our own guidelines for the classifi cation, diagnosis, treatment and habilitation of newborns and children with BPBP. Members of the Section of Pediatric Physiatrists at the Croatian Society for Physical and Rehabilitation Medicine adopted these guidelines (procedure) for the habilitation of children with brachial plexus birth injury at the Congress of Physical and Rehabilitation Medicine in April 2022 in Šibenik

Acquisition of gross motor milestones in (dis)proportional children with Down Syndrome

Pozadina istraživanja: Djeca s Down sindromom (DS) zaostaju za tipičnom djecom u stjecanju razvojnih motoričkih prekretnica. Ciljevi ovog istraživanja bili su: 1) utvrditi vrijeme i vjerojatnosti rizika (OD ratio) usvajanja temeljnih motoričkih prekretnica s obzirom na tip tjelesne (ne)proporcionalnosti utvrđene na temelju CI i izraditi model za predviđanje razvoja grubih motoričkih prekretnica specifičnih za djecu s DS s obzirom na tip tjelesne (ne)proporcionalnosti novorođenčeta s DS utvrđene na temelju CI. Metode: U ovoj 20-godišnjoj prospektivnoj longitudinalnoj kohortnoj studiji pratili smo 47 djece s DS-om u dobi od 3 mjeseca do 5 godina od 2000 do 2020. god. Novorođenčad smo grupirali s obzirom na omjer opsega glave i porođajne težine težine (OG/PTx100) ili cefalizacijski indeks (CI) u skupinu proporcionalne (CI<1·1) i neproporcionalne (CI≥1·1) novorođenčadi. U procjeni vremena usvajanja temeljnih motoričkih miljokaza u te djece koristili smo modificiranu Minhensku skalu funkcionalne razvojne dijagnostike (MFDD). Leveneovim test homogenosti procijenili smo diskriminativnu valjanost MFDD u procjeni vremena stjecanja 28 motoričkih prekretnica u djece s proporcionalnim i neproporcionalnim CI. Diskriminantna analiza korištena je u procjeni točnosti razvrstavnja novorođenčad s DSom u dvije iskupine novorođenčadi s DS koji su imali CI<1.1 ili CI≥1.1. Linearna regresija korištena je za izradu linearnog modela predviđanje vremena potrebnog za stjecanje motoričkih prekretnica za obje skupine djece s DS. Rezultati: Usporedom djece s proporcionalnim CI, djeca s neproporcionalnim CI kasnila su s stjecanju temeljnih miljokaza u ležećem položaju za 2,81 mjeseci, stojećem položaju prije hodanja za 1,29 mjeseci, i ležem položaju za 1,61 mjeseci. Objema skupinama bilo je potrebno više vremena za usvajanje prekretnica u stajaćem položaju nakon stjecanja samostalnog hoda, ali djeca s neproporcionalnim CI kasnije su usvojila te prekretnice (4,50 naspram 4,09 mjeseci, p<0,001). Zaključak: Djeca s neproporcionalnim CI usvojila su motoričke prekretnice prema predvidljivom redoslijedu, ali sporije od onih s proporcionalnim CI. Naši rezultati podupiru potrebu za klasificiranjem vremena kašnjenja motoričkog razvoja u djece s DS-om s obzirom na jedinstvenu funkcionalnu skupinu (proporcionalna vs. neproporcionalna djeca s DS), da bi se izbjegla subjektivna procjena kliničara “malo će kasniti”.Background: Children with Down syndrome (DS) lag behind typical children in acquisition of developmental milestones, which could differ depending on body proportionality. We aimed to determine the difference in acquisition of developmental milestones in children with DS with disproportionate CI compared to proportionate CI. We created a motor development model that predicted milestone acquisition time. Methods: In this 20-year prospective cohort study, 47 children with DS aged 3 months to 5 years followed up to 2020 were grouped according to the ratio of head circumference and birth weight (HC/BW) or Cephalization Index (CI) into proportionate (CI<1.1) and disproportionate (CI≥1.1). We used Levene’s test of homogeneity to determine the discrimination of MFDD motor scales in determining motor milestone acquisition time (28 milestones) in children with proportionate and disproportionate CI. Discriminant analysis was used in assessing the accuracy of classification of newborns with DS in two groups of newborns with DS who had CI<1.1 or CI≥1.1. Linear regression was used to predict time to milestone acquisition for both group newborns with DS. Results: Compared to proportionate CI, children with disproportionate CI were delayed in milestone acquisition in prone position by 2.81 months, standing before walking by 1.29 months, and supine position by 1.61 months. Both groups required more time to reach standing after acquisition of independent walk, but children with disproportionate CI reached those milestones later (4.50 vs. 4.09 months, p<0.001). Conclusion: Children with disproportionate CI acquired milestones in a predictable order but slower than those with proportionate CI. Our findings support the need to classify degree of motor developmental delay in children with DS into unique functional groups (proportional vs. disproportional) rather than clinicians' arbitrary description about the timing of developmental delays in children with DS

