Potencijalni učinak reformi u energetskom sektoru na ekonomski rast: Novi dokazi o proizvodnji električne energije u EU i zemljama jugoistočne Europe

The aim of this research is to investigate the impact of energy sector reforms on electricity generation and thus economic growth in EU and Southeast European countries. The paper aims at clarifying whether the impact of energy sector reforms on generation efficiency differs among countries according to their level of development and regional characteristics. Our hypothesis is that the EU reform model is not appropriate for all Member States and Southeast European countries since it does not improve efficiency in electricity generation in all countries and therefore, it can hamper economic growth. For testing the defined hypothesis the panel regression model with fixed effects has been used. The research results show that unlike in the EU-15 (old Member States), energy sector reforms in the EU-12 (new Member States), and selected Southeast European countries (Energy Community contracting parties) have no significant impact on electricity transmission and distribution losses. These evidences imply that the uniform EU reform model does not improve efficiency of electricity generation in less developed countries. On the contrary it can even hamper economic growth and therefore it cannot be appropriate for all Member States. The reason lies in the fact that successful reform model requires adequate level of institutional resources that are missing in most transition and post-transition countries.Cilj ovog rada je istražiti učinak reformi u energetskom sektoru na proizvodnju električne energije, a time i na ekonomski rast u zemljama EU i jugoistočne Europe. Rad želi pojasniti postoje li razlike u učincima reformi na proizvodnu efikasnost po zemljama s obzirom na dostignuti stupanj razvoja i regionalne karakteristike. Naša je hipoteza da EU reformski model nije odgovarajući za sve zemlje članice EU i zemlje jugoistočne Europe jer ne povećava efikasnost proizvodnje u svim zemljama te stoga može ugroziti ekonomski rast. Za testiranje navedene hipoteze koristi se panel regresijski model s fiksnim učincima. Rezultati istraživanja pokazuju da za razliku od EU-15 (stare zemlje članice), reforme u energetskom sektoru u EU-12 (nove zemlje članice) i izabranim zemljama jugoistočne Europe (ugovorne strane Energetske Zajednice) nemaju signifikantan učinak na gubitke u prijenosnoj i distribucijskoj mreži. Ovi rezultati upućuju na zaključak da jedinstveni EU reformski model nužno ne unapređuje efikasnost u djelatnosti proizvodnje električne energije u manje razvijenim zemljama. Čak štoviše, može ugroziti ekonomski rast te stoga ne može biti prihvatljiv u svim zemljama članicama. Razlog leži u činjenici da uspješan model reformi zahtijeva odgovarajuću razinu institucionalnih resursa koji još uvijek nisu zadovoljavajući u većini tranzicijskih i post-tranzicijskih zemalja

