Continuing education: The 1998 survey of the Royal Australasian College of Dental Surgeons

The document attached has been archived with permission from the Australian Dental Association. An external link to the publisher’s copy is included.Background: Continuing education (CE) is an essential professional activity. In the last decade, CE has been actively pursued by the medical profession in Australia and abroad. However, the uptake of CE in dentistry has been much slower and there is minimal Australian data on dental CE. Methods: To determine the level of CE activity, in 1998, postal questionnaires were sent to all fellows of the Royal Australasian College of Dental Surgeons. The responses were analysed. Results: There was a high reponse rate (90 per cent) but a moderate usable rate (54 per cent). The results show a biphasic distribution between high and low CE activity. The average amount of activity of those involved in CE was 116 hours per year, above the usually accepted minimum of 100 hours/year. Some groups, particularly members of the specialist divisions of oral and maxillofacial surgeons (215 hours) and periodontists (205 hours), have high levels of CE. However, approximately 25 per cent of college fellows reported little or no CE activity. The survey revealed that inactive fellows are more likely to be older and in general practice. Inactive fellows were also tardy in replying to the questionnaire. Conclusion: The high activity CE group needs to be recognised and encouraged to continue. Specific plans to help the low CE activity group should be developed. Although these findings relate directly to the Royal Australasian College of Dental Surgeons, they are presented as they have implications for the dental profession at large.P Sambrook, D Thomson, R Bastiaan and A Gos

Radovan i Homer – osvrt na epski stil u srednjovjekovnoj umjetnosti

The study is dedicated to one of the key monuments of Croatian art, the lunette of the portal of Trogir Cathedral made by Master Radovan and dated 1240. It contains an in-depth analysis of the subject-matter, form and content of the lunette, taking into consideration traditional iconography, and Radovan’s familiarity with the drama of the medieval church. In particular, attention has been accorded to Radovan’s use of formulaic materials in the light of the research conducted by Millman Parry and Albert Lord into the question of the oral tradition in epic poetry. It is concluded that such an approach may deepen our understanding of Radovan’s art within the epic style of the Middle Ages, and his position as a truly significant artist at the very end of the Romanesque period.Neka od najvrjednijih djela srednjovjekovne umjetnosti na tlu Hrvatske razmjerno su malo istražena. Ne umanjujući značenje vrijednih priloga ranijih istraživača, valja ustvrditi da spomenici poput zagrebačke katedrale, velikih samostanskih crkava u Topuskome, Bijeloj ili Nuštru, zvonik Sv. Marije u Zadru i zvonik splitske katedrale (uključujući skulpturu) kao i Buvinove vratnice nemaju recentnih monografija ili disertacija. Isto vrijedi i za umjetnost Majstora Radovana koji godine 1240. potpisuje lunetu portala katedrale u Trogiru, kao jedan od najvećih predstavnika epskog stila u umjetnosti srednjeg vijeka općenito. Razmatranjem upravo te epske komponente ovim se radom nastoji produbiti razumijevanje Radovanove umjetnosti i njezine uloge