70 research outputs found
Koagulopatija kod traumatske ozljede mozga
Traumatic brain injury associated coagulopathy is a widely recognized risk factor for secondary brain damage and a powerful predictor related to outcome and prognosis. It is estimated that two thirds of patients with severe TBI will develop a coagulopathy. Pathophysiological pathway of TBI associated coagulopathy remains poorly defined. It includes combination of hypercoagulable and hypofibrinolytic states that result in persistent and delayed intracranial haemorrhage and systemic bleeding. The proposed mechanisms include release of tissue
factor, hyperfibrinolysis, disseminated intravascular coagulopathy, platelet disfunction and protein C activation. The goal of this review is to summarize the current knowledge regarding the mechanisms of traumatic brain injury associated coagulopathy and treatment options.67Koagulopatije kod traumatske ozljede mozga bitan su faktor u razvoju sekundarnih ozljeda mozga i snažan su prediktor za ishod i prognozu lijeÄenja. Procijenjuje se da dvije treÄine pacijenata sa teÅ”kom traumom mozga razvije koagulopatiju. PatofizioloÅ”ki mehanizam koagulopatije kod traumatske ozljede mozga je slabo razjaÅ”njen. UkljuÄuje otpuÅ”tanje tkivnog faktora, hiperfibrinolizu, diseminiranu intravaskularnu koagulopatiju, poremeÄaj funkcije trombocita i aktivaciju proteina C. Cilj ovoga rada je osvrnuti se na aktualna saznanja o patofiziologiji koagulopatije kod traumatske ozljede mozga i metode lijeÄenja
COVID-19 and Mechanical Ventilation
U kliniÄkoj slici COVID-19 bolesti, akutna hipoksemijska respiracijska insuficijencija najÄeÅ”Äi je razlog prijema u jedinicu intenzivne medicine. U bolesnika koji razviju takvo zatajenje, odabir respiratorne potpore ovisi o promjenama u popustljivosti respiratornog sustava te se razlikuju dva oblika zatajenja ā zatajenje s oÄuvanom i naruÅ”enom respiratornom mehanikom. Kod bolesnika kojima je respiratorna mehanika oÄuvana, uzrok hipoksemije je u poremeÄenim mehanizmima autoregulacije pluÄne vaskulature te je terapija izbora uÄestalo postavljanje bolesnika u potrbuÅ”ni položaj uz terapiju visokim protokom kisika na nosnu kanilu (HFNO) ili koriÅ”tenje neinvazivne ventilacije. Kada je u COVID-19 prisutan sindrom akutnoga respiracijskog distresa (ARDS) u klasiÄnom smislu rijeÄi, principi lijeÄenja jednaki su kao i u ARDS-u u drugim virusnim pneumonijama ā endotrahealna intubacija i mehaniÄka ventilacija s koriÅ”tenjem pozitivnog tlaka na kraju ekspirija (PEEP) koji je podeÅ”en na dovoljno visoku razinu da bi se izbjeglo cikliÄko otvaranje i zatvaranje alveola ovisno o fazi respiratornog ciklusa. PreporuÄuje se restriktivan pristup udjelu kisika u inspiratornoj smjesi (FIO2) s vrijednostima odabranim da se saturacija kisikom u arterijskoj krvi održava oko 90 %. Tijekom mehaniÄke ventilacije preporuÄuje se sedacija bolesnika midazolamom ili deksmedetomidinom uz neuromiÅ”iÄnu relaksaciju u bolesnika koji imaju teži tijek bolesti. KoriÅ”tenje adjuvantnih izvantjelesnih metoda kao Å”to su ECMO ili ECCO koje su dokazano korisne kod lijeÄenja ARDS-a drugih uzroka, pokazalo se nedovoljno uÄinkovitim u bolesnika oboljelih od COVID-19.Acute hypoxemic respiratory failure is the main clinical feature of COVID-19, and the most common reason for admission to the intensive care unit. In patients who develop such failure, the choice of respiratory support depends on the weakness of the respiratory system, with two forms of failure - preserved vs. failing respiratory mechanics. In patients with preserved respiratory mechanics, lung compliance is normal and hypoxemia is caused by loss of hypoxic pulmonary vasoconstriction. Prone positioning combined with high flow nasal oxygen (HFNO) or non-invasive ventilation (NIV) is the therapy of choice in these patients. When acute respiratory distress syndrome (ARDS) is present with COVID-19, the therapeutic approach is similar as with other viral pneumonias ā initiation of mechanical ventilation via endotracheal tube, positive end expiratory pressure (PEEP) set to levels in which cyclic opening and closure of alveoli is avoided, and fraction of inspired oxygen set to lowest possible levels needed to achieve arterial oxygen saturation of 90%. In order to avoid patient-ventilator dyssynchrony, use of sedatives (such as midazolam or dexmedetomidine) and neuromuscular relaxants are recommended. Extracorporeal support methods such as ECMO and ECCO, which are proven to be effective when treating ARDS caused by other sources, have not shown adequate efficacy in COVID-19 patients