THE ROLE OF ENERGY FROM THE ASPECT OF ECONOMIC THEORY

Tijekom povijesti razvoja ekonomske misli uglavnom nije dana izravna i izričita važnost ulozi energije kao jednome od ključnih činitelja ekonomskog rasta. Energija ostaje prisutna i priznata u ekonomskoj teoriji i praksi isključivo kao intermedijarno dobro. Iako je energija u klasičnoj ekonomskoj misli ipak implicitno uključena u ekonomsku aktivnost preko zemlje kao ključnog faktora proizvodnje, neoklasična ekonomija izdvaja prirodu (zemlju) i njezine izvore energije. Odnosno, klasificira zemlju kao dio kapitala s obzirom da postaje produktivna tek djelovanjem rada i kapitala. Istraživački su interesi stoga (bili) usmjereni prema primarnim inputima kao što su kapital i rad dok je intermedijarnim inputima (energiji) data indirektna važnost. Energija omogućava kontinuitet i dugoročnost cjelokupne ekonomske aktivnosti ne samo kao nadopuna standardnih (neoklasičnih) proizvodnih inputa, već bez nje proizvodnja uopće ne bi bila moguća. Prema tzv. ekološkoj ekonomiji upravo je energija najvažniji primarni proizvodni faktor. Iz navedenih ekonomskih stavova o energiji proizlazi i cilj ovog rada, a to je determiniranje uloge energije s aspekta ekonomske teorije. Pri tome je poseban naglasak stavljen na kritiku neoklasične teorije rasta sa stajališta različitih ekonomskih pravaca. Rezultati provedene teorijske analize pokazuju da standardni (neoklasični) faktori proizvodnje i rasta nisu ništa drugo doli transformatori energije te da neoklasična ekonomija nije mogla izbjeći kritike i suprotstavljena mišljenja raznih ekonomskih škola.Throughout the history of economic theory, the role of energy as one of the key factors of economic growth was not given proper and direct importance. Energy remains present and recognized in economic theory and practice exclusively as an intermediate input. Although the classical economics implicitly included energy in economic activity through land as a key production factor, neoclassical economics segregates nature (land) and its sources of energy. Namely, the land is classified as a part of capital as it becomes productive only when one uses labor and capital for processing it. Research interests were/ are directed towards the primary inputs such as capital and labor while intermediate inputs (i.e. energy) were given indirect relevance. Energy allows continuity of the overall economic activity in the long run not only as a supplement to standard (neoclassical) production inputs. Instead, without energy production would not be possible. According to the so-called ecological economics, energy is the most important primary factor of production. From these economic standpoints on energy emerges the aim of this paper which deals with the determination of energy’s role from the aspect of economic theory. Moreover, special emphasis is placed on the criticism of the neoclassical growth theory from the perspective of various economic schools. The results of the theoretical analysis show that the standard (neoclassical) factors of production and growth are nothing but energy transformers. Therefore, opposing opinions of various economic schools and criticism of neoclassical economic paradigm could not be avoided

Uloga energije s aspekta ekonomske teorije

Tijekom povijesti razvoja ekonomske misli uglavnom nije dana izravna i izričita važnost ulozi energije kao jednome od ključnih činitelja ekonomskog rasta. Energija ostaje prisutna i priznata u ekonomskoj teoriji i praksi isključivo kao intermedijarno dobro. Iako je energija u klasičnoj ekonomskoj misli ipak implicitno uključena u ekonomsku aktivnost preko zemlje kao ključnog faktora proizvodnje, neoklasična ekonomija izdvaja prirodu (zemlju) i njezine izvore energije. Odnosno, klasificira zemlju kao dio kapitala s obzirom da postaje produktivna tek djelovanjem rada i kapitala. Istraživački su interesi stoga (bili) usmjereni prema primarnim inputima kao što su kapital i rad dok je intermedijarnim inputima (energiji) data indirektna važnost. Energija omogućava kontinuitet i dugoročnost cjelokupne ekonomske aktivnosti ne samo kao nadopuna standardnih (neoklasičnih) proizvodnih inputa, već bez nje proizvodnja uopće ne bi bila moguća. Prema tzv. ekološkoj ekonomiji upravo je energija najvažniji primarni proizvodni faktor. Iz navedenih ekonomskih stavova o energiji proizlazi i cilj ovog rada, a to je determiniranje uloge energije s aspekta ekonomske teorije. Pri tome je poseban naglasak stavljen na kritiku neoklasične teorije rasta sa stajališta različitih ekonomskih pravaca. Rezultati provedene teorijske analize pokazuju da standardni (neoklasični) faktori proizvodnje i rasta nisu ništa drugo doli transformatori energije te da neoklasična ekonomija nije mogla izbjeći kritike i suprotstavljena mišljenja raznih ekonomskih škola.Throughout the history of economic theory, the role of energy as one of the key factors of economic growth was not given proper and direct importance. Energy remains present and recognized in economic theory and practice exclusively as an intermediate input. Although the classical economics implicitly included energy in economic activity through land as a key production factor, neoclassical economics segregates nature (land) and its sources of energy. Namely, the land is classified as a part of capital as it becomes productive only when one uses labor and capital for processing it. Research interests were/ are directed towards the primary inputs such as capital and labor while intermediate inputs (i.e. energy) were given indirect relevance. Energy allows continuity of the overall economic activity in the long run not only as a supplement to standard (neoclassical) production inputs. Instead, without energy production would not be possible. According to the so-called ecological economics, energy is the most important primary factor of production. From these economic standpoints on energy emerges the aim of this paper which deals with the determination of energy’s role from the aspect of economic theory. Moreover, special emphasis is placed on the criticism of the neoclassical growth theory from the perspective of various economic schools. The results of the theoretical analysis show that the standard (neoclassical) factors of production and growth are nothing but energy transformers. Therefore, opposing opinions of various economic schools and criticism of neoclassical economic paradigm could not be avoided