na samom kraju europske romanike. Romanička umjetnost, posebice fasadna plastika, odavna je prepoznata kao epski izraz. Pritom se uglavnom dosta nejasno misli na njezinu monumentalnost, jednostavnost, snagu izražavanja. Na neke vidove srednjovjekovne (epske) umjetnosti može se uspješno primijeniti način analize epskoga pjesništva, kako to u svojemu epohalnom radu čine Millman Perry i Albert Lord. Oni su prepoznali da se velik dio tijela epske pjesme sastoji od ponavljanih formula (riječ ili dvije), formulaičkih izraza (nekoliko riječi) i tema (nekoliko stihova, npr., vijeće, dolazak glasnika, gozba itd.). Formulaički materijal služi za lakše memoriranje pjesme, a i kao ukrasni umetak, a nadahnuti umjetnici ne izbjegavaju formule, već ih koriste na nov i originalan način. Vjerujemo da je Radovan upravo takav umjetnik. Radovan se u izboru materijala obilno služi formulama ustaljenim u bizantskoj i zapadnoeuropskoj umjetnosti. Taj tematski formulaički materijal nadopunjuje se poznavanjem srednjovjekovne crkvene drame, Officium stellae i Officium pastorum, odnosno ovih dvaju oblika spojenih zajedno (najbolji primjer toga je Officium iz Fleuryja). Kao skulptor, Radovan je naravno morao prilagoditi svoje izbore mediju koji postaje nečitljiv ako ga se pretrpa pojedinostima. Razmjerno je jednostavno utvrditi formule na području naracije. No Radovana valja pohvaliti za odlično prevođenje literarnog materijala u svijet vizualnih oblika. Upravo svijet tih oblika konačan je test umjetničke vrijednosti djela, budući da se umjetnički jezik izražava kroz oblik. Analiza lunete pokazuje da je Radovan zaista u stanju preuzeti kompozicijske i oblikovne formule repertoara romaničke umjetnosti dajući im nov, originalan život, no, a to je bitno, ostajući unutar okvira ključnih elemenata koji određuju romaniku kao stil. Prostor se izražava paralelnim planovima, pokret se odvija paralelno s površinom prikaza, otkrivaju se heraldički motivi (čahure), vezanje ljudskih, životinjskih i biljnih elemenata u nizove poput vitica ili friza. Radovan se dakle otkriva kao pravi kripto-konzervativac, umjetnik na kraju stila kojim suvereno vlada, ali koji ne želi prevladati. Tradicionalni se materijal ne prepoznaje kao takav jer je njegov dojam vrlo suptilan i subliminalan. Radovan se oslanja na umjetnost dekorativnog ukusa koja je cvala u predrimskim i nerimskim (ili provincijalnim rimskim) krugovima, koja se u Europi duboko ukorijenila u doba seobe naroda i procvala u monumentalnom obliku u romanici. Vitice, zakon kadra, heraldička kompozicija, horror vacui, slaganje nizova “živih slika”, sve su to iskušana izražajna sredstva te umjetnosti. Začuđuje da Radovanovu primjenu velike epske tradicije ne doživljavamo kao zastarjelu branu našem promatranju i razumijevanju njegova rada i uživanju u njemu, već kao živo umjetničko ostvarenje koje daje nositeljima drame smisao i značenje. Radovan je ostvario pravo homersko djelo, ne možda Homera Ilijade, nego Homera Odiseje. No kao što Odiseja, koja je manje monumentalna i manje usmjerena na temeljna pitanja postojanja, nije sentimentalna ni deskriptivna, ukratko, nije “gotička”, tako to nije ni Radovanova skulptura - premda je majstor, tehnički govoreći, poznavao neke od značajki francuske gotike. Radovan se nalazi na kraju niza velikih “epskih” ostvarenja romaničke skulpture koji započinje s lunetom crkve u Clunyju III, a završava upravo u Trogiru