Modaliteti regionalne analgezije u abdominalnoj kirurgiji i kirurgiji donjih ekstremiteta - usporedba i uÄinkovitosti
A significant component of all surgical procedures and postoperative treatment is pain management. Due to the physiological and psychological advantages of pain relief, it is one of the foremost indicators of quality of care. Today, there are various modalities of pain reduction, aimed to reduce patient discomfort and minimize side effects, which can be divided by therapeutic agents used (opioid or non-opioid), route of administration (intravenous, regional, oral, etc.) and modality (controlled by patients or āas neededā). Although opioids have proven to be very effective pain relief agents and are commonly used in postoperative analgesia, concerns about their side effects have spurred the development of modified, multimodal treatments that seek to minimize opioid use and associated drawbacks. Enhanced recovery protocols that emphasize sparing administration of opioids are growing
in importance, andresulting in reduced length of hospital stay after abdominal and lower limb surgery. To further improve such protocols and optimize postoperative care for individual patient needs, it is imperative to fully assess the efficacy of available drugs and analgesia modalities.Zbrinjavanje boli predstavlja znaÄajan dio svakog kirurÅ”kog zbrinjavanja i postoperativnog lijeÄenja. Zbog tjelesnih i psiholoÅ”kih benefita, uÄinkovita analgezija danas se smatra jednim od najvažnijih pokazatelja kvalitete zdravstvene skrbi. Postoji viÅ”e modaliteta lijeÄenja boli, s ciljem umanjivanja nelagode za pacijenta i minimiziranja neželjenih uÄinaka do kojih pritom može doÄi. Modalitete analgezije razlikujemo prema vrsti koriÅ”tenog agensa (opioidni ili neopioidni), prema naÄinu
primjene lijeka (intravenski, regionalno, peroralno, itd.) te jesu li kontrolirani od strane pacijenta ili se uzimaju po potrebi. Iako su opioidi dokazano vrlo uÄinkoviti, i najÄeÅ”Äe koriÅ”teni lijekovi u terapiji poslijeoperacijske boli, ne jenjava zabrinutost zbog njihovih nuspojava. PosljediÄno, doÅ”lo je do razvoja modificiranih, multimodalnih naÄina lijeÄenja, koji nastoje umanjiti ili izbjeÄi upotrebu opioida. Isto naglaÅ”avaju aktualne smjernice za ubrzani oporavak nakon operacije, koje se sve Å”ire primjenjuju jer dokazano ubrzavaju oporavak i skraÄuju ukupni boravak pacijenta u bolnici nakon operacija abdomena i donjih
ekstremiteta. Neophodno je dobro procijeniti uÄinkovitost dostupnih lijekova i analgetskih modaliteta kako bi se protokoli i dalje unaprijeÄivali, a postoperacijska skrb optimizirala i individualizirala
Kombinirana primjena terapije visokim protocima kisika i potrbuÅ”nog položaja kao alternativa intubaciji u COVID-19: prikaz sluÄaja i pregled literature
The use of high-flow nasal cannula (HFNC) in COVID-19 patients is a controversial
topic due to the benefits and risks which may occur in patients and healthcare workers. The goal
of this treatment modality is potential avoidance of invasive mechanical ventilation, but generation of
aerosol and increased healthcare professional infection risk must be considered. We present a case of a
SARS-CoV-2-positive 71-year-old male with acute hypoxemic respiratory failure, who was successfully
treated with HFNC combined with prone positioning. Furthermore, we discuss recent literature
concerning potential issues of HFNC treatment in COVID-19 patients.Terapija visokim protocima kisika u bolesnika oboljelih od COVID-19 kontroverzna je tema zbog koristi i rizika za
bolesnike i zdravstvene djelatnike. Cilj ovog modaliteta lijeÄenja je potencijalno izbjegavanje potrebe za endotrahealnom
intubacijom i mehaniÄkom ventilacijom, ali zbog poveÄanog generiranja aerosola potrebno je uzeti u obzir poveÄan rizik za
obolijevanje zdravstvenih djelatnika. Prikazujemo sluÄaj 71-godiÅ”njaka oboljelog od infekcije SARS-CoV-2 s akutnim respiracijskim
zatajenjem koji je uspjeÅ”no lijeÄen terapijom visokim protocima kisika u potrbuÅ”nom položaju. Uz prikaz sluÄaja
daje se i kratak osvrt na noviju literaturu koja se bavi terapijom visokim protocima kisika u bolesnika s COVID-19
Hemodynamic optimization is sepsis: a path towards personalization