PERSONAL CONSUMPTION MOVEMENT – CASE OF SELECTED EU MEMBERS

Osobna potrošnja najveći je makroekonomski agregat s velikim utjecajem na ekonomska kretanja i udjelom u BDP-u od oko 60 %. Cilj rada bio je utvrditi postoje li značajne razlike u kretanju i strukturi osobne potrošnje u Hrvatskoj i dvjema novim članicama EU-a, Češkoj i Rumunjskoj, te utvrditi obrasce promjena osobne potrošnje u promatranim državama. Analiza je potvrdila snažnu povezanost osobne potrošnje i BDP-a, a ta je veza donekle snažnija kod Rumunjske, gdje se smjer stopa promjena gotovo podudara. Navedeno potvrđuje osobnu potrošnju kao važnu kategoriju o kojoj treba voditi računa kod donošenja makroekonomskih politika. Analiza je također pokazala da je udio osobne potrošnje u BDP-u najmanji u Češkoj, što ukazuje na zaključak da postoje neki drugi pokretači češkog gospodarstva, prvenstveno investicije i neto izvoz. S obzirom na to da su Češka i Hrvatska male otvorene ekonomije koje su usporedive i po dostignutom stupnju razvoja, a imajući u vidu češki gospodarski rast koji je znatno viši nego u Hrvatskoj, može se zaključiti da je model gospodarskog rasta u Češkoj bolji i dugoročno održiviji. Oslanjanje gospodarskog rasta na osobnu potrošnju kao generator agregatne potražnje nije model koji može osigurati održiv rast BDP-a u Hrvatskoj, pogotovo u uvjetima smanjenja broja stanovnika. Stoga je nužno osigurati poticajan institucijski okvir za rast domaćih i inozemnih investicija te veću izvoznu orijentaciju.Personal consumption is the largest macroeconomic aggregate with a large impact on economic trends and a share of GDP of about 60%. The aim of this paper was to determine whether there are significant differences in the movement and structure of personal consumption in Croatia and the two new EU members - the Czech Republic and Romania and to establish patterns of changes in personal consumption in the named countries. The analysis confirmed a strong correlation between personal consumption and GDP, and this correlation is stronger in Romania, where the direction of these two rates of change almost coincides. The previous confirms personal consumption as an important category to be taken into account when adopting macroeconomic policies. The analysis, also, showed that the share of personal consumption in GDP is the smallest in the Czech Republic, suggesting that there are some other Czech economy drivers, primarily investment and net exports. Given that the Czech Republic and Croatia are small and open economies comparable to the level of development, and considering that the Czech economy growth is considerably higher than in Croatia, it can be concluded that the model of economic growth in the Czech Republic is better and more sustainable in the long run. The model of economic growth relying on personal consumption as a generator of aggregate demand is not a model that can ensure sustainable GDP growth in Croatia, especially in terms of population decrease. It is, therefore, necessary to provide a stimulating institutional framework for the growth of domestic and foreign investments and greater export orientation

Strategije i politike malih zemalja za unapređenje konkurentnosti u svjetskoj trgovini : doktorska disertacija