Dva Sveta Jurja i najraniji slavenski kulturni pejzaž između Save i Drave

The objective of this paper is to provide initial evidence for the pre-Christian, Early Slavic startum of cultural landscape in the area of the medieval Slavonia. Following upon the research of Croatian linguists (Katičić) and ethnologists (V. Belaj) the author proposes several sites in the landscape of Northwestern Croatia which, in his opinion, go back to pre-Christian times. First of all, those are the Trema area near Križevci, with the churches of Sv. Juraj in Đurđic and Sv. Julijana in Trema, the site of Đurđička- Rudina near Daruvar, and Pogano St. Peter at the Western Papuk. The paper also discusses the methodology involved in a study of cultural landscape which is defined as history, myth, and art, the last component being the proper field for art historical research, and of an utmost importance for the contemporary planning within historical environments

Postoji li u arhitekturi romanički stil?

Having analysed the essential characteristics of the architecture of the Christian West between the 8th and the 11th century, the author puts forward his conviction that a Pre-Romanesque expression is preceding the Romanesque style. The distinguishing features of the Pre-Romanesque architecture are biaxiality, the absence of correspondence between the interior organization of space and that of the exterior wall-surfaces, the presence of hidden interior units undistinguishable from the outside, and spatial discontinuity. The author enumerates and exarnines in detail the examples from Dalmatia, Switzerland, Spain, England, and Moravia, but he finds the Pre-Romanesque traits partially in the architecture of the Eastern Christianity too. From his paper emerges a picture of a slow, gradual and tortuous transition of the Medieval World from its childhood and youth to full maturity.Poznato je, nazivi su medijevalnih stilova umjetnosti ponešto proizvoljni. No, dok je više-manje razumljivo što mislimo pod nazivom romanika i gotika, kao da nema slaganja u tome što je predromanika. Istražujući bitne značajke romaničkog i predromanićkog izraza, ovaj prilog nastoji odgovoriti na ta pitanja u primjerima arhitekture između 800 i 1100 kršćanskog Zapada. Predromaniku označava: 1. Biaksijalnost. Naglašenoj ulozi vertikalne osi u formiranju mase suprotstavlja se longitudinalna os prostorne organizacije; 2. Ne postoji odnos između unutrašnje prostorne organizacije i vanjskih zidnih površina; 3. Nema odnosa između oblika prostornih jedinica i njihove vanjske pratnje; 4. Postoje skroviti prostori na čije postojanje ne ukazuje vanjska analiza; 5. Nailazimo na prostorni diskontinuitet. Neki se od tih kriterija nalaze već u arhitekturi istočnog ranokršćanstva. Autor niže i analizira primjere iz Dalmacije, švicarske, Španjolske, Engleske, Moravske — a mogu li se ti kriteriji primijeniti i na predromaniku središnje Evrope, jezgru karolinškog i otonskog carstva? Ta arhitektura znači korak prema »romaničkoj čistoći« i »strukturi«, ali tu ipak postoje oblici koji su zajednički predramaničkoj grupi, jer niz primjera dokazuje da su još uvijek unutar okvira predromaničke estetike, premda se ne može poreći da je njihov arhitekt uspješno analizirao cjelinu, te odvojio jedinice različitih funkcija i važnosti. Imajućl na umu da u jedanaestom stoljeću koegzistiraju romanika i predromanika, mogli bismo se upitati treba li romanički stil tražiti već početkom ili čak i prije jedanaestog stoljeća, odnosno preživjelu predromaniku još u dvanaestom stoljeću? Vrijedi jedno i drugo, što se opširno dokazuje na primjerima Asturije, Hrvatske, rajnskog područja, francuskog jugozapada, Mađarske i Skandinavije. »Konzervatizam« se može pripisivati periferalnom području (Mađarska, Hrvatska, Skandinavija) ili želji da se ponavlja stanovita lokalistička tradicija, all i »kozmopolitizam«, što napose vrijedi za jugozapad Francuske. Može se zakljućiti iz analize niza primjera da se »antiromaničke« tendencije uspješno takmiče sa romaničkima u umjetnosti Okcitanije i da se najatraktivniji primjeri Akvitanije okreću od romaničke logike i jasnoće, a u neku ruku okcitanski iracionalizam vodi već i prema gotici. Na kraju istraživanja mogu se barem probno sugerirati ovi zaključci: 1. Postoje arhitektonski oblici koji ukazuju na različite stilističke značajke između predromanike i romanike. 2. Ti su oblici: a) biaksijalnost ili bipolaritet u predromanici nasuprot monoaksijalnosti i monopolariteta romanike; b) ne postoji odnos između prostorne organizacije i vanjskih zidnih površina, dok se u romanici taj odnos strogo provodi; c) ne postoji odnos u oblicima prostornih jedinica i njihovih vanjskih ljuski, dok se u romanici taj odnos redovito nalazi; d) postoje »potajne« unutrašnje jedinice, koje se ne razabiru izvana, na što ne nailazimo u romanici; e) prostorni diskontinuitet suprotstavlja se prostornom kontinuitetu. 3. Mnoge navedene značajke posjeduju sve grupe zapadnjačke predromanike, barem one između osmog i jedanaestog stoljeća, pa tako taj naziv predromanike pokriva naoko bitno različite grupe asturskih, mozarabičkih, karolinških, starohrvatskih arhitektonskih spomenika. Slične se značajke mogu naći u ranokršćanskom Orijentu, pa se može govoriti i o »orijentalnom« biljegu u predromanici, ali se ta obilježja moraju još pažljivo dalje istraživati, naročito ako postoje i u kasnoantiknim oblicima. 4. Romanička arhitektura pokazuje dosljedno karakteristike suprotne predromanici. Slučajevi devijacije od romaničkih modela dvanaestog stoljeća još su jedno polje plodnog istraživanja. 5. Romaničke se tendencije mogu pratiti već u devetom stoljeću, rastu u jedanaestom, prevladavaju oko 1100 godine zatim kontinuiraju u gotiku. Može se čak braniti da romanika postiže apsolutni razvoj u čistoći visokogotičke konstrukcije, u monoaksijalnosti gotičkog prostora i u njegovu superiornom kontinuitetu. Mnogobrojni spomenici jedanaestog stoljeća »prve romaničke umjetnosti« zapravo su predromanika. Jedanaesto stoljeće je prijelazno. 6. Prijelaz od predromanike na romaniku, od ranog do visokog srednjeg vijeka treba promatrati kao proces, dugačak oko tri stoljeća, u kojem su razdoblju postojale različite, često suprotne stilističke težnje i tokovi. Studija ujedno pruža sliku o polaganom, postupnom i vrludavom prijelazu srednjovjekovnog svijeta od djetinjstva i mladosti do pune zrelosti