Acquisition of gross motor milestones in (dis)proportional children with Down Syndrome

Pozadina istraživanja: Djeca s Down sindromom (DS) zaostaju za tipičnom djecom u stjecanju razvojnih motoričkih prekretnica. Ciljevi ovog istraživanja bili su: 1) utvrditi vrijeme i vjerojatnosti rizika (OD ratio) usvajanja temeljnih motoričkih prekretnica s obzirom na tip tjelesne (ne)proporcionalnosti utvrđene na temelju CI i izraditi model za predviđanje razvoja grubih motoričkih prekretnica specifičnih za djecu s DS s obzirom na tip tjelesne (ne)proporcionalnosti novorođenčeta s DS utvrđene na temelju CI. Metode: U ovoj 20-godišnjoj prospektivnoj longitudinalnoj kohortnoj studiji pratili smo 47 djece s DS-om u dobi od 3 mjeseca do 5 godina od 2000 do 2020. god. Novorođenčad smo grupirali s obzirom na omjer opsega glave i porođajne težine težine (OG/PTx100) ili cefalizacijski indeks (CI) u skupinu proporcionalne (CI<1·1) i neproporcionalne (CI≥1·1) novorođenčadi. U procjeni vremena usvajanja temeljnih motoričkih miljokaza u te djece koristili smo modificiranu Minhensku skalu funkcionalne razvojne dijagnostike (MFDD). Leveneovim test homogenosti procijenili smo diskriminativnu valjanost MFDD u procjeni vremena stjecanja 28 motoričkih prekretnica u djece s proporcionalnim i neproporcionalnim CI. Diskriminantna analiza korištena je u procjeni točnosti razvrstavnja novorođenčad s DSom u dvije iskupine novorođenčadi s DS koji su imali CI<1.1 ili CI≥1.1. Linearna regresija korištena je za izradu linearnog modela predviđanje vremena potrebnog za stjecanje motoričkih prekretnica za obje skupine djece s DS. Rezultati: Usporedom djece s proporcionalnim CI, djeca s neproporcionalnim CI kasnila su s stjecanju temeljnih miljokaza u ležećem položaju za 2,81 mjeseci, stojećem položaju prije hodanja za 1,29 mjeseci, i ležem položaju za 1,61 mjeseci. Objema skupinama bilo je potrebno više vremena za usvajanje prekretnica u stajaćem položaju nakon stjecanja samostalnog hoda, ali djeca s neproporcionalnim CI kasnije su usvojila te prekretnice (4,50 naspram 4,09 mjeseci, p<0,001). Zaključak: Djeca s neproporcionalnim CI usvojila su motoričke prekretnice prema predvidljivom redoslijedu, ali sporije od onih s proporcionalnim CI. Naši rezultati podupiru potrebu za klasificiranjem vremena kašnjenja motoričkog razvoja u djece s DS-om s obzirom na jedinstvenu funkcionalnu skupinu (proporcionalna vs. neproporcionalna djeca s DS), da bi se izbjegla subjektivna procjena kliničara “malo će kasniti”.Background: Children with Down syndrome (DS) lag behind typical children in acquisition of developmental milestones, which could differ depending on body proportionality. We aimed to determine the difference in acquisition of developmental milestones in children with DS with disproportionate CI compared to proportionate CI. We created a motor development model that predicted milestone acquisition time. Methods: In this 20-year prospective cohort study, 47 children with DS aged 3 months to 5 years followed up to 2020 were grouped according to the ratio of head circumference and birth weight (HC/BW) or Cephalization Index (CI) into proportionate (CI<1.1) and disproportionate (CI≥1.1). We used Levene’s test of homogeneity to determine the discrimination of MFDD motor scales in determining motor milestone acquisition time (28 milestones) in children with proportionate and disproportionate CI. Discriminant analysis was used in assessing the accuracy of classification of newborns with DS in two groups of newborns with DS who had CI<1.1 or CI≥1.1. Linear regression was used to predict time to milestone acquisition for both group newborns with DS. Results: Compared to proportionate CI, children with disproportionate CI were delayed in milestone acquisition in prone position by 2.81 months, standing before walking by 1.29 months, and supine position by 1.61 months. Both groups required more time to reach standing after acquisition of independent walk, but children with disproportionate CI reached those milestones later (4.50 vs. 4.09 months, p<0.001). Conclusion: Children with disproportionate CI acquired milestones in a predictable order but slower than those with proportionate CI. Our findings support the need to classify degree of motor developmental delay in children with DS into unique functional groups (proportional vs. disproportional) rather than clinicians' arbitrary description about the timing of developmental delays in children with DS

