Contact Sensitivity to Dental Prosthetic Materials - Alloys

Reakcije tipa IV, ili reakcije kasne preosjetljivosti, jedna su od manifestacija stanične imunosti. Te su reakcije uzrokovane specifično senzibiliziranim T-limfocitima. U stomatologiji posebice zanimljiva kontaktna preosjetljivost. Nadomjestci su u dugotrajnom izravnom doticaju s oralnim tkivima i slinom, a ujedno se u funkciji troše i savijaju. Ta zbivanja dovode do korozivnih procesa koji rezultiraju oslobađanjem iona, njihovom akumulacijom u tkivima i mogućom senzibilizacijom, to jest alergijskom reakcijom. Stomatolozi bi u svojemu radu trebali birati slitine s manjom tendencijom otpuštanja iona, odnosno dobre biosnošljivosti. Preporuča se izbjegavati uporabu slitina s visokim udjelom nikla. Epikutani (patch) test indiciran je u svakoga pacijenta koji u svojoj povijesti bolesti navodi preosjetljivost na kovine ili druge materijale koji će se upotrijebiti za izradbu protetskoga nadomjestka.Type IV reactions, reactions of delayed hypersensitivity, are manifestations of cellular immunity. Such reactions are caused by sensitised T-lymphocytes. In dental medicine contact sensitivity is of particular interest, as restorations are in long-term direct contact with oral tissues and saliva and during function they wear and bend, leading to corrosive processes which result in the release of ions, their accumulation in the tissues and possible sensitivity, i.e. allergic reaction. Dentists need to chose alloys with less tendency to the release of ions, in other words good biotolerance. It is recommended that the use of alloy with a high share of nickel should be avoided. Patch test is indicated for all patients with a history of hypersensitivity to metal or other materials used in the construction of a prosthetic restoration

Investigation of Contact Allergies to Component and Auxiliary Prosthetic Materials

Kontaktna alergija je odgođena reakcija preosjetljivosti u kojoj se lokalizirana lezija kože ili sluznice javlja zbog opetovanoga doticaja s alergenom. Od fiksnog ili mobilnoga protetskog rada u usnoj šupljini nastaju korozijski procesi na površini nadomjestka te otpuštanja iona koji, kao hapteni, mogu pokrenuti alergijsku reakciju. Svrha ovoga istraživanja bila je epikutanim alergološkim testom ispitati pojavnost alergije na gradivne i pomoćne protetske materijale u pacijenta s lihen ruber planusom, stomatitisom i stomatopirozom. U istraživanju su sudjelovala 32 pacijenta s fiksnim i/ili mobilnim nadomjestkom i 7 pacijenata s jednom od navedenih dijagnoza bez nadomjestaka. Ispitivanje je provedeno standardnom tehnikom (patch testom) na 13 alergena. Rezultati istraživanja pokazuju veću vjerojatnost na pozitivan patch test u osoba s navedenim bolestima i s nadomjestkom u usporedbi s ispitanicima bez nadomjestaka (P = 0,62). Pričvršćenjem fiksnog ili postavljanjem mobilnoga nadomjestka raste vjerojatnost da će se simptomi pogoršati (P = 0,019), a pogotovo ako se radi o nadomjescima od Co-Cr-Mo slitine. Povećanjem broja članova fiksnih nadomjestaka, ili pak postojanjem mobilnih nadomjestaka u objema čeljustima, raste i vjerojatnost pozitivnoga rezultata patch testa na kobaltni klorid (P = 0,05). Lichen ruber planus povećava vjerojatnost na pozitivan patch test u najvećem broju slučajeva (P = 0,05). Najviše pozitivnih rezultata bilo je na alergene nikla, kobalta i kroma (svaki 17,95%), a negativan nalaz dobiven je kod dibutilftalata i HH smjese. Stomatopiroza povećava vjerojatnost da ispitanik ima pozitivan rezultat testiranja na krom (P = 0,019). U žena je pojava pozitivnoga patch testa veća na sve alergene (P = 0,05) osim na epoksidne smole, kod kojih je manja nego u muških ispitanika (P = 0,036). Zbog sve češće kontaktne alergije u populaciji potrebno je provesti potanka ispitivanja protetskih materijala prije nego što ih se uvede u kliničku praksu, a u pacijenata s atopijskom anamnezom alergološka testiranja i imunološke testove prije protetske sanacije.Contact allergy is a delayed reaction to sensitivity in which a localised lesion of the skin or mucous membrane occurs as a result of contact with an allergen. The fitting of a fixed, or placement of a mobile, prosthetic appliance in the oral cavity causes corrosive processes to occur on the surface of the restoration and the release of ions which, as haptens, can induce allergic reaction. The aim of this investigation was to examine the occurrence of allergies to component and auxiliary prosthetic materials by patch test in patients with lichen ruber planus, stomatitis and stomatopyrosis. Thirtytwo patients with fixed and/or mobile restorations and seven patients with one of the above diagnoses without a restoration, participated in the investigation. Testing was carried out by standard technique (patch test) with 13 allergens. The results of the investigation indicate the greater probability of a positive patch test in subjects with the aforementioned diseases and with a restoration, in relation to subjects without a restoration (P = 0.62). The probability of symptoms worsening increased with the insertion/ fitting of a fixed or placement of a mobile restoration (P = 0.019). This was particularly so in the case of restorations made of Co-Cr-Mo alloy. With the increase in the number of units of fixed restorations, or the presence of mobile restorations in both jaws, the probability of a positive patch test to cobalt chloride also increased (P = 0.05). Lichen ruber planus increased the probability of a positive patch test in the majority of cases (P = 0.05). The greatest number of positive results were for the allergens nickel, cobalt and chrome (each 17.95%) and a negative finding was obtained for dibutylphthalate and HH mix. Stomatopyrosis increased the probability that the subject would have a positive result for chrome (P = 0.019). The occurrence of a positive patch test was greater in women for all allergens (P = 0.05), apart from epoxy resin, where it was less than in the male subjects (P=0.036). Because of the greater incidence of contact allergies in the population a more detailed investigation of prosthetic materials is needed prior to their introduction into clinical practice. In the case of patients with atopic history allergological testing and immunological tests should be performed prior to prosthetic treatment