USKRSNULl SVIJET PROLEGOMENA UVODNIM RAZMATRANJIMA O RANIJOJ SREDNJOVJEKOVNOJ UMJETNOSTI IZMEĐU SAVE l DRAVE

between the Sava and the Drava rivers, with an emphasis on the Romanesque. Such issues are: the nature oj art in the medieval Slavonia, its place within the culture oj the Pannonian basin, and oj European cultures and subcultures, with a special rejerence to the "Reniassance ojthe 12\u27h century;" identification oj existing Romanesque buildings and oj the sites oj those which have disappeared. It deals with the reconstruction of territorial organization (cultural landscape), including identification of early units of church and political organization. Furthermore, it examines the role of sculpture and wall-painting, and that of the architecture in wood as a potential source of models. Separately, the place of the Pre-Romanesque monuments is evaluated, and, finally, the questions of preservation, revitalization, and presentation of monuments. In conclusion it is stated that the medieval Slavonia is not a "tabula rasa" in terms of art and culture, but a rich segment of our cultural heritage, a promised land of further investigation.Iako bi se po naslovu možda moglo zaključiti da se radi o preliminarnom priopćenju, to uopće nije slučaj. Naprotiv radi se o zaključcima koji su ujedno i korak prema sustavnom istraživačkom radu na \u27materijalu kojije odavna "potonuo" i koji treba uskrisiti kao važan segment hrvatske kulturne baštine. Autor se bavi tim materijalom od vremena svojih ranih studija o Bapskoj, Moroviću i Brodskom Drenovcu kasnih šezdesetih godina prošlog stoljeća. Razmatranja se temelje na prikupljenom poznavanju materijala, ali i na najnovijim, često još neobjavljenim ili nepotpuno objavljenim spoznajama. [straživanje srednjovjekovne umjetnosti u kontinentalnoj Hrvatskoj (posebice onog ranijeg dijela) još uvijek pati od nedovoljno g znastvenog i javno g zanimanja. Krajnji je čas da se tom pitanju pristupi ozbiljno i sustavno, jer sjećanje na spomenike i njihove lokacije brzo nestaje, a djela neizrecivog vandalizma i dalje se događaju pred našim očima. To je u dobroj mjeri posljedica negativnog stava, "inducirane malodušnosti", od koje trpe i naše povijesne znanosti. Ranija srednjovjekovna umjetnost Međuriječja ne može se "otpisati" kao provincijalna ili periferna, i nema razloga da se naši spomenici datiraju stotinjak godina kasnije od njima srodnih u, primjerice, Mađarskoj, budući da je srednjovjekovna Slavonija dio istoga panonskog ili karpatskog bazena. i istoga kulturnog kruga. Nažalost, upravo oni najreprezentativniji spomenici su ili nestali ili nisu dovoljno poznati. Nadalje, na ruralnoj razini, Slavonija je dio velike europske subkulture koja se s migracijama, osobito onima u svezi s "renesansom 12. stoljeća", širi iz donjonjemačkog područja (Frizija, Flandrija, Donja Saksonija, itd.) Srednjom i Istočnom Europom. Postavlja se pitanje kako prepoznati još dobro očuvane, no zamaskirane spomenike romanike (primjeri Markuševca, Vugrovca, Kneževih Vinograda, itd.), kako prepoznati tragove ili samo položaje ranijih srednjovjekovnih spomenika. U tom se smislu predlažu neki temeljni modeli teritorijalne organizacije koji mogu pOS/Užiti i kao dobro istraživačko sredstvo na područjima koja su izrazito loše dokumentirana; usto se čine prvi koraci prema rješavanju načelnih pitanja najranije crkvene i političke (župske) teri/orijalne organizacije (ku/turni pejsaž). Postavlja se i pitanje brojnih gradišta Međuriječja kao mogućih središta rane teritorijalne organizacije, posebno u slučaju dvostrukih, višestrukih gradišta, ili lanaca gradišta u ograničenim prostorima. Razmatra se uloga skulpture i zidnog slikarstva kao pomoćnih sredstava prepoznavanja predromaničkih i romaničkih zgrada (Sisak, Lobor, Zagreb. Lovčić, Dolac...), te pitanje najranijih slojeva (9. stoljeće), posebice u svjetlu izvanrednih otkrića na Loboru. Naglašava se općeeuropska tipologija ruralne romanike, te se prepoznavanje njezine prisutnosti u našim krajevima (Novi Mikanovci, Bapska, Morović; Novo Brdo na Kosovu) smatra važnim povijesnim dokumentom. Tu je također i pitanje uloge drvene arhitekture kao mogućeg izvora uzora za neke oblike srednjovjekovne arhitekture Međuriječjapa i šire (pravokutna, poligonaina i šiljata svetišta). POzivanjem na vrlo uspješan rad mađarskih kolega na identifiCiranju i "uskrsavanju" romaničkih spomenika, ukazuje se na velik potencijal za slične podvige i na našem području. Konačno, razmatra se važnost znanstvenog istraživanja kao temelja za sustavnu zaštitu, revitalizaciju i prezentaciju te spomeničke baštine. To istraživanje treba biti sustavno, dugoročno i multidisciplinarno, te uključivati i izobrazbu mladih kadrova. Zemlja u meduriječju Save i Drave, odnoSIlO kontinentalna Hrvatska općenito, nije kulturna "tabula rasa", nego velika bijela mrlja naše kulture, koja s nešto napora i dobre volje može pos/ati obećana zemlja povijesnih znanosti