Acquisition of gross motor milestones in (dis)proportional children with Down Syndrome

Pozadina istraživanja: Djeca s Down sindromom (DS) zaostaju za tipičnom djecom u stjecanju razvojnih motoričkih prekretnica. Ciljevi ovog istraživanja bili su: 1) utvrditi vrijeme i vjerojatnosti rizika (OD ratio) usvajanja temeljnih motoričkih prekretnica s obzirom na tip tjelesne (ne)proporcionalnosti utvrđene na temelju CI i izraditi model za predviđanje razvoja grubih motoričkih prekretnica specifičnih za djecu s DS s obzirom na tip tjelesne (ne)proporcionalnosti novorođenčeta s DS utvrđene na temelju CI. Metode: U ovoj 20-godišnjoj prospektivnoj longitudinalnoj kohortnoj studiji pratili smo 47 djece s DS-om u dobi od 3 mjeseca do 5 godina od 2000 do 2020. god. Novorođenčad smo grupirali s obzirom na omjer opsega glave i porođajne težine težine (OG/PTx100) ili cefalizacijski indeks (CI) u skupinu proporcionalne (CI<1·1) i neproporcionalne (CI≥1·1) novorođenčadi. U procjeni vremena usvajanja temeljnih motoričkih miljokaza u te djece koristili smo modificiranu Minhensku skalu funkcionalne razvojne dijagnostike (MFDD). Leveneovim test homogenosti procijenili smo diskriminativnu valjanost MFDD u procjeni vremena stjecanja 28 motoričkih prekretnica u djece s proporcionalnim i neproporcionalnim CI. Diskriminantna analiza korištena je u procjeni točnosti razvrstavnja novorođenčad s DSom u dvije iskupine novorođenčadi s DS koji su imali CI<1.1 ili CI≥1.1. Linearna regresija korištena je za izradu linearnog modela predviđanje vremena potrebnog za stjecanje motoričkih prekretnica za obje skupine djece s DS. Rezultati: Usporedom djece s proporcionalnim CI, djeca s neproporcionalnim CI kasnila su s stjecanju temeljnih miljokaza u ležećem položaju za 2,81 mjeseci, stojećem položaju prije hodanja za 1,29 mjeseci, i ležem položaju za 1,61 mjeseci. Objema skupinama bilo je potrebno više vremena za usvajanje prekretnica u stajaćem položaju nakon stjecanja samostalnog hoda, ali djeca s neproporcionalnim CI kasnije su usvojila te prekretnice (4,50 naspram 4,09 mjeseci, p<0,001). Zaključak: Djeca s neproporcionalnim CI usvojila su motoričke prekretnice prema predvidljivom redoslijedu, ali sporije od onih s proporcionalnim CI. Naši rezultati podupiru potrebu za klasificiranjem vremena kašnjenja motoričkog razvoja u djece s DS-om s obzirom na jedinstvenu funkcionalnu skupinu (proporcionalna vs. neproporcionalna djeca s DS), da bi se izbjegla subjektivna procjena kliničara “malo će kasniti”.Background: Children with Down syndrome (DS) lag behind typical children in acquisition of developmental milestones, which could differ depending on body proportionality. We aimed to determine the difference in acquisition of developmental milestones in children with DS with disproportionate CI compared to proportionate CI. We created a motor development model that predicted milestone acquisition time. Methods: In this 20-year prospective cohort study, 47 children with DS aged 3 months to 5 years followed up to 2020 were grouped according to the ratio of head circumference and birth weight (HC/BW) or Cephalization Index (CI) into proportionate (CI<1.1) and disproportionate (CI≥1.1). We used Levene’s test of homogeneity to determine the discrimination of MFDD motor scales in determining motor milestone acquisition time (28 milestones) in children with proportionate and disproportionate CI. Discriminant analysis was used in assessing the accuracy of classification of newborns with DS in two groups of newborns with DS who had CI<1.1 or CI≥1.1. Linear regression was used to predict time to milestone acquisition for both group newborns with DS. Results: Compared to proportionate CI, children with disproportionate CI were delayed in milestone acquisition in prone position by 2.81 months, standing before walking by 1.29 months, and supine position by 1.61 months. Both groups required more time to reach standing after acquisition of independent walk, but children with disproportionate CI reached those milestones later (4.50 vs. 4.09 months, p<0.001). Conclusion: Children with disproportionate CI acquired milestones in a predictable order but slower than those with proportionate CI. Our findings support the need to classify degree of motor developmental delay in children with DS into unique functional groups (proportional vs. disproportional) rather than clinicians' arbitrary description about the timing of developmental delays in children with DS

