Minimally invasive plate osteosynthesis – present perspective and clinical implications

Moderna razmišljanja o cijeljenju prijeloma uključuju stvaranje zajedničke interakcije između biologije i mehanike koje će, korištene u pravilnom odnosu, povoljno utjecati na stvaranje uvjeta za cijeljenje prijeloma. Za ostvarenje optimalnih uvjeta za sanaciju prijeloma tijekom operacijskog liječenja potrebno je pravilno prijeoperacijsko planiranje, adekvatna kirurška izvedba plana uz upotrebu odgovarajućih implantata i korištenje odgovarajućih instrumenata i opreme. Minimalno invazivna tehnika osteosinteze s pločom i vijcima (engl. Minimally Invasive Plate Osteosynthesis – MIPO) neprestano se razvija prvenstveno zahvaljujući unaprjeđenju tehničkih mogućnosti i poznavanju topografske anatomije našeg tijela. Tehnika MIPO danas se može primijeniti u liječenju gotovo svih tipova prijeloma, s ciljem da se očuva biološki potencijal za cijeljenje prijeloma i smanji intraoperacijska ozljeda. U članku je, uz kratki povijesni pregled, prikazana sadašnja klinička upotreba tehnike MIPO prema pojedinim regijama, uz pregled recentne literature i rezultate liječenja. Principi i metode unutarnje fiksacije prijeloma nisu završno definirani i razvijaju se sukladno novim znanstvenim i kliničkim rezultatima i tehničkim unaprjeđenjima. Daljnji razvoj tehnike MIPO baziran je na proučavanju anatomije i radiološke anatomije, razvoju i korištenju navigacije i instrumenata za zatvorenu repoziciju, a ovisi o kritičkoj analizi rezultata u liječenju prijeloma tehnikom MIPO.Modern thinking about fracture healing is focused to create a fine balance between biology and mechanics that will beneficially influence to fracture healing. Proper preoperative planning, meticulous surgical technique, correct usage of implants, instruments and equipment are necessary to create optimal condition for bone healing. Minimally Invasive Plate Osteosynthesis (MIPO) technique is continuously developing according to the technical improvement and clinical implications of topographic anatomy. This minimally invasive technique can be used nowadays in various types of fracture treatment in which our main goals are preservation of healing potential and intraoperative tissue damage reduction. With a short historical overview, this article presents clinical application of MIPO technique on different anatomical regions according to published recent literature and results of operative fracture treatment. Principles and methods of internal fixation of fractures are not finally defined and they are developing depending on scientific and clinical results and technical inventions. MIPO technique future development is based on anatomical and radiologic anatomy studies; improvement in navigation and instruments for closed reduction. This development also depends on the thorough analysis of the results in future fracture treatment

Ankle syndesmosis: anatomy, mechanisms of injuries, diagnosis and treatment

Distalni tibiofibularni zglob odgovoran je za širinu i stabilnost takozvane zglobne viljuške gležnja koju sačinjavaju distalna tibija i distalna fibula. Prema nekim autorima tijekom uganuća gležnja u 95 % slučajeva dolazi i do ozljede ligamenta distalnog tibiofibularnog zgloba. Upravo je prepoznavanje ovih ozljeda od velike važnosti, jer se pacijenti s tim ozljedama liječe dvostruko dulje od pacijenata s ozljedama ligamentarnih struktura lateralne strane gležnja, a do povratka sportskim aktivnostima protekne i do 6 mjeseci. Standardni klinički testovi i klasične rendgenske snimke nisu često dostatni za postavljanje dijagnoze, pa je pri sumnji na ozljede sindezmoze potrebno učiniti i magnetsku rezonanciju. Način liječenja akutnih izoliranih ozljeda sindezmoze ovisi o stupnju nestabilnosti gležnja. Danas još uvijek postoje nedoumice i nesuglasja u postavljanju dijagnoze i liječenja takvih ozljeda. U ovom radu pokušali smo na sistematičan način prikazati anatomske karakteristike distalnog tibiofibularnog zgloba, ali i najnovije stavove u dijagnostici i liječenju ozljede sindezmoze.Distal tibiofibular joint is responsible for the distal crucial anatomic structure responsible for the ankle joint stability. According to some authors syndesmosis injury occurs in 95% of the lateral ankle sprain during sport activity. Syndesmotic injuries often require twice as long to return to sport as compared to isolated lateral ligament sprains and can lead to prolonged pain and disability. Clinical tests and plain radiography have limited diagnostic capacity and often MRI imaging is necessary. The treatment of the acute isolated syndesmotic injury depends on the ankle stability. Today still, there is some doubt and disagreement regarding diagnostic criteria, classification, and treatment of syndesmotic injury