Utjecaj roditelja na fizioterapijski proces djece

U dosadašnjoj praksi fizioterapijskog procesa kod djece sve se više pozornosti pridaje sudjelovanju roditelja. U prošlosti je fizioterapijska terapija bila uglavnom usmjerena na oštećenje, s navodnim učincima na svakodnevno funkcioniranje djeteta. To je bila isključiva domena fizioterapeuta i liječnika. Roditelji najčešće nisu bili uključeni u terapiju svoje djece, tek nedavno su fizioterapeuti postali svjesniji moguće uloge roditelja. Početkom 1980-ih započeo je važan razvoj na ovom području. Uloga roditelja promijenila se iz pasivne u ulogu aktivnog sudjelovanja. Roditelji su postali svojevrsni suradnici u cjelokupnom procesu, što znači da dok su fizioterapeuti odlučivali o ciljevima i metodama liječenja, od roditelja se očekivalo da obavljaju aktivnosti liječenja kod kuće u suradnji s aktivnostima liječenja terapeuta u klinici. Od tada, rasprava o optimalnoj ulozi roditelja u fizioterapiji njihove djece nastavio se. Ova rasprava rezultirala je trenutnim uvjerenjem da roditelji trebaju biti aktivno uključeni, te da trebaju raditi s terapeutima kao ravnopravnim partnerima u odlučivanju o ciljevima i sadržaja fizioterapije za svoju djecu. Dva su glavna argumenta za uključivanje roditelja u fizioterapijski proces njihove djece. Prvi argument odnosi se na funkcioniranje djeteta. Kako bi se fizioterapijska terapija u rehabilitacijskom centru prenijela na svakodnevno funkcioniranje djeteta, važno je terapijske aktivnosti uvesti u svakodnevnu praksu. Roditelji mogu odigrati ključnu ulogu u ovom prijenosu. Drugi faktor je učinak koji to ima na ulogu roditelja. Roditelji koji sudjeluju u fizioterapiji za svoju djecu s teškoćama u razvoju vjerojatno će razviti bolji uvid u fizikalna oštećenja i sposobnosti svoje djece, što će rezultirati realnijim sagledavanjem potencijala njihovog djeteta u smislu svakodnevnog funkcioniranja. Štoviše, sudjelovanjem u terapiji roditelji mogu postati vještiji u brizi za svoje dijete. Naposljetku, to povećava povjerenje roditelja u vlastitu kompetentnost i smanjuje roditeljski stres. U većini dosadašnjih istraživanja o učincima roditeljskog sudjelovanja pozornost je usmjerena na jedan aspekt roditeljskog sudjelovanja. Gotovo sve studije usmjerene su na učinke sudjelovanja roditelja na funkcioniranje djeteta. Na temelju ovih studija, pozitivni učinci roditeljskog sudjelovanja na varijable ishoda vezane uz dijete sada su općenito priznati. 2 Međutim, drugi aspekt roditeljskog sudjelovanja, roditeljsko funkcioniranje, dobio je relativno malo pozornosti. Istraživanje o ovom aspektu roditeljskog sudjelovanja je potrebno jer, iako se općenito smatra da roditeljsko sudjelovanje ima pozitivne učinke na roditelje, mogu se pojaviti i negativni učinci. Uključivanje u fizioterapiju za njihovu djecu također može postati dodatni faktor stresa za roditelje koji se već moraju nositi s poteškoćama odgoja djeteta s tjelesnim oštećenjima