Sepsa je hemodinamski vrlo kompleksno stanje koje zahtjeva akutne dijagnostiÄke i terapijske postupke. Uporaba noradrenalina kao vazoaktivne potpore i glavnog supstrata za održavanje srednjeg arterijskog tlaka iznad 65 mmHg dobro je ustoliÄena kliniÄka praksa, ali ne bez svojih limita. Uporaba sekundarnih vazoaktivnih lijekova poput vazopresina i sintetskog angiotenzina II, akutnije i vremenski definiranije lijeÄenje sve viÅ”e ulaze
u jedinice intenzivne medicine. PraÄenje progresije sepse, odnosno septiÄnog Å”oka, takoÄer biva unaprijeÄeno, putem novijih modaliteta hemodinamskog monitoringa te novih point-of-care laboratorijskih nalaza koji toÄnije prate progresiju bolesti, na primjer promatranja dinamike renina. U ovom preglednom radu prikazane su novi modaliteti lijeÄenja i personalizirani pristup pacijentu sa septiÄnim Å”okom te praÄenja uspjeÅ”nosti lijeÄenja.Sepsis is a hemodynamically very complex condition that requires acute diagnostic and therapeutic procedures. The use of norepinephrine as vasoactive support and the main substrate for maintaining mean arterial pressure above 65 mmHg is a well-established clinical practice, but not without its limits. The use of secondary vasoactive drugs such as vasopressin and synthetic angiotensin II, and more acute and time-determining treatment are increasingly entering the intensive care units. Monitoring the progression of sepsis, or septic shock, is also being improved, through newer modalities of hemodynamic monitoring and new point-of-care laboratory findings that more closely monitor disease progression, for example by observing renin dynamics. In this review paper, new modalities of treatment and personalization of care for patients with septic shock and monitoring of treatment success are presented
COVID-19 and Mechanical Ventilation
U kliniÄkoj slici COVID-19 bolesti, akutna hipoksemijska respiracijska insuficijencija najÄeÅ”Äi je razlog prijema u jedinicu intenzivne medicine. U bolesnika koji razviju takvo zatajenje, odabir respiratorne potpore ovisi o promjenama u popustljivosti respiratornog sustava te se razlikuju dva oblika zatajenja ā zatajenje s oÄuvanom i naruÅ”enom respiratornom mehanikom. Kod bolesnika kojima je respiratorna mehanika oÄuvana, uzrok hipoksemije je u poremeÄenim mehanizmima autoregulacije pluÄne vaskulature te je terapija izbora uÄestalo postavljanje bolesnika u potrbuÅ”ni položaj uz terapiju visokim protokom kisika na nosnu kanilu (HFNO) ili koriÅ”tenje neinvazivne ventilacije. Kada je u COVID-19 prisutan sindrom akutnoga respiracijskog distresa (ARDS) u klasiÄnom smislu rijeÄi, principi lijeÄenja jednaki su kao i u ARDS-u u drugim virusnim pneumonijama ā endotrahealna intubacija i mehaniÄka ventilacija s koriÅ”tenjem pozitivnog tlaka na kraju ekspirija (PEEP) koji je podeÅ”en na dovoljno visoku razinu da bi se izbjeglo cikliÄko otvaranje i zatvaranje alveola ovisno o fazi respiratornog ciklusa. PreporuÄuje se restriktivan pristup udjelu kisika u inspiratornoj smjesi (FIO2) s vrijednostima odabranim da se saturacija kisikom u arterijskoj krvi održava oko 90 %. Tijekom mehaniÄke ventilacije preporuÄuje se sedacija bolesnika midazolamom ili deksmedetomidinom uz neuromiÅ”iÄnu relaksaciju u bolesnika koji imaju teži tijek bolesti. KoriÅ”tenje adjuvantnih izvantjelesnih metoda kao Å”to su ECMO ili ECCO koje su dokazano korisne kod lijeÄenja ARDS-a drugih uzroka, pokazalo se nedovoljno uÄinkovitim u bolesnika oboljelih od COVID-19.Acute hypoxemic respiratory failure is the main clinical feature of COVID-19, and the most common reason for admission to the intensive care unit. In patients who develop such failure, the choice of respiratory support depends on the weakness of the respiratory system, with two forms of failure - preserved vs. failing respiratory mechanics. In patients with preserved respiratory mechanics, lung compliance is normal and hypoxemia is caused by loss of hypoxic pulmonary vasoconstriction. Prone positioning combined with high flow nasal oxygen (HFNO) or non-invasive ventilation (NIV) is the therapy of choice in these patients. When acute respiratory distress syndrome (ARDS) is present with COVID-19, the therapeutic approach is similar as with other viral pneumonias ā initiation of mechanical ventilation via endotracheal tube, positive end expiratory pressure (PEEP) set to levels in which cyclic opening and closure of alveoli is avoided, and fraction of inspired oxygen set to lowest possible levels needed to achieve arterial oxygen saturation of 90%. In order to avoid patient-ventilator dyssynchrony, use of sedatives (such as midazolam or dexmedetomidine) and neuromuscular relaxants are recommended. Extracorporeal support methods such as ECMO and ECCO, which are proven to be effective when treating ARDS caused by other sources, have not shown adequate efficacy in COVID-19 patients