Krajolik kao povijest, mit i umjetnost. Pogled jednog povjesničara umjetnosti

The research of cultural anthropologists in the cultural landscape in Croatia and Slovenia has drawn attention of art historians who have also discovered the landscape as a very complex and sophisticated form of visual art. This article presents the views of an art historian on the analysis of the cultural landscape, and the importance of anthropological information in that process. On the basis of the above, author proposes some preliminary steps which might help clarify some aspects of the Pre-Romanesque art in Croatia.Istraživanja Ivanova i Toporova na području slavenske mitologije omogućila su hrvatskim i slovenskim kulturnim antropolozima, arheolozima i lingvistima (Pleterski, V. i J. Belaj, Katičić) primjenu tih otkrića na hrvatski i slovenski pejsaž. Povijest umjetnosti također otkriva pejsaž kao vrlo složenu i rafiniranu granu likovnih umjetnosti u kojoj se prožimaju međusobno elementi prirodne i kulturne (ljudskom rukom stvorene) ekologije. Ljudskom intervencijom u pejsaž, t.j., izborom prirodnih i dodavanjem rukotvorenih elemenata, pejsaž dobiva sadržaj i formu, dakle preduvjete da ga se smatra umjetničkim djelom. Zahvaljujući toj ljudskoj intervenciji pejsaž postaje velika knjiga bez čitanja koje nema razumijevanja povijesti. U ovom članku autor razmatra neke osnovne postavke likovne analize pejsaža primijenjujući standardna pavila analize oblika i sadržaja likovnih dijela, te ističe važnost poznavanja kulturnog pejsaža za očuvanje i zaštitu spomeničke i prirodne baštine, odnosno opće ekologije. Prepoznavanje sadržajno važnih točaka u pejsažu također pomaže povjesničaru umjetnosti pri otkrivanju nestalih ili zaboravljenih spomenika, te pri otkrivanju teritorijalnih organizacija iz prošlosti. Na temelju navedenog, autor preliminarno ukazuje na neke nepotpuno objašnjene pojave u umjetnosti predromanike na području Hrvatske (višelisne građevine), tumačenje kojih bi se moglo obogatiti ako se uzme u obzir da slični oblici (višelisna i kružna svetišta) postoje u tradiciji staroslavenskih kultnih mjesta, a postoje i zabilježeni mehanizmi zadržavanja i prenošenja sjećanja. Time se ne negiraju dosadašnja saznanja već se ona proširuju čimbenikom prepoznavanja i izbora od strane novih doseljenika i obraćenika na kršćansku vjeru. U zaključku, predlaže se sustavna revizija saznanja o najranijoj monumentalnoj umjetnosti Južnih Slavena na temelju informacija srodnih struka, kako ih navodimo na početku ovog sažetka. Ta bi se trebala provesti uzimajući u obzir čimbenike mjesne predslavenske tradicije, ulogu općeeuropske kulture karolinškog razdoblja i doprinos, dosada gotovo posve neprepoznat, novih stanovnika Europe, u ovom slučaju Južnih Slavena. U tom smislu dužnost je naših humanističkih i povijesnih disciplina izgraditi korpus činjenica, što bi bio najbolji put do stvaranja čvrstih zaključaka i odgovor na nebulozna razmišljanja onih koji ne poznaju ili zanemaruju činjenice