NEUROMOTOR DEVELOPMENT FROM BIRTH TO INDEPENDENT WALKING OF THE CHILD

Neuromotorički razvoj progresivan je proces stjecanja motoričkih, psihičkih (kognitivni, jezični, emocionalni) i socijalnih vještina. Predvidiv je i stupnjevit, slijedi određenu pravilnost u kronološkom pogledu. Normalni neuromotorički razvoj uključuje dozvoljene vremenske raspone unutar kojih dijete stječe određene motoričke, psihičke i socijalne vještine. Miljokazi razvoja (ključni događaji, kameni temeljci, milestones) označavaju vrijeme kada dijete treba neku vještinu učiniti. Najbolji su markeri razvojnih procesa kojima pratimo razvoj djece. Neuromotorički razvoj djeteta nakon rođenja pratimo kroz promatranje djeteta u leđnom i potrbušnom položaju, u fazama vertikalizacije i kretanja u prostoru. Odstupanje i kašnjenje od urednog razvoja u djece najčešće je posljedica oštećenja mozga. Brojni prenatalni, perinatalni i postnatalni faktori rizika mogu izazvati oštećenje mozga u razvoju. Neurorizična djeca su ona koja su bila izložena faktorima rizika. Rani pokazatelji stanja nezrelog mozga su spontani pokreti fetusa koje zovemo „general movements“ (GMs). Pojavljuju se u 9. tjednu trudnoće, a postepeno nestaju u dobi od 3. do 4. mjeseca starosti dojenčeta kada prelaze u voljnu-svjesnu motoriku. U svakoj dobi GMs se prezentiraju određenom složenošću, raznolikošću i finoćom prijelaza pokreta. Kvaliteta navedenih parametara klasificira GMs u normalne optimalne, normalne suboptimalne, blago abnormalne, jasno abnormalne pokrete. Svako dijete je jedinstveno na svoj način i razvija se prema svom ritmu unutar fizioloških okvira. Razlike u neuromotoričkom razvoju među djecom prisutne su zbog genetskih, kulturoloških, socijalnih, okolinskih i drugih čimbenika. Poznavanje urednog rasta i razvoja djece preduvjet je pravovremenog prepoznavanja odstupanja i kašnjenja od urednog neuromotoričkog razvoja.Neuromotor development is a progressive process of acquiring motor, psychological (cognitive, linguistic, emotional), and social skills. It is predictable, gradual, and follows a certain regularity in chronological terms. Normal neuromotor development includes permitted time spans within which the child acquires certain motor, psychological and social skills. Milestones of development (key events, cornerstones) mark the time when a child needs to acquire a certain skill. They are the best markers of developmental processes used for monitoring children\u27s development. Child\u27s neuromotor development is monitored after birth by observing the child in the supine and prone position, in the phases of verticalization and movement in space. Deviation and delay in proper child development are most often the result of brain damage. Numerous prenatal, perinatal and postnatal risk factors can cause damage to the developing brain. Neurorisk children are those who have been exposed to risk factors. Early indicators of the immature brain are the spontaneous movements of the fetus, which are called "general movements" (GMs). They appear in the 9th week of pregnancy and gradually disappear when the infant is 3 to 4 months old and then they switch to voluntary-conscious motor skills. At each age, GMs are presented with a certain complexity, variety, and finesse of movement transitions. The quality of the mentioned parameters classifies GMs into normal optimal, normal suboptimal, slightly abnormal, and clearly abnormal movements. Each child is unique in its own way and develops according to its own rhythm within physiological frameworks. Differences in neuromotor development among children are present due to genetic, cultural, social, environmental, and other factors. The key to recognizing the deviations and delays from proper neuromotor development is knowing the proper growth and development of children