Sažetak disertacije "Strategije i politike malih zemalja za unapređenje konkurentnosti u svjetskoj trgovini" nije dostupan

Strategije i politike malih zemalja za unapređenje konkurentnosti u svjetskoj trgovini : doktorska disertacija

Sažetak disertacije "Strategije i politike malih zemalja za unapređenje konkurentnosti u svjetskoj trgovini" nije dostupan

Does Economic Globalisation Harm Climate? New Evidence from European Union

The issue of globalisation-induced greenhouse gas emissions is an ongoing topic and a major challenge to the EU climate goals of achieving non-zero emissions by 2050. In the light of this ongoing debate on the globalisation–environment nexus, the paper examines the impact of economic globalisation on climate in EU countries over the period 2000–2019 and provide some new empirical evidence. After applying the panel cointegration analysis and the Granger causality test, the dynamic panel analysis is performed for 26 EU countries using the Arellano–Bond estimator. For the policy perspective, the analysed sample of countries is grouped into two subpanels according to their level of development—EU countries with above-average and below-average GDP per capita. After testing the effects of different dimensions of economic globalisation and environmental taxes on GHG emissions, the results revealed the following: (1) Trade globalisation is detrimental to the climate, as trade openness significantly increases emissions in both country groups. Financial globalisation has a weaker impact and increases emissions only in below-average countries, suggesting that FDI inflows could be important for the transfer of green technologies when a country reaches higher development level. (2) Passenger transport reduces GHG emissions in both groups of countries, while FDI are beneficiary for the climate in above-average countries. (3) Environmental taxes as a proxy for environmental policy show statistically significant results, but with different outcomes in the two groups; they have a negative impact on emissions in countries that are below the GDP p/c average, indicating the shortcomings of the tax system in addressing climate change. (4) The total energy consumption increases emissions in both country groups and, thus, harms the climate. Therefore, despite the current unfavourable circumstances, EU countries should continue to expand the green economy, increase energy consumption from renewables, and develop low-carbon technologies that do not depend on imported fossil fuels

Does Economic Globalisation Harm Climate? New Evidence from European Union

The issue of globalisation-induced greenhouse gas emissions is an ongoing topic and a major challenge to the EU climate goals of achieving non-zero emissions by 2050. In the light of this ongoing debate on the globalisation–environment nexus, the paper examines the impact of economic globalisation on climate in EU countries over the period 2000–2019 and provide some new empirical evidence. After applying the panel cointegration analysis and the Granger causality test, the dynamic panel analysis is performed for 26 EU countries using the Arellano–Bond estimator. For the policy perspective, the analysed sample of countries is grouped into two subpanels according to their level of development—EU countries with above-average and below-average GDP per capita. After testing the effects of different dimensions of economic globalisation and environmental taxes on GHG emissions, the results revealed the following: (1) Trade globalisation is detrimental to the climate, as trade openness significantly increases emissions in both country groups. Financial globalisation has a weaker impact and increases emissions only in below-average countries, suggesting that FDI inflows could be important for the transfer of green technologies when a country reaches higher development level. (2) Passenger transport reduces GHG emissions in both groups of countries, while FDI are beneficiary for the climate in above-average countries. (3) Environmental taxes as a proxy for environmental policy show statistically significant results, but with different outcomes in the two groups; they have a negative impact on emissions in countries that are below the GDP p/c average, indicating the shortcomings of the tax system in addressing climate change. (4) The total energy consumption increases emissions in both country groups and, thus, harms the climate. Therefore, despite the current unfavourable circumstances, EU countries should continue to expand the green economy, increase energy consumption from renewables, and develop low-carbon technologies that do not depend on imported fossil fuels

Energija i ekonomija u Republici Hrvatskoj: makroekonomski učinci proizvodnje i potrošnje električne energije