Photoassociation dynamics in a Bose-Einstein condensate

A dynamical many body theory of single color photoassociation in a Bose-Einstein condensate is presented. The theory describes the time evolution of a condensed atomic ensemble under the influence of an arbitrarily varying near resonant laser pulse, which strongly modifies the binary scattering properties. In particular, when considering situations with rapid variations and high light intensities the approach described in this article leads, in a consistent way, beyond standard mean field techniques. This allows to address the question of limits to the photoassociation rate due to many body effects which has caused extensive discussions in the recent past. Both, the possible loss rate of condensate atoms and the amount of stable ground state molecules achievable within a certain time are found to be stronger limited than according to mean field theory. By systematically treating the dynamics of the connected Green's function for pair correlations the resonantly driven population of the excited molecular state as well as scattering into the continuum of non-condensed atomic states are taken into account. A detailed analysis of the low energy stationary scattering properties of two atoms modified by the near resonant photoassociation laser, in particular of the dressed state spectrum of the relative motion prepares for the analysis of the many body dynamics. The consequences of the finite lifetime of the resonantly coupled bound state are discussed in the two body as well as in the many body context. Extending the two body description to scattering in a tight trap reveals the modifications to the near resonant adiabatic dressed levels caused by the decay of the excited molecular state.Comment: 27 pages revtex, 16 figure

Far-flung Filaments of Ejecta in the Young Supernova Remnant G292.0+1.8

New optical images of the young SNR G292.0+1.8, obtained from the 0.9-m telescope at CTIO, show a more extensive network of filaments than had been known previously. Filaments emitting in [O III] are distributed throughout much of the 8 arcmin diameter shell seen in X-ray and radio images, including a few at the very outermost shell limits. We have also detected four small complexes of filaments that show [S II] emission along with [OIII]. In a single long-slit spectrum we find variations of almost an order of magnitude in the relative strengths of oxygen and sulfur lines, which must result from abundance variations. None of the filaments, with or without [S II], shows any evidence for hydrogen, so all appear to be fragments of pure SN ejecta. The [S II] filaments provide the first evidence for undiluted products of oxygen burning in the ejecta from the supernova that gave rise to G292.0+1.8. Some oxygen burning must have occurred, but the paucity of [S II]-emitting filaments suggests that either the oxygen burning was not extensive or that most of its products have yet to be excited. Most of the outer filaments exhibit radial, pencil-like morphologies that suggest an origin as Rayleigh-Taylor fingers of ejecta, perhaps formed during the explosion. Simulations of core-collapse supernovae predict such fingers, but these have never before been so clearly observed in a young SNR. The total flux from the SNR in [OIII] 5007 is 5.4 * 10**-12 ergs/cm**2/s. Using a distance of 6 kpc and an extinction correction corresponding to E(B-V) = 0.6 (lower than previous values but more consistent both with our data and radio and X-ray estimates of NH), this leads to a luminosity of 1.6 * 10**35 ergs/s in the 5007 Ang. line.Comment: 32 pages including 10 figures, and 3 tables, accepted for publication in AJ. Vol 132, July 2006. Higher resolution versions of the figures and a pdf of the manuscript can be found at http://www-int.stsci.edu/~long/papers/g292_optical

A variant of a type V lateral clavicle fracture involving a posteriorly displaced medial segment. A case report

The clavicle connects the shoulder girdle to the axial skeleton, providing support and mobility for optimal upper extremity function. Fractures of the clavicle account for up to 4% of all fractures and comprise up to 44% of all injuries to the shoulder girdle. We present a 63-year-old female patient who suffered what appeared to be a minimally displaced Type V lateral clavicle fracture after a fall as evidenced by an anteroposterior shoulder radiograph. However, an axillary projection demonstrated the proximal segment to be posteriorly displaced and buttonholed through the trapezius musculature with tenting of the skin. The patient underwent an open reduction and Kirschner wire fixation of the fracture with complete healing, subsequent removal of the hardware and return to her previous level of function six months following surgery. After an extensive literature search, we believe this is the first case report documenting a variant of a Type V lateral clavicle fracture, specifically with significant posterior displacement of the proximal segment, mimicking a Type IV AC separation. This fracture pattern is unstable and represents a double disruption of the superior shoulder suspensory complex. Surgical management was successful in returning our patient back to her previous activity of daily living