Perioperative optimization of fluid and coagulation status in polytrauma patients
Kompleksnost i raznovrsnost stanja politraume Äini te bolesnike iznimno zahtjevnim za ispravno zbrinjavanje. Kompleksnost je uvjetovana pravovremenim inicijalnim zbrinjavanjem politraumatiziranih bolesnika, ali i toÄnoÅ”Äu zbrinjavanja istih, jer manjkavosti i u jednom i u drugom aspektu dovode do produženog lijeÄenja i loÅ”ih ishoda. BuduÄi da je dokazano kako je mortalitet politraumatiziranih bolesnika veÄi zbog intraoperativnog metaboliÄkog
zatajenja, nego zbog nedovrÅ”enosti kirurÅ”kog zbrinjavanja, inicijalni operativni zahvati imaju za cilj normalizirati fiziologiju pacijenta te onemoguÄiti stvaranje nove, patoloÅ”ke homeostaze, putem damage control operativnih zahvata. Pri tome je postoperativna skrb bolesnika u jedinicama intenzivne medicine od iznimne važnosti, a danaÅ”nji pristupi individualizacije medicinske intervencije, ciljane terapije volumenom i korekcije poremeÄaja koagulacije mijenjaju ranije unificirane i poopÄene postupke. Pri tome se pokazalo kako detaljno i precizno praÄenje volumnog stanja i koagulacije pomoÄu viskoelastiÄnih testova može uvelike ubrzati i poboljÅ”ati zbrinjavanje bolesnika, kako intraoperativno za vrijeme prvog damage control zahvata, tako i u jedicinama intenzivne medicine nakon i u pripremi za definitive kirurÅ”ke zahvate.The complexity and variety of polytrauma conditions make these patients extremely complex for proper care. Complexity is conditioned by the acuteness of treating polytraumatized patients, but also by the accuracy of their care, because deficiencies in both aspects lead to prolonged treatment and reduced success. Since it has been proven that the mortality of polytraumatized patients is higher due to intraoperative metabolic failure than due to the incompleteness of surgical care, the initial surgical procedures aim to normalize the patientās physiology and prevent the creation of a new, pathological homeostasis, through damage control surgical procedures. Postoperative care of patients in intensive care units is extremely important, and todayās perspectives, individualization of medical care and targeting of volume therapy and correction of coagulation disorders are changing previously unified and generalized procedures. In doing so, it was shown that more detailed monitoring of the patientās volume status and monitoring of the coagulation status using viscoelastic tests can greatly speed up and improve patient care, both intraoperatively during the first damage control procedure, and in intensive care units after and in preparation for definitive surgical procedures
Preoperative Clonidine or Levobupivacaine ā Effect on Systemic Inflammatory Stress Response
With perioperative pain control it is possible to supervise immune system, release of inflammation mediators, and influence on treatment outcome. Use of analgetics before the pain stimulus (preventive analgesia) obstruct development of neuroplastic changes in central nervous system, and reduces pain. Investigation hypothesis was that preoperative epidural clonidine is more efficient in blockade of systemic inflammatory stress response comparing to levobupivacaine. Patients were allocated to three groups, according to preoperative epidural use of clonidine, levobupivacaine or saline (control group). Before operation, 1 h after the beginning, 1 h, 6 h, 12 h and 24 h after the operation following parameters were analyzed: interleukine-6, C-reactive protein and leukocyte count. There were no significant differences between groups in age, gender, body mass index and operation time. In preoperative clonidine group, we found significant reduction in interleukine-6 levels throughout investigation time, compared to preoperative levobupivacaine group and control group. Also, C-reactive protein was significantly lower at the end of investigation, compared to other two groups. Leukocyte count was lower, and within the normal range in all investigation times only in preoperative clonidine group. We demonstrated significant difference that support importance of clonidine central effect on pain pathways and systemic inflammatory blockade
- ā¦