Energetski sektor oduvijek ima velik značaj za svako nacionalno gospodarstvo, ne samo izravno kroz udio u bruto domaćemu proizvodu, već i neizravno kroz utjecaj na cijene energenata, a time i na cijene svih proizvoda i usluga. U svim zemljama, pa tako i u Republici Hrvatskoj, raste svijest o nužnosti upravljanja energetskim razvojem, smanjenju uvozne ovisnosti i racionalnoj potrošnji energije, ali bez negativnoga učinka na gospodarski rast. U tome kontekstu istraživanja o smjeru i intenzitetu kauzalne povezanosti gospodarskoga rasta i potrošnje energije daju korisne informacije nositeljima gospodarske i energetske politike o mogućim posljedicama njihovih odluka na rast bruto domaćega proizvoda. Naš je fokus primarno na električnoj energiji i elektroenergetskome sektoru s obzirom na njegovu važnost za razvoj i konkurentnost gospodarstva te kvalitetu života. Električna energija služi zadovoljenju mnogih, poglavito elementarnih potreba u svim područjima života, a trošak električne energije sastavni je dio troškova izrade svih proizvoda i usluga, uključujući i troškove života. U današnje digitalno doba napredak je nezamisliv bez upotrebe upravo električne energije. Iz toga proizlazi da električna energija igra važnu ulogu kako u proizvodnji tako i u potrošnji roba i usluga unutar gospodarskoga sustava. Iako postoji jaka korelacija između električne energije s jedne strane te gospodarskoga rasta s druge strane, prisutnost korelacije nužno ne implicira da između promatranih varijabli postoji kauzalni odnos, niti korelacija ukazuje na konkretan smjer i intenzitet uzročne veze. Problematika obrađena u ovoj znanstvenoj knjizi ima svoju teorijsku i aplikativnu dimenziju. Tijekom povijesti razvoja ekonomske misli uloga energije bila je uglavnom zanemarena i zapostavljena u ekonomskoj literaturi, a istraživački interesi usmjereni prema primarnim inputima, kao što su kapital i rad. Ipak, nema sumnje da energija omogućava kontinuiranost i dugoročnost cjelokupne gospodarske aktivnosti ne samo kao nadopuna standardnih (neoklasičnih) proizvodnih inputa, već bez nje proizvodnja uopće ne bi bila moguća. Globalna zbivanja na tržištu energenata, počevši od prvoga naftnog šoka od 1973. do 1974., velika volatilnost cijena te nastojanja zemalja da osiguraju održivi razvoj energetskoga sektora koji će se oslanjati na domaću proizvodnju, iniciraju dublje teorijsko i empirijsko promišljanje makroekonomske važnosti energetskih resursa. Iako se posljednjih godina u svjetskoj znanstvenoj literaturi sve više razmatra utjecaj energije na gospodarski rast, spomenuta problematika, a posebice međupovezanost električne energije i gospodarskoga rasta, u Republici Hrvatskoj oskudijeva teorijskom i znanstvenom potporom, što u kontekstu elektroenergetske uvozne ovisnosti Republike Hrvatske može dovesti do neadekvatne gospodarske politike. To je razlog da se cjelovito sagleda, konzistentno analizira i istraži problematika učinaka proizvodnje i potrošnje električne energije na gospodarski rast Republike Hrvatske, uz definiranje najvažnijih problema te primjerenih mjera i rješenja. Stoga smatramo da je moguće znanstveno utemeljenim metodama, uvažavajući strukturni lom, dokazati kako u slučaju Republike Hrvatske postoji značajan pozitivan utjecaj proizvodnje i potrošnje električne energije na rast hrvatskoga gospodarstva u kratkome i dugome roku. Stoga je cilj našega istraživanja utvrditi ulogu energije u gospodarskome rastu Republike Hrvatske kroz međusobnu povezanost prvenstveno proizvodnje i potrošnje električne energije te gospodarske aktivnosti. Ova tematika istraživački je zanimljiva i aktualna iz više razloga. Prvo, u