Treatment of polytrauma

Posljednja dva desetljeća relevantni svjetski podaci uspoređuju problem politraume s epidemijom, koristeći se sintagmom „traumatizirani bolesnik”, svrstavajući ga na treće mjesto svih uzroka smrtnosti, a na prvo mjesto u dobnoj skupini od 1. do 44. godine života. Zbog složenosti samih ozljeda, kao i zbog nedovoljno objašnjenih odgovora organizma na samu traumu i na terapijske postupke, liječenje politraumatiziranih bolesnika jedno je od najsloženijih u suvremenoj medicini. U suvremenom pristupu liječenju od velike su pomoći algoritmi, čijom se točnom primjenom postižu bolji rezultati uz smanjenje propusta i pogrešaka na najmanju moguću mjeru. Osnovni princip liječenja politraumatiziranih bolesnika jest da ono počinje na mjestu nezgode, traje tijekom transporta i nastavlja se u bolnici uz poštovanje principa istovremenosti dijagnostike i liječenja. Uspostava registra traume i neprestano vrednovanje rezultata liječenja predstavljaju jedan od osnovnih preduvjeta za osnivanje centra trauma prve kategorije, a samim time i za poboljšanje kvalitete zbrinjavanja politraumatiziranih bolesnika.In the last two decades polytrauma is compared with the epidemic and the phrase »trauma disease« is used, classifying it in the third place of general population mortality and in the first place in the age group from 1-44 years. Due to the complexity of the injuries and insufficiently explained patient response to the trauma itself and to the therapeutic procedures, treatment of polytraumatized patients is one of the most demanding in the modern medicine. The algorithms are of great help in the modern polytrauma treatment and by using it we achieve better results and reduce omissions and errors to a minimum. The basic principle of polytraumatized patients treatment is that it starts at the site of the accident and continues during the transport and after arrival to the hospital with the fundamental rule that the diagnostic and treatment procedures are performed simultaneously. Establishing a trauma registry and constantly evaluating the results of patients treatment are one of the main preconditions for the establishment of the first level trauma centre and improving care quality of polytraumatized patients

Treatment of polytrauma

Posljednja dva desetljeća relevantni svjetski podaci uspoređuju problem politraume s epidemijom, koristeći se sintagmom „traumatizirani bolesnik”, svrstavajući ga na treće mjesto svih uzroka smrtnosti, a na prvo mjesto u dobnoj skupini od 1. do 44. godine života. Zbog složenosti samih ozljeda, kao i zbog nedovoljno objašnjenih odgovora organizma na samu traumu i na terapijske postupke, liječenje politraumatiziranih bolesnika jedno je od najsloženijih u suvremenoj medicini. U suvremenom pristupu liječenju od velike su pomoći algoritmi, čijom se točnom primjenom postižu bolji rezultati uz smanjenje propusta i pogrešaka na najmanju moguću mjeru. Osnovni princip liječenja politraumatiziranih bolesnika jest da ono počinje na mjestu nezgode, traje tijekom transporta i nastavlja se u bolnici uz poštovanje principa istovremenosti dijagnostike i liječenja. Uspostava registra traume i neprestano vrednovanje rezultata liječenja predstavljaju jedan od osnovnih preduvjeta za osnivanje centra trauma prve kategorije, a samim time i za poboljšanje kvalitete zbrinjavanja politraumatiziranih bolesnika.In the last two decades polytrauma is compared with the epidemic and the phrase »trauma disease« is used, classifying it in the third place of general population mortality and in the first place in the age group from 1-44 years. Due to the complexity of the injuries and insufficiently explained patient response to the trauma itself and to the therapeutic procedures, treatment of polytraumatized patients is one of the most demanding in the modern medicine. The algorithms are of great help in the modern polytrauma treatment and by using it we achieve better results and reduce omissions and errors to a minimum. The basic principle of polytraumatized patients treatment is that it starts at the site of the accident and continues during the transport and after arrival to the hospital with the fundamental rule that the diagnostic and treatment procedures are performed simultaneously. Establishing a trauma registry and constantly evaluating the results of patients treatment are one of the main preconditions for the establishment of the first level trauma centre and improving care quality of polytraumatized patients