Utjecaj roditelja na fizioterapijski proces djece

U dosadašnjoj praksi fizioterapijskog procesa kod djece sve se više pozornosti pridaje sudjelovanju roditelja. U prošlosti je fizioterapijska terapija bila uglavnom usmjerena na oštećenje, s navodnim učincima na svakodnevno funkcioniranje djeteta. To je bila isključiva domena fizioterapeuta i liječnika. Roditelji najčešće nisu bili uključeni u terapiju svoje djece, tek nedavno su fizioterapeuti postali svjesniji moguće uloge roditelja. Početkom 1980-ih započeo je važan razvoj na ovom području. Uloga roditelja promijenila se iz pasivne u ulogu aktivnog sudjelovanja. Roditelji su postali svojevrsni suradnici u cjelokupnom procesu, što znači da dok su fizioterapeuti odlučivali o ciljevima i metodama liječenja, od roditelja se očekivalo da obavljaju aktivnosti liječenja kod kuće u suradnji s aktivnostima liječenja terapeuta u klinici. Od tada, rasprava o optimalnoj ulozi roditelja u fizioterapiji njihove djece nastavio se. Ova rasprava rezultirala je trenutnim uvjerenjem da roditelji trebaju biti aktivno uključeni, te da trebaju raditi s terapeutima kao ravnopravnim partnerima u odlučivanju o ciljevima i sadržaja fizioterapije za svoju djecu. Dva su glavna argumenta za uključivanje roditelja u fizioterapijski proces njihove djece. Prvi argument odnosi se na funkcioniranje djeteta. Kako bi se fizioterapijska terapija u rehabilitacijskom centru prenijela na svakodnevno funkcioniranje djeteta, važno je terapijske aktivnosti uvesti u svakodnevnu praksu. Roditelji mogu odigrati ključnu ulogu u ovom prijenosu. Drugi faktor je učinak koji to ima na ulogu roditelja. Roditelji koji sudjeluju u fizioterapiji za svoju djecu s teškoćama u razvoju vjerojatno će razviti bolji uvid u fizikalna oštećenja i sposobnosti svoje djece, što će rezultirati realnijim sagledavanjem potencijala njihovog djeteta u smislu svakodnevnog funkcioniranja. Štoviše, sudjelovanjem u terapiji roditelji mogu postati vještiji u brizi za svoje dijete. Naposljetku, to povećava povjerenje roditelja u vlastitu kompetentnost i smanjuje roditeljski stres. U većini dosadašnjih istraživanja o učincima roditeljskog sudjelovanja pozornost je usmjerena na jedan aspekt roditeljskog sudjelovanja. Gotovo sve studije usmjerene su na učinke sudjelovanja roditelja na funkcioniranje djeteta. Na temelju ovih studija, pozitivni učinci roditeljskog sudjelovanja na varijable ishoda vezane uz dijete sada su općenito priznati. 2 Međutim, drugi aspekt roditeljskog sudjelovanja, roditeljsko funkcioniranje, dobio je relativno malo pozornosti. Istraživanje o ovom aspektu roditeljskog sudjelovanja je potrebno jer, iako se općenito smatra da roditeljsko sudjelovanje ima pozitivne učinke na roditelje, mogu se pojaviti i negativni učinci. Uključivanje u fizioterapiju za njihovu djecu također može postati dodatni faktor stresa za roditelje koji se već moraju nositi s poteškoćama odgoja djeteta s tjelesnim oštećenjima