kontekstu stalnih nestabilnosti na tržištima nafte i plina i velike volatilnosti cijena, u zemljama koje ovise o uvozu primarnih energenata izražena je svijest o potrebi smanjenja uvozne ovisnosti i povećanju energetske učinkovitosti kako bi se smanjila potrošnja energije, ali bez utjecaja na usporavanje gospodarskoga rasta. Zbog toga je vrlo važno poznavati smjer kauzalne povezanosti potrošnje energije i gospodarskoga rasta jer postojanje smjera kauzalnosti od energije prema BDP-u može u uvjetima smanjenja potrošnje rezultirati usporavanjem gospodarske aktivnosti. Ova je tema aktualna i zbog izravnih posljedica koje proizvodnja i potrošnja energije imaju na onečišćenje okoliša i klimatske promjene, a nastojanje svih zemalja, pa tako i Hrvatske, da smanje energetsku intenzivnost i povećaju energetsku učinkovitost, imat će ekonomske implikacije na gospodarski rast u kratkome i dugome roku. Budući da na proizvodnju i potrošnju električne energije utječu reforme koje se provode u elektroenergetskome sektoru, u knjizi se posebna pozornost posvećuje reformskim procesima, posebice restrukturiranju i liberalizaciji elektroenergetskoga tržišta, kako u Europskoj uniji tako i Republici Hrvatskoj. Energetska politika Europske unije oblikovala je smjer i intenzitet provođenja reformi u europskim tranzicijskim zemljama, bez obzira jesu li su u međuvremenu postale članice EU-a ili su tek potpisnice Energetske zajednice. Stoga se analiziraju svi reformski koraci i njihovi učinci, prvenstveno na cijene električne energije. Rezultati istraživanja prezentiratni su u šest međusobno povezanih dijelova. Nakon Uvoda slijedi drugo poglavlje koje daje prikaz ekonomske misli o ulozi i važnosti energije u gospodarskome rastu. Analizira se odnos klasične i neoklasične ekonomije te endogenih teorija rasta prema energiji, odnosno funkciji energije koju ona ima u poticanju i omogućavanju gospoarskoga rasta. Također, posebna pozornost posvećena je kritici neoklasične teorije rasta s aspekta uloge energije, a sa stajališta različitih ekonomskih pravaca, kao što su institucionalna i evolucijska ekonomija, razvojne teorije te ekološka ekonomija sa svoja dva zakona termodinamike bitna za spomenutu problematiku. Poglavlje završava osvrtom na makroekonomske implikacije energetskih šokova te ekonomske posljedice proizvodnje i potrošnje energije na zdravlje ljudi i okoliš. Treće poglavlje daje pregled empirijskih istraživanja kauzalnosti između energije, posebice električne energije, i gospodarskoga rasta. Ukazat će se na četiri temeljna scenarija koja proizlaze iz spomenutih istraživanja te će se sumirati prednosti i nedostaci istih kao osnova za daljnju ekonometrijsku analizu. U četvrtome poglavlju analizira se uloga globalizacije i liberalizacije u provođenju reformi uzimajući u obzir osnovne razloge pokretanja reformi infrastrukturnoga sektora te ključne elemente i mjere reformi elektroenergetskoga sektora. Posebna pozornost posvećena je stanju elektroenergetskoga sektora u Europskoj uniji, mogućnosti konačne konvergencije prema jedinstvenome elektroenergetskom tržištu u uvjetima gospodarske krize te stanju elektroenergetskoga sektora u Republici Hrvatskoj. Peto poglavlje daje pregled ekonomsko-energetskih varijabli i primijenjenih kvantitativnih metoda te se prezentiraju i interpretiraju rezultati korištenih kvantitativnih metoda s posebnim osvrtom na rezultate analiziranih modela kauzalnosti između varijabli električne energije i gospodarskoga rasta. Zadnje poglavlje uključuje SWOT analizu hrvatskoga elektroenergetskog sektora te ukazuje na implikacije dobivenih rezultata za modeliranje i vođenje gospodarske politike